(Nastavak)
PETA GLAVA
Alojzije ima nekoliko bilježnica u koje je, godinama, zapisivao mudre misli koje je negdje čuo ili pročitao. Ne znam točno koliko ima takvih bilježnica, ni koliko je mudrosti zapisao. Naravno, nisam siguran ni da je sve ono što je zapisano nekakva posebna mudrost. Prije bi se moglo reći da su to misli koje su mu se svidjele u trenutku kad ih je zapisivao.
U jednoj takvoj uredno ispisanoj teci, prije dvije-tri godine, pronašao sam strašnu misao Aula Gelija, rimskoga pisca koji je živio u 2. stoljeću nove ere. Gelije je imao sličnu strast kao i moj brat: sačuvao je mnoštvo vrijednih podataka i to tako što je prepisivao čak i cijele odlomke pisaca kojih su djela poslije izgubljena. Kao da je znao da će ta djela biti izgubljena, pa ih je na vrijeme prepisao. I osnovao poduzeće Izgubljeno/nađena Djela d.o.o.
I dok sam gledao kako starac i bratac predano žvaču janjetinu, pade mi na um – bez nekih posebnih posljedica – jedna od Gelijevih rečenica koju ću, svečano, za ovu prigodu posebno izdvojiti i pritom ukrasiti kurzivnim pismenima:
Mnogo se toga može dogoditi između usta i zalogaja.
O, nemojte misliti da sam neki izuzetan mudrac itsl. Ni najmanje, čak. Moglo bi se reći, bez neke pretjeranosti u samokritičnoj samokritici, da nisam ni najobičniji prosjeknjaković. Evo, recimo, ako ćemo pravo za zdravo, ja uopće nisam shvaćao svoju situaciju. Sve što mi se dogodilo i događa, kao da se nekome drugome zbilo i zbiva. Tek osjećam da plovim u pravcu kamo me želudac goni, dakle prema vrućoj janjetini čiji me neodoljivi miris podsjetio da nisam jeo, činilo mi se, od rođenja. Ili je taj zamamni miris probudio u meni dugo uspavanog vuka. Naravno, a koga bi drugog do – vuka!
A na stolu janjetina. Možete samo zamisliti kojom sam brzinom klopao. Sa svim rukama i nogama, vjerujte mi. Zubi su samo škljocali, dok su komadine mesa trčale niz jednjak sve do potpuno praznog vučjeg želuca.
Priznajem, bio sam prije nekoliko sati, je li, malkice izvan sebe. Na ivici ruba, ne. To je sasvim razumljivo jer sam, samo nekoliko desetaka minuta ranije, bio najosamljenije stvorenje u Svemiru. I još tome u govnima do vrata. Sad su tu, ipak, čuveni mlatitelji janjetine starac-marac i bratac-slatac. I nisam u govnima do grla, nego u slasnoj janjetini. Također do grla. Sad mi je lakše, je li, sad smo trojica, neki bi rekli, gledajući nas kako halapljivo klopamo, omanji čopor vukova.
Zato sam se prepustio vučjem nagonu. Kao i stariji članovi čopora.
Naime, u mojoj se obitelji ne priča dok se jede. Otac je govorio da hrani ne smije ništa smetati i da sve naše misli moraju biti koncentrirane na hranu, jer se samo tako može jesti. Oni koji jedu i pričaju nemaju pojma ni što jedu, ni što pričaju.
Zato smo šutjeli dok su zubi radili.
Poslije pola sata, kad je iza nas ostala hrpetina dobro oglodanih kostiju (da ni mravi ne bi na njima ništa pronašli), otac je na dušak ispio cijelu kriglu piva. Naslonio se na stolicu, zadovoljno podrignuo i pokazao konobaru na svoju praznu kriglu.
Ručak je završio.
S njim i ona blažena, mljackasta tišina. Problemi izgledaju mnogi manji kad razmišljate o njima puna želuca. Naravno, puna želuca janjetine!
Otac se okrenuo prema meni i, eto, ga, sad će sve zajebati.
- Ljut sam na tebe, a dajem ti za pravo, sine moj. Ako jednom dopustiš da netko upre prstom u tebe, jasno neopravdano, i pritom ostane nekažnjen, onda ćeš čitava života taj optužujući prst vući za sobom kao osobni biljeg, kao znak raspoznavanja, kao bedž koji označava kužna čovjeka. Samo ti šuti, jer znam sve što se dogodilo...
- Tko ti je...
- Trputec. Štef, tvoj direktor. Telefonirao mi je desetak minuta nakon onog klasičnog nokauta kojim si složio na pod nesretnog Miškeca. Valjda ne misliš da će mi ratni drug prešutjeti sve ono što se danas zbivalo u njegovoj školi?
Sjećate li se direktora? Onoga tipa kome uši skaču po glavi; šeću, trče i što ja znam što sve ne rade? O njemu sam već pisao, pa se ne bih vraćao na nj.
- Znao sam da je cijeli grad ispunjen tim tvojim ratnim drugovima koji nemaju drugoga posla nego nas špijunirati i cinkariti. I prisluškivati hodajućim ušima...
- Nisi u pravu. Štef te nikada nije cinkario. Kad se nađemo, a nalazimo se barem jednom tjedno, uvijek priča o tebi sa simpatijama. Kaže da ga podsjećaš na mene.
- Oprosti, stari, a što ti je on imao reći, ako smijem pitati? On uopće nije bio tamo. Što on zna? Sjedi u onoj svojoj prokletoj direktorskoj sobi, mudruje i pušta uši da mu šeću svijetom. Prisluškuje nas tim ušima, dok sjedi u onoj ružnoj smeđoj kožnoj fotelji!
- Rekao mi je da sam i ja na sličan način reagirao. Sjećaš se, reče mi telefonski, kad si četrdesettreće skočio na Stojana Čizmića i raspalio ga kundakom po glavi? Odakle ti sad Stojan, odvratim mu pitanjem. Tako, kaže on. Maloprije sam saznao za sličan slučaj. Ma nije Brzi bio loš. On te napao na četnom sastanku neposredno nakon što je saznao da su mu ustaše pobile cijelu familiju. Čekaj, Štef, odakle si sad Brzog izvukao, pokušah ga prekinuti, ali se on nije dao. Ništa, nastavio je on, tek ga pokušavam opravdati. Čovjek je bio bijesan, očajan. A ti si u četi bio najmlađi, eto, zato te napao. Druge Hrvate nije dirao, ali, znaš, otac ti je bio... Pobogu. čovječe, što ti je sad, opet ga pokušam prekinuti. Stojanu sam razbio glavu, bilo pa prošlo, ali što te to obuzelo usred osamdesetčetvrte? Onako, odgovori. Kad su mi rekli da je tvoj Sebastijan nokautirao jednog kolegu usred sata, sjetio sam se kako si ti Stojana opalio kundakom po glavi usred četnog sastanka.
Konobar je donio novu kriglu piva. Starome se očito nije pilo. Kažiprstom je prčkao po pjeni.
- Kad me Štef nazvao, znao sam da si učinio nešto krupno. Svejedno me Štef iznenadio. To sa Stojanom, zbilo se uoči našeg napadaja na Sanski Most. Četrdesettreće. Tamo je jedan naš čovjek sve uredio. Mi smo u Sanski Most trebali ući bez ijednog ispaljenog metka. Prije nego što smo krenuli, takav je bio običaj, održali smo četni sastanak. Rutinski. Kako se moramo ponašati kad uđemo u Sanski Most i slično. E, usred tog rutinskog sastanka, Stojan je naprosto popizdio. Napao me kao sina visokog funkcionara u HSS-u. Svi smo bili iznenađeni. Iza mene je tada bilo već dvije godine ratovanja. Navršio sam sedamnaest godina i znao da čovjeku u ratu znaju popustiti živci. Brzog sam – zvali smo ga Brzi, jer je uvijek bio najbrži kad se jurišalo – poštovao. Ne samo zbog hrabrosti, jer smo gotovo svi bili vrlo hrabri. Od mene je bio stariji devet godina, a znao sam da su mu, kao jučer, ustaše pobili cijelu obitelj. Bio je oženjen, sretan otac dvije djevojčice i sedmomjesečnog dječaka. Na koga je bio posebno ponosan. Zato sam odšutio verbalni napadaj na mene. To je bila grješka.
Odgurnuo je kriglu piva od sebe i zagledao se daleko, daleko, čak u četrdesettreću godinu.
- U četi smo imali nekog Albina, rodom iz Siska. On je, kako da kažem, volio rovariti. Odmah se uhvatio za moga starog, zna on njega, bio je kod njih u Sisku tridesetšeste. Govorio na zboru Haesesovaca. Štef ga je pokušao smiriti. Umiješao se i zapovjednik Mustafa. Štef i Muta su brzo ušutkali Albina, ali nisu mogli Stojana. Pravo da vam kažem, nisu naročito ni pokušavali. Ja sam prišao Brzom, pokušao ga prijateljski zagrliti, ta drugovi smo, Brzi, i mojeg su oca i mater smlavili u Jasenovcu, a on meni – đubre haesesovsko, svi ste vi isti, možda su upravo tvoji rođaci pobili moju nejač, a ja ga tada tresnem puškom po glavi. Stojan se samo prevrnuo. U pola rečenice. Očajan skočih na njega i zaplakah – Brzi, brate, nisam te valjda ubio, oprosti i svašta. Albin je skočio na mene, mislim da me čak i udario, ali tada to nisam registrirao. Muta je tada naredio MI-RNO!, svi skočismo, samo Brzi leži i ne pušta glasa od sebe. Barica, bolničarka, kleknula je do njega, očistila krv sa čela i previla mu glavu. Sve to vrijeme Brzi ne pušta glasa od sebe, ne otvara oči. Kad je Barica završila, on otvori oči i pozove komandira. Nešto mu je šaptao u uho, a Muta se ljutito diše i vikne Ni govora!, Umaram li vas?
- Ni govora, odgovorismo obojica uglas.
- Elem, što je bilo? Mustafa se povukao sa zapovjednicima desetina i odlučio da od toga neće praviti nikakvo pitanje. Brzi mu je rekao da je pogriješio, ali da ga razumijemo, nije on ništa loše mislio, očajan je, najvolio bi umrijeti i žao mu je što nema borbe da negdje iskali svoj bijes, da ispuše bol za ženom i djecom. I da pogine, ako se ukaže dobra prilika. Dobro, da ne duljim. Ušetali smo u Sanski Most. U kući našeg čovjeka, električara, smjestili smo štab. Dva dana poslije, bijah pozvan u tu kuću. U dvorištu kuće sretoh se s Brzim. Sjedio je na velikom panju i pokazivao nekom trogodišnjem dječaku svoju pušku. I njega su pozvali. Ušli smo skupa u zapovjednikovu sobu. Bio je sam. Čim smo zatvorili vrata za sobom, on nam, bez uvoda, reče da je stigla prijava protiv mene. A u prijavi piše da sam htio ubiti Stojana Čizmića Brzog iz nacionalističkih pobuda. Oslobodi bože! Brzi se uhvatio za glavu – Zaboga, komandire, kome je to palo na pamet? Ne znam kome, odgovorio je, ali ista je prijava, evo, ovdje piše, poslana i u Komandu mjesta. Sad moram otvoriti istragu. Kakvu istragu, boga ti alahovskoga, naljuti se Brzi, kojoj je budali palo na pamet da maloga optuži kao ustašu? Tebi, odgovori Muta. Ali ja sam to rekao u živčanom šoku. Imao sam nervni slom živaca, jebote, razumiješ ti mene? Ta skupa smo, mali i ja, od oktobra četeresprve!
(Nastavit će se)
Post je objavljen 31.01.2005. u 20:24 sati.