Vratio sam se jutros iz Vukovara. Teško mi je uopće glumiti, a nekmoli glumiti ulogu lažno skromnog čovjeka; oprostite (skrušen pogled prema vrhu cipela), to sam učinio u sklopu (ili u okviru) svojih skromnih mogućnosti.
E, nisam.
Najprije mogućnosti mi nisu skromne. Samim tim ni rezultati rada ne mogu biti skromni. Zaista sam želio napisati dobar scenarij za tradicionalnu Božićnu emisiju u vukovarskoj crkvi svetih Filipa i Jakova. Kad sam, naime, vidio koliko se Uvodić daje toj tradicionalnoj priredbi u Vukovaru; kad sam vidio koliko je režiseru Beliću stalo da emisija bude što bolja; kad vidite da se stari dobri i vrlo vitki Felki, glazbeni urednik, prilično znoji; kad sam vidio koliko Aljoša živi s tom idejom; kad osjetiš da je i producent Vlahov nastoji raditi čak i ono što nije u opisu njegova radna mjesta i da dalje ne nabrajam; nisam mogao ostati po strani. Prevrnuo sam sve ladice u prilično ladičarskoj glavi, e ne bi li svoj dio posla obavio na zadovoljstvo svih.
Naravno, uspjeli smo.
Oni koji su sinoć gledali izravni prijenos na Programu plus, odnosno pomoću satelita, rekli su nam to odmah poslije emisije.
Uostalom, možete to lako provjeriti 24. prosinca u 18,40 sati na Drugom programu HTV.
I ne bih više o tome.
Radije bih ispričao tri kratke priči.
Prva priča zbila se u autobusu na putu za Vukovar. Sjedio sam do Siniše Leopolda, šefa dirigenta Tamburaškog orkestra HRT-e. S moje desne strane, Barbara Othman. Iza nas Danijela Pintarić, a iza Danijele Klasja Modrušan. Tri sopranistice. Sa Sinišom sam razgovarao o koncertu. I dođosmo do nastupa koji sam nazvao Tri soprana. Ustanovilo se da djevojke nisu imale zajednički pokus. I, riječ po riječ, za čas organizirasmo pokus u autobusu. Siniša se okrenuo, a tri djevojke se skupiše i autobusom odjeknu melodija pjesme Milost. To još nikad nisam vidio: Siniša dirigira klečeći na autobusnoj sjedalici broj 5, a tri sopranistice pjevaju; Barbara Othman stoji između dva autobusna reda, Danijela Pintarić kleči na sjedalu 10, odmah iza mene, koji sam sjedio na broju 6, a Klasja Modrušan drži se za naslov sjedalice 9, a kleči na sjedalici 13. Svi ostali u autobusi su šutjeli, jer kad slavuji pjevaju, onda svi drugi šute i uživaju.
Druga priča je dolazak u Vukovar. Od onoga prvoga puta kad sam bio u Vukovaru s Majetićem i Bošnjakom, davnih godina, do gostovanja s Histrionima osamdesetih godina, do ratnih i poratnih odlazaka, Vukovar je uvijek bio grad koji je u meni izazivao neku vrst poštovanja, onako uredan i gostoljubiv. Poslije ručka prošetao sam negdašnjim Vukovarom, sve do utoka Vuke u Dunav. Dan je bio lijep, sunčan. Tamo iznad Vojvodine nebo para neki putnički zrakoplov ostavljajući za sobom trag koji sam odavno nazvao Srebrena cesta, po onoj glasovitoj Krklecovoj pjesmi. Dunav dolje skreće u širokom luku lijevo. Nasuprot mene srpska obala zarasla u vrbama. A dolje, na našoj strani, u jednom lijepom zatonu u kojem su sidrene male riječne jahtice i brodice, desetak ribiča čekaju uzaludno da neka neoprezna riba zagrize mamljiv mamac. S desne strane čuveni Vodotoranj. Iza mene ruševine i dio obnovljenih lijepih kuća i novogradnji. Sve me to ispunilo nekom ljepotom i mirnoćom. Koje možete doživjeti samo na tom mjestu. Ako ikada budete tamo boravili, vidjet ćete, imat ćete isti doživljaj. I bit ćemo braća i sestre i po tom doživljaju.
Treća priča je o Atili Špiljaru iz Sedme osnovne škole u Vukovaru. On nema roditelje, živi s pomajkom. Majke se ne sjeća, a otac mu je umro početkom ove godine. I otac i majka bili su borci u hrvatskim postrojbama. Na natječaju za literarno djelo na temu Volim svoju obitelj, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Atila je jedan od dobitnika prve nagrade. U našoj emisiji nastupa s prvonagrađenom pjesmom – Oprostite mi. Dječak je vrlo inteligentan, drag i skroman. Siromašan je. Branko mi govori da moramo nešto organizirati kako bi dječaku pomogli. Problem dječaka, dogovorili smo, rješavat ćemo u Zagrebu. Kao, sad se valja koncentrirati na priredbu. Pola sata prije početka priredbe u crkvu svetih Filipa i Jakova ulazi Ljubo Ćesić Rojs. Pozdravljamo se. S njim je u društvu moj davni prijatelj Fabijan – Volim debele žene. General, a sad i predsjednički kandidat, pita me što ima novoga. Te sekunde kao da me nešto zveknulo po glavi. Ali, to što me zveknulo nije bila teflon-tava nego ideja. Ispričam generalu priču o malom Atilu, a Rojs ne bi bio Rojs kad odmah ne bi djelovao. Poslao je prijatelja da mu iz automobila donese novi mobitel. Potom me zamolio da ga upoznam s dječakom. Odveo sam ga iza scene u sakristiju, u kojoj smo improvizirali šminku, i upoznao ih. Atiline velike dječje oči zasuzile su od uzbuđenja kad je upoznao generala. Nije bilo kamera, nije bilo novinara. Dvije ljupke šminkerice uređivale su izvođače, a okolo su sjedile Vera Svoboda, Lidija Bajuk, Vlatka Burić i Danijela Pintarić. Tamburaši Hajo iz Subotice i Kristali iz Županje tiho su stajali čekajući svoj red za šminku. General se sagnuo, onako velik i jak, i zagrlio Atilu, dižući ga u zrak. Atila se potpuno izgubio u Rojsovim rukama. Potom ga je spustio. Onda mu gotovo skrivećki uvalio u ruke tri soma kuna, ispričavajući se da nema više pri sebi, davši mu i novi mobitel. Da me nazoveš, kad ti što treba, rekao je. A onda mu još obećao novi lap top i digitalni fotoaparat. Zamolio me da uzmem od maloga adresu kako bi mu to mogao poslati odmah po dolasku u Zagreb. Kad je Atila govorio svoju potresnu pjesmu, generalu su, uostalom kao i meni i mnogim drugima u crkvi, suze naprosto curile niz lice.
Maloprije, za trajanja današnjega Dnevnika, zvoni mi mobitel. K vragu, tko je? Kemo, čujem Rojsov glas, daj mi adresu maloga Atile da mu sutra rano ujutro pošaljem lap top i fotoaparat.
Jebi ga, generale, kupio si me!
Moram još nešto reći. Kad se Vukovarski gvardijan Zlatko Špehar zahvaljivao ekipi TV na ovom tradicionalnom Božićnom koncertu, rekao je i ovu rečenicu: A najviše zahvaljujem čovjeku u čije bi srce mogao stati cijeli Vukovar – Branku Uvodiću.
U tom su se trenutku svi u Crkvi digli na noge i gromkim pljeskom nagradile šefa. Naravno i cijela je televizijska ekipa pljeskala. Osim mene. Ja sam sjedio, tamo u lijevom kutu crkvi. Zadovoljan. Vrlo zadovoljan.
Dok je Branko skrivečki žmirkao. Kao da mu je neki trun upao u oko. Ili kao da je htio skriti, no dobro, malo više nego inače vlažne oči.
Post je objavljen 20.12.2004. u 21:22 sati.