KemoTerapija

(Nastavak)
PETA GLAVA

Alojzije ima nekoliko bilježnica u koje je, godinama, zapisivao mudre misli koje je negdje čuo ili pročitao. Ne znam točno koliko ima takvih bilježnica, ni koliko je mudrosti zapisao. Naravno, nisam siguran ni da je sve ono što je zapisano nekakva posebna mudrost. Prije bi se moglo reći da su to misli koje su mu se svidjele u trenutku kad ih je zapisivao.
U jednoj takvoj uredno ispisanoj teci, prije dvije-tri godine, pronašao sam strašnu misao Aula Gelija, rimskoga pisca koji je živio u 2. stoljeću nove ere. Gelije je imao sličnu strast kao i moj brat: sačuvao je mnoštvo vrijednih podataka i to tako što je prepisivao čak i cijele odlomke pisaca kojih su djela poslije izgubljena. Kao da je znao da će ta djela biti izgubljena, pa ih je na vrijeme prepisao. I osnovao poduzeće Izgubljeno/nađena Djela d.o.o.
I dok sam gledao kako starac i bratac predano žvaču janjetinu, pade mi na um – bez nekih posebnih posljedica – jedna od Gelijevih rečenica koju ću, svečano, za ovu prigodu posebno izdvojiti i pritom ukrasiti kurzivnim pismenima:
Mnogo se toga može dogoditi između usta i zalogaja.
O, nemojte misliti da sam neki izuzetan mudrac itsl. Ni najmanje, čak. Moglo bi se reći, bez neke pretjeranosti u samokritičnoj samokritici, da nisam ni najobičniji prosjeknjaković. Evo, recimo, ako ćemo pravo za zdravo, ja uopće nisam shvaćao svoju situaciju. Sve što mi se dogodilo i događa, kao da se nekome drugome zbilo i zbiva. Tek osjećam da plovim u pravcu kamo me želudac goni, dakle prema vrućoj janjetini čiji me neodoljivi miris podsjetio da nisam jeo, činilo mi se, od rođenja. Ili je taj zamamni miris probudio u meni dugo uspavanog vuka. Naravno, a koga bi drugog do – vuka!
A na stolu janjetina. Možete samo zamisliti kojom sam brzinom klopao. Sa svim rukama i nogama, vjerujte mi. Zubi su samo škljocali, dok su komadine mesa trčale niz jednjak sve do potpuno praznog vučjeg želuca.
Priznajem, bio sam prije nekoliko sati, je li, malkice izvan sebe. Na ivici ruba, ne. To je sasvim razumljivo jer sam, samo nekoliko desetaka minuta ranije, bio najosamljenije stvorenje u Svemiru. I još tome u govnima do vrata. Sad su tu, ipak, čuveni mlatitelji janjetine starac-marac i bratac-slatac. I nisam u govnima do grla, nego u slasnoj janjetini. Također do grla. Sad mi je lakše, je li, sad smo trojica, neki bi rekli, gledajući nas kako halapljivo klopamo, omanji čopor vukova.
Zato sam se prepustio vučjem nagonu. Kao i stariji članovi čopora.
Naime, u mojoj se obitelji ne priča dok se jede. Otac je govorio da hrani ne smije ništa smetati i da sve naše misli moraju biti koncentrirane na hranu, jer se samo tako može jesti. Oni koji jedu i pričaju nemaju pojma ni što jedu, ni što pričaju.
Zato smo šutjeli dok su zubi radili.
Poslije pola sata, kad je iza nas ostala hrpetina dobro oglodanih kostiju (da ni mravi ne bi na njima ništa pronašli), otac je na dušak ispio cijelu kriglu piva. Naslonio se na stolicu, zadovoljno podrignuo i pokazao konobaru na svoju praznu kriglu.
Ručak je završio.
S njim i ona blažena, mljackasta tišina. Problemi izgledaju mnogi manji kad razmišljate o njima puna želuca. Naravno, puna želuca janjetine!
Otac se okrenuo prema meni i, eto, ga, sad će sve zajebati.
- Ljut sam na tebe, a dajem ti za pravo, sine moj. Ako jednom dopustiš da netko upre prstom u tebe, jasno neopravdano, i pritom ostane nekažnjen, onda ćeš čitava života taj optužujući prst vući za sobom kao osobni biljeg, kao znak raspoznavanja, kao bedž koji označava kužna čovjeka. Samo ti šuti, jer znam sve što se dogodilo...
- Tko ti je...
- Trputec. Štef, tvoj direktor. Telefonirao mi je desetak minuta nakon onog klasičnog nokauta kojim si složio na pod nesretnog Miškeca. Valjda ne misliš da će mi ratni drug prešutjeti sve ono što se danas zbivalo u njegovoj školi?
Sjećate li se direktora? Onoga tipa kome uši skaču po glavi; šeću, trče i što ja znam što sve ne rade? O njemu sam već pisao, pa se ne bih vraćao na nj.
- Znao sam da je cijeli grad ispunjen tim tvojim ratnim drugovima koji nemaju drugoga posla nego nas špijunirati i cinkariti. I prisluškivati hodajućim ušima...
- Nisi u pravu. Štef te nikada nije cinkario. Kad se nađemo, a nalazimo se barem jednom tjedno, uvijek priča o tebi sa simpatijama. Kaže da ga podsjećaš na mene.
- Oprosti, stari, a što ti je on imao reći, ako smijem pitati? On uopće nije bio tamo. Što on zna? Sjedi u onoj svojoj prokletoj direktorskoj sobi, mudruje i pušta uši da mu šeću svijetom. Prisluškuje nas tim ušima, dok sjedi u onoj ružnoj smeđoj kožnoj fotelji!
- Rekao mi je da sam i ja na sličan način reagirao. Sjećaš se, reče mi telefonski, kad si četrdesettreće skočio na Stojana Čizmića i raspalio ga kundakom po glavi? Odakle ti sad Stojan, odvratim mu pitanjem. Tako, kaže on. Maloprije sam saznao za sličan slučaj. Ma nije Brzi bio loš. On te napao na četnom sastanku neposredno nakon što je saznao da su mu ustaše pobile cijelu familiju. Čekaj, Štef, odakle si sad Brzog izvukao, pokušah ga prekinuti, ali se on nije dao. Ništa, nastavio je on, tek ga pokušavam opravdati. Čovjek je bio bijesan, očajan. A ti si u četi bio najmlađi, eto, zato te napao. Druge Hrvate nije dirao, ali, znaš, otac ti je bio... Pobogu. čovječe, što ti je sad, opet ga pokušam prekinuti. Stojanu sam razbio glavu, bilo pa prošlo, ali što te to obuzelo usred osamdesetčetvrte? Onako, odgovori. Kad su mi rekli da je tvoj Sebastijan nokautirao jednog kolegu usred sata, sjetio sam se kako si ti Stojana opalio kundakom po glavi usred četnog sastanka.
Konobar je donio novu kriglu piva. Starome se očito nije pilo. Kažiprstom je prčkao po pjeni.
- Kad me Štef nazvao, znao sam da si učinio nešto krupno. Svejedno me Štef iznenadio. To sa Stojanom, zbilo se uoči našeg napadaja na Sanski Most. Četrdesettreće. Tamo je jedan naš čovjek sve uredio. Mi smo u Sanski Most trebali ući bez ijednog ispaljenog metka. Prije nego što smo krenuli, takav je bio običaj, održali smo četni sastanak. Rutinski. Kako se moramo ponašati kad uđemo u Sanski Most i slično. E, usred tog rutinskog sastanka, Stojan je naprosto popizdio. Napao me kao sina visokog funkcionara u HSS-u. Svi smo bili iznenađeni. Iza mene je tada bilo već dvije godine ratovanja. Navršio sam sedamnaest godina i znao da čovjeku u ratu znaju popustiti živci. Brzog sam – zvali smo ga Brzi, jer je uvijek bio najbrži kad se jurišalo – poštovao. Ne samo zbog hrabrosti, jer smo gotovo svi bili vrlo hrabri. Od mene je bio stariji devet godina, a znao sam da su mu, kao jučer, ustaše pobili cijelu obitelj. Bio je oženjen, sretan otac dvije djevojčice i sedmomjesečnog dječaka. Na koga je bio posebno ponosan. Zato sam odšutio verbalni napadaj na mene. To je bila grješka.
Odgurnuo je kriglu piva od sebe i zagledao se daleko, daleko, čak u četrdesettreću godinu.
- U četi smo imali nekog Albina, rodom iz Siska. On je, kako da kažem, volio rovariti. Odmah se uhvatio za moga starog, zna on njega, bio je kod njih u Sisku tridesetšeste. Govorio na zboru Haesesovaca. Štef ga je pokušao smiriti. Umiješao se i zapovjednik Mustafa. Štef i Muta su brzo ušutkali Albina, ali nisu mogli Stojana. Pravo da vam kažem, nisu naročito ni pokušavali. Ja sam prišao Brzom, pokušao ga prijateljski zagrliti, ta drugovi smo, Brzi, i mojeg su oca i mater smlavili u Jasenovcu, a on meni – đubre haesesovsko, svi ste vi isti, možda su upravo tvoji rođaci pobili moju nejač, a ja ga tada tresnem puškom po glavi. Stojan se samo prevrnuo. U pola rečenice. Očajan skočih na njega i zaplakah – Brzi, brate, nisam te valjda ubio, oprosti i svašta. Albin je skočio na mene, mislim da me čak i udario, ali tada to nisam registrirao. Muta je tada naredio MI-RNO!, svi skočismo, samo Brzi leži i ne pušta glasa od sebe. Barica, bolničarka, kleknula je do njega, očistila krv sa čela i previla mu glavu. Sve to vrijeme Brzi ne pušta glasa od sebe, ne otvara oči. Kad je Barica završila, on otvori oči i pozove komandira. Nešto mu je šaptao u uho, a Muta se ljutito diše i vikne Ni govora!, Umaram li vas?
- Ni govora, odgovorismo obojica uglas.
- Elem, što je bilo? Mustafa se povukao sa zapovjednicima desetina i odlučio da od toga neće praviti nikakvo pitanje. Brzi mu je rekao da je pogriješio, ali da ga razumijemo, nije on ništa loše mislio, očajan je, najvolio bi umrijeti i žao mu je što nema borbe da negdje iskali svoj bijes, da ispuše bol za ženom i djecom. I da pogine, ako se ukaže dobra prilika. Dobro, da ne duljim. Ušetali smo u Sanski Most. U kući našeg čovjeka, električara, smjestili smo štab. Dva dana poslije, bijah pozvan u tu kuću. U dvorištu kuće sretoh se s Brzim. Sjedio je na velikom panju i pokazivao nekom trogodišnjem dječaku svoju pušku. I njega su pozvali. Ušli smo skupa u zapovjednikovu sobu. Bio je sam. Čim smo zatvorili vrata za sobom, on nam, bez uvoda, reče da je stigla prijava protiv mene. A u prijavi piše da sam htio ubiti Stojana Čizmića Brzog iz nacionalističkih pobuda. Oslobodi bože! Brzi se uhvatio za glavu – Zaboga, komandire, kome je to palo na pamet? Ne znam kome, odgovorio je, ali ista je prijava, evo, ovdje piše, poslana i u Komandu mjesta. Sad moram otvoriti istragu. Kakvu istragu, boga ti alahovskoga, naljuti se Brzi, kojoj je budali palo na pamet da maloga optuži kao ustašu? Tebi, odgovori Muta. Ali ja sam to rekao u živčanom šoku. Imao sam nervni slom živaca, jebote, razumiješ ti mene? Ta skupa smo, mali i ja, od oktobra četeresprve!
(Nastavit će se)

16.01.2005., nedjelja

(Nisam se uspio pojaviti na biralištu s majkom. Oblačila se, sirotica, cijeli sat, češljala pola sata, a kad smo krenuli, prešla je samo četiri stepenice i dalje nije mogla. Sjela je na stubište i zaplakala. Smirio sam je i vratio u kuću. Zatim otišao na glasovanje, a nakon toga počastio majku napolitankama. Naime, ona jako voli napolitanke. Dogovorio sam s damama na izbornom mjestu da dođu do majke i da tako i ona glasuje. Naravno, došlo ih je dvoje i majka je olovkom zaokružila, kaže, onog s čupavim obrvama. Ja nisam provjeravao, ali mislim da nema razloga sumnjati u njene riječi. Zatim je svoj glas stavila u kuvertu i zalijepila. Kad su gospođa i gospodin izlazili kroz vrata, uskliknula je: Ipak sam glasala!
A mi krenimo u novi nastavak romana.)

(Nastavak)
No, to je trajalo prilično dugo. Istekao sam kroz vlastite oči, i uši, i nos, i usta, niz lice i dlanove, obrušio se kao potočić po stolu, zatim se poput vodopada survao na pod i tekao dalje kao neka omanja nemirna rijeka sve dok se nisam izgubio u obližnjem kanalizacijskom slivu. Sve dok nisam posve istekao.
Svi su čamci za spašavanje potonuli, mislio sam.
Ništa nisam vidio, ništa nisam čuo, ništa nisam osjetio, ništa nisam omirisao, ništa okusio. Samo praznina. Mora da se tako čovjek osjeća kad je mrtav. Ničeg nema, pa ni njega. Osim možda ako umrete u blizini moga brata. Tada ćete i mrtvi čuti njegov glas:
- Baš li glup, izronilo je nešto u nečemu kao da je izrečeno njegovim glasom.
Nije moguće, pomislio sam, nije moguće da me taj njegov glas prati i na drugi svijet!?
Moj brat zaista ima stila. Uvijek, pa i kad vam kaže da ste glupi. On to izvede tako dobro da vam je naprosto drago što ste takvi. Ni u jednom pokretu, ni u jednom tonu, čini vam se, nema ništa uvredljivoga. Činjenicu da ste glupi primate kao nešto prirodno i normalno. Kao jedino što je u tom trenutku trebalo izgovoriti. I ja sam ga zbog toga obožavao. On u prvoj rečenici, kao Gogolj, kaže što drugi izgovore na kraju milijun stranica.
Naš otac bio je sličan. Samo on je znao povrijediti čovjeka kad mu kaže nešto takvo. Činio je to namjerno, s nekim bolnimgrčem na licu, ali svejedno – uvrijedio bi vas do groba. Dobro, možda ne baš do groba, ali sigurno je da ćete biti uvrijeđeni sve dok vas ne pospreme u mrtvačnicu ili neki drugi hladnjak.
Kad vas moj brat vrijeđa, onda se ćutite samo stotinku sekunde – ili još kraće – tek toliko da uvredu jedva uočite. Gotovo je ne stignete osjetiti..
Razmaknuh prste s očiju i, za divno čudo, oči mi nisu iscurile.
Sve je bio isto, samo sam ja bio možda nekoliko godina stariji. Alojzije je sjedio na svome mjestu kao da se ništa nije dogodilo. Kroz prste vidjeh konobara kako se šulja na prstima i stavlja na stol duplu kavu i novu kutiju cigareta. Meni nije ništa donio. Ostavili su me da se mirno vratim iz kanalizacije, valjda istim putem, u oči i sve odakle sam istekao.
Alojzije, kao stari dobri rančer, pustio me da preživam svoje riječi. I ja sam ih doista preživao.
No, mogu vam reći, odavno u ustima nisam imao ništa neukusnije!
Zapravo, nisam bio budala, nego kreten. Mjerio sam svijet svojim metrom, ne dopustivši nikome drugom da upotrijebi svoje mjere. Zapravo, bio sam nasilnik koji je koristio sva sredstva da nametne svima oko sebe svoju istinu. Ako mene boli glava, onda cijeli svijet mora boljeti glava. Ako je meni lijepo, onda je cijelom svijetu moralo biti lijepo, bez obzira što to nije bilo moguće. I tako mi se u usta vraćala svaka riječ koju sam izgovorio. Sad vam je valjda jasno zašto sam rekao da u ustima nisam osjećao ništa neukusnije.
Prošlo je novih pet-šest stoljeća kad sam ga pogledao.
- Imaš pravo, baš sam bio budala
- Hajde, de, ne pretjeruj. To sam ja samo onako... nema veze. Obojica znamo da nisu budala, samo si malo brži od drugih. Verbalni revolveraš...
- Jesam, jesam... o, kolika sam budala bio!
- Ja stvarno nemam više živaca da te slušam. Pa što ako si i bio budala? Možeš li, genije, vratiti vrijeme nekoliko sati unatrag? Ne možeš. Dakako da ne možeš. Zato je, mislim, najbolje da nešto pametno smislimo.
Znao sam što to pametno smišljeno znači. Ubio me bog ako nisam znao. Zato sam se digao, bez ijedne jedine riječi komentara, kad je rekao:
- Idemo do starog. Mislim da je to najpametnije.
Kad smo izlazili čuo sam Severa kako tumači šankerici:
- U pretjeranim količinama voda jest i nije dobra. Nije dobra jer donosi zlo, a dobra je jer i odnosi zlo.

(Ostavimo, na trenutak, njih dvojicu. Neka – tupa/tapa – idu prema svojoj kući. Možda nije dobro što pisac, u ovome trenutku, napušta svoje likove. U ovome delikatnom trenutku. Ali i pisac se našao u vrlo delikatnoj situaciji. Njegova se draga nervozno prevrće u krevetu. Pola je tri, naravno, ujutro, a njoj iznad glave stalno lupka pisaći stroj. Nikako da mirno zaspi, svako malo zazvoni zvonce na kraju retka.
Pisac, upravo sada, promatra lijepu glavu svoje obožavane. Pokušava tiho, sasvim tiho, lupkati po stroju. Ne bi li barem dopratio likove do kraja ovoga poglavlja, dakle do kompletnog zapleta, ali ne ide. Obožavana mu se prevrće po krevetu, što pisca, eto, dekoncentrira. Pokatkad ga zabljesne svjetlost njenih mirisnih grudi; katkad se otkrije njena lijepo oblikovana noga... U ovome važnom trenutku pisac je pred dilemom: nastaviti rad ili omogućiti dragoj miran san. Odlučio se za drugo. Neka mu obožavana mirno spava. Čitatelj će, pa i čitateljica, razumjeti pisca. I oni su se, vjerujem, bezbroj puta nalazili u sličnoj situaciji: ili – ili? I uvijek je onaj drugi ili imao više argumenata. Naći će se, o, sigurno će se naći pojedinaca/inki koji će piscu zamjeriti: koji mu je đavo, zašto stvar prekida upravo sada? Pisac, barem ovaj koji piše, dobrodušna je životinja. On će nastojati udovoljiti svima. Zato će, na ovome mjestu, ponuditi čitatelju/eljici drugu razonodu.
Pismo.
Da, da: pismo!
Pismo o kojem je riječ napisano je davno. Pisao ga je Miroslav Pukšec svojoj Adeli. Kao što znate, Adela je bila napustila svoga muža s nekim liječnikom. Zaljubila se i odlepršala s ljubavnikom, ostavivši i muža i dvoje djece. Pismo je prilično intimno i sasvim osobno. Pisac je uvjeren da čitava vojska čitača/eljica ne uživa u tuđim bolnim intimnostima. Ali, što da radi kad mu se obožavana prevrće po krevetu? Ne želi je više maltretirati, a ne želi ni svoje šarmantne pretežno ljupke dame i pretežno uvaženu gospodu, dakle štovani čitalački publikum, ostaviti na cjedilu. I zato, dok on polako priprema svoj organizam na zasluženi odmor, dok se, okupan i obrijan (možda i malo naglašeno namirisan navodno primamljivim Brutom; zar i ti, Kemo Brute!) tiho uvlači u krevet svoje tople žene-ljubavnice, vi, dobri moji, pročitajte ovo pismo ili prigrlite onu/onoga što vas, malkice nestrpljivo, očekuje u vreloj postelji. Laku noć. Daj, draga, pomakni se malo!

A evo tog pisma:
Mila moja,
iznenadilo me ovo tvoje pismo. Ako ćemo pravo, nisam ga očekivao. Divim ti se. Mislim da ti je bilo potrebno mnogo više hrabrosti da ga napišeš, nego onda kad si otišla. Poštujem tu tvoju hrabrost. I, odmah da ti kažem: ne ljutim se. Nimalo se ne ljutim. Čak sam, čini mi se, na tvojoj strani.
Imaš pravo, prilično me pogodio tvoj odlazak. Mislio sam da smo se potpuno sredili, da će nas rođenje Mirjane, koju smo željno očekivali, zauvijek vezati u nerazrješiv Gordijski bračni čvor, ali, takav je život. Uvijek se nađe neki Aleksandar Makedonski i dogodilo se što se moralo dogoditi.
Ti si, kako pišeš, napokon našla čovjeka svoga života, a ja sam, no, jebeš mene. Ne bumo kukali! Možda ti nisam bio dobar, premda to nigdje ne spominješ. Uvijek jedno od dvoje nema pojma zašto se rastaju. Znam da je bilo teško izdržati čovjeka poput mene. A ja drukčiji ne mogu biti.
Nemam ambicija, pa što! Jest, nudili su mi poslije rata visok čin u vojsci, ali ja se nisam borio za čin. Životni mi je san bio biti dobar električar i to sam ostvario. Dokle ćeš me zajebavati tim budalaštinama? Ništa se više ne može promijeniti, razumiješ li? Ništa.
Mirjana dobro napreduje. Smije se i maše ručicama. Uglavnom se njome bavim. Drugovi su mi dali bolovanje. Na porodiljskom sam dopustu. Neki me zezaju, ali ja se ne osvrćem. Alojzijev šesti rođendan lijepo smo proslavili. Jako se veselio tvome poklonu. Spava s tom prokletom loptom. Ali, nije pitao za tebe. Čini se da mali sve zna, ali šuti. On mi je velika pomoć. Govori da je njegov tata prava velika mama, samo što nema sise i što nosi hlače.

(Nastavit će se)


- 20:07 - Komentari (17) - Isprintaj - #
u ime svih nas normalnih, zahvali se mami na tom glasu. (adrian 16.01.2005. 21:32)

Sviđa mi se ovaj rašomon, osobito pismo na kraju. Glasovanje neću komentirati, ne zato što se ne slažem s izborom, nego zato što mislim da nemamo koga birati. (Scorpy 16.01.2005. 21:40)

jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:16)

jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:18)

jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:19)

jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:19)

isuseeee... kako ti se da toliko pisat... heh :-/ salim se. ovo je demokracija i vidit ćes sta cu ja napravit za par dana! a-a (davor67 16.01.2005. 22:40)

zas pa mama mu je stara dama koju malo zadirkuje? :) (mala ifa 16.01.2005. 22:41)

ajmeee (nikad nisam vidla svrhu ovog uzvika, ali sad je vidim!!) jao, sooori :S četiri... nikad mi se to nije dogodilo... :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:44)

ja sam po jednom postu onom o mlinarici krifo zakljucila da je tfoja mama otegnila :( bas sam bedasta... i onda si mi poslajo mejl pa sam pomislila da sam ja popizdila... booo (mala ifa 16.01.2005. 22:48)

Kad razveseliš nekog bližnjeg svog kao da si razveselio samoga sebe... (MT mafija 17.01.2005. 12:23)

pusa mami! samo je dalje mazi i pazi i pričaj joj pričice :) (Sunce 17.01.2005. 13:02)

mama...ko mama...sretan si...;,)pozdrav (tanja 17.01.2005. 14:48)

jedan od dvoje nikad ne zna zašto je došlo do baš takva glasovanja (udo čoroje 17.01.2005. 21:05)

Nisam stigla procitati ali budem, a htjela sam ti reci da svratis do mene jer imam nesto specijalno... (Bugenvilija 17.01.2005. 23:24)

Nisam stigla procitati ali budem, a htjela sam ti reci da svratis do mene jer imam nesto specijalno... (Bugenvilija 17.01.2005. 23:34)

Nisam stigla procitati ali budem, a htjela sam ti reci da svratis do mene jer imam nesto specijalno... (Bugenvilija 17.01.2005. 23:39)

Moja je majka stara žena. Ima 85 godina. Nema pojma o onome što se oko nje događa, jer ne može ništa upamtiti. Osušile se moždine, što bi rekao jedan lik iz Brešanova Hamleta u Mrdruši donjoj.Starost joj je, unatoč svemu, ugodna, jer joj nastojim pomoći koliko je to u mojoj moći. I kad joj god nešto učinim dobro, ona se smije, gledajući me kao što malo dijete gleda svoga oca ili majku.
Moja majka ne izlazi iz kuće. Stanujemo na četvrtom katu i njoj je doista teško otići dolje i gore. Ja se gotovo svakodnevno s njome zezam optužujući je da svake noći, nakon što me svlada san, izlazi sa susjedom, isto tako starom ženom, te se zabavlja po kafićima i noćnim lokalima. Katkada, kad mi se da, izmišljam vijesti, koje kao čitam iz novina, o noćnim avanturama dvije babe sa štakama, o njihovim orgijama, o plesovima na stolovima i slične bedastoće. Ona se tada smije i ozbiljno kaže da to sigurno nije ona, jer da je samo jednom u životu bila u noćnom lokalu. Onda ja njoj kažem da je njena slika u novinama i da me susjedi mole da je smirim, jer neće tolerirati to što ona i susjeda lupaju štakama, pijane, u pet ujutro kad pošten svijet spava, a radnička se klasa budi na posao. Ona se ozbiljno brani da to ne čini, čak je pozvala susjedu u pomoć. Kad shvati da se šalim, smije se i gledao me kao što malo dijete dijete gleda oca ili majku.
Moja majka rijetko ulazi u moju sobu, jer joj je to daleko. Od njene sobice do moje sobe ima dobrih pet metara, a to je za nju već daljina. Ali, večeras me je došla posjetiti. Ona je u svojoj sobi gledala televiziju. Gledala je sučeljavanje Jadranke Kosor i Stipe Mesića, dvoje kandidata za Pantovčak.
- Jesi li gledao, sine, onu žensku i Stipu Mesića?
- Nisam majko, rijetko gledam televiziju.
- Ja sam gledala. Reci mi što to oni govore?
- Znaš, majko, ona želi biti predsjednica naše države. Isto kao i on, koji je posljednjih pet godina taj posao obavljao.
- A kad su izbori?
- Izbori su, majko, u nedjelju.
- A koji je danas dan?
- Još je petak, uskoro će subota.
- Znaš, sine, ja bih glasala.
- Dobro, majko.
- Ali ja bih ozbiljno glasala.
- Pa glasuj majko, nitko ti ne brani. Dovest ću ti ljude s našeg biračkog mjesta i glasuj.
- Dobro, sine. Ali ja bih išla dolje s tobom da glasam kao svaki čovjek.
- Bit će ti teško, majko. To je dolje u Vrbiku, ima do tamo četiri kata i stotinjak metara.
- Neka, sine. Imam štap, a i ti ćeš mi pomagati.
- A zašto ideš glasovati, majko? Ta to je nevažno.
- Idem glasati za Mesića. Ima dobre oči i mirno govori. Ona ženska nije dobra. Ja joj ništa ne vjerujem.
- Ali, majko, baš je dobro govorila o tebi i umirovljenicima.
- Nije, sine, nije dobro govorila. Ona laže kad govori, njezin glas nije iskren, i zato te molim da idemo zajedno na glasovanje.
- Dobro, majko, ići ćemo.
- Ako zaboravim, znaš, ja u posljednje vrijeme puno toga zaboravljam, ti nemoj zaboraviti. Ne ćeš?
- Neću, majko, sigurno neću.
- Zapiši za svaki slučaj.
I ode starica prema svojoj sobi. A ja sam sve zapisao da ne zaboravim. Nemojte ni vi, ljupke moje dame i uvažena gospodo Blogeri.

Opet me čopilo radno razdoblje. Završavam dokumentarni glazbeni film o Dori Pejačević, a to mi uzima mnogo vremena. Naime, valja najprije puno toga pročitati i napisati, a onda napisano sažimati, sažimati i neprestano sažimati da bi ostalo svega nekoliko dobro osmišljenih rečenica. Sve ostalo je glazba i slika. Ali, ali... Valja za glazbu naći pravu sliku, jer baš i ne bih volio da tih tridesetak minuta netko duhovit nazove – Zijevalica.
Zatim je tu Domovnica koju snimamo koncem mjeseca u Dubrovniku. Baš me raduje put u Dubrovnik.
Pišem priče za još dva dokumentarca. Jedan posvećujem mome prijatelju fra Mladenu. Mladen je zaista izvanredan čovjek. Upoznali smo se u Širokom Brijegu, gdje je bio gvardijan. Štoviše, nekoliko sam dana tamo boravio i nosio habit kao pravi fratar. U tom sam habitu posluživao Stipu Mesića i Bogića Bogićevića, kad su ljeta ili rane jeseni devedesete posjetili Široki Brijeg. Tamo sam upoznao i Gojka Šuška. Sjedio je kod samostana sam i šutio. Upoznali smo se. Poslije smo se sretali u Zagrebu. On je bio ministar pobjede, kako sam ga jednom nazvao, a ja sam radio u IPD-u. Ni on, a ni ja, nismo spominjali Široki Brijeg.
Drugi dokumentarac je jedna sjajna ideja o kojoj ne smijem ništa reći. Znam da će biti senzacija, osobito ako pronađem glumicu koja bi mogla, barem malkice sličiti nenadmašnoj Merilyn Monroe.
Još ako uspijem zainteresirati sina da te dokumentarce režira!, e... kako bi to bilo dobro. Naime, Gigo je izvrstan režiser. Voli snimati po svojim scenarijima, pa baš i nisam siguran da će raditi sa starim.
Već dva dana vodim bitku s J. Lockeom. Naime, taj je engleski empirist davno rekao neke stvari koje bi valjalo ponovo tiskati.
Krleži su postavili spomenik u Tuškancu. Naravno, otišao sam pogledati. Ne znam čija je ideja da onu karikaturu od spomenika postavi na mjesto gdje sada stoji, ali taj zaista nema veze ni s Krležom, a ni s umjetnošću. Jednostavno to mora svatko vidjeti i zgroziti se. I što prije maknuti odanle. Kad sam rekao da je to karikatura od spomenika, onda to doista i mislim, jer je umjetnica najvjerojatnije mrzila Fritza. Zgužvano odijelo, lice koje liči podjednako Krleži i njoj, glava bez onoga čuvenog šešira i mjesto gdje psi svraćaju i mirno dižu nogu i svoj vodopad usmjere u pravcu Cvrčka. Ma, dajte...
Malo sam surfao i pronašao stari tekst Vesne Parun. Riječ je o njenom glasovitom govoru u Novom Sadu 19. travnja 1985., na Kongresu pisaca. Sad kad se Vesna pati, jer nema gdje mirno umrijeti, dok se Jadranka Kosor razbacuje smećem od mamut plakata, evo dijela teksta koji tada mnogi nisu razumjeli. Naime, dajmo našoj Vesni podršku, barem mi Blogovci, jer ona nas je u ono doba najavila. Molim vas, pročitajte pažljivo ovaj dio njezina govora:
Kompjutor
Kompjutorska je civilizacija na pomolu. Možda to i nije dehumanizacija, nego naprotiv ispravljanje čovjeka, pomoć čovjeku. Ne zamjena za njega ni njegova negacija. Najsavršeniji kompjutor nikada zacijelo neće moći proizvesti ljubav, toplinu, sreću – jer su one jedinstveni božanski princip postojanja. Ali pozdravljam kompjutore koji će vršiti poslove štetne za čovjeka, one od kojih čovjek ogrubljuje i postaje nalik životinji – na što je pak kompjutor divno imun, čist od instikata i strasti.
Zamislite problem građanske podobnosti, recimo taj toliko aktualan problem slobode mišljenja, kažnjavanja, cenzure – riješen na najjednostavniji i najhumaniji način, kao gordijski čvor ili Kolumbovo jaje! U kompjutor ubacite sve podatke o državniku ili o stranci koja je u pitanju: njegovo znanje, moral, navike, umni potencijal. Zatim neka izračuna kakve su potrebe društva, kakve mogućnosti. Kroz koliko se godina može ostvariti ovaj ili onaj blagotvoran plan. Brzinu ostvarenja tog plana – ili pak propasti – pomnožiti sa brojem naroda i narodnosti, manjina, jezika, svega onog što nas danas muči i u što smo se zapleli kao pile u kučine. Nije ostvariv? Dobro. Isprobajmo drugi, pa treći, ne na nama, na našoj bijednoj koži, nego na neranjivom, nepristranom računaru. Ni jedan od planova nije ostvarljiv – piše, gle, na izbačenom papiriću. Nije to napisao građanin, filozof, pjesnik. I što sad? Hoćemo li zbog brojkama prikazane istine baciti istinoljubivu spravu u staro gvožđe, kazniti je zbog dobronamjernog i korisnog nam odgovora ne, a mi smo očekivali da i dugi pljesak? Nagraditi kompjutor, ili ga proglasiti narodnim neprijateljem, pa s njime i u zatvor ako je potrebno.
Mislimo, i dajmo drugima da misle, poručuje nam budućnost. Što bi bilo od društva u kome vlada apsolutno slaganje i red, ali red i posluh misaono impotentan, etički (a ne etnički!) atrofiran?

To je Vesna. Vjerojatno prva Blogerica na svijetu! A sad, kad ste završili, pogledajte, ako vam nije teško, njenu pjesmu, tu, odmah na desno.

(Nastavak)

Naravno da ga nisam razumio. Što on hoće? Tuči se sa mnom? Koja mu je to fora da me uspoređuje s onim, iskreno se nadam, već pokojnim Mišom? Ipak, sumnjao sam, možda nisam sve to dobro objasnio, možda sam se previše žurio i trčeći preskakao cijela poglavlja svojih, mislio sam, bistrih i razumnih rečenica? Zato ponovo pokušah.
- Ne razumijem, zašto? Zapravo, možda i razumijem, jer baš i nisam bio najtočniji. Masu sam stvari zanemario, nešto mi je kroz prste iscurilo, a nešto... hoću reći... ne znam što hoću reći, a ne razumijem zašto bi mi opalio šamarčinu.
Gledao me sve dok nisam spustio pogled na stol i onako bez veze počeo prstima gasiti odavno ugašene čikove. On se nasmijao, uhvatio moju ruku, izvadio maramicu iz džepa i obrisao mi prste kojima sam čeprkao po pepeljari.
- Nikad od tebe, srećom, Sokrata...
- Jebo te Sokrat! Hoćeš reći da sam trebao popiti čašu otrova, onako teatralno kako je to učinio nervozni Sokrat.
- Nisam mislio na otrov...
- Ti mene zezaš kao što me zeza Ludva. Ja njemu razvezem priču o tome zašto je Sokrat eksirao ćupić otrova, kužiš, sve one pizdarije u staroj Ateni... a on samo zijeva otvorenih usta, kao somina kad je izvučeš iz neke dubine. I kad pomislim da će mi Ludva dragovoljno prepustiti katedru, on me bezazleno upita, jebote, kad je umro Sokrat? Koje godine? Ako me išta može izbaciti iz, kako da kažem, psihičke ravnoteže, onda je to pitanje: koje je godine umro Sokrat? Kojeg li glupog pitanja? Rekoh mu da je Sokrat umro 19. studenoga 1951. godine, a potom se odmah ispravio, promijenivši datum u 19. ožujka 1981. Dobro pamtim taj datum, jer si slavio rođendan. E, onda je on taj moj odgovor iskoristio da me ismije pred cijelim razredom. Proglasio me quazi znalcem. Kao, negdje sam nešto pročitao, pa sad mudrujem, miješam ovce, novce, lovce i rovce!
- Zbilja, kad je umro Sokrat?
- Nemoj, molim te, nemoj sad i ti. Jer i ti, kao i ja, dobro znaš da svake godine negdje neki Sokrat popije svoju količinu otrova. Mislio sam da mu je to jasno, jer ako je meni, kao klincu koji ide u prvi razred gimnazije to jasno, onda bi moralo biti i njemu, ne? A kad me je ponizio pred razredom, ja bih, vjeruj mi, da sam imao, popio hektolitar otrova i još tražio dva deci. Samo da ga više ne moram slušati. Zar nije sramota da imam dvicu iz povijesti. A da sam ja kojim slučajem njegov profesor, on ne bi nikad prošao. Mislim, ne nikada, jer nikad ne reci nikad, nego dok ne shvati da prokleti datumi ništa ne znače. Znam, datumi su tu, gotovo neophodni, kalendari, proljeće, ljeto, jesen, zima i tko zna kako se sve ne zovu ta prokleta godišnja doba, ali to se svake godine ponavlja. Svaki je dan jedan značajan datum, ako ćemo baš tako, a nije. Datum je jedno, a dan je sasvim druga stvar. Njemu, mislim na Ludvu i ostale svjetske Ludve, dakle nije ništa jasno. Kako da jedan datum proglasim pravim kad on u kineskom, židovskom, ruskom ili muslimanskom kalendaru nije prisutan. Razumiješ? Njemu nije jasno da ni čovjek ništa ne znači, kao jedinka, barem ne ovakav čovjek koji svaki dan nekoga ubija da bi, jednom, bio sam ubijen. Jede da bi jednom i sam bio pojeden. Jebe da bi jednom i sam bio jeben. Čovjek je nešto sasvim drugo od onoga što nas uči milostiva jungferica historia est magistra vitae. Ili kemija. Ili fizika. Naime, čovjek je uvijek samo jedan, a svi smo ostali tu da bi taj jedan bio jedna. Da hranimo i branimo tu jedinku. Onu maticu. Da joj pjevušimo, da je nosimo i uznosimo, a ona da nas uči kako se postaje čovjekom.
- Pa ti govoriš o bogu!
- Vraga bogu?! Bog je za druge. On nema veze. On je vjera u nešto što ne razumijemo. Bio je lijep kao bog. Vidjet ćeš ti svog boga. Bog sve vidi. Ma nemoj?! Ni Argus sve ne vidi. Bog, vrag! Meni je to sve isto. Njega nema. Ne možeš mu telefonirati. Ne možeš ga uhvatiti za jaja kad zajebe stvar...
- Pa ni Sokratu ne možeš telefonirati, ni njega ne možeš uhvatiti...
- Nemoj, molim te, nemoj me jebati s tim budalaštinama. Zna se što je sve Sokrat rekao, što napisao...
- Nije ništa napisao. Sokrat, kao Buddha, kao Isus, nema ni jednog jedinog napisanog slova...
- Znam da nema, ali postoje svjedočanstva...
- Pa i o bogu postoje svjedočanstva.
- Misliš li ti mene zajebavati ili, kužiš? Ja nisam govorio o bogu, govorio sam o čovjeku i ti to jako dobro znaš. Čovjeku kakav si ti, kakav sam ja, kakav je svaki prokleti kenjator na kugli zemaljskoj. Svi smo mi jedan jedini čovjek, ali ga, kao takvog, želimo zadržati samo za sebe. Razumiješ? Ludva Ilirikić želi zadržati povijest samo za sebe, kao da mu je rođena sestra. On se identificirao s njom i, po njemu, ona pripada jedino njegovoj preuzvišenosti. A kad bi samo priznao da nije tako, da nam povijest svima podjednako pripada, tad bi bilo sve drukčije. Tad Sokrat ne bi po svjetskim povijesnim krčmama naručivao čašu rujna otrova, nego rujna vina; tad ne bi spaljivali Bruna, nego bi mu za života digli spomenik; ne bi spaljivali vještice, nego bi žene voljeli i kao majke, i kao sestre i, bogami, kao ljubavnice i žene. Ne bi se događalo toliko sranja. Razumiješ li sad?
- Ne sasvim. Mislim da si malo pretjerao.
- Možda jesam, a možda i nisam. Ja sam ljut, priznajem. Izletjet ću iz škole ni kriv, ni dužan. Ni luk jeo, niti lukom mirisao. Zbog toga što sam klepnuo jednog budućeg nečovjeka, jednu neznalicu, što...
- Maloprije si drukčije govorio. Rekao si da čovjek nije tu da sam rješava stvari, jer...
- Nisam tako rekao. Rekao sam da čovjek čovjeka ne smije nikad udariti, nikad ubiti, to sam rekao.
- Ali ti si Mišu izudarao?!
- Nisam.
- Kako nisi kad si mi sam ispričao?
- Nisam zato što nisam. Ja sam s Mišom samo razgovarao načinom koji on razumije, a to nije udaranje. To je razgovor. Nas dvojica možemo samo tako razgovarati. Batine su jedini jezik koji on razumije. Koji hrvatski? Koji srpski? Koji njemački? Koji francuski, engleski... Shvaćaš. Batine su za nj univerzalan jezik. Esperanto! Jedino me je tako mogao razumjeti, sve ostalo bilo bi pogrešno. A ja sam to tek danas shvatio.
- Dakle, ti misliš da je tučnjava jedna vrsta ljudske komunikacije. Jezik šakama. Nešto kao jezik prstima za gluhe i nijeme, ne?
- Ne mislim, siguran sam.
- A znaš li ti, stari moj, što bi se dogodilo kad bi svi mislili kao ti? Ha, znaš li?
- Ništa, što bi se moralo dogoditi?
- Kako ništa, kretenčino pametna! Ja bih tebe morao prebiti, eto, to bi se moralo dogoditi!
- Ali, Lojz, što ti je, zašto...
- Zato, budalo dvometraška, jer ne razumiješ ono što ti govorim, eto zašto!
Prokleti Alojzije! O tome nisam razmišljao! Svejedno sam nastavio, sad sam bio siguran, izgubljenu bitku.
- Ali, nas se dvojica dobro razumijemo. Ja znam što mi ti govoriš, a ti znaš što ja tebi govorim. Mi se razumijemo, ne! Ne slažemo se, ali razumijemo. A Mišo i ja se ni ne slažemo, dakle ni ne razumijemo...
- Dobro, dobro, ti si u pravu. Jasno mi je da si u pravu, ali sad ti mene slušaj.
- Samo još ovo da ti ka...
- Kuš! Ti si svoje rekao. Sad slušaj mene ili idi svojim putem.
- Da idem svojim putem?
- Naravno, stari moj. Ti već imaš sedamnaest godina. Snažan si, što si danas tako zorno pokazao. Dakle, možeš se sam o sebi brinuti. Što znači: ići kamo te god odvedu te krakate noge. Ali, ovo upamti, jer neću ponavljati – ne vraćaj se. Ne vraćaj se barem dok ne postaneš onakav čovjek o kojem si mi ovdje tako lijepo srao. Ako se vratiš prije, znaš to dobro, starci će te suznih očiju primiti natrag, vratio se izgubljeni sin – sinek se vrnul nazaj, ne – ali ja, budi siguran, ja te od danas više ne poznajem. Ja te više ne želim vidjeti. Razumiješ li sad ti mene? Možeš ići u bilo koju prokletu zemlju, znam da će te ujak u Linzu dočekati raširenih ruku, možeš raditi što te volja, mene više nije briga. Puca mi prsluk. Ili me slušaj ili mi se miči ispred očiju, jasno?!
Skočio je sa stolice. Dohvatio je zgužvanu kutiju s cigaretama i gurnuo je u džep. Bio je grozno ljut. Takva ga još nisam vidio. Iz očiju su mu iskre frcale. Tresnuo je šakom po stolu, a ja sam ga u tom trenutku uhvatio za ruku.
- Alojzije, brate, stani! Pa nisi mi ni dao priliku da te slušam.
U tom je trenutku u prostoriju ušao Josip Sever. Izgledao je, onako mršav i uspravan, s nekim nevjerojatno blagim pogledom i osmijehom, kao sjena, kao biće iz neke druge galaksije, kao Bog.
- O, puno je ljepši zvuk kad šaka udara po stolu, nego po ljudskoj glavi, rekao je i vratio se za šank.
Bilo je to previše. Srušio sam se natrag u stolac i zaplakao.
- Alojzije, Alojzije...
Htio sam još nešto reći, ali riječi nisu izlazile iz mene. Samo suze. Iz očiju, iz usta, iz ušiju... Bio sam sav jedna velika suza. Nikad niste vidjeli toliku suzu.
(Nastavit će se)

Ćarlija ćuh.
Ćuk ćuče.
Ćukata ćuko.
Ćurani ćutilno ćartauču.
Ćuprijom ćopavi Ćazim ćurlikom ćurlika.
Ćelavi Ćamil ćeifi ćevape.
Ćosavi Ćoro ćusa ćulbastiju.
Ćudoredni ćehaja Ćahib ćosli ćirpijom ćirpi ćilime.
Ćaća Ćejvan ćapa ćupić.
Ćerima ćorluči ćahibastom Ćemalu.
Ćao, ćudljivci!

Ovo je priča kojoj je prvotni naslov NOKTURNO. Sad lijepo Klaića u ruke, ako vas uopće zanima što piše, a ako vas ne zanima - onda ništa, rekao bi Ivica Vidović. Ja sam se zezao. Došlo mi da stvaram Ć-literaturu.

Danas sam mislio biti kraći nego jučer i tako obradovati moga vrlog De Bellog pisca, ali nije išlo.
Naime, susreo sam školsku prijateljicu, iz osnovne škole u Krugama, koja mi je svojedobno palila ionako zapaljivu maštu i sve je krenulo svojim putem.
Naravno, danas mi ne pobuđuje one desničarske maštarije, ali je ipak, štogod vi mislili, lijepo susresti neku davnu bajnu djevu. Naravno, odvedoh je na kavicu kod Frke u Vrbiku. Vraga kavu. Ona bi čaj, jer od kave, kaže, ne može spavati mjesecima.
Što moja draga starica može pričati? Naravno, o staračkim tegobama. I kad god sam je uspio prekinuti i upitati za nekoga iz razreda, ona bi rekla: Joj, kaj nisi čul, pa on (ili ona) ti je vmrl prije deset godina!
Pravi razred mrtvaca!
Jedino što ni ona nije znala je sudbina Božice Brozinčević, vjerojatno moje najveće ljubavi iz osnovne škole. Štoviše, tu sam našu osnovnoškolsku ljubav opisao u priči Idiot. Srećom, ta je priča objavljena u nekoj davnoj antologiji, pa ću je noćas guštati.
Što bi se dogodilo, maloprije sam se upitao, da slučajno danas sretnem Božicu?
Možda čak i neka lijepa staračka idila.
A kako je zamišljam staračku idilu?
To sam pokušao reći i uredno sročenoj i zanimljivo rimovanom pjesmuljku (što će moga De Bellog pisca natjerati u očaj).

Sutra, kad mi draga dođe
Ah kad dođe, ah kad dođe
Meni tuga će da prođe
Će da prođe, će da prođe

A nisam je vidio dugo
Davno je otišla kradom
Srce je odvuklo drugom
Nekom čovjeku mladom

Znala se vraćati meni
I pili smo rakiju zorno
S njom sam, pijan, u sjeni
Listao časopis porno

Prošle su godine grdne
Život je tekao prazno
Mogla je prstom da mrdne
I ja bih došao mazno

Al' sutra će zauvijek doći
Ter ja ću sretan, s njom
Tiho, kraj čuvara proći
U naš starački dom

Prije četrdeset godina napisao sam, ponesen duhovitišću francuskoga ljepoduha Sache Gutrya (1885. - 1957., poznat je kao dramski pisac), ovu duhovitu parafrazu: Žena je raj za oči, pakao za dušu i čistilište za džep.
Danas mislim da je ta misao bila točna. Ponovo je potpisujem, ali s malim objašnjenjem: Žena je ona vrst raja za koji vrijedi proći i pakao duše i čistilište džepa!

Nadam se da će se većina onih koji me čitaju referendumom složiti i s davnom parafrazom, i s današnjim objašnjenjem.

Izbori su sjajna prigoda za ljude od duha, što ovih dana zorno koristi naša ljubimica Annie De Svima Nama, a ni Megi baš nije daleko. Naravno, nisu oni jedini koji nas oduševljavaju bogatstvom svoga duha, ali nekako su mi njih dvije upravo po mjeri. Naravno, bilo je među komentatorima vrlo duhovitih predstavnika muškijeg svita, ali nekako sam, valjda genetski, sklon damama, što ne znači da ću u nekom drugom nadgrobnom životu preferirati muškiće. Zasad sam to što sam, pa molim da mi ne zamjere ni ljevica, ni desnica, kojih obol u seksualnom životu svakoga muškarca poštujem, jer baš i nije zanemariv.
Pa kad sam već spomenuo nadgrobni život, spomenut ću izvrsnu davnu pjesmu Augusta Harambašića. Pjesmi je dao naslov Japanezka himna, izbjegavajući tim naslovom bilo kakvu kaznenu odgovornost na koju bi ga mogao pozvati ondašnji Ivica Crnić, to jest ondašnji predsjednik DIP-a.
I kad sam već spomenuo tu pjesmu, nisam mogao odoljeti njenom šarmu, pa vam je ovdje predstavljam u svoj njenoj veličini. Naravno, pjesma je starija od sto godina, budući da je nastala u nama tako bliskom 19. stoljeću. Pa, mile i uvaženi, uživajte u majstorijama Harambašićeva duha.

August Harambašić:
JAPANEZKA HIMNA

Mudri vladar Japaneza
Po imenu Čindra - Taha
Dade lani svom narodu
Takozvani aha-haha (ustav)
A zahvalni Japanezi
Zavikaše iz sveg maha
Da je svuda orilo se
Aha-haha, aha-haha!

I još mudri Čindra-Taha
Da okaje stare grijehe
Dade im po aha-hahu
Takozvanu ehe-hehe (ustavnu vladu)
Tad i vrapci japanezki
Zapjevaše s' svake strehe
Ko da ničeg ljepšeg nema
Ehe-hehe, ehe-hehe!

A ozbiljna ehe-hehe
Dade se na poso tihi
Pa raspisa za taj tjedan
Takozvane ihi-hihi (izbori)
Za tu milost ehe-hehu
Proslaviše mnogi stihi
A svim bješe jedan konac
ihi-hihi, ihi-hihi!

Ihi-hihi ne minuše
Naravno po vladu ploho
Ehe-hehe nato sazva
Takozvani oho-hoho (sabor)
Predsjednikom bi izabran
Mudri starac Mnoho-Loho
Te je sad se svuda čulo
Oho-ho, oho-hoho!

Tad se stade oho-hoho
O svagdanjem brinut kruhu
I poveća do zla Boga
Takozvani uhu-huhu (porez)
Japanezom već ne osta
Više krvi ni za buhu
Isisani zaplakaše
Uhu-huhu, uhu-huhu!

I sad im je tužna himna:
Bog prosvijetli Čindra-Tahu
Da ukine ehe-hehu
Oho-hoho, aha-hahu
Il će novi ihi-hihi
U prosjačkom nać nas ruhu
Izjest će nas aha, ehe,
ihi, oho, uhu-huhu!

Ne znam što mi je danas. Cijelo se poslijepodne pripremam da napišem nešto važno, nešto umno... primilo me stanje opće novogodišnje euforije: evo, dočekah i 2005. godinu!
Sjedoh za radni stol. Kompjutor uživa u poslijepodnevnom odmoru, poslije dobra ručka: grah, kobasice i feferoni, čime sam počastio i ThinkPad, i moj ljupki ulcus duodeni, što će reći čir na dvanaestniku, koji me, ne znam zašto, već punih 45 godina prati kroz razna pečenja, ljute paprike, oštra i blaga pića... Jedno sam vrijeme pomišljao da mi je ulcusić postao alkoholičar, svaki dan je tražio od mene neko pićence. Naravno da sam ga odbijao, jer sam se uplašio da ću i sam postati pacijent doktora Hudolina, a poslije i moga prijatelja Veljka Đorđevića. Jedva sam ćir odvikao od alkohola.
Dakle, u takvoj euforiji, otvorih ladicu i gle... sjajni slikari Ico Voljevica i Meha Sefić, moji mostarski prijatelji koji su se, skupa sa svojim bolestima, preselili u nebeske ateliere i krčme.
Bože, koliko li uspomena! Ali, neću vas time maltretirati. Njih su me dvojica podsjetili na čuvene mostarske liske. Naime, i Ico i Meha bili su i – liske.
Što ti je sad to?
Liskama su nazivali izuzetno duhovite i snalažljive ljude. Inače su liske ptice močvarice, crna perja. Znaju oponašati pjev drugih ptica, pa se na taj način poigraju i našale čak i sa slavujem. Upravo je bila takva igra, a i ponašanje mladića koji su znali "prozivati prolaznike", u mostarskoj ulici koja se nekada zvala "Liska". Priče da su ljudske liske dobile ime po ljeskovini, koje je nekada bilo na periferiji grada, manje su vjerojatne. Te površine, koje su preko zime plavile, bile su više pašnjaci, a tek početkom ovoga stoljeća pretvorene su u voćnjake.
Kad su jednoga poznatoga mostarskoga lisku upitali kako živi, mudro je odgovorio:
- Kao liska! Ona u močvarama, a ja u krčmama i podrumima, u vlazi vina i rakije.
PRIČA PRVA
Meha Sefić imao je čast rasjeći tortu na rođendanu jedne lijepe Mostarke. Uzeo on tako nož u ruke i pita slavljenicu je li joj svejedno gdje će načeti tortu?
- Naravno da mi je svejedno, odgovorila je slavljenica.
On tada uze tortu u ruke i krenu prema izlazu. Na samim vratima sustiže ga slavljenica i upita:
- Kud ćeš s tom tortom?
- Kad ti je svejedno gdje ću je načeti, hladnokrvno će Meha, onda ću je načeti kod svoje kuće.
PRIČA DRUGA
Okladio se Ivo Voljevica da će badava ručati mostarskom hotelu. Došao u restoran i naručio bečki odrezak. Konobar mu donese odrezak, Ico ga pogleda, namršti se i upita konobara može li mu, umjesto bečkog odreska, donijeti obično teleće pečenje. Konobar potvrdi, zatim odnese bečki odrezak i posluži uglednika telećim pečenjem. Ico u slast pojede pečenje i baš kad se spremao da napusti restoran priđe mu konobar da naplati. Ico mu objasni da nema što platiti, a konobar reče da ima platiti teleće pečenje.
- Kako da vam platim kad ste mi pečenje dali za bečki odrezak.
- Onda platite bečki odrezak, u muci će konobar.
- Zašto da ga platim kad ga nisam ni kušao, reče Ico i ode iz restorana.
PRIČA TREĆA
Ljubuški soboslikar August Boras Gosto također je bio liska. Jednom se Boras pogodio da oboji crkvu. Svećenik ga, pri pogodbi, zamoli da na plafonu, koji je boje neba, nariše i koju zvijezdu, a da će mu za svaku zvijezdu posebno platiti. Kad Boras završi posao, plafon je bio pun zvijezda. Plaćajući, svećenik reče:
- Mnogo ovih zvijezda, majstore.
- Što mogu, odgovori Gosto, kad je nebo vedro!
PRIČA ČETVRTA
Jedan je mostarski konobar bio poznat kao ljubitelj napojnice, bakšiša. Tako jednom posluži Mehu Sefića. Zadovoljan poslugom, Meha mu plati i plaćajući gurne mu nešto u džep govoreći:
- Ovo je za kavu.
- Niste trebali, zahvali konobar.
Kad Meha bi kod izlaznih vrata, konobar zavuče ruku u džep i izvadi dvije kocke šećera.
- Čovječe, što je ovo? - iznenađeno viknu.
- Šećer... za kavu... odgovori Meha i zalupi vratima.
PRIČA PETA
Liske su se znale našaliti i na vlastiti račun. U tome je naročito poznat bio Ico Voljevica. Pred smrt se liječio u Zagrebu i stalno je poručivao da ga dođem posjetiti. Naravno da nisam otišao. Pa sam mu poručio da sam čuo da je jako omršavio i da bih ga volio sačuvati u lijepoj uspomeni.
- Vidiš da je točno ono što sam pričao da sam rođen kao lijepo dijete, samo su me u rodilištu zamijenili. To sad i Kemo priznaje.
Budući da mu nije bilo lijeka, pušten je kući u Mostar da tamo umre. Ležeći kod kuće teško bolestan, pohađali su ga mnogi znani i neznani. I kako to biva, hvale njegov zdrav izgled, želeći ga tako utješiti. Jedan prijatelj iz Zagreba, tako posjeti Icu nekoliko dana prije smrti, te kao začuđeno reče:
- Bogati, Ico, sjajno izgledaš! Reci ti meni što ti je zapravo?
- Ništa, odgovori Ico. Čini se da ću zdrav umrijeti.

Nadam se da će netko ovako lijepo pisati i o meni.

Budući da se izbori za Predsjednika nastavljaju, dužan sam ovdje reći da Mesić nema protukandidata, što Ustav određuje ukoliko se u prvom krugu glasovanja ne izglasa Predsjednik, jer ustav Republike Hrvatske ne predviđa Predsjednicu. Pa je njegova protukandidatkinja, gospođa Jadranka Kosor itd., zapravo, ilegalna, što će reći protuzakonita, jer se u Ustavu Republike Hrvatske, od Članka 94. do Članka 107. nigdje ni ne spominje mogućnost da Republika Hrvatska ima nekim slučajem Predsjednicu.
Budući da ni mnogi kandidati nisu imali pojma što jest i što može Predsjednik Hrvatske, evo dijela Ustava Republike koji vrlo precizno određuje njegove ovlasti. To činim zato da mojim dragim Blogovcima još uvijek predsjednički kandidati ne bi prodavali muda pod – Ustav!
2. PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE
Članak 94.
Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.
Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.
Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.
Članak 95.
Predsjednik Republike bira se na temelju općeg i jednakoga biračkog prava na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na vrijeme od pet godina.
Nitko ne može biti biran više od dva puta za Predsjednika Republike.
Predsjednik Republike bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana.
Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili najviše glasova. Ako koji od tih kandidata odustane, pravo da bude ponovno biran stječe kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih glasova.
Izbor Predsjednika Republike obavlja se najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata.
Prije preuzimanja dužnosti, Predsjednik Republike pred predsjednikom Ustavnog suda Republike Hrvatske polaže svečanu prisegu kojom se obvezuje na vjernost Ustavu.
Izbor Predsjednika Republike, prisega i njeno polaganje uređuje se zakonom.
Članak 96.
Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost.
Nakon izbora Predsjednik Republike podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Zastupnički dom Hrvatskoga sabora.
Članak 97.
U slučaju kraće spriječenosti uslijed odsutnosti, bolesti ili korištenja godišnjeg odmora, Predsjednik Republike može povjeriti predsjedniku Hrvatskoga sabora da ga zamjenjuje. O povratku na dužnost odlučuje Predsjednik Republike.
U slučaju duže spriječenosti uslijed bolesti ili nesposobnosti, a posebno ako Predsjednik Republike nije u stanju odlučiti o povjeravanju dužnosti privremenom zamjeniku, predsjednik Hrvatskoga sabora preuzima dužnost privremenog predsjednika Republike na temelju odluke Ustavnog suda. Ustavni sud o tome odlučuje na prijedlog Vlade.
U slučaju smrti, ostavke koja se podnosi predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske i o kojoj se obavještava predsjednik Hrvatskoga sabora, ili kada Ustavni sud utvrdi razloge za prestanak mandata Predsjednika Republike, dužnost privremenog predsjednika Republike po sili Ustava preuzima predsjednik Hrvatskoga sabora.
Kada predsjednik Hrvatskoga sabora kao privremeni predsjednik Republike donosi akt o proglašenju zakona, akt supotpisuje predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Izbori za novog Predsjednika Republike moraju se održati u roku od 60 dana od dana preuzimanja dužnosti privremenog Predsjednika Republike sukladno stavku 3. ovoga članka.
Članak 98.
Predsjednik Republike:
– raspisuje izbore za domove Hrvatskoga sabora i saziva ih na prvo zasjedanje,
– raspisuje referendum u skladu s Ustavom,
– povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Zastupničkom domu i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika u Zastupničkom domu,
– daje pomilovanja,
– dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom,
– obavlja druge dužnosti određene Ustavom.
Članak 99.
Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.
Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis Predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu.
Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz mišljenje mjerodavnog odbora Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora, donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija Republike Hrvatske u inozemstvu, uz prethodni supotpis Predsjednika Vlade Republike Hrvatske.
Predsjednik Republike prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija.
Članak 100.
Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Republike imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom.
Na temelju odluke Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora Predsjednik Republike objavljuje rat i zaključuje mir.
U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države Predsjednik Republike može, uz supotpis predsjednika Vlade, narediti uporabu oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje.
Članak 101.
Za vrijeme trajanja ratnog stanja Predsjednik Republike može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora. Ako Zastupnički dom nije u zasjedanju, Predsjednik Republike ima ovlast da uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva pitanja koja zahtijeva ratno stanje.
U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti, Predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom.
Predsjednik Republike podnijet će uredbe sa zakonskom snagom na potvrdu Zastupničkom domu Hrvatskoga sabora čim se Dom bude mogao sastati.
Ako Predsjednik Republike ne podnese uredbu Zastupničkom domu na potvrdu u skladu sa stavkom 3. ovoga članka ili Zastupnički dom istu ne potvrdi, uredba sa zakonskom snagom prestaje važiti.
U slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka Predsjednik Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i predsjedavati tako sazvanoj sjednici Vlade.
Članak 102.
Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja.
Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.
Članak 103.
Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi.
Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje mjerodavnog odbora Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora, supotpisuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Članak 104.
Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, može raspustiti Zastupnički dom Hrvatskoga sabora, ako na zahtjev Vlade da se izglasa povjerenje, Dom Vladi izglasa nepovjerenje ili u roku od 120 dana od dana predlaganja ne donese državni proračun.
Predsjednik Republike Hrvatske ne može na prijedlog Vlade raspustiti Zastupnički dom dok traje postupak za utvrđivanje njegove odgovornosti za povredu Ustava.
Članak 105.
Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti.
Postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika Republike može pokrenuti Zastupnički dom dvotrećinskom većinom svih zastupnika.
O odgovornosti Predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom svih sudaca.
Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti Predsjednika Republike Hrvatske za povredu Ustava u roku od 30 dana od dana zaprimanja prijedloga kojim se pokreće odgovornost Predsjednika Republike za povredu Ustava.
Ako Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdi njegovu odgovornost, Predsjedniku Republike prestaje dužnost po sili Ustava.
Članak 106.
Predsjednik Republike ima imunitet nepovredivosti.
Predsjednik Republike ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez prethodnog odobrenja Ustavnog suda.
Predsjednik Republike može biti pritvoren bez odobrenja Ustavnog suda samo ako je zatečen da čini kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina. U takvom slučaju državno tijelo koje je Predsjednika Republike pritvorilo, dužno je o tome odmah obavijestiti predsjednika Ustavnog suda.
Članak 107.
Predsjedniku Republike u obavljanju njegovih dužnosti pomažu savjetodavna tijela. Članove tih tijela imenuje i razrješuje Predsjednik Republike. Nisu dopuštena imenovanja koja su u suprotnosti s načelom diobe vlasti.
Savjetodavni, stručni i drugi poslovi obavljaju se u Uredu Predsjednika Republike. Ustrojstvo i djelokrug Ureda uređuje se zakonom i pravilnikom.
(Zbirka zakona, Priredio: mr. sc. Mato Arlović, Narodne novine d.d., Zagreb, 2001.)

(Nastavak)

O, otvori se crni asfalte! Jer ovo se doista više nije moglo izdržati. Moram se što prije maknuti dok me časno nisu pokopali zajedno s njenom čašću.
- Dok se vas dvoje nagodite što je bilo, odoh ja – okrenuo sam se na mjestu i zakoraknuo u... u... svemir!
Samo zakoraknuh. Jer me Alojzije tako nježno uhvatio za desnu ruku da sam ostao na mjestu. Naime, bez ruke, barem zasada, ne bih daleko stigao.
- Kamo ćeš?, upita me kao da doista odlazim, kao da me njegova kliješta od stiska nisu zaustavila na mjestu.
Ipak, moram priznati, dobro pitanje. Kamo ću doista? Kući ne smijem. Što zbog straha od batina, što od stida pred roditeljima.
I dok sam ja razmišljao kamo ću, Amalija napokon ukopča svoje pametne ziherunge, prope se na prste, kano mlada ždrebica, poljubi me u obraz i bez riječi ode prema Kavkazu, pa dolje u pravcu Botaničkog vrta.
- Baš si se pokazao, rekoh bratu onim optužujućim plačno-ogorčenim glasom. – Našao si pravu prigodu da me ponižavaš u njenim očima.
- Što ti je sad, Seb...
- Što ti je sad, što ti je sad? Ništa. Odjebi zajedno s onim prokletim: S-e-b-a-s-t-i-j-a-n-e, što je bilo? Zar nisi vidio da sam s Malčom? Mogao si, da si čovjek, pričekati nekoliko minuta da se barem s njom objasnim.
- Pa čovječe božji, stajao sam pokraj vas punih pola sata! Samo ste stajali u šutjeli!
- Pa što onda? Ako si stajao pola sata, mogao si se strpjeti još desetak minuta, rekoh i krenuh prema Masarykovoj.
Eh, moj buraz! Ne bi on bio pravi kad me ne bi umio smiriti. Ne bijah napravio ni pet koraka, kad me zaustavi njegov blag upit:
- Hoćeš li jednu?
Okrenuo sam se i, jasno, gledala me otvorena kutija. Cigarete me gledaju svojim žutim filter-očima.
Mogu vam reći da nisam nekakav strastven pušač, mislim, uopće nisam pušač, ali mi je cigareta upravo sada bila potrebna. Kao pravom pušaču, ako me razumijete. Morao sam nešto raditi s prokletim rukama i ustima, a cigareta je rođena za to. Kao, hoćete nešto reći, a niste sigurni u to, onda samo prinesete cigaretu ustima. Ili, uopće ne morate pušiti. Dovoljno je da svake sekunde kao otresate pepeo, pa se zagledate i onaj žar na vrhu, opet otresete pepeo kojega nema i tako prođe mjesec-dva. Što je dovoljno da vam ruke prestanu drhtati ili da nešto pametno smislite.
Samo sam zato uzeo cigaretu i pripalio je.
On svoju cigaretu nije pripalio. Držao ju je u lijevoj ruci i gužvao, gužvao... U desnoj je držao Večernjak.
Hodali smo, tako, Masarykovom, pa Gundulićevom, Ilicom do Tomićeve u Kutjevački podrum. To vam je jedan ugodan podrum-restoran u kojem se skupljaju ljubitelji kutjevačkih vina, fiš-paprikaša, čobanca i ostalih slavonskih specijaliteta. U Podrumu gotovo da i nije bilo gostiju. Jedan jedini konobar stajao je pokraj šanka nezaposlen, a za šankom je stajao pjesnik Josip Sever, mudro gledajući i čašicu nekakvog oštrog pića.
- O, Alojzije, dugo vas ne vidjesmo, gotovo uglas rekoše mršavi konobar i nešto uhranjenija šankerica.
- Evo perjanice hrvatskoga novinarstva!, reče Sever, i ništa više. Zastao je u pokretu, okrenuo se prema šankerici i svojoj čašici. Valjda je skužio da nas dvojica baš i nismo neko veselo društvo, pa nas je pustio na miru. Samo je konobaru rekao da nam odnese piće, jer je, kao dobio nekakav honorar, pa bi rado počastio uglednoga novinara i njegova mladoga brata.
Kad smo se smjestili za stol, Alojzije ugasi cigaretu koju nije ni upalio, izvadi iz kutije drugu cigaretu i pripali.
- Jesi li za piće?, upita me.
Odmahnuo sam glavom. Nikad u životu nisam pio. Zapravo, samo sam jednom pokušao i odustao jer mi okus alkohola baš nije prijao. miris mi i nije bio mirisan. Neki su momci iz razreda već uvelike ispijali vinjake i slične alkohole, gemište, piva, kruškovce, rakijetine i što ti ja znam kako se sve ne zovu. Ja nisam. Uvijek bi se sjetio svoga staroga i njegova lelujava hoda. Mislim da je stari Mirek bio najsmješniji pijanac na svijetu. Jedino bih ga ja nadmašio da pijem. Možete li me zamisliti pijana s ova moja dva metra? Sigurno je da ne možete, jer bi to bila najglupaviji i najnesigurniji pijanac na svijetu!
- Meni bi dobro došlo jedno piće, reče.
- U redu, ali nemoj pretjerivati.
Hajde da to preskočimo, mislim to naručivanje pića, dolazak i odlazak konobara, ispijanje, otresanje pepela, značajne tišine koje govore i slična sranja. Zato sam odmah krenuo.
- Vjerojatno sam ubio Mišu Obradovića.
- Ubio? Nisi valjda ubio?
Ti bokca! Samo je to rekao, a ja mislio da će skočiti od iznenađenja ili nešto slično.
- Mislim, ne sasvim ubio, ali gotovo da sam ga ubio. Možda neće preživjeti...
- Zbog Amalije?
- Ne sasvim zbog nje, ali je i ona umiješana. Razrednik mi je rekao da više ne moram dolaziti u školu. Izbacit će me.
- Uh, ovo je previše informacija za jedno piće, reče. Naruči sebi još jedan vinjak, a meni mineralnu.
- Gospon Sever bi vas rado počastio, reče konobar.
- U redu, odgovori moj brat, neka ovo bude na njegov račun. Je li to u redu?
- Naravno, gospon Pukšec, reći ću mu.
Cigareta mu je već dogorjela do filter-nokta i on odmah pripali novu.
- Hoćeš li i ti još jednu, upita.
- Ne bih, grebu mi grlo.
- Pričaj, reče i nasloni se laktom na stol.
I ja sam ispričao sve. Isto kao i vama. Alojzije je bio sjajan slušač. Puno bolji od vas čitača. Ni jednom me nije prekinuo, za razliku od vas, koji ste, dok sam ja pričao, radili svašta. Možda ste čak gledali Televiziju? Tko će znati što sve čitatelji rade između dvije rečenice ili dvije stranice knjige koju čitaju?
Kad sam završio, pepeljara je bila puna ugašenih cigareta.
- Kaješ li se, upitao je.
- Ne, ne kajem se. Kajat ću se ako prokleti Mišo preživi.
On je šutio, a ja nastavio.
- Ti znaš, Alojzije, da ja nisam nikakav zadrti siledžija, ali bih Mišu ponovo prebio. Jednostavno me iritira njegova glupa ambicioznost. Svugdje se gura, posvuda ga ima. Te drugovi omladinci ovo, te drugovi omladinci ono. I uvijek – moramo! Ovdje nekakve radne akcije, tamo neki glupi referat. Ti znaš da bih ja napisao barem tristo puta bolji referat od njega, ali ne želim. Ne trebaju djeca pisati političke referate. Mislim, to nije u redu. U cijeloj prokletoj gimnaziji ja pišem najbolje zadaće, to svi znaju, čak i onaj smežurani Pravopis, ali ne mogu pisati političke traktate po narudžbi. Znaš ono, konobar, molim aperitiv, juhu, glavno jelo, salatu, piće, kolač, kavu i jedan politički govor! Pisao bih o buba-marama; o utjecaju Golfske struje na elektrifikaciju Grenlanda; o velikoj seobi kukuruza, duhana i sličnoga bilja iz Amerika u Europu; o trideset godina vjerskih ratova u Njemačkoj; o ženskim nogama i grudima, o bilo čemu, čak i o nogometu... ali o politici ne bih. Oprosti, meni je to blesavo. Ja mislim da bi političari trebali voditi računa o tome kako se živi, jer što im bolje žive takozvani glasači, to je i njima bolje. U školama učimo da je rad stvorio čovjeka. Dakle, rad, a ne rat... A sve se više ratuje, a sve manje radi.
- Čekaj, malo...
- Nemam što čekati, čovječe božji! Hoću ti objasniti današnji dan, a kako ću ako moram čekati. Koga? Što? Akuzativ? Hoću ti reći da sam ja više za razgovore, a ne za referate-traktate. Onako kako su se pisale filozofske knjige. Neznalice ili nazovi znalci postavljaju pitanja, a znalci odgovaraju. I svi se nesporazumi izglade, sve nejasnoće objasne, ne... Nema šore, puške i to... puca se argumentima, a oružje su riječi... ne i sve bude jasno. Kužiš, tamo u Platonu ima neki šerif, ne, koga nitko ne može pobijediti. Dolaze mladi revolveraši i kaj se događa. Stari ih sve sjebe. Brže poteže riječi, bolje gađa i frajeri su nadjebani. I tak svaki dan. E, vidiš, to mene zanima. Da Mišo i ja izađemo i gađamo se riječima, a ne... ovo kaj se dogodilo... Ti znaš Ludvu, starog povjesničara, i tebi je predavao, e s njim se prije mogu složiti nego s Mišom. Jer Mišo nije Mišo, Mišo je sustav. I s Ludvom se ne slažem kad mora delati po sustavu. Nas smo dvojica, Ludva i ja, često privatno razgovarali o povijesti. I dok smo razgovarali normalno, kad smo o povijesti pričali bez ideoloških naznaka. Ne, ono kaj smo čitali u Homera, Krleže i svih tih genija, Shakespearea, Dantea, ne, sve je bilo u redu. Meni je Ludva gala kad tako razgovaramo, ali kad moram odgovarati ono što me pita, a pita me ono što me uči, a uči me onome što mu sustav kaže da me uči, e... to... razumiješ, to mi je bedasto. Mene više rajcaju razgovori. Tek kroz razgovor čovjek može pokazati što zna. Ispitivanje mi je glupo. Kad me ispituju osjećam se kao krivac. Priveden u, zna se. Postave me pred cijeli razred i ono: optuženi, znate li kad je bila bitka na Marici; kad je vladao neki Pipin Mali ili Karlo Veliki; koliko je godina imao Ramzes II; je li Marija Terezija imala urednu menstruaciju; kojom je rukom Aleksandar Makedonski držao mač kad je presjekao Gordijski čvor i slične trice... Dobro, ne kažem ništa, i to se mora znati ili i to netko mora znati. Nisu historičari bogovi. I oni su ljudi i oni griješe. Zato sam za drugu vrst učenja. Učenje uz pomoć književnosti. Ako smo Grčku povijest učili čitajući Ilijadu ili Odiseju, zašto povijest ne bismo učili i po djelima nekih pisaca? Uvijek su pisci pisali. Nisu nas historičari učili o Staljinu, nego pisci... razumiješ...
- Razumijem ja tebe, o i te kako te razumijem, ali se bojim da ti sam sebe ne razumiješ.
- Molim?
- Ne moli, molim te lijepo. Zamisli da sam ja ti, a ti da si Mišo. Sad bih ja tebe morao nokautirati, jer ne vjerujem da je Mišo izgovorio više gluposti od tebe. Ti si samo njegovu glupost razradio i od nje napravio sustav. Što je jednako opasno. Zato mi je žao što se ne čuješ, jer da se čuješ sam bi sebe, razumiješ li – nokautirao.
Šutio sam i gledao ga. On je mirno ugasio cigaretu i gledao me pravo u oči. Ja sam spustio pogled. Nisam znao što bih sa sobom, a on me mirno upitao:
- Razumiješ li?