JUNACI BLOGOVE ULICE (16)
(Nastavak)
Naravno da ga nisam razumio. Što on hoće? Tuči se sa mnom? Koja mu je to fora da me uspoređuje s onim, iskreno se nadam, već pokojnim Mišom? Ipak, sumnjao sam, možda nisam sve to dobro objasnio, možda sam se previše žurio i trčeći preskakao cijela poglavlja svojih, mislio sam, bistrih i razumnih rečenica? Zato ponovo pokušah. - Ne razumijem, zašto? Zapravo, možda i razumijem, jer baš i nisam bio najtočniji. Masu sam stvari zanemario, nešto mi je kroz prste iscurilo, a nešto... hoću reći... ne znam što hoću reći, a ne razumijem zašto bi mi opalio šamarčinu. Gledao me sve dok nisam spustio pogled na stol i onako bez veze počeo prstima gasiti odavno ugašene čikove. On se nasmijao, uhvatio moju ruku, izvadio maramicu iz džepa i obrisao mi prste kojima sam čeprkao po pepeljari. - Nikad od tebe, srećom, Sokrata... - Jebo te Sokrat! Hoćeš reći da sam trebao popiti čašu otrova, onako teatralno kako je to učinio nervozni Sokrat. - Nisam mislio na otrov... - Ti mene zezaš kao što me zeza Ludva. Ja njemu razvezem priču o tome zašto je Sokrat eksirao ćupić otrova, kužiš, sve one pizdarije u staroj Ateni... a on samo zijeva otvorenih usta, kao somina kad je izvučeš iz neke dubine. I kad pomislim da će mi Ludva dragovoljno prepustiti katedru, on me bezazleno upita, jebote, kad je umro Sokrat? Koje godine? Ako me išta može izbaciti iz, kako da kažem, psihičke ravnoteže, onda je to pitanje: koje je godine umro Sokrat? Kojeg li glupog pitanja? Rekoh mu da je Sokrat umro 19. studenoga 1951. godine, a potom se odmah ispravio, promijenivši datum u 19. ožujka 1981. Dobro pamtim taj datum, jer si slavio rođendan. E, onda je on taj moj odgovor iskoristio da me ismije pred cijelim razredom. Proglasio me quazi znalcem. Kao, negdje sam nešto pročitao, pa sad mudrujem, miješam ovce, novce, lovce i rovce! - Zbilja, kad je umro Sokrat? - Nemoj, molim te, nemoj sad i ti. Jer i ti, kao i ja, dobro znaš da svake godine negdje neki Sokrat popije svoju količinu otrova. Mislio sam da mu je to jasno, jer ako je meni, kao klincu koji ide u prvi razred gimnazije to jasno, onda bi moralo biti i njemu, ne? A kad me je ponizio pred razredom, ja bih, vjeruj mi, da sam imao, popio hektolitar otrova i još tražio dva deci. Samo da ga više ne moram slušati. Zar nije sramota da imam dvicu iz povijesti. A da sam ja kojim slučajem njegov profesor, on ne bi nikad prošao. Mislim, ne nikada, jer nikad ne reci nikad, nego dok ne shvati da prokleti datumi ništa ne znače. Znam, datumi su tu, gotovo neophodni, kalendari, proljeće, ljeto, jesen, zima i tko zna kako se sve ne zovu ta prokleta godišnja doba, ali to se svake godine ponavlja. Svaki je dan jedan značajan datum, ako ćemo baš tako, a nije. Datum je jedno, a dan je sasvim druga stvar. Njemu, mislim na Ludvu i ostale svjetske Ludve, dakle nije ništa jasno. Kako da jedan datum proglasim pravim kad on u kineskom, židovskom, ruskom ili muslimanskom kalendaru nije prisutan. Razumiješ? Njemu nije jasno da ni čovjek ništa ne znači, kao jedinka, barem ne ovakav čovjek koji svaki dan nekoga ubija da bi, jednom, bio sam ubijen. Jede da bi jednom i sam bio pojeden. Jebe da bi jednom i sam bio jeben. Čovjek je nešto sasvim drugo od onoga što nas uči milostiva jungferica historia est magistra vitae. Ili kemija. Ili fizika. Naime, čovjek je uvijek samo jedan, a svi smo ostali tu da bi taj jedan bio jedna. Da hranimo i branimo tu jedinku. Onu maticu. Da joj pjevušimo, da je nosimo i uznosimo, a ona da nas uči kako se postaje čovjekom. - Pa ti govoriš o bogu! - Vraga bogu?! Bog je za druge. On nema veze. On je vjera u nešto što ne razumijemo. Bio je lijep kao bog. Vidjet ćeš ti svog boga. Bog sve vidi. Ma nemoj?! Ni Argus sve ne vidi. Bog, vrag! Meni je to sve isto. Njega nema. Ne možeš mu telefonirati. Ne možeš ga uhvatiti za jaja kad zajebe stvar... - Pa ni Sokratu ne možeš telefonirati, ni njega ne možeš uhvatiti... - Nemoj, molim te, nemoj me jebati s tim budalaštinama. Zna se što je sve Sokrat rekao, što napisao... - Nije ništa napisao. Sokrat, kao Buddha, kao Isus, nema ni jednog jedinog napisanog slova... - Znam da nema, ali postoje svjedočanstva... - Pa i o bogu postoje svjedočanstva. - Misliš li ti mene zajebavati ili, kužiš? Ja nisam govorio o bogu, govorio sam o čovjeku i ti to jako dobro znaš. Čovjeku kakav si ti, kakav sam ja, kakav je svaki prokleti kenjator na kugli zemaljskoj. Svi smo mi jedan jedini čovjek, ali ga, kao takvog, želimo zadržati samo za sebe. Razumiješ? Ludva Ilirikić želi zadržati povijest samo za sebe, kao da mu je rođena sestra. On se identificirao s njom i, po njemu, ona pripada jedino njegovoj preuzvišenosti. A kad bi samo priznao da nije tako, da nam povijest svima podjednako pripada, tad bi bilo sve drukčije. Tad Sokrat ne bi po svjetskim povijesnim krčmama naručivao čašu rujna otrova, nego rujna vina; tad ne bi spaljivali Bruna, nego bi mu za života digli spomenik; ne bi spaljivali vještice, nego bi žene voljeli i kao majke, i kao sestre i, bogami, kao ljubavnice i žene. Ne bi se događalo toliko sranja. Razumiješ li sad? - Ne sasvim. Mislim da si malo pretjerao. - Možda jesam, a možda i nisam. Ja sam ljut, priznajem. Izletjet ću iz škole ni kriv, ni dužan. Ni luk jeo, niti lukom mirisao. Zbog toga što sam klepnuo jednog budućeg nečovjeka, jednu neznalicu, što... - Maloprije si drukčije govorio. Rekao si da čovjek nije tu da sam rješava stvari, jer... - Nisam tako rekao. Rekao sam da čovjek čovjeka ne smije nikad udariti, nikad ubiti, to sam rekao. - Ali ti si Mišu izudarao?! - Nisam. - Kako nisi kad si mi sam ispričao? - Nisam zato što nisam. Ja sam s Mišom samo razgovarao načinom koji on razumije, a to nije udaranje. To je razgovor. Nas dvojica možemo samo tako razgovarati. Batine su jedini jezik koji on razumije. Koji hrvatski? Koji srpski? Koji njemački? Koji francuski, engleski... Shvaćaš. Batine su za nj univerzalan jezik. Esperanto! Jedino me je tako mogao razumjeti, sve ostalo bilo bi pogrešno. A ja sam to tek danas shvatio. - Dakle, ti misliš da je tučnjava jedna vrsta ljudske komunikacije. Jezik šakama. Nešto kao jezik prstima za gluhe i nijeme, ne? - Ne mislim, siguran sam. - A znaš li ti, stari moj, što bi se dogodilo kad bi svi mislili kao ti? Ha, znaš li? - Ništa, što bi se moralo dogoditi? - Kako ništa, kretenčino pametna! Ja bih tebe morao prebiti, eto, to bi se moralo dogoditi! - Ali, Lojz, što ti je, zašto... - Zato, budalo dvometraška, jer ne razumiješ ono što ti govorim, eto zašto! Prokleti Alojzije! O tome nisam razmišljao! Svejedno sam nastavio, sad sam bio siguran, izgubljenu bitku. - Ali, nas se dvojica dobro razumijemo. Ja znam što mi ti govoriš, a ti znaš što ja tebi govorim. Mi se razumijemo, ne! Ne slažemo se, ali razumijemo. A Mišo i ja se ni ne slažemo, dakle ni ne razumijemo... - Dobro, dobro, ti si u pravu. Jasno mi je da si u pravu, ali sad ti mene slušaj. - Samo još ovo da ti ka... - Kuš! Ti si svoje rekao. Sad slušaj mene ili idi svojim putem. - Da idem svojim putem? - Naravno, stari moj. Ti već imaš sedamnaest godina. Snažan si, što si danas tako zorno pokazao. Dakle, možeš se sam o sebi brinuti. Što znači: ići kamo te god odvedu te krakate noge. Ali, ovo upamti, jer neću ponavljati – ne vraćaj se. Ne vraćaj se barem dok ne postaneš onakav čovjek o kojem si mi ovdje tako lijepo srao. Ako se vratiš prije, znaš to dobro, starci će te suznih očiju primiti natrag, vratio se izgubljeni sin – sinek se vrnul nazaj, ne – ali ja, budi siguran, ja te od danas više ne poznajem. Ja te više ne želim vidjeti. Razumiješ li sad ti mene? Možeš ići u bilo koju prokletu zemlju, znam da će te ujak u Linzu dočekati raširenih ruku, možeš raditi što te volja, mene više nije briga. Puca mi prsluk. Ili me slušaj ili mi se miči ispred očiju, jasno?! Skočio je sa stolice. Dohvatio je zgužvanu kutiju s cigaretama i gurnuo je u džep. Bio je grozno ljut. Takva ga još nisam vidio. Iz očiju su mu iskre frcale. Tresnuo je šakom po stolu, a ja sam ga u tom trenutku uhvatio za ruku. - Alojzije, brate, stani! Pa nisi mi ni dao priliku da te slušam. U tom je trenutku u prostoriju ušao Josip Sever. Izgledao je, onako mršav i uspravan, s nekim nevjerojatno blagim pogledom i osmijehom, kao sjena, kao biće iz neke druge galaksije, kao Bog. - O, puno je ljepši zvuk kad šaka udara po stolu, nego po ljudskoj glavi, rekao je i vratio se za šank. Bilo je to previše. Srušio sam se natrag u stolac i zaplakao. - Alojzije, Alojzije... Htio sam još nešto reći, ali riječi nisu izlazile iz mene. Samo suze. Iz očiju, iz usta, iz ušiju... Bio sam sav jedna velika suza. Nikad niste vidjeli toliku suzu. (Nastavit će se) |
| < | siječanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv