subota, 31.10.2009.
More snova, i ja s njima
Nemam ništa od tebe. I onda se borim sama sa sobom i pitam čemu sve ovo? Svo moje nadanje, sve sumnje, sve strepnje, kad i onako znam naš kraj. Samo ga odgađamo.
Negdje u najskrivenijem kutu svojih snova vidim tebe i mene, naš dom, našu djecu, tvoje oči na njima. I onda stanem sama ispred svojih misli, udarim o njih kao o najtvrđu stijenu , razbijem se i zaplačem. Jer nisi moj. Nisi moj ništa više od stvarnosti , a stvarnost prezirem.
Znači li to da se trebam boriti za tebe , koji si njen mnogo više nego moj, koji možda sanjaš iste snove kao i ja, koji na svojoj djeci zamišljaš moje oči,,,??
I kako se bori?? Što trebam od života uraditi osim željeti neizmjerno, puna srca?? Mislila sam da želje mogu svijet pokrenuti. Sad znam da su me lagali.
Želje mogu uništiti i ono malo minulih snova u nama.
Mi smo iluzija koju držimo na životu, iluzijom se zavaravamo, dopustili smo joj da u nama izgradi more snova, dopustila sam jednom snu da me zavede.
Zašto te ne pustim iz svog života, i zašto sam ne odeš kad vidiš da nemaš razloga ostavati,,??
Koliko dugo ćeš živjeti u meni i šta ću sa svojim snovima kad odeš?
četvrtak, 15.10.2009.
Bura je...ćutim je u kostima,,,,
Hladno je.Bura para obraze, šiba ledenim zrakom, mrsi kosu iz koje su skoro isčezli svi tvoji mirisi,,, Dolaziš noćas kao flashback mog života, nanosi te bura i opet si tu,,,življi nego ikada...
Neću ti pisati o tome kako mi fališ, ne želim ti više podilaziti svojom tugom i samoćom,,,
Pitam se samo gdje si , čiju kosu prstima mrsiš, i zamiriši li ti ikada na moju?? Dugo te nema u mojim zimama, predugo mi bura nanosi samo mirise, previše se koža naježi na svaki micaj vjetra , i mirisi su nekako intenzivniji nego nekad prije...
Večeras mi uopće ne fališ... samo bih htjela neke tvoje odgovore koje si mi ostao dužan,,,
Prehladno je, i bura iritantno zviždi pod mojim prozorom,,, Jesam li te ikada manje željela...???
nedjelja, 04.10.2009.
Lopov moje mladosti,,,
Bila sam mlada, a kad si mlad u paketu valjda dolazi ludost, danas shvaćam i glupost. Jer , sada, gledajući sa distance i s dozom hladnokrvnosti prema svojoj prošlosti, vidim i shvaćam da sam bila glupa pristajući na kupljenje mrvica sa stola,,,iza svih tih drugih žena,,,
Bila sam curica, imala sam jedva 18 kada se počeo motati oko mene, i polako ali sigurno hvatati me u svoju omču,,iz koje, shvatila sam mnogo kasnije, nisam znala izići,,, neiskustvo, danas to tako zovem... Plesali smo, privio me uz sebe, stisnuo kao da će, ispusti li milimetar mene, ispustiti cijeli svijet iz ruku,, zgrabio me u svoje čvrste ruke, mene i moju mladost,,, Poljubio me tako sigurno, tako dobro, tako neočekivano,,,i tako samouvjereno,,,i tako mi se svidjelo... Svanulo je jutro, pa novi dan, pa noć,,, tražio me po gradu, zvao me, iskustvo mu je govorilo da ću pasti kad-tad, i pala sam uskoro , i više nego sam trebala,,, Našli smo se jedne noći, odveo me u skroviti šumarak, ljubio dugo, mazio polako, šaputao strasno, ,, gorjela sam u njegovim rukama, klizila pod njegovim dlanovima, rastapala se u njegovim usnama, vidjela sam se u njegovim očima,,,Prevelika doza mog neiskustva, moje mladosti i moje naivnosti uvjeravala me da je to valjda početak jedne duge, sretne i prekrasne veze,,,Od tog svega samo je bila duga,,,,
Vjerovala sam da će naš drugi sastanak donijeti razgovor o nama, da će naš drugi sastanak definirati našu vezu, nazvati ju nekako,,ali ne,,drugi sastanak dogodio se opet u kasne noćne sate, i opet sve isto,,opet ista strast, ista požuda,,ista vatra,,i ista šutnja,,,
Treći put bi se mogao nazvati i slučajnosti,,četvrti namjerom,,a već peti navikom,,, I uvijek isti scenarij, uvijek isti kasni noćni sat, skrovito mjesto , nas dvoje, naša tijela,,i prokleta šutnja,,,
Mjeseci su se vukli, zatim godine,,jedna za drugom,,, i bezbroj naših sastanaka, bezbroj mojih pokušaja da od nas napravim nas,,,bezbroj njegovih nedefiniranih rečenica, izmotavanja, laži,,,Krivim svoju mladost što tada nisam shvaćala, što sam išla kroz to zatvorenih očiju, jer jednostavno nisam bila dorasla njegovoj igri koja je bila splet životnog iskustva, njegovih godina,,koja je bila rezultat prolaska bezbrojnih žena kroz njegov krevet prije, za vrijeme i poslije mene...Nisam znala igrati kako je on svirao i zaljubila sam se,,,mala, glupa, naivna djevojčica se zaljubila,,, i bojala se , ako bude inzistirala na vezi ,,ostat će i bez svega toga na šta se tako bila navikla,,i što je tako bila zavoljela,,,
Ni dan danas ne znam kad sam točno i kako otvorila oči, bilo mi je dosta svega, dosta cijelog grada koji je brujao o nama, dosta mi je bilo i ljudi i pitanja, i mog straha pred svima njima, i mojih laži, i njegovih laži, dosta mi je bilo i njega, i nas, i svig mojih najljepših godina koje mi je tako nemilosrdno ukrao iskusni ženskaroš,,,bila sam sita svega, i odlučila stati na crtu,,,ali ne,,,Izgubio se, nestao tragom,,odjedanput, baš kao da je naslutio kraj... Nije se javljao , nije dolazio, nije zvao,,,Sve do jedne večeri, kasnog noćnog sata kada sam dobila poruku; mislim da ovo više nema smisla,,,žao mi je.
Te noći sam odjednom odrasla, djevojčica koja je do tada živjela u meni, koja se nadala, maštala, i gradila svoje ogromne mostove od sna umrla je,,pročitala sms, izbrisala ga ,,, i odrasla,,,
Evo i danas, mnogo godina kasnije, sjeti me se, svaki put kad je pijan, kad je tužan, kad je radostan,,svaki put kad je sam,,, Onaj isti lopov koji je ukrao moju mladost, koji me uvijek sakrivao od Boga i od ljudi, onaj isti koji je od mene napravio što je i kako htio,,
O kako sam samo glupa bila,,,danas mi je žao, godina, žao mi je mene, jer shvaćam da mi nije bilo lijepo, da sam se mučila,,a najviše mi je žao što je porušio moje iluzije o ljubavi,,,najviše mi je žao što sam za krivo mislila da je ljubav, i krivom se davala, maštala i nadala mu se,,,Žao mi male djevojčice u meni,,,
