KemoTerapija

04.01.2005., utorak

LISKE

Ne znam što mi je danas. Cijelo se poslijepodne pripremam da napišem nešto važno, nešto umno... primilo me stanje opće novogodišnje euforije: evo, dočekah i 2005. godinu!
Sjedoh za radni stol. Kompjutor uživa u poslijepodnevnom odmoru, poslije dobra ručka: grah, kobasice i feferoni, čime sam počastio i ThinkPad, i moj ljupki ulcus duodeni, što će reći čir na dvanaestniku, koji me, ne znam zašto, već punih 45 godina prati kroz razna pečenja, ljute paprike, oštra i blaga pića... Jedno sam vrijeme pomišljao da mi je ulcusić postao alkoholičar, svaki dan je tražio od mene neko pićence. Naravno da sam ga odbijao, jer sam se uplašio da ću i sam postati pacijent doktora Hudolina, a poslije i moga prijatelja Veljka Đorđevića. Jedva sam ćir odvikao od alkohola.
Dakle, u takvoj euforiji, otvorih ladicu i gle... sjajni slikari Ico Voljevica i Meha Sefić, moji mostarski prijatelji koji su se, skupa sa svojim bolestima, preselili u nebeske ateliere i krčme.
Bože, koliko li uspomena! Ali, neću vas time maltretirati. Njih su me dvojica podsjetili na čuvene mostarske liske. Naime, i Ico i Meha bili su i – liske.
Što ti je sad to?
Liskama su nazivali izuzetno duhovite i snalažljive ljude. Inače su liske ptice močvarice, crna perja. Znaju oponašati pjev drugih ptica, pa se na taj način poigraju i našale čak i sa slavujem. Upravo je bila takva igra, a i ponašanje mladića koji su znali "prozivati prolaznike", u mostarskoj ulici koja se nekada zvala "Liska". Priče da su ljudske liske dobile ime po ljeskovini, koje je nekada bilo na periferiji grada, manje su vjerojatne. Te površine, koje su preko zime plavile, bile su više pašnjaci, a tek početkom ovoga stoljeća pretvorene su u voćnjake.
Kad su jednoga poznatoga mostarskoga lisku upitali kako živi, mudro je odgovorio:
- Kao liska! Ona u močvarama, a ja u krčmama i podrumima, u vlazi vina i rakije.
PRIČA PRVA
Meha Sefić imao je čast rasjeći tortu na rođendanu jedne lijepe Mostarke. Uzeo on tako nož u ruke i pita slavljenicu je li joj svejedno gdje će načeti tortu?
- Naravno da mi je svejedno, odgovorila je slavljenica.
On tada uze tortu u ruke i krenu prema izlazu. Na samim vratima sustiže ga slavljenica i upita:
- Kud ćeš s tom tortom?
- Kad ti je svejedno gdje ću je načeti, hladnokrvno će Meha, onda ću je načeti kod svoje kuće.
PRIČA DRUGA
Okladio se Ivo Voljevica da će badava ručati mostarskom hotelu. Došao u restoran i naručio bečki odrezak. Konobar mu donese odrezak, Ico ga pogleda, namršti se i upita konobara može li mu, umjesto bečkog odreska, donijeti obično teleće pečenje. Konobar potvrdi, zatim odnese bečki odrezak i posluži uglednika telećim pečenjem. Ico u slast pojede pečenje i baš kad se spremao da napusti restoran priđe mu konobar da naplati. Ico mu objasni da nema što platiti, a konobar reče da ima platiti teleće pečenje.
- Kako da vam platim kad ste mi pečenje dali za bečki odrezak.
- Onda platite bečki odrezak, u muci će konobar.
- Zašto da ga platim kad ga nisam ni kušao, reče Ico i ode iz restorana.
PRIČA TREĆA
Ljubuški soboslikar August Boras Gosto također je bio liska. Jednom se Boras pogodio da oboji crkvu. Svećenik ga, pri pogodbi, zamoli da na plafonu, koji je boje neba, nariše i koju zvijezdu, a da će mu za svaku zvijezdu posebno platiti. Kad Boras završi posao, plafon je bio pun zvijezda. Plaćajući, svećenik reče:
- Mnogo ovih zvijezda, majstore.
- Što mogu, odgovori Gosto, kad je nebo vedro!
PRIČA ČETVRTA
Jedan je mostarski konobar bio poznat kao ljubitelj napojnice, bakšiša. Tako jednom posluži Mehu Sefića. Zadovoljan poslugom, Meha mu plati i plaćajući gurne mu nešto u džep govoreći:
- Ovo je za kavu.
- Niste trebali, zahvali konobar.
Kad Meha bi kod izlaznih vrata, konobar zavuče ruku u džep i izvadi dvije kocke šećera.
- Čovječe, što je ovo? - iznenađeno viknu.
- Šećer... za kavu... odgovori Meha i zalupi vratima.
PRIČA PETA
Liske su se znale našaliti i na vlastiti račun. U tome je naročito poznat bio Ico Voljevica. Pred smrt se liječio u Zagrebu i stalno je poručivao da ga dođem posjetiti. Naravno da nisam otišao. Pa sam mu poručio da sam čuo da je jako omršavio i da bih ga volio sačuvati u lijepoj uspomeni.
- Vidiš da je točno ono što sam pričao da sam rođen kao lijepo dijete, samo su me u rodilištu zamijenili. To sad i Kemo priznaje.
Budući da mu nije bilo lijeka, pušten je kući u Mostar da tamo umre. Ležeći kod kuće teško bolestan, pohađali su ga mnogi znani i neznani. I kako to biva, hvale njegov zdrav izgled, želeći ga tako utješiti. Jedan prijatelj iz Zagreba, tako posjeti Icu nekoliko dana prije smrti, te kao začuđeno reče:
- Bogati, Ico, sjajno izgledaš! Reci ti meni što ti je zapravo?
- Ništa, odgovori Ico. Čini se da ću zdrav umrijeti.

Nadam se da će netko ovako lijepo pisati i o meni.

- 20:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Novine za razbibrigu

E-mail Address(es):
kemoterapeut@gmail.com

Od istih smo slova sazdani mi!

UPUTA ZA PUTOVANJE
Valja nam uvijek ići srednjim putem. A srednji put je onaj koji nema sredine ni dvije strane, kaže Buddha i objašnjava: Kad si sputan objektivnim svijetom, imaš jednu stranu; kad ti je um uznemiren, imaš drugu stranu. Kad nema ni jednog od ovih razloga, onda nema ni sredine. I to je srednji put.

Ustao sam slobodan i pun ljubavi/ u svijetu gdje nema loših susjeda.
Branimir Bošnjak

Vesna Parun
TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ugrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koje žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Ivan Slamnig
AKO SE SJEĆATE, DEČKI

Ako se sjećate, dečki,
u onoj tamo školi
sve su nas učili reći
samo ne kako se voli.

Naše djetinjske ljubavi
u duši i u puti
nisu nikad čule
to što su htjele čuti.

Kišo, padni s visoka
na jake i na slabe,
naše djetinjske ljubavi
sada su stare babe.

Naše stare babe
i naši recidivi
sada su tužne i jalove,
a mi smo za to krivi.

Atila Špiljar:
OPROSTITE MI

Oprostite mi na iskrenosti,
Ali ja ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moju mamu

Kako bi ono reklo:
Ljute ZENGE našle su se u Vukovaru
Mama i tata bili su spremni
Svoj život dati za domovinu

Od Vukovara do Prevlake
Diljem Lijepe Naše
Išli su u neizvjesnost
Vjerujući u ljubav i hrvatstvo

I oprostite mi na iskrenosti
Ali ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moja mamu.

Atila je učenik Osnovne škole u Vukovaru. Ova je pjesma nagrađena prvom nagradom na ovogodišnjem literarnom natječaju Ministarstva branitelja i sve ono što uza to slijedi.

Nikola Šop

NEVINOST

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica

[François Villon
1432. – 1464?

STROFA KOJU JE NAPISAO VILLON KAD JE MISLIO DA ĆE BITI OBJEŠEN

Ja François jesam što mi teško pada,
Pontoazac rodom, iz Pariza grada;
moj vrat o užetu okušat će sada
da mi je guzica teška kao klada.
Prijevod: Nikola Miličević

VELIKA OPORUKA
(Ulomak)

Ja plačem svoje dane mlade,
kad bijah luđi od ostalih
sve dok preda me starost pade –
sad su se krišom razbježali;
nisu na konju odjahali,
a niti pješke. Kud se skriše?
Iznenada se u bijeg dali,
a dara mi ne ostaviše.

Oni odoše, mene evo
i bez pameti i bez znanja,
crn ko kupina, tužan, sveo,
bez rente, novca i imanja;
sva moja svojta bez krzmanja,
odbaciti me već se spravlja,
i zbog ubogog moga stanja
prirodni zakon zaboravlja.

O Bože, da sam učit htio
dok luda pamet bje mi svježa,
i da sam dobru odan bio,
imô bih kuću, mekan ležaj,
al jao, ja iz škole bježah
ko svaki deran neposlušan.
U srcu bol mi sve je teža
dok to napisat evo kušam.

* * *
Od mladosti sam ubog vazda,
od ubogih sam potekao:
moj otac nije bio gazda,
ni djed, koji se Horac zvao;
uboštvo sve nas slijedi, jao,
i na rakama pređa mojih
(bog im kod sebe mjesto dao!)
nit žezlo niti kruna stoji.

Srce mi reče mnogo puta,
- zbog siromaštva kad sam plako:
Čovječe, čemu bol ta ljuta?
Ne budi nikad tužan tako
što nisi bogat ko Cocur Jakov;
boje pod gunjem ubog biti,
neg da si bio gospar lakom
pa u bogatu grobu gnjiti.

Znam, anđeosko nisam dijete
kojem na čelu sja dijadem
od bilo kakve zvijezde svijetle.
Moj otac Bogu dušu date,
a tijelo mu u zemlju pade...
Čujem, i majka će umrijeti,
a jadna žena dobro znade
da smrt i sinu njenom prijeti.

Znam: bijednog će i bogatuna,
mudra i luda, popa, laika,
milosna, škrta, lijepa, ružna,
plemenitaša i seljaka,
otmjene dame ruha laka,
ma kakva roda i pameti,
pune nakita, uvojaka,
smrt će ih redom sve odnijeti.

Umirô Paris il Helena,
tko umire u patnji mrije,
jer zraka niti daha nema,
a žuč mu se na srce slije;
onda ga svega znoj probije,
i tko će bol mu ukloniti?
Nitko od roda voljan nije
da bi mu htio jamcem biti.

Svi umirući drhte, žúte,
vene se napnu, nos se svine,
vrat se napuše, oči smute,
žile nabreknu od siline.
O žensko tijelo puti fine,
koje svu draž i nježnost ima,
zar ni njeg takvo zlo da mine?
Ne! U nebo je doći svima.
Prijevod:Nikola Miličević

Vjekoslav Majer:
SNIJEG
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.
Naši dani,
burne noći,
sve će proći.
Tvoje oči
bit će blijede.
Tvoje kose bit će sijede.
Ljepoti ni traga.
Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.

Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše
breme skinut.
Kuda će se
duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.

Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Walther von der Vogelweide
oko 1170. – 1230.

OVDJE POD LIPOM
Ovdje pod lipom
usred luga
bio je krevet dvoje nas:
zgaženi hipom
ko dva druga
trava i cvijeće bjehu taj čas!
A pred lugom, gdje stoji dol,
tralalala!
slavuj je ljuvenu pjevao bol.

Došla sam amo
cvijeće brati,
a moj me dragan dočeka;
on bje već tamo.
Božja mati,
kako li sretna bijah ja!
Cjelov li dâ mi? Hiljade!
Tralalala!
Usne me gore još i sad, gle!

Spremio mi je
ležaj baš lijep;
cvijećem ga posuo svud.
Tomu se smije
tko nije slijep,
ako na isti dospije put.
A po ružama može da zna,
tralalala!
gdje mi je glava ležala.

Da bi tko znao
što li sve nismo
radili tamo, ne dao bog!
Stid ne bi dao
priznat da mi smo
grlili tu se, i mnogo još tog.
Sve je to gledala ptičica,
tralalala!
al ona tajnu čuvati zna.

Preveo: Slavko Ježić