KemoTerapija

Najprije se moram ispričati nekolicini koji se bili i ostavili poruke na vratima.
Naime, naznačio sam da skupljanje kod mene počinje u 16 sati, računajući da ću tek tada pripremiti sve za doček. Međutim, zbilo se da sam sve obavio na vrijeme, budući da prethodnu noć nisam ni oka sklopio. Valjalo je dobro ispeći dva odojka. Svaki po petnaest kilograma. Dobro, to je bilo gotovo negdje oko 00,00 sati. Dakle, između 24,00 jučer i 00,00 danas. Za to vrijeme, kat više, kod moje prve žene, skupile su se sve moje bivše žene i zaručnice. Zamolio sam ih da naprave kolače. I one su, jadnice, radile cijelu noć. Jutros, kad je išla kući, posljednja zaručnica ušuljala mi se u stan. Računajući da spavam, pa će malo prileći uza me. A ja bio budan. Baš sam nabijao janje na ražanj. Što se njoj zgadilo. Pa je rekla da sam mogao naći nešto bolje od janjca. Rekao sam da imam i slatko malo jare. Našto je zašutila i rekla da je svratila samo da mi vrati ključ od stana i podruma. Stavi ga na stol, rekao sam, nabijajući jadno janje na glogov kolac.
Poslije sam to učinio i s jaretom, a teletinu sam pripremio, pa će i ona ispod peke kad bude vrijeme. Uz krumpire i dvije race (što će reći patke) da bude sočnije. Naime, teletina se jede vruća, za razliku od odojka koji je najbolji hladan uz francusku salatu.
Negdje oko 10 sati francusku sam stavio u frižider, a uredno narezan odojak završio je na balkonu, dobro pokriven.
Naravno, u frižider sam stavio francuski šampanjac, svega deset boca, budući da više nisam imao para. U frižideru su sokovi, bijela vina (kutjevačka graševina, berba još iz ledenog doba, te još nekoliko istarskih bijelih vina, ne da mi se nabrajati). Dingač i Frankovka, naravno, nisu u frigiću, nego na posebnom stolu u jednoj od brojnih soba moga jednoiposobna stana. Tamo je i nekoliko boca biranih francuskih konjaka. Ima i šljivovice, loze i viljamovke, a još mi je iz prošloga stoljeća ostala boca nekakva viskija.
Naravno, salata ima barem tridesetak vrsti.
Oko 12 žene su mi donijele kolače koje sam poredao po knjigama, vrlo uredno poslaganih u policama, a nađe ih se složenih na televizoru, u kadi (kad se kupam, da imam što čitati), po podu itd. Svega stotinjak knjiga našlo je mjesto na plafonu, pokraj ribičkih štapova i dva slona koje sam zauvijek oslobodio života na nekom slučajnom foto-safariju. Naime, zabunom sam, umjesto fotoaparata, ponio zolju. Kad sam opalio, bilo je kasno. Naravno, na plafonu su oprane i uredno složene ženske gaćice koje su se tu našle bez veze. Ako slučajno kojoj gošći ustreba.
Nakon što sam sve pripremio i usisavačem pokupio svaku i najsitniju česticu prašine i ostale gamadi, krenuo sam u pravcu prema životu. Prvo šetnja s Majetićem, a onda sam svratio u Gavellu do Pave. Tamo se nalazimo već stoljećipo. I ove je godine bilo lijepo susresti drage prijatelje kao što su Kiki Kapor, Joško Juvančić, Ivo Gregurević (igrat će glavnu ulogu u filmu moga sina), Zlatko Vitez, Cvjetko, Zadro, Staza, Vida Jerman (moja generacija, samo malo mlađa) Siniša, Milas, bio je Mitar, stari Tom, nekoliko mlađih i lijepih mlađih glumica (koje naravno izbjegavam da ih ne bih zagadio dodirom i bludnom misli). Sve dok sam bio baš nisam vidio stare prijatelje nogometaše. Nije bilo Mlinke, Štefa Deverića i drugih iz Karake. Ali, zato sam nekoliko rečenica razmijenio s golmanom Butinom. Mlad je čovjek i reprezentativni golman, ali ja ga pamtim kao čovjeka koji čita, sluša klasičnu glazbu, posjećuje izložbe, a ni jedna mu kazališna predstava nije promakla. Lopta možda i da, ali predstava sigurno nije. Nije bilo ni Ante Stamaća, pa sam malkice zabrinut za nj.
Naravno, Pave i Blage. Prijatelj i prijateljica koje doista volim do neba, pa i dalje.
Piće i vrlo ukusni sendviči.
Premda ne pijem, zadržao sam se duže u društvu, pa sam zato zakasnio. Čim sam došao doma, morao sam na terasi obnoviti vatru i staviti janjca i jare da se na ražnju griju uz veseli žar. Dio žara žrtvovao sam za peku u koju sam, eto tek sad, stavio onu teletinu i dvije race. Da teletini ne bi bilo dosadno samo s krumpirima.
I, eto, me. Sve je spremno. Annie mi je poklonila CD s najboljim pjesmama Zvonka Bogdana. Upravo sam pustio da se zanosna Bogdanova pjesma širi raskošnim prostorijama moga skromna stana.
Izbor glazbe, zaboravih reći, je vrlo različit. Od nenadmašnih valcera i najpoznatijih arija najvećih svjetskih majstora klasike, do Elvisa moje generacije, onih engleskih dugokosih električnih tamburaša, talijanske kancone, švicarskih i austrijskih polki, razvučenih ruskih tajgi, pardonček romansi, francuskih veselih harmonika, američkih seljačkih pjesama, crnačkih ritmova, meksikanskih veselih trubača, kubanskih raskalašenih plesova, brazilske sambe, grčkoga sirtakija itd.
Evo, i prvoga gosta. Nestrpljivo zvoni. Ali, prije nego što otvorim vrata, još samo da poručim Veličanstvenom Udu: rekao sam da nema pucanja, ali se može gdjegdje opaliti koji metak (nema pucanja, ali ima tucanja, moj Udo). Prije tri godine prestao sam upotrebljavati cigarete, ali kome je do pušenja, samo izvolite. Ne smeta mi. Nadam se da tu petardu uvijek nosiš sa sobom i da doista znači petarda.
Posebno želim svojoj unučici Iffi da se dobro zabavi sa svojim društvom. Didić misli na nju i želi joj sve, ako sve postoji. Što želim i ostalima.
Oni koji imaju već organiziran doček, mogu doći kad god požele, a repriza je sutra. Kod mene ima svega, nadam se da će biti i vas.
A sad idem otvoriti vrata.

Svima sretna Nova godina!
Oni koji ne znaju kamo će, kod mene je noćas doček. Sarme, odojak, janjetina, jaretina, kuhana govedina, najkvalitetnija vina, aperativi po izboru, pivce iz frižidera. Dobra spika, sjajni komadi, odlični momci, Naravno, obvezan aperitiv je šampanjac. Poslije večere, zna se, francuski konjak. Glazba, tko kakvu voli. O kolačima i da ne zborim.
Dopušteno je glasno pjevanje i tiho udvaranje. Nema pucanja. Molim, zabranjeno je pišanje kroz prozor, jer to susjedi ne vole, a i visoko je, pa može netko pasti s četvrtog kata.

Dakle, čekam vas od 16 sati. Oni koji ne mogu doći, mogu svratiti 1. siječnja na reprizu dočeka. Koja počinje već ujutro, od deset sati.

Ni dan bez retka, napisa lijepu knjigu Jurij Olješa, a ni Dan bez metka reče naš Udo Čoravi, doduše ne tako ljeporječiv kao Ugo Ranka Marinkovića u Kiklopu, ali ipak pisac dojmljivih obećanja i izdašni hvalitelj mojeg blogerskoga druženja.
Pa kad je tome tako, hajde da društvo obveselim, nekim ljupkim rečenicama kojima ne znam izvor, ali zvuče toliko dobro da ih moram podijeliti s vama. Kao onu pogaču koju nisam ispekao, pa je nisam ni mogao podijeliti. A maloj ću uničici Ifi naručiti par hrenovki i pjesmu Ne zaboravi me!

Evo navoda koje volim:
Ništa nije tako neizbježno kao pogreška čiji je trenutak stigao.
Ljubav je vječna sve dok traje.
Prijatelji dolaze i odlaze, neprijatelji se gomilaju.
Mnoge žene nakane promijeniti muškarca, no kad ga promijene, ne smatraju ga više privlačnim.
Iskustvo je nešto što te potiče praviti nove pogreške umjesto starih.
Ljubav je kao pješčani sat: kad se ispuni srce, isprazni se mozak.
Tek što si uspio približiti kraj s krajem, netko odmakne krajeve.
Vrlina je kazna sama po sebi. Ako se bojiš samoće, ne ženi se!
Nije mi jasno zašto se ljudi žene? Zbog čega bi čovjek morao ujediniti ono što je Bog stvorio odvojeno. To je protiv Boga.
Ne vjeruj svemu što čuješ i svemu što kažeš.
Ako ti netko udvara ženi, najbolja je osveta – prepusti mu je.
Ima stvari koje su tako ozbiljne da se s njima možeš samo šaliti.
Mnogim je ljudima seks u glavi, što i nije neka lokacija.
Muškarci se dijele u tri kategorije: oženjeni, homoseksualci i oženjeni homoseksualci.
Kad ti neka žena pokloni svoje srce, nikad se više nećeš moći osloboditi svega ostaloga.
Ako je sve što imaš čekić, nije ni čudo što ti sve izgleda poput čavla.
Nemoguće se zaštititi od samovolje.
Optimist izjavljuje da živimo u najboljem od mogućih svjetova. Pesimist se boji da je to istina.
Kažu da je ljubav egoizam u dvoje.
Bigamija znači jedan muškarac previše. Monogamija također.
Griješiti je ljudski, ali se pritom osjećaš – bogovski!

Godina je na izmaku.
Gotovo je sa 2004. godinom. Još samo stotinjak sati, nešto oko 360.000 sekunda, i krećemo na novo odbrojavanje onih 31.536.000 sekunda koliko zakonski pripada idućoj, 2005. godini.
Ovo je doba kad nam mediji prikazuju razne ankete koje nam pokušavaju sugerirati što je kome značila protekla godina. Po čemu će je pamtiti, a po čemu je neće pamtiti.
Dakle, hajdemo se izjasniti: što je nama značila 2004. godina? Po čemu ćemo je pamtiti?
U mnoštvu zbivanja koja su me pratila ove godine, od onih vezanih za moju djecu, koja mi doista najviše znače, do nekih znanstvenih, literarnih, glazbenih, likovnih vrhunskih ostvarenja koja su mi proteklu godinu učinila snošljivom, unatoč i uprkos svemu.
Kad je riječ o obitelji, onda moram reći da su mi sve sekunde, provedene s djecom, prve na toj nekoj imaginarnoj top listi. Osobito onih deset dana s Unom kod prijatelja Igora Blaškovića u Banjolama kod Pule.
Budući da ne živim nigdje drugdje nego u meni najdražoj Lijepoj našoj, valja mi se izjasniti što me u mojoj državi najviše dojmilo.
Ni na ovo hipotetsko pitanje neću potrošiti mnogo vremena, pa ću odmah reći: najviše me dojmila odluka Miroslava Radmana, sjajnog znanstvenika svjetskog ugleda, da sa svojim Institutom ostane u Hrvatskoj. Što bi značilo da se hrvatskoj mladeži, sklonoj znanstvenom radu, pruža šansa da se u svojoj zemlji bavi znanošću, zaštićeni Radmanovim autoritetom. Ako je Radman svjetsku slavu stekao u Francuskoj, pretpostavljam, nekakvi će novi Radmani tu istu slavu moći steći ovdje, u svojoj domovini.
Pamtit ću ovu godinu i po Blogu. Naime, na ovom sam mjestu pronašao mnoštvo vrlo lijepih i mudrih mladih ljudi. Među kojima sam, usuđujem se reći, pronašao divne prijateljice i prijatelje. Od kojih sam naučio i štošta novoga. I tako praktični pokazao da godine nisu ono što nas dijeli.
Jer: od istih smo slova sazdani mi!
Po čemu ćete vi pamtiti 2004. godinu?

(Nastavak)

Žene su kao vaša sjena, jer ako im idete u susret, one od vas bježe, a ako bježite, one vas slijede.
Možda vam je smiješno, ali ta mi je perzijska poslovica pala prva na pamet kad sam ugledao Amaliju. Krvca mi se vrela uzburkala, ne zna junak što bi sobom činit!
A prvo što učinih bilo je snebivanje. Znate – kolutanje očima, male slatke grimase... Bog je njezin ženski, odakle se samo stvori?!
Žene, ako baš hoćete znati, imaju tu prokletu kretensku naviku da se pojavljuju upravo onda kad ih najmanje očekujete.
Kad kopate po nosu, recimo, kad prstom uđete u tajanstvene dubine svoga nosa. I mislite da vas nitko ne vidi, da to radite neprimijećeni, u najvećoj diskreciji. I kad vam se učini da ste, najzad, iščačkali zlatni grumen koji vas tišti i ne da vam disati, baš bi se u tom olakšavajućem trenutku pojavila ona koju najmanje očekujete i upitala:
- Kaj to zanimljivo delaš?
Ili: jedva nađete neko skrovito mjesto i bolno istiskujete pubertetske prištiće, kad eto opet nje, ah nje!, s istim pitanjem.
Ili: nađete se, slučajno, u nekakvoj psihičkoj depresiji, kao ja sada, eto opet nje.
Ili: stojite na tramvajskoj stanici s posljednjom lovom u džepu, daleko vam dom, kad, točno, eto opet nje s riječima:
- O, dragi, baš sam hepi kaj sam te srela! Znaš, strašno mi se žuri doma, a, to je za krepati, nemam ni prebite kinte. Posudiš mi za tramvaj?
Vi tada, naravno budalasto, vadite posljednju lovu i dajete joj dok se ona vrlo ležerno zahvaljuje.
- Stari, ti si pravo srce. Sutra bum ti vrnula lovu.
Malo sutra. Te pare nikad ne vidite, ali zato pješačite svome domu jedno dvije godine.
Mislim da sam Amaliju volio i zato što je bila drukčija od svih žena na svijetu. Ona se znala ponašati. Nije glupavo koketirala, nije se snebivala i slično. Dok sam kolutao očima, uhvatila me za natečenu desnicu, nježno je stisnula – znate već kako to one rade kad vam žele nešto naglasiti – i rekla:
- Bio si divan!
Rekla je to najnormalnije, kao što biste vi nekome rekli kaj delaš sutra, na primjer.
Priznajem da me to oborilo. Bio sam spreman na tiradu, te ovakav si, te onakav si, te slone jedan, bio sam spreman čak i na pljusku... Ovo doista nisam očekivao.
Žene su kao vaša sjena...
Na brzinu sam se prisjetio sličnih scena iz filmova i knjiga, ali ništa sličnoga nisam našao. Umjesto pravoga odgovora, odgovora koji bi je bacio na koljena preda me, ja sam rekao, zapravo promrmljao:
- Aaa, baš sam ga dobro, ha?
E, jesam baš neki brljavko. Ona uopće nije mislila na tučnjavu, nego na moju zaštitničku gestu. Za tučnjavu je boli sisa. Mogao sam popiti grdne batine, ona bi isto rekla. Njoj bi bilo svejedno. Bio joj je važan samo njen ugled, a to što sam odglumio lastavicu iz škole, nema veze. Boli me s! Dobar si samo kad joj čast braniš, kad gineš zbog tih ženskih glupavih komplimenata, kad se izlažeš najgorim neugodnostima, kad te zezaju zbog nje, kad kupuješ ili kradeš cvijeće, kad šećete mjesečastom livadicom, kad se glupiraš kao Charlie Chaplin, kad joj nosiš četrnaest tona tešku torbu, kao da si u najmanju ruku Veli Jože, a ne neko krhko pubertetlijsko tijelo... tad si zlatan, pravi, anđelek, jedini... Ostali su muška gamad.... o, što me na-ljutila!
I od-ljutila.
Jednostavno se propela na prste i poljubila me u obraz. Gotovo mi usnom dotakla lijevi rub moje gornje usnice.
Srce mi je udaralo – sad/sad, sad/sad, sad/sad!
Oči, njene plave, nježne i vlažne oči, predavale su mi se.
Sad/sad/, sad/sad, sad/sad!
Kao da me svojom toplom kožom cijeloga obujmila.
U rukama, u nogama, u glavi, posvuda, srce mi je udaralo – sad/sad, sad/sad, sad/sad, sad je uhvati, stegni, rasturi, poljubi, učini nešto budalo, što čekaš, hajde, sad/sad, sad/sad, sad/sad...
Bila mi je tako blizu da sam se sav izbezumio od blizine. Učinilo mi se da joj srcem dodirujem plahe grudi. Da me zapravo nema, da sam se izgubio negdje u njoj...
A ona je učinila nešto nemoguće. Prišla mi je još bliže, zapravo ušla je u mene kao što biste vi ušli u tramvaj ili u neku trgovinu. Zagrlila me i privila se uza me.
Jebote, skoro sam se onesvijestio.
- Uh, što ti srce udara, rekla je i još se jače stisnula uza me.
Ljudi dragi, to ste trebali doživjeti! Stavila mi je ruku ispod majice pravo na srce. Mili bože, srca velikoga! Siroto srce, bježeći od dodira te tople ruke popelo se u grlo, a ruka za njim; srce krene prema trbuhu, skoro do pupka, a ruka za njime; srce se sakrije iza bubrega, ruka za njim; srce zbriše u pluća, a prokleta ruka za njim... kamo se god srce skrije, ruka ga nađe., a ono samo tuče li tuče: sad/sad, sad/sad, sad/sad...
Ni/kad!
Ništa nisam učinio. Samo sam je gledao. Samo sam je zaljubljeno gledao. Kao pas u gospodaricu. Mahao sam repom i gledao.
Stajali smo, tako, pokraj telefonske govornice kod Pravnoga faksa, čini mi se cijelu jednu vječnost. Cijeli jebeni ljudski život. Cijeli medeni mjesec. Cijeli božji dan.
Ljudi, tramvaji, automobili, kuće, sve, sve kao da je nestalo u drhtaju moga srca i dodiru njene ruke. Ni sunca nije bilo. Ni buke. Samo tišina, Amalija i ja. Tišina u kojoj čujete samo svoje i njezino srce. Tišina u kojoj čujete kako vam krv bjesomučno juri venama, kao bujica rijeke koja nosi sve pred sobom; tišina u kojoj čujete i svoje i njene misli, pa ne znate čije su koje. Jer misli su nam se ispreplele u Gordijski čvor kojega ni onaj grčki Makedonac ne bi presjekao ni sa tri mača.
Ako ćemo pravo, pojma nemam koliko smo tako stajali. Možda smo tu stajali od rođenja, ne znam. Nije ni važno. Činilo mi se da nas ništa ne može vratiti u stvarnost.
Ništa osim glasa-budilice. Glasa-malja. Okrutnoga glasa moga starijeg brata.
- Sebastijane, što je bilo?!
Sebastijane, što je bilo, Sebastijane, što je bilo?
Zbogom priliko koja se više nikad nećeš vratiti, zbogom moji divni snovi na pragu ostvarenja!
A glas mojega bajnoga brata, još će:
- Bok, Amalijo, što se to dogodilo?
Otvori se topli asfalte i primi me u svoju ljepljivu mekoću! Zar je to moj brat? Moj Alojzije? Zar je totalno posenilio kad nju, dovraga, pita što je bilo?!
- Ništa značajno, odgovorila je, Seb je branio moju čast.
Da je rekla bilo što drugo, da sam, recimo, podmetnuo bombu u zbornicu ili, ne znam, bilo što drugo da je rekla ne bi me tako pogodilo, mislim ne bi stvar tako zajebala. Ovako, rekla je najgore od najgorega. Branio sam njenu čast. Kao da je njena čast ovoga trenutka najvažnija stvar na svijetu!
(Nastavit će se)

Jučer i danas malo proskitah. I, naravno, ne prođe ni metar-dva boravka u gradu – kako smo nekad zvali dio Zagreba od Draškovićeve do Frankopanske, od Kolodvora do Komedije – a da nekoga dragog/dragu ne susretneš.
- Gdje si, zaboga, jesi li živ?
- Nisam.
- Ha, ha, uvijek si isti, zajebant.
Navratih i do Pavina kafića u Frankopanskoj, do Gavelle. Naravno, tamo susretoh Ivicu Vidovića, zaista sjajnog prijatelja i sve što ide uza to. Dugo se nismo vidjeli.
- Pa ti uopće ne stariš, izgovorismo istodobno, komplimentirajući jedan drugome.
- Već se dugo nismo ženili, rekoh nakon što me je vječni Branko za šankom podsjetio na moj davnašnji pozdrav s Vidovićem, kojega od milja zovemo Koke.
- Ma, daj, pusti sad to, reče.
Popričasmo malo o svemu i ničemu, sjećajući se davnih druženja i selidbi poslije veselih razvoda.
Bračno stanje nam je neodlučeno 3 : 3.
U djeci ja vodim 4 : 3, ali on kaže da će me jednom stići, što nije isključeno, ako znamo da je papa Rogoz postao posljednji put otac s devedeset, čini mi se čak i više.
Ne znam volite li Vidovića kao glumca, mile i poštovani, ali on je meni naprosto nenadmašan.
Na sceni, u običnom životu, kad pije ili kad hoda, kad navija za Hajduka ili kad se šali na svoj račun, on je uvijek Koke. Hoćeš-nećeš, moraš ga voljeti.
S njim sam proživio svašta, pa kad bih ga htio dočarati kao čovjeka ne znam koju bi anegdotu izabrao. Možda ipak onu iz srednje škole u Splitu, kad se još nismo poznavali.
Vraćao se, tako, Koke s djevojkom navečer s nekog plesa. Kad, tamo na rivi ugleda kako neka skupina splitskih mangupa tuče nekoga mladića. Mladić je na podu, viče upomoć, ali nitko ga ne čuje. Naš se Koke ražali nad mladićem, ostavi djevojku u sigurnosnoj sjeni nekog balkona i priđe siledžijama.
- Momci, to nema više smisla, ča to radite, pobidili ste ga, na podu je, umiješao se Koke u gužvu, a momci, ni šest ni pet, premlatiše i našega pravednika.
Iduće subote, Koke skupi klapu iz razreda i krenuše u potragu za razbijačima. I, na jednom plesu Koke prepozna jednoga od onih koji su ga tukli. Kad je tipa klapa okružila, Koke mu priđe iza leđa, onim važnim korakom punim samopouzdanja i snage, i blago ga dodirnu po ramenu. Mladić se okrenu i pogleda Ivicu začuđeno. Koke ga važno odmjeri od glave do pete i natrag, uzdignu glavu i upita prijeteći:
- A, sićaš li se ti mene?
Mladić ga dobro pogleda, slegnu ramenima i reče:
- Ne, ne sićam.
- E, a onda ništa, reče Koke i ode.
Sad vam je jasno zašto ga volim više i od Žarka Potočnjaka.

Svima sretan Božić, slavili ga ili ne slavili.
Obaviještavam vas da možemo ovdje, kod mene, zajedno dočekati polnoćku. Vrata su otvorena, pa tko voli nek izvoli. Možda bude zanimljivo: Polnoćka kod Kemoterapije. Nije loše, ha?

Prije jedanaest godina započeo sam suradnju s Brankom Uvodićem u emisiji Nek' tambura svira. Tom me prigodom Branko zamolio da pronađem u knjigama naših vrsnih versista neku prigodnu pjesmu posvećenu tamburi. Prerovao sam svoju prilično veliku biblioteku, ali baš i nisam bio zadovoljan. I, tako, riječ po riječ, Branko me natjerao da sjednem za redakcijski pisaći stroj (prošlo svršeno stoljeće) i za pedesetak minuta iscijedio sam iz sebe sonet, iliti po starinski – zvonjelicu. Branko je tu pjesmu govorio za trajanja špice emisije, uz glazbu Siniše Leopolda. E, pa, zvučalo je prilično dobro.
Sonet je uglazbio Ibrica Jusić kao neku vrstu slavonske šansone s prizvukom francuskog šarma. Ta Ibričina glazbena tvorevina zvučala je kao i sve Ibričine skladbe - vrlo solidno. Štoviše, sonet se našao i na jednom od njegovih nosača zvuka (kojega nisam dobio do dana današnjega, ali nije važno).
Poslije, rekla mi je Vera Svoboda, Julije Njikoš, naš tamburaški živi spomenik, također se prihvatio soneta i uspio složiti, kažu, uhu vrlo ugodnu pjesmu. Nažalost, nikad je nisam čuo, premda su me Vera i Đuka pozivali doma, na slušanje u njihovu vrlo gostoljubivu domu.
Te danas ću, te sutra ću... valjda ću već jednom.
Budući da je zvonjelica prilično zvonka, možda čak i nježna, a neki bi rekli da diše i slavonskim zdravim plućima, odlučih je staviti na ovo mjesto, pa kud puklo da zveknulo. Siguran sam da će se svidjeti Scorpyu, a možda i nekoj romantičnoj dami, kojih je na Blogu priličan broj i koje mjesecima uzaludno nastojim osvojiti kao stari muški isluženik koji puno obećava...
E, sad zamislite, vedru slavonsku noć, neki šor, kuću s prozorom prema kapiji, plavu mjesečinu i manje hladnu noć od večerašnje. Ako ste uspjeli, onda čitajte.
I ne žurite, molim vas, jer pjesmu tada nećete čuti.

Zašutio bögeš, s njim i berdaš stari
Od vrele su želje popucali lanci,
Kome će je noćas svirati bećari,
Dok mi tijelom bjesne lakonogi vranci.

Zaspao bi primaš, pijan, pokraj mene
Da mi suza ima snagu graševine.
Mjeseče pomozi, noć je puna žene,
Čuje se tišina, miris hrastovine.

Iz srca mi bistro, k'o iz zdenca skrita
Izvire ljepota, dar drevnih vremena,
I vjetar što njiše polja zrela žita,

Uzbibano more vedrih uspomena.
Pa, da barem smirim to more nemira,
Bože, evo molim, nek' tambura svira!

Sad, za Mlinaricu se ne bi moglo reći da je bogzna kakva žena u smislu ljepote, mislim ne biste je danas mogli zamisliti baš kao raskošnu krasoticu zbog koje se svi ubijaju. Srednjeg je rasta, negdje oko metarišesdesetipet. Debela. Bože dragi, kako li je samo debela! Nikad niste vidjeli tako debelu Mlinaricu, barem ne u našem Gradiću na Uni. Još su neke žene bile debele, kao mesareva žena na primjer, ali Mlinarica... e, ona ih je sve naddebljala.
A ima prekrasne oči. I lice joj je vrlo lijepo, rumeno, s dvije nasmijane jamice na punašnim obrazima.
Otac joj bijaše čuvar konja, a da nije imao ni jednog jedinoga svoga konja. Mi smo ga još kao klinci prozvali Uzgajivač. On se uopće nije ljutio na nas što smo ga tako prozvali.
Čuvao je konje svima u Gradiću. Vodio ih na ispašu. Timario. Razgovarao s njima onako kako ljudi razgovaraju s ljudima. Zbog toga nam je bio vrlo sumnjiv.
Još smo u Gradiću imali jednoga takvog sumnjivca, zvali smo ga Mateka, ali je on razgovarao samo s ribama. Ujutro bi otišao na rijeku, tamo iza bolnice i klaonice, gdje je Una bila najmirnija i gdje je moj otac često lovio ribe, i bacio u vodu nešto uhvaćenih muha, crva, mrmaka i mrvica kruha. Razumljivo, ribe bi se okupile na svakodnevni doručak, a on bi tada razgovarao s njima. Zapravo šutio i nerazumljivo mrmljao, jer tko je ikada u svome životu vidio i čuo čovjeka koji umije razgovarati s ribama! Šuti s njima, nešto ispod glasa mrmlja i, Boga mi, dobro se razumiju. Znali smo ga pitati o čemu šuti-razgovara s ribama, a on bi nam uvijek izmislio neku lijepu priču. Dobru i poučnu priču, jer, kako kaže, ribe sve znaju. One se informiraju kod drugih riba, dobivaju vijesti od onih iz potoka, rijeka, jezera pa i mora. Mi nismo znali što je to more, pa smo ga pitali. Rekao je da je more golema voda, velika kao čitavo nebo, i da je tako plavo kao nebo, i da je normalno mokra kao naša zelena Una, a slano. Onda bismo mi otrčali našim majkama i sve im rekli o moru. Majke bi nas tada dobro istukle i još tužili očevima. Očevi bi nas izgrdili, a pokatkad i dohvatili dlanom po glavi. Podviknuli bi da smo bili s onom ribljom budalom - a to sam ti zabranio i nemoj da to još jednom čujem, znaš ti da vrba bolje pleše od Šeherezade!
Uzgajivač nikada nije pričao konjske priče. Zapravo nikada ni s kim nije razgovarao. Od oca sam čuo da je Uzgajivač pričao kao i svi drugi, ali otkad mu je žena pobjegla s jednim ovčarom, samo šuti. I mrzi ovce. Ako ćemo pravo, ni ja nikada nisam volio ovce, ali ja sam imao svoje opravdane razloge - jednom me je naš ovan tako opalio rogovima u stražnjicu da sam jedva preživio, toliko me je jako - mislim, ne bih ovce mogao mrziti zbog neke žene, nisu ovce krive. Poslije je, pričalo se, Uzgajivačeva žena i majka tada tek buduće Mlinarice, napustila i svoga ovčara. Kažu da se zaposlila u gradu kao radnica, da se udala za nekakvog konduktera na željeznici, ali ja tada nisam znao ni što je kondukter, ni što je željeznica. Oca nisam smio pitati, a kad bih majku upitao, ona bi me isprebijala.
Sad, bilo kako bilo, Uzgajivač je živio sam s budućom Mlinaricom, čuvao konje i razgovarao s njima. Mi smo ga često znali pitati o čemu razgovara s konjima, misleći da će nam ispričati kakvu poučnu konjsku priču, ali on je samo šutio. Onda smo mu govorili da se pravi važan, da se samo pravi da zna konjski jezik, a on bi odmahivao rukom i otišao sa svojim-našim konjima. Mi bismo potajice krenuli za njim, da čujemo kako on to zbori s konjima, ali uzalud. Živi smo se pojeli od muke što ne znamo konjski jezik. Barem malkice, barem nekoliko različitih hrzanja ili njisaka. Uzalud. Samo je on znao, onako neugledan, sav jadan i zakrpan, kao pravi Njunjo. A mi lijepo dotjerani, bez ijedne zakrpe, pa ne možemo s konjima. Jednom smo se čak namazali konjskim govnima, samo da bismo im se približili i tako ipak nešto naučili od njihovih frktavih njisaka i hrzanja, ali jedino što smo od toga imali jesu majčinske batine i očevo smrknuto čelo. Uzgajivač nas je otjerao, i to samo zato da ne uznemirujemo plahe konje, a mi smo u strahu pobjegli kućama. Onako ugovnjeni! Dalje se znalo: majka bi nam najprije po guzici iscrtala vrbove bolne crte i crtice, a kad je otac stigao kući rekla bi ocu za našu govnastu pustolovinu. Otac bi tada značajno podigao prst i još značajnije pogledao, tako strogo da smo znali zanijemiti od straha!
Poslije toga više se nismo mazali govnima, ni konjskim, ni bilo kojim drugim, ali ne zbog batina. O, batine nisu bile ništa opasno, navikli smo na njih, ali - kupanje...!
Meni je kupanje bilo najgora stvar na svijetu. Pristao bih da me svaki dan tuku i stotinu puta, samo da me ne kupaju u onom prokletom koritu s hladnom bunarskom vodom u kojoj je otac znao hladiti rakiju. A najgore od svega bilo je što sam sâm sebi morao pumpati vodu. Sram me je priznati, ali tada sam uvijek plakao, premda sam bio muškarac, a muškarci nikad ne plaču. Muškarci samo galame, kako mi je govorio otac, udaraju ljuto šakama po stolu i razbijaju nosove i čaše. A ja, ja sam plakao! Ali, plakao sam tako da su se suze slijevale u korito, zapravo sam suzama želio vodu zagrijati, toliko je bila hladna. A kad bi korito bilo puno, moja me je majka skidala. Skroz, do gola. To bi me uvijek ljutilo: što me ona ima skidati; u našem su Gradiću obično muškarci skidali žene a ne obratno, pa sam se otimao. Smirivala bi me vrbovom šibom, sve dok nisam bio potpuno gol i potpuno išiban. Kao od majke rođen i kao od majke prebijen!
I tu je dolazilo ono najgore. Sapun!
Dobro, mogao sam podnijeti hladnu vodu, ta kupali smo se u Uni i zimi, i to na livadama Francuske plaže kad bi nam ona krpenjača od lopte upala u nabujalu rijeku, ali sapun - to nikako! Znao sam gdje ga, prokletnici, skrivaju od nas djece, pa sam ga krao, bacao, skrivao posvuda pa i u štali, ali uzalud. Sapuna je u kući uvijek bilo. Šećera nije, ali sapuna jest!
Ako ikada odrastem, govorio sam tada, ako me sapun prije toga ne ubije, u mojoj kući neće biti nikakvih prokletih sapuna, pa ni onih mirišljivih!
A za te sam mirišljive sapune prvi put čuo od tetke koja je živjela u Velikom Gradu. Govorila bi mojoj majci da ima i takvih sapuna koji mirišu kao ruža ili jorgovan, a moja bi majka samo zinula – ah, prijo, jarabi! - i gledala. Otvorenih usta. A tetka - veze li veze. Ja sam se ozbiljno držao, buljio u prazninu ispred sebe kao da joj vjerujem, a u sebi sam pucao od smijeha: kako samo znade lijepo pričati o sapunima, a mi smo svi znali da je sapun - sapun, ruža - ruža, a jorgovan - jorgovan! Da sapun miriše kao cvijeće, onda bi ga brali po livadama i cvijetnjacima, cvao bi u baščama onako kako cvjetaju trešnja, jabuka, šljiva ili šeptelija, a sa cvijećem bi nas kupali.
To joj nisam mogao vjerovati, premda je moja tetka bila vrlo pametna i znala je čitati i štampana i pisana slova. I to bez ikakvog zastoja. Mogao sam joj vjerovati sve, sve, pa i ono o pranju gradskih ulica i bogtepitaj kakvim sve bojlerima iz kojih teče topla voda. Kaže, samo odvrneš... zaboravio bih što... odvrneš to nešto i eto ti vode koliko ti srce hoće, i to vruće, kao s peći. Eto, i to sam joj mogao vjerovati, čak i ono o velegradskoj djeci. Čuj, kaže da velegradska djeca i ljeti nose cipele, a svake noći peru noge i zube! Mora da ta gradska djeca nisu čitava. Zašto onda nose cipele kad poslije toga peru noge? A da netko pere zube, to još nisam bio čuo. Ja zube nikada nisam kupao. Noge jesam, priznajem. I uši, vrat, ruke, kosu, ali zube, e to zaista nisam čuo. No, kad ona kaže da ima takve lude djece - onda ima. A mirišljivih sapuna, priznajte i sami, nema i nije ih moglo biti!
Tetka kao da je znala da joj nitko normalan ne vjeruje, to s mirišljivim sapunima, jedne nedjelje dođe i - paf! - sapun na stol. Mirišljivi sapun na stol! Priđem oprezno sapunu, njušim ga, njušim, onako kao što pas njuši drveni električni stup ispred kuće, a on, prokletnik – miriše - kao da ga je maloprije ubrala s tek procvjetalog jorgovana. Upravo zaudara! Da ti se kosa digne na glavi!
Pitao sam tetku gdje je ubrala taj sapun, a ona me je samo čudno pogledala i rekla da sam glup za svoje godine i da je krajnje vrijeme da pođem u školu. Zbog toga sam je mrzio. Zbog škole i što je rekla da sam glup za svoje godine. Kao da je ona pametna za svoje?!
Moja je majka taj sapun-jorgovan pažljivo stavila, kao rijetku relikviju, kao vrijednu hamajliju, u vitrinu, tamo gdje je držala najveće dragocjenosti. I, što je najsmješnije, prokleti je sapun dobio središnje mjesto, tamo pokraj srebrenog sahana i prave kristalne čaše. Tko je god došao u posjetu, morao je vidjeti sapun. I svi su se čudili.
Dođu nam, tako, gosti, mama ih uvede u veliku sobu, posjedne ih oko mangale, ispeče kavu, otac muškarcima natoči rakiju, malo popričaju o svemu, već kako to biva kod odraslih, a onda će mama kao začuđeno: Vala, tu kao da jorgovan miriše! Kakav jorgovan u ovo jesensko doba, ženo božja, dobacio bi otac. Ma, miriše, miriše, nije se dala mati. Jest, vala, kao da se čuje jorgovan, složile bi se žene. Muškarci bi dobacivali da to miriše rakija moga oca. Morate znati da je rakija moga oca zaista ugodno mirisala. E, ali majka je inzistirala na jorgovanu. Sve dok se nije, kao, sjetila da to sigurno miriše onaj sapun pokraj sahana i kristalne čaše. Jebo te sapun, povikao bi otac. Ali ni taj povik nije zbunio moju majku. Polako se digla i donijela sapun iz vitrine. A sapun, bog ga njegov sapunusti, baš lijepo miriše. Kao grm ljubičastog i gustog jorgovana. O, kako mi je majka u tim trenucima bila ponosna! Milovala je sapun tvrdim rukama, gurala ga pod nos svima i cvrkutala od sreće. Zbog sapuna je jedno vrijeme bila najuglednija žena u našem i lijepom, mirnom i mirišljivom Gradiću. Svi su je pozivali u goste. I ona je odlazila. S mirišljivim sapunom, dakako. Mogu vam reći da je u doba sapuna više bila u gostima nego kod kuće.
Rekao sam da taj prokleti sapun neće nikad u moju kuću, ali sam ga kao klinac morao trpjeti, unatoč tome što grize kao prigradski pas. A prigradska džukela kad grize, onda grize. Taj ne oprašta nikome. Kad se dočepa vaše uhranjene stražnjice, onda vam je uzaludan poziv u pomoć. Ništa se proklete džukele ne tiče što vas boli mjesto za koje se drži oštrim zubima. A, kao usput, podere vam i jedine prazničke hlače, jer, ovo morate upamtiti, prigradski pas kad ujeda, onda ujeda kad ste najsvečanije odjeveni. Kao da ga vaše čisto i izglačano odijelo nervira. Pa je nervozan, taj vražji lajavi, kažu, najbolji čovjekov prijatelj. Da ne bi!
To što vas ugrize i podere hlače - ništa. Što poslije svakoga ugriza dobijete batine - i to ništa. Debelo mjesto na guzici zaraste, majka zakrpi hlače, batine ni ne osjetiš. Sad pazite! Dolazi ono strašno. A to strašno je strah oca i matere. Kažu da je pseto sigurno bijesno. Otac tada brzo osedla konja, naravno tek pošto vas strogo pogleda a majka dobro izdeveta, i - pravac u drugi dio gradića, do bolnice. E, to je ono najgore, jer tamo je liječnik.
Priznat ćete da je liječnik nešto gore i od samog sapuna. Morate zinuti i reći A upravo kad biste najradije rekli Riba ribi grize rep ili Raskiseliše li ti se opanci, morate glasno i teško disati kad biste najradije skočili s perde onog starog drvenog mosta u bistru i toplu Unu, morate kašljati, prevrtati očima i slične gluposti. A kad pomislite da ste se izvukli živi, on iz neke crne torbetine, što li, izvadi najveću injekciju na svijetu. To što je izvadi nije važno, ali vam tu istu injekciju spraši u dupe da sedam godina ne možete pošteno sjediti. Kaže, opravdavajući bol što vam nanosi, da je džukac sigurno bijesan, da je injekcija protiv bjesnoće. A to što moraš poslije takva ubodnog lijeka sjediti na trbuhu, to nije nikakva prokleta bjesnoća! Molim vas lijepo, tko je ikada u svome životu vidio da pošten čovjek sjedi na trbuhu? Da je to prirodno, onda ne bismo uopće imali guzicu i džukela ne bi imala kamo sa svojim prokletim zubima!
Kad bi me moja majka kupala sapunom uvijek sam govorio da me to jako grize i da ću, Alaha mi, pobjesnjeti, jer je sapun sigurno bijesan pa će babo opet morati ići po doktora. A to koška. A, bogami, i koštalo je. Kad su nekoga vodili liječniku ili kad su liječnika dovodili u kuću, zna se što moraju pripremiti - pola zaklana teleta. Ako u kući nemaš teletine, može i nešto drugo, a najbolje je kad ipak imaš teletine. Primio bi on i koju gusku i patku, ili što mu već donesete, ali najviše voli tele. Ja telad nikad nisam volio. Uvijek sam morao paziti da mami-kravi ne posiše mlijeko, pa je uvijek bilo galame. Dašto, i batina. Nisam mogao slušati mukanje gladnoga teleta, pa mu iz kuće donesem lonac kuhana mlijeka. Tele popije mlijeko, a što će kad je tele. Poslije me pitaju gdje je mlijeko iz lonca. Kažem, popilo tele. Onda oni udri po meni vrbovinom. Plačem i vičem na sav glas da nisam kriv. Popilo, popilo, niste mi rekli da čuvam mlijeko iz lonca, nego mlijeko u kravi. I još im kažem da tele nije ni taknulo kravu i da u kravi ima mlijeka i za dva puna lonca. A oni meni bezobraznik jedan! i još jače udariše.
Zato nisam volio telad. Kao ni kupanje.
Volio sam Uzgajivačevu kćerku. Današnju Mlinaricu.
Bila je stara kao i mi, možda godinu mlađa. Kao djeca smo je svi zafrkavali jer je bila jako lijepa.
Ta mala nije imala prijateljicu. Zbog ljepote, a ja mislim i zbog siromaštva. Moj je otac uvijek govorio da sirotinja nije ni Bogu draga. Sad, Bogu možda nije, ali nama je bila jako draga. Družila se s nama, a mi smo je tukli i navlačili za plavu kovrčavu kosu, i to zato što nam se sviđala i što smo je htjeli oženiti. Ja sam je najozbiljnije htio za ženu, pa sam je i najviše tukao. I ona je mene najviše voljela. Zato se derala kao da je kolju kad bi je šakom udario po krhkim leđima. Htjela je da je tješim, pa se derala. Kad su je drugi momci tukli, samo je šutjela ili se vragoljasto smijala. A kad bih je ja dodirnuo, već se derala. Onda bih je tješio. Dao bih joj dugme ili nešto slično, šljivu ili kocku šećera, suhu žabu ili kakvog šarenog leptira, bilo što, a ona bi me tada lijepo okupala očima da sam sav pomodrio od neke topline. Zato sam je htio oženiti, ali moj otac nije htio ni čuti. Rekao je da sam mlad, a meni je tada bilo već punih sedam godina i znao sam napraviti frulu od vrbove grane. Rekao sam to ocu, mislim za frulu i da se u životu bolje snalazim od njega, jer on od vrbe zna napraviti samo bolnu šibu, pa se ipak oženio mojom majkom. Otac se, ne znam zašto, naljutio. Možda zato što nije znao napraviti frulu, a možda i zato što se oženio mojom majkom. Sad, bilo što bilo, on me opet strogo pogledao, a majka prebila – e neš ti meni, vala, onu kurvu konjušarevu dovesti u kuću!
Onda smo se nas dvoje dogovorili, mislim buduća Mlinarica i ja, da ćemo se ipak oženiti, pa smo svaki dan, odvojeni od drugih, čuvali moje krave, ovce i onu njenu kozu. Napravili smo kolibu od granja i lišća. Ona je negdje našla neku staru vojničku porciju i tako smo bili oženjeni: ona je muzla krave, kuhala mlijeko i pekla kukuruze, a ja sam čuvao krave, ovce i njenu kozu. Poslije smo pili mlijeko i jeli pečene kukuruze. Trajalo je to sve dok nije došao moj otac, strogo me pogledao, a potom mi majka kod kuće nije, onom priručnom i poučnom vrbovom pedagogijom, pokušala istjerati ljubav iz mene. Nije uspjela. Mi smo se dogovorili da nas nikakve batine ne mogu razdvojiti. Krišom smo se sastajali u vrijeme kad je njezin otac timario konje, a moj sjedio u birtiji.
Tako smo bili tajno vjenčani sve do jeseni 1947. godine. Dok nije došla ona tetka-sapun i odvela me u školu.
Tri sam puta bježao natrag u Gradić, tri me puta otac vraćao tetki u Veliki Grad.
Bio sam u sedmom razredu osnovne škole kad mi je umrla majka. Na dženazu me odvela tetka.
Kiša je padala i sve je mirisalo na tugu.
Čak se ni otac nije napio.
Stajao sam s njim kod groba, kad mi je prišla Uzgajivačeva kćerka. Rekla mi je da je sasvim u redu kad kiša pada na pogrebu tako dobre žene. Otac je rekao da priča gluposti i pomilovao je po glavi. Ja sam ga začuđeno pogledao, jer nikad nisam vidio da otac nekoga gladi po glavi. Mene nije nikad gladio. Znao me pokatkad zviznuti, a ja sam tada znao da me voli. Što me gledaš, budalo, rekao bi i ćušnuo me po glavi.
Nakon pogreba svi su se skupili u našoj kući. Jeli su, pili su i pričali o životu moje majke. Stalno sam se okretao misleći da će naići kroz vrata. I, vjerovali mi ili ne vjerovali, volio bih da je ušla, čak bih joj i sam donio najbolniju vrbovu šibu!
Ali nje nije bilo. Ni nje, ni šibe! Jedna mi se suza skliznula niz lice. Da bi sakrio suzu izišao sam u dvorište.
Kišni se sumrak spuštao po krovovima kuća. Zavlačio među mokre grane šljiva, jabuka i lipe ispred kuće. A tamo, u dnu dvorišta, ispod velikog oraha, stajala je, mokra, Uzgajivačeva kćer. Prišao sam orahu i stao pokraj nje. Stajali smo tako i šutjeli.
Poslije me pitala kakve su djevojčice u gradu. Dosadne, odgovorio sam. Tučeš li koju, tiho je i bojažljivo promrmljala. Ne, dosadne su, odgovorio sam. Uhvatila me za ruku i stavila je na svoju glavu. Zatim je mojom rukom svom snagom povukla svoju kosu. Pogledao sam je. Nemoj, rekoh, ne bih te sad mogao tješiti. Tješit ćeš me već jednom rekla je.
Una je tiho tekla u svoju vodenu budućnost. A mi smo ispod oraha stajali kao da čekamo svoju.
Tri dana poslije dženaze, vratio sam se s tetkom u Veliki Grad i školu.
Imao sam dvadeset godina kad sam završio zanat. Javio sam se u vojsku, ali me nisu uzeli jer sam bio malen i jako, jako mršav. E, onda sam se vratio u Gradić na Uni da pomognem ocu i da vidim što je s Uzgajivačem. Otac je bio sretan što sam se vratio, pa je cijeli dan kao nešto ljutito gunđao. Čak me i dvaput, iz čista mira, ćušnuo po glavi.
Nakon dva dana posjetio sam Uzgajivača. Rekao sam mu dvije-tri riječi o svome zanatu i dvije-tri o poštenju. On je šutio. Onda sam mu rekao da sam se došao oženiti njegovom kćerkom.
Natočio mi je rakiju, pa smo razgovarali o životu i konjima.
Prije nego što ću otići rekao je da mu je kćer izrasla i da je jako, jako debela.
Neka je, odgovorio sam, valjda od zdravlja.
Pa ni ti ne izgledaš kao slika, rekao je i nasmijao se. Učinilo mi se da čujem njisak konja.
Sad, debela ili mršava, ja sam je volio. To sam mu i rekao na odlasku.
Tako je Uzgajivačeva kćerka postala Mlinarica.
Zašto Mlinarica?
Zato što sam ja bio mlinarev sin, pa su me svi zvali – Mlinar.

Vratio sam se jutros iz Vukovara. Teško mi je uopće glumiti, a nekmoli glumiti ulogu lažno skromnog čovjeka; oprostite (skrušen pogled prema vrhu cipela), to sam učinio u sklopu (ili u okviru) svojih skromnih mogućnosti.
E, nisam.
Najprije mogućnosti mi nisu skromne. Samim tim ni rezultati rada ne mogu biti skromni. Zaista sam želio napisati dobar scenarij za tradicionalnu Božićnu emisiju u vukovarskoj crkvi svetih Filipa i Jakova. Kad sam, naime, vidio koliko se Uvodić daje toj tradicionalnoj priredbi u Vukovaru; kad sam vidio koliko je režiseru Beliću stalo da emisija bude što bolja; kad vidite da se stari dobri i vrlo vitki Felki, glazbeni urednik, prilično znoji; kad sam vidio koliko Aljoša živi s tom idejom; kad osjetiš da je i producent Vlahov nastoji raditi čak i ono što nije u opisu njegova radna mjesta i da dalje ne nabrajam; nisam mogao ostati po strani. Prevrnuo sam sve ladice u prilično ladičarskoj glavi, e ne bi li svoj dio posla obavio na zadovoljstvo svih.
Naravno, uspjeli smo.
Oni koji su sinoć gledali izravni prijenos na Programu plus, odnosno pomoću satelita, rekli su nam to odmah poslije emisije.
Uostalom, možete to lako provjeriti 24. prosinca u 18,40 sati na Drugom programu HTV.
I ne bih više o tome.
Radije bih ispričao tri kratke priči.
Prva priča zbila se u autobusu na putu za Vukovar. Sjedio sam do Siniše Leopolda, šefa dirigenta Tamburaškog orkestra HRT-e. S moje desne strane, Barbara Othman. Iza nas Danijela Pintarić, a iza Danijele Klasja Modrušan. Tri sopranistice. Sa Sinišom sam razgovarao o koncertu. I dođosmo do nastupa koji sam nazvao Tri soprana. Ustanovilo se da djevojke nisu imale zajednički pokus. I, riječ po riječ, za čas organizirasmo pokus u autobusu. Siniša se okrenuo, a tri djevojke se skupiše i autobusom odjeknu melodija pjesme Milost. To još nikad nisam vidio: Siniša dirigira klečeći na autobusnoj sjedalici broj 5, a tri sopranistice pjevaju; Barbara Othman stoji između dva autobusna reda, Danijela Pintarić kleči na sjedalu 10, odmah iza mene, koji sam sjedio na broju 6, a Klasja Modrušan drži se za naslov sjedalice 9, a kleči na sjedalici 13. Svi ostali u autobusi su šutjeli, jer kad slavuji pjevaju, onda svi drugi šute i uživaju.
Druga priča je dolazak u Vukovar. Od onoga prvoga puta kad sam bio u Vukovaru s Majetićem i Bošnjakom, davnih godina, do gostovanja s Histrionima osamdesetih godina, do ratnih i poratnih odlazaka, Vukovar je uvijek bio grad koji je u meni izazivao neku vrst poštovanja, onako uredan i gostoljubiv. Poslije ručka prošetao sam negdašnjim Vukovarom, sve do utoka Vuke u Dunav. Dan je bio lijep, sunčan. Tamo iznad Vojvodine nebo para neki putnički zrakoplov ostavljajući za sobom trag koji sam odavno nazvao Srebrena cesta, po onoj glasovitoj Krklecovoj pjesmi. Dunav dolje skreće u širokom luku lijevo. Nasuprot mene srpska obala zarasla u vrbama. A dolje, na našoj strani, u jednom lijepom zatonu u kojem su sidrene male riječne jahtice i brodice, desetak ribiča čekaju uzaludno da neka neoprezna riba zagrize mamljiv mamac. S desne strane čuveni Vodotoranj. Iza mene ruševine i dio obnovljenih lijepih kuća i novogradnji. Sve me to ispunilo nekom ljepotom i mirnoćom. Koje možete doživjeti samo na tom mjestu. Ako ikada budete tamo boravili, vidjet ćete, imat ćete isti doživljaj. I bit ćemo braća i sestre i po tom doživljaju.
Treća priča je o Atili Špiljaru iz Sedme osnovne škole u Vukovaru. On nema roditelje, živi s pomajkom. Majke se ne sjeća, a otac mu je umro početkom ove godine. I otac i majka bili su borci u hrvatskim postrojbama. Na natječaju za literarno djelo na temu Volim svoju obitelj, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Atila je jedan od dobitnika prve nagrade. U našoj emisiji nastupa s prvonagrađenom pjesmom – Oprostite mi. Dječak je vrlo inteligentan, drag i skroman. Siromašan je. Branko mi govori da moramo nešto organizirati kako bi dječaku pomogli. Problem dječaka, dogovorili smo, rješavat ćemo u Zagrebu. Kao, sad se valja koncentrirati na priredbu. Pola sata prije početka priredbe u crkvu svetih Filipa i Jakova ulazi Ljubo Ćesić Rojs. Pozdravljamo se. S njim je u društvu moj davni prijatelj Fabijan – Volim debele žene. General, a sad i predsjednički kandidat, pita me što ima novoga. Te sekunde kao da me nešto zveknulo po glavi. Ali, to što me zveknulo nije bila teflon-tava nego ideja. Ispričam generalu priču o malom Atilu, a Rojs ne bi bio Rojs kad odmah ne bi djelovao. Poslao je prijatelja da mu iz automobila donese novi mobitel. Potom me zamolio da ga upoznam s dječakom. Odveo sam ga iza scene u sakristiju, u kojoj smo improvizirali šminku, i upoznao ih. Atiline velike dječje oči zasuzile su od uzbuđenja kad je upoznao generala. Nije bilo kamera, nije bilo novinara. Dvije ljupke šminkerice uređivale su izvođače, a okolo su sjedile Vera Svoboda, Lidija Bajuk, Vlatka Burić i Danijela Pintarić. Tamburaši Hajo iz Subotice i Kristali iz Županje tiho su stajali čekajući svoj red za šminku. General se sagnuo, onako velik i jak, i zagrlio Atilu, dižući ga u zrak. Atila se potpuno izgubio u Rojsovim rukama. Potom ga je spustio. Onda mu gotovo skrivećki uvalio u ruke tri soma kuna, ispričavajući se da nema više pri sebi, davši mu i novi mobitel. Da me nazoveš, kad ti što treba, rekao je. A onda mu još obećao novi lap top i digitalni fotoaparat. Zamolio me da uzmem od maloga adresu kako bi mu to mogao poslati odmah po dolasku u Zagreb. Kad je Atila govorio svoju potresnu pjesmu, generalu su, uostalom kao i meni i mnogim drugima u crkvi, suze naprosto curile niz lice.
Maloprije, za trajanja današnjega Dnevnika, zvoni mi mobitel. K vragu, tko je? Kemo, čujem Rojsov glas, daj mi adresu maloga Atile da mu sutra rano ujutro pošaljem lap top i fotoaparat.
Jebi ga, generale, kupio si me!
Moram još nešto reći. Kad se Vukovarski gvardijan Zlatko Špehar zahvaljivao ekipi TV na ovom tradicionalnom Božićnom koncertu, rekao je i ovu rečenicu: A najviše zahvaljujem čovjeku u čije bi srce mogao stati cijeli Vukovar – Branku Uvodiću.
U tom su se trenutku svi u Crkvi digli na noge i gromkim pljeskom nagradile šefa. Naravno i cijela je televizijska ekipa pljeskala. Osim mene. Ja sam sjedio, tamo u lijevom kutu crkvi. Zadovoljan. Vrlo zadovoljan.
Dok je Branko skrivečki žmirkao. Kao da mu je neki trun upao u oko. Ili kao da je htio skriti, no dobro, malo više nego inače vlažne oči.

(Nastavak)

To je bio pun pogodak. Gledali su me kao žutu ovcu na zelenoj livadi, punoj ljubičaste trave.
Mišo je, poslije stoljetne zbunjenosti i zabunjenosti, prvi progovorio. Majstor uvijek mora prvi reagirati. I to točno onako kako sam predvidio.
- Drugarice i drugovi omladinci, priznajem da nisam bio dovoljno budan...
Počelo je predvidljivo: laganim posipanjem pepelom po glavi; nisam bio budan, zaspao sam od umora od silne budnosti, neprijatelji su nas htjeli namamiti u inozemstvo da pomažemo truli i nazadni kapitalizam umjesto da podupiremo domaći turizam i tralalalaaa, Peta Bethovenova.
To je upravo ono što sam htio.
A Mišo, divni euforični Mišo, govorio je i govorio:
- ... mi moramo upoznati svoju zemlju da nam se ne bi događalo ono što se ovih godina na Kosovu zbiva. Zašto maturalac ne bismo iskoristili da bolje upoznamo mjesta naših velikih pobjeda, recimo, sad mi pada na pamet, da odemo na to Kosovo i time odamo počast velikoj Kosovskoj bitci u kojoj je stradao naš posljednji kralj, car Lazar. Ili da krenemo putem kojim su prošli naši junaci na Kozari 1942. godine? Uopće, bilo bi dobro da obiđemo sva historijska mjesta, od Skadra do, što ja znam, možda do Drvara ili Mrkonjić grada...
Šumonja, naš šumasti razrednik, bio je blijed, zapravo žut. Uspio sam ga izigrati. Proturiti loptu kroz noge. Njegova je ideja bila Španjolska, ali je kao dopustio mogućnost Grčke, Italije ili SR Njemačke, dakle onih država s kojima je poslovala turistička agencija u kojoj je direktor bio njegov brat. Da je razred prihvatio inozemstvo, sve bi bilo okejac. Nekako bi Mišu uspio uvjeriti da je od svih bezbrojnih inozemstava Španjolska, ipak, najbolja i najjeftinija destinacija. Ovako sam ga, svojim igrokazom natjerao da s nama pješači putovima NOR-a, a to baš i nije najugodnije, premda oko vas ne pršti od avionskih bombi, mitraljeskih metaka i iznebapadajućih padobranaca.
- Mišo je u pravu!, klicali su slijepci iz razreda, dakle, moja će strana pobijediti, što, dakako, oni nisu znali.
Međutim, Mišo se nije zaustavljao. Zvjezdani trenuci. Popustile mu kočnice. Osjetio je dah vedrog trijumfa, još nije zaboravio poraz u bitki kod Amalije:
- A, sad, pitam se, trebaju li nam na tom svijetlom putu neomladinski elementi?!
Jebao ga neomladinski element. Kad god netko kaže te dvije riječi zna se što znače – Sebastijan Pukšec. Zato je pobjedonosno stao. Na čelu mu vrelo sunce blista. Rumeni obrazi. Sjajne oči plamte osvetom. Znao sam da ću, prokletstvo, opet izvući kraći kraj debele batine. Ali ni slutio nisam ono što je uslijedilo.
Naime, mali se zaigrao.
- Rekao sam: hoćemo li na takav svijetli put voditi neomladinske elemente?, upitao se zažareni mladi Ciceron, a zatim sam i odgovorio. – Ne ćemo! Zar da takvi svojim prljavim idejama gaze po našim najsvjetlijim stazama?
Sad je gledao pravo u mene. I još dalje.
Masa je bila svladana. Svi su se okrenuli prema meni, jer Brut/Mišo je častan čovjek. Galamili su. Upirali prstom. Netko me je pogodio komadićem krede u znojni vrat. Ljudi božji, potpuno su poludjeli. Kao da mi prije samo dvadesetak minuta nisu povlađivali u mome pravednom sukobu s Pravopisom.
Mišu više nitko nije mogao zaustaviti. Uže za linč je pripremio, ali mu je malo jedna žrtva. Sretno je pogledao u Amaliju i rekao:
- Da, drugarice i drugovi omladinci, takvi nam nisu potrebni. Kao što nam nisu potrebne ni njihove priležnice!
Nevjerojatno, izabrao je Amaliju kao drugu žrtvu!
Priležnice, priležnice, priležnice... odzvanjalo mi je u ušima u ritmu srca. Kao da me Nepoznat Netko polio hladnom vodom, a potom zagrijao kantom vrelog ulja.
Krv mi je jurnula u mozak, u mozak, u mozak. Noge, ruke i sve kao da nisam nikad ni imao. U plućima nije bilo ni atoma kisika.
Priležnice, priležnice, priležnice. A zatim, prasak. Bum! Tres! Eksplodirao sam. Učinilo mi se kao da sam se sav raspao. Onako, na kemijske elemente. Ta me eksplozija naprosto bacila nebu pod oblake.
I, dok se rekao aperkat, stvorio sam se kod Miše. Uspio sam samo zapaziti paničan strah u njegovim očima. To je sve što sam vidio. Ruka mi se potom pretvorila u ogromnu šaku koja je poput munje sijevnula zrakom i zaustavila se tek u Mišinim pokvarenim ustima. Osjetio sam kako se njegovi zubi lome i deru mi kožu na šaci. Bol nisam osjetio. Mišo je samo zakolutao prestrašenim očima i, srušivši nekoliko klupa, zaustavio se na zidu. Tu kao da je visio nekoliko sati, a onda se, poput krpe, što je zapravo i bio, zalelujao i složio dolje na podu. Kao mrtvac.
Nastala je nesnosna tišina. Kao da smo svi umrli i našli se pred širom otvorenim vratima pakla.
Svi su šutjeli. U njihovim pogledima vidio sam osudu. Shvatio sam. Polako sam otišao do svoje klupe, uzeo stvari i, dok su ostali u razredu šuteći gledali, izašao na hodnik.
Čak ni vratima nisam zalupio
Na hodniku, kod stepenica, stigao me Šumonja.
- Sebastijane!, okrenuo sam se prema glavnom krivcu. Mora da sam ga krvoločno pogledao čim je ustuknuo korak-dva nazad, na sigurnu udaljenost, a zatim nastavio: – Sebastijane, mislim da ti je jasno: poslije ovoga više ne moraš dolaziti u školu.
- Jasno mi je druže profesore, odgovorio sam, svjestan da će me izbaciti.
Okrenuo se i nestao iz moga vidokruga. Stajao sam jedno vrijeme, a onda se našao na ulici.
I prvo što mi je palo na pamet, poslije onoga mraka u glavi, bilo je svjetlo - Amalija! I noge mi se potpuno odsjekoše. Brzo sam sjeo na klupi parka ispred škole. Jer su mi noge negdje nestale, uopće ih nisam osjećao.
Sunce, tramvaji, automobili, bezbrižni prolaznici (deskripcija)...
Kamo sada? Što sam to uradio? Zar se nisam mogao svladati, pa poslije škole preslušati Mišu? Zar sam se morao ponašati kao divljak? Zar sam trebao reagirati kao budala? Što će reći Alojzije? Što starci? Jesam li pogriješio? Sigurno će me i Amalija popljuvati za sva vremena.
Što? Kamo? Kako?
U glavi mi je grmjelo kao pred dolazak oluje. Premda je moja oluja došla i prošla.
Što će na sve ovo reći Amalija? Hoće li me još ikada htjeti pogledati? Premda je, ako ćemo pravo za zdravo, svemu ona kriva. Trpio sam glupe Mišine uvrede, ali nisam mogao otrpjeti da ta budala naziva Amaliju mojom priležnicom, što u njegovom žargonu znači – kurvom. Ma, jebala ga kurva! Kurva je bio on i svi oni koji su ga podržali. Amalija, čiju sam čast branio, sigurno nije bila kurva. Zato sam ga klepnuo. I opet bi, da mi se ukaže prilika.
Jedno sam vrijeme sjedio na klupi. Sve dok mi se noge nisu vratile. Zatim sam se digao i odšetao do telefonske govornice. Nazvao sam Alojzijevu redakciju. Trajalo je pola godine dok me pospana tajnica nije spojila s njim.
- Halo, rekao je.
Šutio sam.
- Ti si, Sebiću, rekao je kao da me gleda. Valjda me prepoznao po disanju. Naime, ja sam uvijek čudno disao kad god sam bio uzbuđen.
- Hajde, čovječe, što me jebeš, nastavio je. – Imam sastanak kolegija, znaš da nam dolazi sezona kiselih krastavaca.
- Mislim da će me frknuti van, mirno sam rekao.
- Čovječe božji, koga će frknuti? Odakle? Tko? Jesi li ti lud?
- Jesam, odgovorio sam.
- A gdje si sada?
- U telefonskoj govornici na Marsu, čovječe. Kod pravnog faksa. Preko puta HNK-a, čovječe.
- Pričekaj me kod Meštrovićeva zdenca, evo me...
- Ma koji ku...
Kvrc. Zaklopio je slušalicu. Prokleti Alojzije. Prokleti Mišo. U kakva sam se prokleta govna uvalio? I ne samo ja, nego evo i Alojzije, stari, stara... cijeli usrani svijet.
Bio je sunčan dan, 10. lipnja 1984. godine. Podne.
I kad sam htio prokleti sve ovakve datume i udaljiti se u nepoznatom pravcu, iznenadi me glas.
- Sebastijane.
To nije bio glas. Bila je to najljepša glazba. Vivaldijevo Proljeće.
Okrenuo sam se, a nisam trebao.
Ispred mene stajala je Amalija.
Prokletstvo.

(Nastavit će se)

Kad se u ponedjeljak ujutro vratim iz Vukovara, gdje snimamo već tradicionalnu božićnu emisiju, Mirna noć u Vukovaru, najprije ću spavati i spavati. Ne znam koliko dugo. Onda ću najvjerojatnije otvoriti jedno oko, tek toliko da provjerim jesam li živ, okrenuti se na drugu stranu i opet spavati i spavati. Zatim ću, poslije nekoliko mjeseci (kano stari Medo blog većeg sna), otvoriti drugo oko, iz onog istog razloga i opet spavati i spavati.
Naime, puno se trošim.
Jutros, kad sam se vratio iz Crikvenice, u kojoj smo snimili dvije emisije Domovnice, i u kojoj sam ostao dobrano razočaran što nije bilo moje Male virtualne unučice (s bezbroj pra-pra), Ifkice, nisam stigao odmoriti ni lijevo stopalo, a ima me, od stopala do onog traga teflon tave na vrhu glave, 100 kg neravnomjerno raspoređenih na svega 185 centimetara nadmorske visine. A da o drugim stopalima i ne govorim, premda ih je znatno manje nego u ljupke Myriapode (stotinu vitkih nožica, između kojih se razbludni stonožić najviše voli odmarati).
Zapravo, najviše me umore generalna proba i samo snimanje, premda u tom dijelu televizijskog posla ne sudjelujem. Ali, smatram se odgovornim, jer baš i nisam siguran koliko sam dobro obavio posao koji mi je povjerio urednik. Budući da me ne mijenja, znači da ipak nisam tako loš kao što o sebi mislim.
I, naravno, sve mi teže padaju putovanja. Premda uvijek putujem u ugodnom društvu. Eto, u Crikvenicu sam išao zajedno s prelijepom dramskom sopranisticom Barbarom Othman i vrlo ugodnim sugovornikom i prijateljem Ćirom Gašparcem. Smijalo se i zezalo sve do Selca, gdje smo ručali. Dan je bio sunčan i vrlo ugodan. A more... more bistro/bistro da bistrije ne može biti. Još i sad ne znam što me spriječilo da ne skočim u tu plavu bistrinu i ne zaplivam prema Krku. Valjda nismo imali toliko vremena, jer ja baš i nisam neki plivač. Mislim, u smislu ovih naših torpeda-plivača.
Poslije obavljenog posla lijepo nas je počastio gradonačelnik Crikvenice Ivica Malatestinić, vrlo ugodan čovjek i uspješan gradonačelnik.
A poslije domjenka, opet automobil i pravac Zagreb. U kojem sam stigao okupati umorno tijelo i prileći desetak minuta. Da bih nastavio s dotjerivanjem scenarija za Vukovar.
Pa redakcija, dogovor s Brankom, režiserom Belim i glazbenim urednikom Felkijem.
Zapravo, ništa mi ne nedostaje toliko kao što mi nedostaje čitanje vaših tekstova na Blogu. I ona ljupka konverzacija putem komentara. Osjećam se kao da sam vas iznevjerio, a nisam. Strefilo me previše posla, pa...
A falite mi, jako mi falite. Ovaj svijet Bloga puno je ljepši od ovoga drugog koji živim.
Već sutra ću pokušati nadoknaditi barem dio onoga što sam propustio ovih dana. Čim malo odmorim.
Ako, kojim slučajem, negdje ugledate krevet u kojem neka mješina blaženo spava i neblaženo hrče, zaobiđite ga i ne budite zahrkanog spavača. To sam sigurno ja koji je taj krevet platio Kraljevstvom Bložjim!
Volim vas.

Budući da ne pratim športske Blogove, tako nisam pratio ni tekstove koji su se tijekom prošlih mjeseci pojavljivali pod blogerskom adresom serpico. Na nj me upozorio prijatelj.
I, kako to već biva, nisam vjerovao. Tri sam puta gledao i tri puta vidio da serpico nije Serpico nego, zapravo serbiko. Upravo - Serbiko! Njemu Blog treba da bi, pod maskom športa, promovirao po Hrvatskoj velikosrpske ideje, velikodušno nas u našoj vlastitoj državi časteći nedvosmislenim uvredama.
A tek smo se nedavno oslobodili od provoditelja tih ideja, razjurivši četničku vojsku 1995. godine u sjajno vođenim vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja.
Naime, kad otvorite njegov Blog prvo što uočite je nekakav košarkaš koji ima na prilično snažnoj ruci tetoviranog vrlo prepoznatljivog Dražu Mihailovića, negdašnjeg kraljevskog oficira, četnika i ratnog zločinca, koji je kao takav suđen i pravomoćno osuđen na smrt, te strijeljan 1946. godine.
Manje ili još manje, mene ni Serbiko ni Draža Mihailović ne zanimaju. Međutim, tom fotografijom krše se hrvatski zakoni, pa mislim da takvom gospodinu nije mjesto na hrvatskome Blogu. Jer onaj koji krši zakone zemlje u kojoj gostuje, ne zaslužuje gostoprimstvo te zemlje.
Na brzinu sam pogledao čime se Serbiko bavi i uočio jednog mladog, po vlastitom priznanju europskog orijentiranog čovjeka. Doduše, prilično neobrazovanog, jer od svih Europljana on, eto, brani i podržava ruku koja je ukrašena ratnim zločincem.
Naime, znade se da je Draža Mihailović bio njemački suradnik i kao takav potpuno onemogućio oslobodilački pokret u Srbiji. Najprije je izdao suradnike Nijemcima, a onda i sam postao izdajica svoga naroda. Taj je narod bio gažen i ubijan po brojnim njemačkim i četničkim logorima u Srbiji. U tim je logorima ubijeno najmanje 100.000 stanovnika Srbije, premda poslije travanjskog poraza do 1944., kad su Hrvati (Dalmatinci i Ličani) i Crnogorci krenuli u oslobađanje Srbije, zapravo i nije bilo organiziranog otpora.
Dražini četnici nisu samo u Srbiji ratovali protiv partizanskih antifašista. Bilo ih je u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj (osobito u Dalmaciji) i, naravno u Bosni i Hercegovini. Titovi partizani su iz razjurili u bitki za Neretvu.
O tome nema i ne može biti razgovora, pa mi stoga nije jasno zašto taj mladić, koji se hvali europskim pogledima, uopće drži tog košarkaša s tetoviranim Dražom na svom Blogu, ako u košarkašu ne vidi sportskog idola, a u Draži intelektualnog? Što na neki način i sam kaže.
Kad su mu drugi Blogeri to pokušali objasniti on ih je izvrijeđao. U jednoj se polemici hvali da je čovjek koji ne poznaje međudržavne granice, jer je on, ne, iznad država i granica.
E, Serbiko, Serbiko, davno je Seneka rekao: Nitko nije tko je svugdje.
Ja bih toj Senekinoj rečenici dodao još i ovo: Čovjek koji ne poznaje svoje granice, ne poznaje ni tuđe.
A to je stara boljka velikosrpskih nacionalista. Zato molim uredništvo Bloga da makne svakoga onoga koji krši zakone zemlje u kojoj mu se nalazi Blog.
Uostalom, svaki je od nas potpisao, kad je otvarao svoj Blog, i Članak 2. Blogerskog zakonika koji glasi: Urednici Blog. hr zadržavaju pravo uklanjanja sadržaja autora koji svjesno krše kaznenopravne ili građanske norme ili na neki drugi način krše pravne propise Republike Hrvatske te narušavaju ugled medija.
Ako baš želite da budem iskren, onda ću reći da me čudi što to niste odavno učinili. Sankcioniranje nacionalizma, rasizma i sličnih izama nije hrvatska izmišljotina.
Naime, to vrijedi u svim civiliziranim zemljama u svijetu.

(Nastavak)

Skitao sam presretnim očima po zaprepaštenim licima, smijući se u sebi nagloj promjeni raspoloženja, ama gotovo svih. Kad vam kažem.
Znao sam da odgovorni u razredu traže motiv. Moj motiv. Ja sam stari ljubitelj talijanskih majica i cipela i američkih traperica. Nikad nisam bio na radnim akcijama. Nikad me nitko nije vidio ni na jednom omladinskom sastanku. Ideološki nisam bio čist, premda sam, slušajući Alojzija, pročitao neke važne knjige.
Ne tvrdim da sam znalac, razumijete na što mislim, ali imam pojma. Znam, na primjer, da nije dobro to kaj se zbiva na Kosovu, sve one pizdarije oko autonomnosti, to kaj ih jebu tipovi iz Beograda. I kaj ja znam sve ono kaj se zbivalo otkad Titek riknul. To bi i slijepac vidio. Jebote, ja znam da to ne bu dobro svršilo.
To sam znao, a oni nisu. Naime, uopće nisu skužili kaj se u mojoj glupači zbiva i koju sam im loptu zavrnul s lijevog krila!
Kao što nisu znali da je moj stari jedan od najzadrtijih marksista na kugli zemaljskoj. Stari Mirek ima pedesetosam kvrgi u kostima i mesu. U partizane je otišao sa petnaest. Ima spomenicu i još nekoliko odlikovanja. Mi, Alojzije, Mirjana i ja, a moglo bi se reći i stara Adela, dakle, mi smo se često svađali s našim starim ratnikom. Smetala nam je ta njegova mladost, ti ratnički dani, te četiri rane koje su ga uvijek upozoravale na promjenu vremena, ono tipično njegovo – kad je zapucalo...
I kad bismo ga stisnuli uza samu korner-zastavicu, kad bismo već slavili verbalnu pobjedu nad njim, ukazujući i dokazujući grješke sustava kojeg je zagovornik, taj bi električar uključio visokonaponsku struju u mozak i pravim partizanskim načinom, dakle pojedinačnim napadima na naša najslabija mjesta, prvo zaustavio napadaje, a potom nas vrlo bolno razoružavao. Tada smo se osjećali vrlo jadno i nemoćno.
A on, lukavac šumski, nikad te pobjede nad nama nije slavio. Mislim da je tada bio tužan, povukao bi se u sebe i svoju mladost. Jednom sam čak primijetio suzu u njegovu plavu oku. Jebote, koji sam ja sentimentalac!
Priznajem da nas nije često masirao, ali su zato njegove masaže bile tako temeljite da po nekoliko mjeseci nismo bili raspoloženi ni za kakvo prigovaranje.
A, zapravo, njegova je obrana uvijek počivala na našim učinjenim grješkama. Točno je znao što je što, hoću reći, točno je znao koga, gdje i u koje vrijeme treba samo dodirnuti u to bolno mjesto.
Sad, kad bolje razmislim, imao je pravo. Mi smo njega optuživali za grješke koji su činili neki od njegovih ratnih drugova, a to nismo smjeli. Kao da je on kriv, a nije. On bi trpio. Jedno bi se vrijeme branio galamom, kao da je galama nekakav argument. To nismo pušili. Kad bi skužio da je vrag uzeo šalu, da je voda došla do grla, on bi svoj divlji glas ukrotio i najmirnije upitao, recimo Alojzija:
- Sjećaš li se ti, moj prvorođeni sine, vremena kad ti je bilo šesnaest godina?
To mu nikako nije smio spomenuti, ali budući da je Alojzije bio uvijek najuvjerljiviji i najlogičniji u svojim napadajima na staroga, ovaj je strategiju samoobrane primijenio najprije na nj. Kontranapad je najbolja kontraobrana, znao je govoriti!
- Dakle, sjećaš se? – nemilosrdno bi nastavio prčkati po tim pubertetskim Alojzijevim uspomenama, unatoč tome što je svima bilo jasno da se Alojzije sjeća i da baš zato što se sjeća ne želi o tome razgovarati.
- Sjećam!, ipak bi glasno procijedio kroz prilično guste zube.
- I priznaješ da si učinio glupost?
- Kao da ti nisi činio gluposti kad si bio mlađi?! – pala bi posljednja Alojzijeva rekontra. I ja sam znao da ta rekontra ne prolazi.
- Hajde, hajde... ne ljuti se. Pa razgovaramo sasvim ljudski. Kao otac i sin.
Alojzije bi se uvijek, poslije takve ili slične rečenice, dizao i odlazio. Nije mogao podnijeti ono što mu je stari htio reći.
Ne samo zbog toga. Mi smo svi držali da je Alojzije jedini genije u obitelji. On je stvarno puno toga znao, svi smo ga slušali, pa čak i stari. Međutoa, Alojzije još nije bio dorastao matorom matorcu. Zato je i otišao. Priznao je da mu nije ravan. Jer to što je stari samo naznačio, na što ga je htio podsjetiti , nije bilo ništa strašno – Alojzije je, kad mu je bilo šesnaestica, zbrisao od kuće. No, to i ne bi bilo strašno, da nije pobjegao sa susjedovom ženom.
Ta se starica zaljubila u mlađahnoga Alojzija, premda je bila dvadeset godina starija od njega. Imala je tridesetšesticu i već se, valjda, spremala u mirovinu! Draga nam je susjeda drmnula brata i sina, maznuvši svu gotovinu iz kuće i zapalila s mladim ševcem pravo na Hvar. Tamo su njih dvoje zaljubljeno živjeli dok je bilo love, a kad je izvor-lova presahnula – stvar je pukla. Gospođa je susjeda napisala pismo mužu – puno bola, puno tuge, puno kajanja – ovaj sjeo u merđu i dopustio suznoj glavici, pokajničke i nevine ženice, da se isplače na njegovu snažnom ramenu.
Dama se isplakala, spakirala stvari i otprhnula, a naš je Alojzije tvrdoglavo ostao na Hvaru. Uzdržavao se perući posuđe u hotelu i radeći druge razne stvari. Nije se usudio vratiti kući. Bojao se naših podrugljivih pogleda, ali je poslije jednog razložnog pisma starog Mireka, dostopirao do Zagreba i jedno vrijeme samo gledao u pod ili nebo. Kao da tamo ima nečeg važnog. Na podu prašina, a na nebu nebeska prašina od zvijezda, galaksija, kvazara i kojekakvih crnih rupčaga.
O tome nismo nikad razgovarali osim u izuzetnim zgodama.
Poslije je susjeda odselila. I to ne zbog stida mogućega, nego zato što su drugi roditelji više pazili na svoje šesnaestogodišnje sinove. Trnje je bio zajeban kvart. Ništa se tamo nije moglo sakriti. Zato je ljubiteljica mladih muških tijela odselila u Zapruđe. Tamo, pak, nitko nikoga nije poznavao.
Alojzijevim bi se odlaskom završavala diskusija.
U kući bi nam nekoliko dana bilo prilično kiselo. Kao u velikoj bačvi kupusa.
Drugi put bi stari potpuno promijenio taktiku. Mi bismo ga okružili, atakirali na nj da se sve prašilo, a starac bi samo pušio i šutio. Ponašao se kao da nas nema, a onda bi najnježnijim glasom prozborio:
- Sjećaš li se, ženo moja mila, onoga doktora, znaš onoga koji te liječio kad si bolov...
- Mirek!, stara bi posebno naglasila Mirek, onako dugo iiiii i dugo eeeee sa značajnim i odvojeno izgovorenim k. Htjela ga je upozoriti da su djeca prisutna. To Mirek je tako zvučalo: Miiiiireeeee k, djeca!
- Znam, znam... tip te zaslijepio, ali...
Adela nikad takvu upadicu nije izdržala. Dizala bi se i odlazila. Nije mogla doslušati priču o liječniku. Doktoru! A za tu smo priču svi znali. Pa zašto ne biste znali i vi.
Adela je tog liječnika upoznala poslije Mirjanina rođenja. Nešto s njom nije bilo u redu, toga se baš najbolje ne sjećam, jer nisam bio još ni rođen. Čak ni začet ne bijah bio. Po pričanju znam da je Adela napustila Mireka i živjela jedno vrijeme s tim liječnikom. Kad mu je dojadila, tip ju je razdužio, to jest pošteno vratio mužu, našem ocu. Sve u svemu Adela se liječila kod dra blizu tri mjeseca. Ja sam rođen tek 25 mjeseci poslije te avanture. Kažem to samo zato da vam ne padne na pamet da sam liječnikov sin. Mali doktorov! Cijelu ću priču objasniti poslije. Sad se još možemo šaliti.
To je samo jedan od načina kako bi Miroslav Pukšec sređivao družbenicu si Adelu.
S Mirjanom je drukčije postupao. Ovdje ću samo malo stati i reći da je Mirjanu obožavao. Ona tri mjeseca kad je Adela boravila na gostovanju kod doktora, on joj je bio i otac i majka. I ona je njega obožavala. Zato je nije često ni dirao. Dok bismo ga mi opanjkavali, on je znao nježno mrsiti kosu našoj švesterici. Slatka mala Mirjana! Ali kad bi slatka mala, osokoljena nježnošću, pustila jeziku na volju, stari bi joj samo rekao – Mirjana... Glas bi mu bio toliko žalosno sentimentalan da si iz njega mogao cijediti vodu. Mirjanu bi od tog glasa uhvatila trostruka jeza. Nije ni čekala da počne. Priču o filmskom radniku dobro je znala. Pa, ako ćemo pravo, i predobro.
Dakle, taj je filmski radnik bio običan švercer, preprodavač kino-karata, lažnih švicarskih satova i još lažnijih engleskih štofova. Tip joj se jednostavno ukrcao u mlađahno srdašce, kako je stari znao govoriti. Jasno, ukrcavanje je bilo potpuno, znači da joj je tip uskočio i svuda sa svim svojim avanturama, tučnjavama, potocima viskija s kolom itd. Starci to u početku nisu skužili. Poslije jesu.
Mirjana je slabije jela, školu je zanemarila i svašta. Samo se šminkala, prala zube i gledala u daljinu. Onda su se starci zabrinuli. Mislim da je stari prvi skužio stvar. I dok si rekao kartu više, špijunska služba starog ratnika sve je saznala o tipu. E, ali ostalo je ono najgore: kako to priopćiti zaljubljenoj princezi?
Stari je o tome razgovarao čak i s Alojzijem, ali nisu našli ništa što ne bi boljelo. Stara je htjela stvar uzeti u svoje ruke, kao žensko je, bolje će znati. Stari se nije dao. Bojao se te Adeline grube ženstvenosti.
A onda je starac, baš smo gledali nekakvu televizijsku emisiju, mislim neki film o mladima, upitao najzaljubljeniju Mirjanu:
- Gledam ove klince, pa mi tek sad dođe u pamet da si i ti, bogati, već djevojka. Vrijeme je da potražiš kakva princa, princezo... ili si to već učinila?
Mirjana je procvjetala, mislim lice joj je dobilo boju ljubičasto-crvene svibanjske ruže.
Stari je ponovio pitanje. Ni ne gledajući je. Kao da ga zanima samo ono što vidi na malom ekranu.
Mirjana je kao uvrijeđeno odgovorila:
- Ja?! Pa, tata, ja sam još dijete!
- Da, kćeri, da..., otac bi se kao dosjetio njenih nježnih godinica, ali je okrutno i podmuklo nastavio – ... sigurno je da si dijete, dijete moje, pa vjerojatno, kao što to čine sve djevojčice, maštaš i o filmskim ulogama, zar ne?
Mirjana ga je nepovjerljivo pogledala. Kad je bila sigurna da stari ništa ne zna, odlučila ga skuhati. Onako, na lešo.
- Aha, naivan glasić nedorasle imbecilke, voljela bih glumiti u nekakvoj bajci. Životni mi je san da igram zeku koji zimi traži izgubljeni potočić.
- A, zato se tako često družiš s onim svojim filmskim radnikom!, stari se udario dlanom po čelu, kao da mu je tek sada to palo na pamet.
Mirjani je, međutim bilo sve jasno. Način na koji je otac izgovorio filmski radnik otvorio bi oči i većem slijepcu od naše švesterice. Jest da je jedno kraće vrijeme čitala romane o nesretnim ljubavima, Ana Karenjina i slična sranja, jest da je još više omršavjela, jest da je danima šutjela, čak su joj i oči prilično pocrvenjele, ali je činjenica da je filmski radnik završio karijeru.
Poslije sam čuo da je otišao snimiti neki film u Lepoglavu ili Glinu, nisam siguran. Čini mi se da se to snimanje odužilo na nekoliko godina.
Sa mnom je stari imao najmanje problema. Bilo je dovoljno da me pogleda i ja bih znao da je podne prošlo, to jest koliko je sati. Znao sam da je opet u pravu, jer je činjenica da su ti partizani ipak neki racku napravili. Čak su nas pustili da slušamo nenadjebivog Presslya i lude Beatlese, kaubojske filmove i Dugo toplo ljeto. Da nosimo traperice, majice, slušamo tranđe, furamo se u avionima i idemo na maturalne eksurzije u Španjolsku, Italiju, Francusku, Grčku ili Tursku.
To mi stvarno nije trebao govoriti. To sam znao, kao što sam znao da je stari u pravu. Nije država čumez koji možeš sagraditi preko noći.
Kao što sam znao da je njegova strategija i taktika izvrsna. Napokon, ratujući tako, stari je bio pobjednik.
Sve mi je to prošlo kroz glavu dok sam promatrao zapanjene face u razredu. Oni su tražili moj motiv. Pa, evo im ga!
- Doista je sjajno što idemo preko crte! Barem ću obnoviti garderobu!
(Nastavit će se)

Molim da ovaj tekst pročitate bez nervoze, jer jednostavno je nemoguće ovakav tekst pisati nervozno. Ovo je samo jedan način razmišljanja koji, naravno, ne isključuje drugi.

GDJE SPAVA BOG?
Bog misli u genijima, sniva u pjesnicima i spava u ostalim ljudima. (Peter ALTENBERG, 1859 - 1919, austrijski književnik.)

RE-LIGIO
Religija jest re-ligio, povratna veza, osobito s nekim mitskim bogom početka, stvaranja svijeta; otuda pravo, razmuljeno ispovijedanje eksodusa u Bit ću koji ću biti, pogotovo u kršćanstvu Sina Čovječjega i u eshatonu, više nije religija. (Ateizam u kršćanstvu Ernsta Blocha)

SLUŽENJE BOGU
Ljudi se pretvaraju da služe bogu kojemu to i ne treba, ali se koriste njime jer im to treba. (Lord George Savile HALIFAX, 1633 - 1695, engleski državnik i pamfletist)

USKLIK
Veliko Osmanlijsko Carstvo, klicao je iz Portugala protjerani Židov Saumel Usque u svojoj knjizi Utjeha za sva poniženja nanesena Izraelu, bezgranično kao mora koja ga okružuju, otvorilo se za nas. Otvorena stoje, sine moga naroda, vrata slobode: bez straha možeš ispovijedati svoju vjeru, započeti nov život, skinuti sa sebe jaram drugih nauka i običaja, koji su ti nametnuli drugi narodi, te pronaći put do prostora mudrosti svojih predaka.

JEDAN DLAN ZA PET PRSTIJU
Veliki mongolski kan Mangu-khan ili Meungke, unuk slavnog Džingis-khana i sin glasovitog Ogataja, onog istog koji je imao običaj da se okružuje svećenicima mnogih religija. Tako je kod njega 1254. boravio putnik i poslanik francuskog kralja Luja IX. Svetog (1214. – 1270.), stanoviti Franjevac Rubrouck. Toga dana se oko khanova prijestolja skupilo mnoštvo raznih duhovnika. Bilo je tu budističkih lama, islamskih imama, kršćanskih vladika, svećenika nestorijanske sljedbe (majka khanova bijaše bila Nestorijanka), zatim kineski Taoisti, indijski brahmani i vasalski ruski knezovi. Khan je rekao poslaniku: Sve su te vjere kao prsti jedne ruke. Budući da na budističkom koncilu, kao gospodar Kine Mangukan nešto više uvažavao buddhizam, odgovorio je: Meni se čini da budizam nekako naliči na dlan iz kojih izlazi pet prsta. (Ne mogu se sjetiti odakle sam prepisao ovu anegdotu, Kemoterapija)

ISUS NA MAGARCU
Dakle, tko je bio Isus Nazarećanin?
Možda bi vrijedilo i ovako razmišljati: Isus je prije svega bio duhovit i vrlo domišljat čovjek, ako je bio kao pojedinac. Po onome što nam prenosi predaja, izražavao se izuzetno duhovitim i mudrim rečenicama, da ne kažem aforizmima, što upućuje na to da je bio vrlo učen čovjek, budući da se u svojim propovijedima služio prispodobama koje je, najvjerojatnije, pročitao u starim knjigama.
Njegova odluka da u Jeruzalem uđe jašući na magarcu posebno je duhovita. Mišljenja sam da se na taj način želio narugati naglašeno raskošnim ulascima u gradove ondašnjih moćnika. Oni su se sa svojih pohoda vraćali u raskošnim kočijama, nakićeni ratnim plijenom i u bogatim odorama, vodeći za sobom zarobljenike, buduće robove. Isto tako u hramovima su se održavale velebne religijske predstave, razne procesije itd. Sve je to Isusu bilo zapravo smiješno i nepotrebno. Držao je da sva ta vanjska obilježja Bogu nisu potrebna. Zato su se njegove propovijedi održavale na otvorenom i bile su svima dostupne. Njemu je religija bila smisao života. Držao je da postoji samo jedan Bog, a izvan njega sve je nepotrebno. Bog nema alternative. On nema protivnika. On ima samo svoje sljedbenike kojima je dao osnovu života. Jer svi smo mi samo dio općeg života. Život je krug i mi u tom krugu imamo svoje malo mjesto.
U doba kad je Isus živio taj je krug bio Arhimedov. Arhimed je molio da ne diraju njegove krugove, a Isus je krugove pretvorio u kružoke, pa ta bi Arhimedova molbenica u Isusovoj interpretaciji glasila: Ne dirajte u moje kružoke!
Upravo zato je Isusu Krist ušao u Jeruzalem na magarcu. Kao božji čovjek koji se ruga ljudskim manama. On je kralj, jer je svaki čovjek kralj. Jer Bog ljude ne dijeli. Svi smo došli na svijet na isti način, kao produžetak dosadašnjeg života, kao dio koji zauzima svoje mjesto u krugu ili kružoku. Kad čovjek umre, na njegovo mjesto dolazi drugi i to je krug kojemu ne znamo ni početka ni kraja.
Isus na magarcu je zorna slika njegova razmišljanja. Nema Isus gizdava konja, nema raskošne kočije, nema živopisnog odijela... On je običan čovjek, u običnom odijelu, na običnom magarcu. Mogao je Isus ući u Jeruzalem i pješke, ali nije. Svoja je misijska putovanja obavljao pješice. Onako kako je pričao, tako je i živio. Pokazalo se da se s tih putovanja vraća kao pobjednik. Upravo toj se pobjedi Isus želio narugati. Zato je ponosno zajahao malo sivo magare i krenuo u grad. U taj su grad, uostalom kao i u ostale gradove, pobjednici ulazili uz bubnjeve i trube. Praćeni kićenom svitom. Do pobjednika su, u manje raskošnoj odori, išli ostali dostojanstvenici, redom sve do običnih vojnika koji su bili bezimena masa. Onima koji su ih dočekivali donosili su darove, plijen kao simbol pobjede. Među tim darovima bili su i poraženi. Oni više nisu bili ljudi, bili su dio plijena, dakle robovi. I kao što ste mogli kupiti neku više ili manje vrijednu robu, tako ste kao robu mogli sebi kupiti i roba, jer rob je zapravo roba, on nije čovjek, on je samo više ili manje vrijedan ratni plijen.
Eto, tome se Isus narugao. Uzjahao je, kao Cezar, kao Vrhunski svećenik, na magarca, a slijedila ga je vojska u kojoj nije bilo ni pobjednika, ni poraženih. Naime, svi su bili ljudi. (Kemoterapija, 1939. – 20??, hrvatski Bloger)

SLIKA I PRILIKA
Ako nas je bog stvorio na svoju sliku i priliku, mi smo mu to dobro vratili. (François-Marie Arouet de VOLTAIRE, 1694 - 1778, francuski filozof i književnik)

To bi bilo to. Slobodno recite što vi mislite. Ovdje je svako mišljenje dobrodošlo.

Dok se vi, mili moji, još ustručavate ozbiljnije prihvatiti teme o ulozi Bloga u informativnoj i svakoj drugoj preobrazbi dosadašnjeg informativnog sustava, podsjetit ću vas da sam o toj temi pročitao vrlo dobru analizu upravo na ovim stranicama: naime analitičar pokazuje i dokazuje da je za američkog predsjednika izabran onaj kandidat koji je imao podršku američkih Blogovaca, dakle George W. Bush. Toliko.
A kad sam već kod Amerikanaca evo jedne ljubavne pjesmice koju sam sastavio po uzoru na slavnog američkog pjesnika Ogdena Nasha

rodiš mali
budeš muško
mjesto cucla
dobiš puško

igraš djeca
tražiš slava
brzo nađeš
kamen glava

svidiš tebi
klinko neka
misliš tu te
sreća čeka

držiš ruku
jedva dadne
čekaš usnu
pljuska padne

želiš ideš
gledaš mrak
oko trepneš
eto brak

Tam u braku
Dante čitaj
tko nepismen
stare pitaj

glancaš sobe
tanjur pereš
sina nosiš
kada dereš

kola skroman
ženi malo
ko da afto
s neba palo

ljuta žena
zeza klinci
puran njima
tebi mlinci

kiša dani
život tečer
na tvoj oko
spušta večer

kosa sijeda
drhtaj ruka
život briga
težak muka

pjesan ovaj
ljubav sjena
sunce grane
friška - žena

Nisam očekivao da ćemo tako brzo završiti razgovor o Blogu.
Dakle, neki sam dan malkice načeo tu temu, očekujući vaše mišljenje. Jer, očito Blog nije ono našto ga se hoće ograničiti – dnevnički zapisi.
Ja mislim da je Blog prije pokušaj komunikacije, budući da ljudi sve manje i manje razgovaraju, pišu pisma ili se na neki drugi način druže. Ili pokušaj pokazivanja nekih svojih uradaka. Ili pokušaj prodavanja muda pod bubrege. Ili... što već sve može stati pod ili!
To što ja mislim nema veze. Moje bloganje i blogersko prigovaranje je nešto drugo. Naime, ja ne vodim dnevnik, premda i to katkada radim. Objavljujem, recimo, roman u nastavcima. Kratke priče. Duge priče. Humoreske. Poeziju, humorističnu, satiričnu, ali i ljubavnu, pa i parodije. Zalomi mi se pokoji esej itd. štoviše prvi tekst koji sam ovdje objavio prije će biti esej nego dnevnik itd.
Često nastojim putem komentara pričati s vama. S nekima se družim na razini prijateljstva, a neke sam zaista iskreno zavolio. Kao, recimo, moju Veliku Ifu i sve ostale kojima to svakodnevno dokazujem na ovome mjestu. Nekim se damama nastojim svidjeti i virtualno ih povaliti. To mi još nije uspjelo, ali uvjeren sam da ni taj dan nije daleko. (Bit će ovdje virtualnoga seksa, možda ne onako kvalitetnog kao u Hausmajstorice i onako silovitog kao u Scorpiy, ali...)
Na ovome mjestu, također, čitam vrlo kvalitetne literarne uratke, znanstvena razmišljanja, izvrsne publicističke i novinarske tekstove, britke polemike o..., vrlo stručne i kritičke tekstove itd.
U prvom sam tekstu konstatirao da među nama ima vrlo stručnih i obrazovanih ljudi, poznatih književnika, novinara, publicista, inženjera, liječnika, profesora, nogometaša, pjevača (evo nam čak i Dvornika), ima glumaca, možda i koji akademik... zapravo siguran sam da Blogerima pripadaju sva zanimanja ili, bolje rečeno, svi oni koji drže da pismenost nije društveno zlo.
Od Blogera možete saznati više nego od hrvatskih obavještajnih službi!
U jednu riječ: ponudio sam čak i mogućnost da Blog bude buduća medijska snaga koja neće manipulirati informacijama. Jer se informacije više ne mogu zadržati.
Dakle, po meni, Blog bi bio ona svirala koja je otkrila kozje uši cara Trajana.
Naravno, nisam bio ovako precizan kao sada, a ni sada nisam potpuno precizan, jer ne bih htio da se poneki od vas povede za mnom. Pa su i komentiri na prvi tekst bili različiti. Od onih koji su pokušali razmišljati o Blogu kao budućem medijskom divu, do onih koji su, ničim izazvani, davali mišljenje o tome tko jest, a tko nije neka zamišljena vrijednost. A o kriterijima kojom bi se određivala ta vrijednost uopće nije ništa rečeno.
Budući da komentar ne može, zbog dužine i brzine pisanja, biti prava prezentacija onoga što mislite, predlažem da na ovoj adresi ostavite samo mjesto na kojoj možemo pročitati vaše mišljenje. Tada o svakom mišljenju možemo raspravljati na mjestu gdje je to mišljenje izrečeno, a ne ovdje.
Zapravo, ovo je pokušaj neke vrsti Prvog znanstvenog skupa o Blogu.
Molim, preuzmite riječ.

Neki je dan moja unučica napisala zanimljiv tekst o, oprostite, prdenju. Meni se tekst jako svidio, kao što mi se prije desetak i više godina svidjela zabavna televizijska emisija nizozemske proizvodnje u kojoj su dame i gospoda izlazili pred mikrofon i tamo pokazali prave male glazbene bravure - prdenjem.
Bijah bio potpuno zaboravio na to, a onda se dedino zlato dosjetilo što sam zaboravio, pa je to vrlo lijepo i sočno napisala. Njena mama misli da to nije trebala napisati. To je u redu.
Međutim, guzica i njene glasovne mogućnosti odavno su poznate u svjetskoj literaturi. Ovdje iznosim jedan sjajan primjer iz Pet stoljeća hrvatske književnosti, što će reći ulomak iz romana Kolut natrag, vrsnog hrvatskog humorista i satiričara Kazimira Klarića.
Blogovsko općinstvo molim da pažljivo pročita ovo remek djelo, koje pisac nije nikome posvetio, te da, ne štedeći komplimente, iskaže svoje mišljenje o piscu i prenesenom djelu.
Budući da smo pisac i ja dobri prijatelji, ovaj ulomak prenosim bez njegova odobrenja, a posvećujem ga mojoj maloj Ifkici, njenoj dražesnoj mamici i virtualnom prijatelju Scorpy-u. Evo te Kazine bravure:

ČOVJEK ZBOG GUZICE ODLUTA KOJEKUDA - LJUDE JE NAJLAKŠE PODIJELITI PO GUZICI - GOVOR I PRDEŽ SLABO SE RAZUMIJU
Čovjek zbog guzice odluta kojekuda. Zbog nje dolaze u divne i očajne situacije. Guzica je zapravo i pokretača povijesti. Kreće se kao sipa, ispušta plinove o napreduje. Vlasnik je mora slušati, pa je teško utvrditi je li jača guzica ili mozak: Guzica i mozak imaju niz odnosa. Povezani su. Sijamski blizanci. Samo različito misle. Mozak jedno, a guzica drugo. Sukob je neminovan. Mozak zbog nekih sumnjivih uvjerenja počne štrajkati glađu. I ne pita guzicu što ona o tom problemu misli. Pati se guzica, a ni kriva ni dužna. Nju ne zanima ni idejnost, ni dijalektika, ni odnos društvenih snaga. Da ikako postoji dezintegriranje ljudskog tijela, ili mogućnost odcjepljenja, guzica bi to odmah tražila. Da se izdvoji i krene svojim putem. A kad se dijele batine, guzica je prva na redu. A zapravo bi trebalo premlatiti mozak i primozak. Guzica hrani mozak, a ovaj donosi glupe odluke. Guzica je potisnuta, degradirana. Morala bi imati barem ista prava kao i glava.
Ljude je lakše podijeliti po guzici nego po glavi. Od nje sve počinje. Guzičari su mnogobrojni u društvenim snagama. Oni su uvučeni u druge guzice. Oni bi trebali osnovati sindikat guzičara. Muktaši, nabiguzice, žderonje i ostali, razvrstani su odmah iza guzičara. Umjesto glave, oni imaju razvijenu guzicu. Oni bi morali, kao i ostali, imati svoj grb i zastavu. Zastavu s velikom slovom G i grb s krupnom guzicom u sredini. Oko takvih zastava okupljali bi se sve guzičari. A kasnije bi se utvrdilo da pod drugim zastavama možda i nema nikoga. Zastava guzice je moćna i magnetska. Gdje se dijeli kopanja, svi su tu. Himna guzičara bila bi svima jasna i prihvatljiva. To bi bila snažna prdljevina, borbena i nezavisna. Počinjala bi tihim pištanjem. Kasnije, zna se. Salve prdeža i koračnice. Stupaju guzice u osmoredovima i gaze sve pred sobom. Povijest je njihova. Najsnažnija guzica, kao na paradi, jaše na mozgu kao na kljusetu. Mozak se propinje, buni. Drže ga i vode. Diktat guzice je čeličan. Velika povelja guzice. Povijest guzice nije zastrašujuća kao povijest glave. Ona uvijek ide otpozadi i čvrsto zauzima svoje mjesto u historiji. Svi vladari slikaju se do pasa, guzicu zanemaruju. A trebalo bi ih postaviti kao na igraćim kartama. Da im glava visi dolje, a guzica gore. Slikari i kipari trebali bi ovjekovječiti najveće guzice u povijesti. Oni su to propustili. I tek bi se onda utvrdilo da su najveći gadovi i povijesne ličnosti imali i najveće guzice. Kao lavor, škaf, katnica. Guzica jedne pokojne Marije Terezije odvukla je kao Atlantida mnoge naše dečke u propast. Guzica ih je doslovno progutala. Pa guzica Katarine Velike, ili dupence siledžije Nerona. Najveće guzice imaju diktatori. Oni u nju mogu strpati ne samo svoj nego i stotinjak drugih naroda. Povijesna guzica gnijezdi se kao kvočka na pilićima. Puna je vjernih podanika. Za one snage koje namjeravaju skinuti povijesnu guzicu s prijestolja i vlasti, tvrdi se, da nešto kopaju i švrljaju oko guzice.
Guzica je Bastilja. Ali nikada osvojena ni razrušena. I najnaprednije snage zaražene su guzičarstvom kao leprom. Ispočetka se misli: nema ih, srušeni su! A kasnije, vidi se da je guzica opet tu. Ljudi se ne srame lajati i naklapati. Ali, ako se oglasi guzica i nešto intimno prozbori, svi skoče. Tko, zaboga, tako prdi i smrdi? Srećom, nitko zbog prdenja nije dospio u buharu, kao zbog govora gubice. Što samo pokazuje da je guzica pametnija. (Bolje da je slušao guzicu nego glavu.) Ona je uvijek u skladu sa svim zakonima.
Govor guzice je svima razumljiv. Esperanto guzice. Nema tu rasnih ni vjerskih podvojenosti. Pa čak ni razlike između životinja i ljudi. Konj ne zna fićukati ili jodlati, ali umije kao i čeljade prdjeti. U guzici je smješten savršeni, božanski instrument. A kada on jednog dana crkne, gotovo je s guzicom. Guzica je skupa s vlasnikom otprdjela u lovišta i blaženstva vječnih guzica. (Kad ti grobar preko riti/ zadnju grudu zemlje hiti)...
Javlja se anđeoska guzičarska glazba. Plove sivi i modri oblaci kao ribe u sjeni vrba. Zvijezde se još ne pale i ugođaj mek i očajan. Dira čovjeka nešto oko guzice.
Najprije počne uvertira nježnih dječjih nevinih guzica. Kasnije se upetljava moćna prdljevina pokojnih guzica. Glas mrtve guzice. Sverazoran, kao truba anđela Gabrijela. Guzica putuje kao mala šarena ptičica i pijuče. Vlasnik guzice putuje u suprotnom pravcu. Direktno u pakao. A guzica u blaženstvo kao dašak. Vlasnik se dere kao hijena, moli guzicu da ga povede sa sobom. On je u stvari sve samo radi nje radio.
Njegova deračina se ne razumije. Govor i prdež se nikada nisu razumjeli. Kamoli na rastanku. A imali bi se koješta još povjeriti.
Guzica maše svome nosiocu: pa, pa!
Glasovi dječjih guzica ponovo se javljaju.
Oblaci su se razmakli i propuštaju guzicu kao brod kroz ustavu. U more i vječnost carstva guzica. Konačno.
Kako je divno opet i vječno biti sa svojima.

(Nastavak)
TREĆE POGLAVLJE ILI TREĆA NESREĆA
Ovakav kakav sam, dakle polovičan, ipak moram zbog neke nepotrebne želje za objektivnošću priznati da je na satu razredne zajednice bilo malkice šarma. Zato što smo za sastanka mogli sjediti gdje smo željeli. To je neka vrsta školske sjedilačke demokracije. Sjedni gdje hoćeš! Zato sam sjeo pokraj Amalije. Uvijek sam to činio. I ona bi me, no, gotovo redovno razdragano dočekivala.
Danas me, međutim, nije dočekala euforično. Prije bih mogao reći suprotno. Dočekala me isto onako kako je stara Adela dočekivala jednog od najvjernijih poklonika Dionizijevih užitaka, nedužnog ispičuturu i svoga zakonitoga supružnjaka, a moga miloga oca – Mireka. Njeni kritičarski dočeci teturavog mi taturenka bili su vrlo spektabl: cijelo bi Trnje treštalo od oduševljenje dernjave moje majčice. I mi bismo se grozili te dernjave. Samo bi stari pospano pjevao neku samo njemu poznatu melodiju, glasno se čudeći takvoj galami u sitne noćne sate. Znao bi majci reći da se lako može dogoditi da joj milicija naplati kaznu zbog ometanja noćnog mira građana. I potom bi opet zapjevao. Da zapjevao! Baš se ne bi moglo reći da je to pjevanje bilo poj slavuja, ali nije bilo ni rev magarca. Čak ništa slično. Uvijek sam imao osjećaj da između dva tona zaspe. Toliko bi zahrkao. Valjda se od hrkanja budio, opet pustio iz grla neki ton, pa zahrkao i tako do zore. Majka bi redovno dobivala nervni slom živaca. Drugi bi se dan ponašala kao da pjevača nema u kući. Mislim, nije tražila autogram ili nešto slično, recimo fotografiju ili neku sitnu lovu na posudbu, unatoč tome što se pjevač ubijao od ljubaznosti. Ona kao nije ništa primjećivala, kao da ga nema, kao da je staklo ili zrak.
E, upravo se tako Amalija ponašala prema meni. Razgovarala je s onom štrkljavom Marijom o Zdravku Čoliću. Čuj, o Zdravku Čoliću, jebo ih on! Mene kao da nema. Kao da sam umro. Ali ni ja nisam vesla sisao, premda sam rođen u čamcu. Koristio sam očevo iskustvo i naivno je pogledavao, kao: što ti je sad djevojčice moja premila? Nije trzala. Onda sam rekao da je Čolić običan peder. Marija me gotovo zgromila pogledom. Ti si peder, rekla je.
Ne bi se moglo reći da je bilo ugodno. Dok je Milan Obradović Mišo glasno risao planove za maturalac, ja sam Amaliju uvjeravao u svoju najneviniju nevinost. Tako nisam čuo kad je Mišo stavio prijedlog na glasovanje.
Glasovanje?
Znači, tko je za, a tko je protiv!
Iznerviran Amalijinom šutnjom i Marijinim pričama o Zdravku Čoliću, digao sam se i rekao:
- Ja sam protiv!
Ako baš želite da budem iskren, u tom sam trenutku više mislio na Amalijino tvrdosrcno ponašanje nego na maturalac. Ali, što je – tu je.
- Zašto opet ti?, gotovo je zajaukao predsjednik razredne zajednice.
Nisam znao o čemu se odlučivalo, ali sam znao da puno košta.
Već sam nekoliko puta razgovarali o maturalcu, ali se nikako nismo mogli složiti. Jedni bi u Grčku, drugi u Italiju, treći u Dubrovnik, četvrti u Španjolsku, peti bi u posjetu roditeljima u SR Njemačku, šesti u Tursku itd.
Ja sam htio na splavarenje Unom.
Ne stoji mnogo, a kad bolje promislite, priznat ćete i vi da je znatno uzbudljivije od razgledanja stare Atene, dosadne i smrdljive Venecije, gledanja borbe s bikovima...
Sve sam to, mirno i kićeno, rekao mome predsjedniku.
- Glupost!, frknuo je Mišo.
- Zašto glupost, kad je to mnogo jeftinije, a u nama korisnije...
- Zašto što je glupost! – tvrdomozgno se držao svojih inozemnih principa moj malkice iznervirani Mišek-Pišek. – Glupost je zato što smo mi na pragu života, pa bi bio red da vidimo kako se i drugdje živi!
- E, to me uvijek ubijalo!, rekoh. – To da smo na pragu nekakva jebena života. Baš si zasro. Ti, stari moj, govor...
- Nisam ja za tebe – stari moj, znaš!, uzvratio je Mišek premalo ljutitim glasom, vidjevši da mu autoritet leprša kao kolibrić. – Ja sam za tebe i sve ostale, barem na ovome mjestu i na ovome satu, predsjednik razredne zajednice. I nema prostačenja. Nećemo se omalovažavati i prostačiti!
- Dobro, stari moj druže predsjedniče razredne zajednice, uvažavam tvoje argumente, ali prije nego što izglasamo prijedlog htio bih nešto reći. Je l' slobodno?
- Samo, molim, budi kratak.
- Dakle, htio sam reći – to s pragom života. Mi smo znači na pragu života. Trebamo samo taj prag prekoračiti, pa ćemo uskočiti u život sa svih svojih sedamnaest-osamnaest godina. I taj prag morali bismo prekoračiti u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Turskoj ili Njemačkoj, kaj ne? Kao da je prokleti prag ne možemo ovdje prekoračiti? Što bismo imali, koju korist, da uživamo u ruševinama stare dobre Atene? Da razgledavamo hramove itd. Da osjetimo kako se nekad živjelo na božjem Olimpu? Što bismo imali od toga, kad o tome pojma nemamo? Sjećam se prvoga razreda, valjda se i vi sjećate, tada nikoga nije zanimala ta predivna grčka povijest, lomili smo se oko čiča-Homera, a sad odjednom ljubav prema Grčkoj, ljubav prema kanalima Venecije, gondole i slično, ljubav prema Španjolskoj, gledali bismo borbe s bikovima, a ni kokoš nismo u stanju priklati. Razumijem ove koji hoće u SR Njemačku, roditelji su im tamo, zaboga, žele ih posjetiti. Ali, jedno je to, a drugo maturalac...
- Mislim da si sve rekao, ali nisi odgovorio na svoje pitanje, pokušao je atentat na moje izlaganje Mišo. – Nisi nam ništa novo rekao. Ti si uvijek bio protiv većine, a većina hoće vidjeti svijet. Hoće znati kako se drugdje živi...
- Kako ćeš na maturalcu vidjeti kako se drugdje živi? Zar samo time što ćeš boraviti desetak dana u nekoj zemlji? Zar time što ćemo razgledati muzeje, crkve, modne salone i ostalo što nam se nudi u turističkom prospektu? Da vidimo kako se drugdje živi, da vidimo kako se drugdje živi! Kao da drugdje nisu ljudi ili, ako jesu, onda su zasigurno drukčiji, nisu ni bijeli, ni žuti, ni crni, ni crveni, nego neke sasvim neodređene boje; nemaju pet prstiju na ruci, nego jedno pedesetitri, to jest 53, ako uopće imaju ruke; glava im je okrenuta u suprotnom smjeru od naše; nemaju noge nego točkove; umjesto srca, u grudima im otkucava najnoviji švicarski sat; kao da drugdje ne grade kuće, ne rade po tvornicama i uredima; kao da, tamo negdje, klinci i omladinci, ne idu u škole; kao da se u tom imaginarnom inozemstvu ne ljubi isto kao i kod nas – napokon, kao da mi nismo onima preko crte inozemstvo?! Ti boga, tamo bi išao u muzeje, kazališta, crkve i štotijaznam gdje sve ne, a u Zagrebu, u protekle tri godine, nisi bio ni u jednom muzeju, ni u jednom kazalištu a da o Katedrali i ne govorim...
Nastala je prava pravcata tišina. Samo malo kuštrava za moj pojam tišine.
Mišo je uočio da su mu pozicije uzdrmane, pa je udario sasvim drugu priču. Nešto o iskustvima, o domoljublju, kao: svoju ćeš zemlju voljeti pravom ljubavlju tek onda kad vidiš druge zemlje, kad usporediš, rekao je - kompariraš, i slično.
Razred, ta glupa masa, opet se pokolebao, gotovo da su bili spremni izabrati sve što im god Mišo ponudi.
Moj me Alojzije učio da budem nježan s ljudima od kojih nešto hoću. Zato sam odlučio primijeniti tu taktiku. Sad, kad je u pitanju maturalac, ja hoću da idem na splavarenje Unom. Dojadio mi ovaj asfaltni život, krajnje je vrijeme da se vratimo majčici prirodi, da se nadišemo kisika, i, o!, ozona, da odmorimo oči u prirodnim pejzažima...
Stoga sam primijenio taktiku oduševljenje privole. Ne obične, mrzovoljne, nego oduševljene.
- Sjajno!, uskliknuo sam kao sokol koji ga nije volio.
Prvo me Amalija pogledala začuđeno, a potom i ostali.
- Molim?!, Mišo me nepovjerljivo gledao.
- Sjajno!, uskliknuo sam još jednom, na bis.
Ovoga se puta čak i Marko Šumonja uspravio u posljednjoj klupi. Okrenuo sam svoja sredstva za vizualno kontaktiranje prema njemu. Kroz očale sam mu pročitao: što je sad to? Što taj prokleti balavac hoće?
(Nastavit će se)

Večeras sam jako tužan. Ubio se moj dobar znanac iz Zadra, Milivoj Bujas, jedan od junaka Domovinskoga rata. Sve je bitke dobio, samo dvije izgubio. Od države za koju se borio i od sebe. Bio je previše dobar ratnik da bi sebe od sebe spasio.
Nas se dvojica nikad nismo sreli, a često smo kontaktirali telefonom. Tri puta se pokušavao ubijati i tri puta su ga u posljednji čas spašavali. Sad je sve nadmudrio. I mene.
Kad smo nedavno zadnji put razgovarali, bio je vesel. Tražio je od mene neke savjete o boljem djelovanju svoje udruge u Zadru. Zezali smo se i smijali. Dakako na svoj vlastiti račun.
Telefonski sam mu znao i ženu. Divna dama koja muža nije nikad napustila. Ženo, što reći?
Ima, koliko znam, dva lijepa sina. Sinovi, sve što bih rekao bilo bi... dobro pustimo to.
Ljudi moji, neki dan je bio tako sretan što mi se javlja iz novih prostorija udruge! U kojima se, eto, danas objesio.
Izabrali su ga za predsjednika, za vođu, a on nije mogao ispuniti očekivanja onih koji su ga izabrali. I povukao se. Zauvijek.
Baš mi je žao. Njegovo ime više nikad neće zasvijetliti na mome mobitelu.
A u mome srcu upaljena je još jedna svijeća. Dok mi vene ispunjavaju nove količine crnog voska.
Zbogom stari druže. To je to.

Vidim da je Blog proglašen riječju godine. Meni je to lijep podatak.
Naime, meni taj podatak govori da je prošlo svršeno vrijeme infomativne vladavine pojedinih čuvara informacija i manipulatora s informacijama. Koji su prodavali samo svoju istinu.
Posebno mi je drago što je blogovski pokret obuhvatio i našu zemlju. Dakle, više nismo osuđeni na ono što nam drugi prodaju kao istinu. Sanader, Šeks, Žužul, razne špije itd.
Zato se ne slažem s rečenom definicijom Bloga.
Jer Blog je već najmanje dnevnik. Blog je velika javna govornica u kojoj možete saznati svašta. To je ona rupa u kojoj je izrečena istina o kozjim ušima cara Trajana.
Jer ako Vlada, Sabor, Predsjednik i sve ine Institucije hoće nešto sakriti od nas, tu je Blog i već ćete nekog naći koji bi prije pukao nego prešutio. I tako, mic po mic, eto istine.
Ja se u to svakodnevno uvjeravam, jer dnevno na čitanje Bloga potrošim i po pet-šest sati. Naravno, ne stignem sve pozorno pratiti, ali pratim rad onih koji po mojem mišljenju zaista predstavljaju vrlo novu generaciju hrvatskih pismenika. A na ovom prostoru upoznao sam vrlo pozitivne, ali i one druge, o čemu ću sutra reći riječ-dvije. Jer ne mogu prešutjeti baš svaku budalaštinu, osobito ako je ta budalaština vezana s prodajom šovenskih muda pod europske bubrege.
Stjecajem okolnosti, dnevno se krećem u vrlo različitim društvima. Budući da pričamo o svemu, tako pričamo o Blogu. Zapravo, mene zanima čita li tko što Blogovci pišu. I svaki put se razočaram kad neki javni djelatnici nisu nikad čuli za ovu adresu.
Zato mi je danas uljepšao dan Joško Martinović, novinar i urednik na HTV. Vozimo se danas nas dvojica u liftu za drugi kat. Pitamo se što radimo itd. E, onda ja njega, onako iz čista, upitam zna li što je Blog. Začuđeno me pogledao, naravno da zna. E, kažem, mogao bi u svojoj svakotjednoj emisiji imati jednu priču o zanimljivim blogovcima. Nije loša ideja, kaže i tako se rastasmo.
Joška znam odavno. Još kad je počinjao svoju sjajnu novinarsku karijeru. Za vrijeme rata često smo se sretali. Uvijek sam mu pomagao pravim informacijama koje je on znao pretvoriti u dobru sliku i priču. On i Darija Marjanović razvili su se u sjajne novinare i to mi je drago, jer sam svojedobno s njima radio. Uvijek su voljeli svoju profesiju i znao sam da će biti ono što su danas - vrsni televizijski stvaratelji i urednici.
Ali, vratimo se Blogu i onoj definiciji koja je proizvoljna. Jer ne odgovara stvarnom sadržaju Bloga. Valjalo bi da se ozbiljni znanstvenici pozabave svime što danas Blog znači. Uostalom, da su tekstovi na Blogu samo dnevnici i intimni zapisi i to je u redu. Dnevnike valja znati čitati.
Ali ono što čine barem 30 % Blogera uopće nije dnevnik.
Jer ima među nama i novinara koji u svojim novinama ne mogu objavljivati ono što objavljuju na svojim adresama.
Mislim da bi bilo dobro da se malo mi sami pozabavimo time. Baš me zanima što vi mislite.

Danas sam imao neke sasvim druge planove.
Najprije otići u redakciju, razgovarati s Brankom Uvodićem o emisijama koje snimamo ovaj mjesec, prošetati s De Bellym kroz život i Zagreb, a onda otići kući, nahraniti staru majku, razgledati 2. knjigu "Rječnika" što ga izdaje "Jutarnji list", a koji "Rječnik" kupujem i spremam za svoju kćerkicu Unu, te sjesti i napisati tekst o - što ja znam što sam htio pisati!
Budući da sam uredan čovjek, svratih da pogledam što ima na pošti. Tamo me dočekalo lijepo pismo drage mi Annie de Svima Nama i pisamce Alojzija s bijelim krinom.
Naravno, kakav bi ja bio virtualni djed, pradjed i koliko god hoćete puta ono pra, da ne pogledam što mi radi moja jedina unučica, odnosno praunučica i koliko god hoćete stavite onih pra, Iffa.
I, naravno, ostao bez riječi.
Jer mi je Iffkica pripremila upravo nevjerojatno iznenađenje. Moram, upravo na ovome mjestu zahvaliti svima koji su mi poželjeli sretan rođendan koji, usput, ne slavim već pet godina, budući da držim da to nisu godine koje bi se trebali slaviti. Dobro, tolikoitoliko, nije važno, idemo dalje dok se diše i veseli, dok se druži i voli.
Ali, ovo ne smijem prešutjeti, jer bi bilo nepristojno. Zato, molim vas, posjetite adresu malenoprase.blog.hr i pogledajte tu sreću koja se zove Iffa. Najprije će vas u moje ime počastiti sa slasnim jagodama, a naročito Scorpyja za današnju lijepu pjesmu, a potom ćete vidjeti svu maštovitost moje velike i jedine unučice. Ne trebate žuriti. Jagoda ima za sve, a u Iffkice ima isto toliko radosti za sve nas.
I, molim, ne pipajte malu macu. Toliko je nježna da bi je svaki dodir, osim umilnog dodira oka, mogao fizički ozbiljno povrijediti.
Hvala Iffkice.