(Nastavak)
TREĆE POGLAVLJE ILI TREĆA NESREĆA
Ovakav kakav sam, dakle polovičan, ipak moram zbog neke nepotrebne želje za objektivnošću priznati da je na satu razredne zajednice bilo malkice šarma. Zato što smo za sastanka mogli sjediti gdje smo željeli. To je neka vrsta školske sjedilačke demokracije. Sjedni gdje hoćeš! Zato sam sjeo pokraj Amalije. Uvijek sam to činio. I ona bi me, no, gotovo redovno razdragano dočekivala.
Danas me, međutim, nije dočekala euforično. Prije bih mogao reći suprotno. Dočekala me isto onako kako je stara Adela dočekivala jednog od najvjernijih poklonika Dionizijevih užitaka, nedužnog ispičuturu i svoga zakonitoga supružnjaka, a moga miloga oca – Mireka. Njeni kritičarski dočeci teturavog mi taturenka bili su vrlo spektabl: cijelo bi Trnje treštalo od oduševljenje dernjave moje majčice. I mi bismo se grozili te dernjave. Samo bi stari pospano pjevao neku samo njemu poznatu melodiju, glasno se čudeći takvoj galami u sitne noćne sate. Znao bi majci reći da se lako može dogoditi da joj milicija naplati kaznu zbog ometanja noćnog mira građana. I potom bi opet zapjevao. Da zapjevao! Baš se ne bi moglo reći da je to pjevanje bilo poj slavuja, ali nije bilo ni rev magarca. Čak ništa slično. Uvijek sam imao osjećaj da između dva tona zaspe. Toliko bi zahrkao. Valjda se od hrkanja budio, opet pustio iz grla neki ton, pa zahrkao i tako do zore. Majka bi redovno dobivala nervni slom živaca. Drugi bi se dan ponašala kao da pjevača nema u kući. Mislim, nije tražila autogram ili nešto slično, recimo fotografiju ili neku sitnu lovu na posudbu, unatoč tome što se pjevač ubijao od ljubaznosti. Ona kao nije ništa primjećivala, kao da ga nema, kao da je staklo ili zrak.
E, upravo se tako Amalija ponašala prema meni. Razgovarala je s onom štrkljavom Marijom o Zdravku Čoliću. Čuj, o Zdravku Čoliću, jebo ih on! Mene kao da nema. Kao da sam umro. Ali ni ja nisam vesla sisao, premda sam rođen u čamcu. Koristio sam očevo iskustvo i naivno je pogledavao, kao: što ti je sad djevojčice moja premila? Nije trzala. Onda sam rekao da je Čolić običan peder. Marija me gotovo zgromila pogledom. Ti si peder, rekla je.
Ne bi se moglo reći da je bilo ugodno. Dok je Milan Obradović Mišo glasno risao planove za maturalac, ja sam Amaliju uvjeravao u svoju najneviniju nevinost. Tako nisam čuo kad je Mišo stavio prijedlog na glasovanje.
Glasovanje?
Znači, tko je za, a tko je protiv!
Iznerviran Amalijinom šutnjom i Marijinim pričama o Zdravku Čoliću, digao sam se i rekao:
- Ja sam protiv!
Ako baš želite da budem iskren, u tom sam trenutku više mislio na Amalijino tvrdosrcno ponašanje nego na maturalac. Ali, što je – tu je.
- Zašto opet ti?, gotovo je zajaukao predsjednik razredne zajednice.
Nisam znao o čemu se odlučivalo, ali sam znao da puno košta.
Već sam nekoliko puta razgovarali o maturalcu, ali se nikako nismo mogli složiti. Jedni bi u Grčku, drugi u Italiju, treći u Dubrovnik, četvrti u Španjolsku, peti bi u posjetu roditeljima u SR Njemačku, šesti u Tursku itd.
Ja sam htio na splavarenje Unom.
Ne stoji mnogo, a kad bolje promislite, priznat ćete i vi da je znatno uzbudljivije od razgledanja stare Atene, dosadne i smrdljive Venecije, gledanja borbe s bikovima...
Sve sam to, mirno i kićeno, rekao mome predsjedniku.
- Glupost!, frknuo je Mišo.
- Zašto glupost, kad je to mnogo jeftinije, a u nama korisnije...
- Zašto što je glupost! – tvrdomozgno se držao svojih inozemnih principa moj malkice iznervirani Mišek-Pišek. – Glupost je zato što smo mi na pragu života, pa bi bio red da vidimo kako se i drugdje živi!
- E, to me uvijek ubijalo!, rekoh. – To da smo na pragu nekakva jebena života. Baš si zasro. Ti, stari moj, govor...
- Nisam ja za tebe – stari moj, znaš!, uzvratio je Mišek premalo ljutitim glasom, vidjevši da mu autoritet leprša kao kolibrić. – Ja sam za tebe i sve ostale, barem na ovome mjestu i na ovome satu, predsjednik razredne zajednice. I nema prostačenja. Nećemo se omalovažavati i prostačiti!
- Dobro, stari moj druže predsjedniče razredne zajednice, uvažavam tvoje argumente, ali prije nego što izglasamo prijedlog htio bih nešto reći. Je l' slobodno?
- Samo, molim, budi kratak.
- Dakle, htio sam reći – to s pragom života. Mi smo znači na pragu života. Trebamo samo taj prag prekoračiti, pa ćemo uskočiti u život sa svih svojih sedamnaest-osamnaest godina. I taj prag morali bismo prekoračiti u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Turskoj ili Njemačkoj, kaj ne? Kao da je prokleti prag ne možemo ovdje prekoračiti? Što bismo imali, koju korist, da uživamo u ruševinama stare dobre Atene? Da razgledavamo hramove itd. Da osjetimo kako se nekad živjelo na božjem Olimpu? Što bismo imali od toga, kad o tome pojma nemamo? Sjećam se prvoga razreda, valjda se i vi sjećate, tada nikoga nije zanimala ta predivna grčka povijest, lomili smo se oko čiča-Homera, a sad odjednom ljubav prema Grčkoj, ljubav prema kanalima Venecije, gondole i slično, ljubav prema Španjolskoj, gledali bismo borbe s bikovima, a ni kokoš nismo u stanju priklati. Razumijem ove koji hoće u SR Njemačku, roditelji su im tamo, zaboga, žele ih posjetiti. Ali, jedno je to, a drugo maturalac...
- Mislim da si sve rekao, ali nisi odgovorio na svoje pitanje, pokušao je atentat na moje izlaganje Mišo. – Nisi nam ništa novo rekao. Ti si uvijek bio protiv većine, a većina hoće vidjeti svijet. Hoće znati kako se drugdje živi...
- Kako ćeš na maturalcu vidjeti kako se drugdje živi? Zar samo time što ćeš boraviti desetak dana u nekoj zemlji? Zar time što ćemo razgledati muzeje, crkve, modne salone i ostalo što nam se nudi u turističkom prospektu? Da vidimo kako se drugdje živi, da vidimo kako se drugdje živi! Kao da drugdje nisu ljudi ili, ako jesu, onda su zasigurno drukčiji, nisu ni bijeli, ni žuti, ni crni, ni crveni, nego neke sasvim neodređene boje; nemaju pet prstiju na ruci, nego jedno pedesetitri, to jest 53, ako uopće imaju ruke; glava im je okrenuta u suprotnom smjeru od naše; nemaju noge nego točkove; umjesto srca, u grudima im otkucava najnoviji švicarski sat; kao da drugdje ne grade kuće, ne rade po tvornicama i uredima; kao da, tamo negdje, klinci i omladinci, ne idu u škole; kao da se u tom imaginarnom inozemstvu ne ljubi isto kao i kod nas – napokon, kao da mi nismo onima preko crte inozemstvo?! Ti boga, tamo bi išao u muzeje, kazališta, crkve i štotijaznam gdje sve ne, a u Zagrebu, u protekle tri godine, nisi bio ni u jednom muzeju, ni u jednom kazalištu a da o Katedrali i ne govorim...
Nastala je prava pravcata tišina. Samo malo kuštrava za moj pojam tišine.
Mišo je uočio da su mu pozicije uzdrmane, pa je udario sasvim drugu priču. Nešto o iskustvima, o domoljublju, kao: svoju ćeš zemlju voljeti pravom ljubavlju tek onda kad vidiš druge zemlje, kad usporediš, rekao je - kompariraš, i slično.
Razred, ta glupa masa, opet se pokolebao, gotovo da su bili spremni izabrati sve što im god Mišo ponudi.
Moj me Alojzije učio da budem nježan s ljudima od kojih nešto hoću. Zato sam odlučio primijeniti tu taktiku. Sad, kad je u pitanju maturalac, ja hoću da idem na splavarenje Unom. Dojadio mi ovaj asfaltni život, krajnje je vrijeme da se vratimo majčici prirodi, da se nadišemo kisika, i, o!, ozona, da odmorimo oči u prirodnim pejzažima...
Stoga sam primijenio taktiku oduševljenje privole. Ne obične, mrzovoljne, nego oduševljene.
- Sjajno!, uskliknuo sam kao sokol koji ga nije volio.
Prvo me Amalija pogledala začuđeno, a potom i ostali.
- Molim?!, Mišo me nepovjerljivo gledao.
- Sjajno!, uskliknuo sam još jednom, na bis.
Ovoga se puta čak i Marko Šumonja uspravio u posljednjoj klupi. Okrenuo sam svoja sredstva za vizualno kontaktiranje prema njemu. Kroz očale sam mu pročitao: što je sad to? Što taj prokleti balavac hoće?
(Nastavit će se)
Post je objavljen 05.12.2004. u 09:07 sati.