JUNACI BLOGOVE ULICE (15)
(Nastavak)
O, otvori se crni asfalte! Jer ovo se doista više nije moglo izdržati. Moram se što prije maknuti dok me časno nisu pokopali zajedno s njenom čašću. - Dok se vas dvoje nagodite što je bilo, odoh ja – okrenuo sam se na mjestu i zakoraknuo u... u... svemir! Samo zakoraknuh. Jer me Alojzije tako nježno uhvatio za desnu ruku da sam ostao na mjestu. Naime, bez ruke, barem zasada, ne bih daleko stigao. - Kamo ćeš?, upita me kao da doista odlazim, kao da me njegova kliješta od stiska nisu zaustavila na mjestu. Ipak, moram priznati, dobro pitanje. Kamo ću doista? Kući ne smijem. Što zbog straha od batina, što od stida pred roditeljima. I dok sam ja razmišljao kamo ću, Amalija napokon ukopča svoje pametne ziherunge, prope se na prste, kano mlada ždrebica, poljubi me u obraz i bez riječi ode prema Kavkazu, pa dolje u pravcu Botaničkog vrta. - Baš si se pokazao, rekoh bratu onim optužujućim plačno-ogorčenim glasom. – Našao si pravu prigodu da me ponižavaš u njenim očima. - Što ti je sad, Seb... - Što ti je sad, što ti je sad? Ništa. Odjebi zajedno s onim prokletim: S-e-b-a-s-t-i-j-a-n-e, što je bilo? Zar nisi vidio da sam s Malčom? Mogao si, da si čovjek, pričekati nekoliko minuta da se barem s njom objasnim. - Pa čovječe božji, stajao sam pokraj vas punih pola sata! Samo ste stajali u šutjeli! - Pa što onda? Ako si stajao pola sata, mogao si se strpjeti još desetak minuta, rekoh i krenuh prema Masarykovoj. Eh, moj buraz! Ne bi on bio pravi kad me ne bi umio smiriti. Ne bijah napravio ni pet koraka, kad me zaustavi njegov blag upit: - Hoćeš li jednu? Okrenuo sam se i, jasno, gledala me otvorena kutija. Cigarete me gledaju svojim žutim filter-očima. Mogu vam reći da nisam nekakav strastven pušač, mislim, uopće nisam pušač, ali mi je cigareta upravo sada bila potrebna. Kao pravom pušaču, ako me razumijete. Morao sam nešto raditi s prokletim rukama i ustima, a cigareta je rođena za to. Kao, hoćete nešto reći, a niste sigurni u to, onda samo prinesete cigaretu ustima. Ili, uopće ne morate pušiti. Dovoljno je da svake sekunde kao otresate pepeo, pa se zagledate i onaj žar na vrhu, opet otresete pepeo kojega nema i tako prođe mjesec-dva. Što je dovoljno da vam ruke prestanu drhtati ili da nešto pametno smislite. Samo sam zato uzeo cigaretu i pripalio je. On svoju cigaretu nije pripalio. Držao ju je u lijevoj ruci i gužvao, gužvao... U desnoj je držao Večernjak. Hodali smo, tako, Masarykovom, pa Gundulićevom, Ilicom do Tomićeve u Kutjevački podrum. To vam je jedan ugodan podrum-restoran u kojem se skupljaju ljubitelji kutjevačkih vina, fiš-paprikaša, čobanca i ostalih slavonskih specijaliteta. U Podrumu gotovo da i nije bilo gostiju. Jedan jedini konobar stajao je pokraj šanka nezaposlen, a za šankom je stajao pjesnik Josip Sever, mudro gledajući i čašicu nekakvog oštrog pića. - O, Alojzije, dugo vas ne vidjesmo, gotovo uglas rekoše mršavi konobar i nešto uhranjenija šankerica. - Evo perjanice hrvatskoga novinarstva!, reče Sever, i ništa više. Zastao je u pokretu, okrenuo se prema šankerici i svojoj čašici. Valjda je skužio da nas dvojica baš i nismo neko veselo društvo, pa nas je pustio na miru. Samo je konobaru rekao da nam odnese piće, jer je, kao dobio nekakav honorar, pa bi rado počastio uglednoga novinara i njegova mladoga brata. Kad smo se smjestili za stol, Alojzije ugasi cigaretu koju nije ni upalio, izvadi iz kutije drugu cigaretu i pripali. - Jesi li za piće?, upita me. Odmahnuo sam glavom. Nikad u životu nisam pio. Zapravo, samo sam jednom pokušao i odustao jer mi okus alkohola baš nije prijao. miris mi i nije bio mirisan. Neki su momci iz razreda već uvelike ispijali vinjake i slične alkohole, gemište, piva, kruškovce, rakijetine i što ti ja znam kako se sve ne zovu. Ja nisam. Uvijek bi se sjetio svoga staroga i njegova lelujava hoda. Mislim da je stari Mirek bio najsmješniji pijanac na svijetu. Jedino bih ga ja nadmašio da pijem. Možete li me zamisliti pijana s ova moja dva metra? Sigurno je da ne možete, jer bi to bila najglupaviji i najnesigurniji pijanac na svijetu! - Meni bi dobro došlo jedno piće, reče. - U redu, ali nemoj pretjerivati. Hajde da to preskočimo, mislim to naručivanje pića, dolazak i odlazak konobara, ispijanje, otresanje pepela, značajne tišine koje govore i slična sranja. Zato sam odmah krenuo. - Vjerojatno sam ubio Mišu Obradovića. - Ubio? Nisi valjda ubio? Ti bokca! Samo je to rekao, a ja mislio da će skočiti od iznenađenja ili nešto slično. - Mislim, ne sasvim ubio, ali gotovo da sam ga ubio. Možda neće preživjeti... - Zbog Amalije? - Ne sasvim zbog nje, ali je i ona umiješana. Razrednik mi je rekao da više ne moram dolaziti u školu. Izbacit će me. - Uh, ovo je previše informacija za jedno piće, reče. Naruči sebi još jedan vinjak, a meni mineralnu. - Gospon Sever bi vas rado počastio, reče konobar. - U redu, odgovori moj brat, neka ovo bude na njegov račun. Je li to u redu? - Naravno, gospon Pukšec, reći ću mu. Cigareta mu je već dogorjela do filter-nokta i on odmah pripali novu. - Hoćeš li i ti još jednu, upita. - Ne bih, grebu mi grlo. - Pričaj, reče i nasloni se laktom na stol. I ja sam ispričao sve. Isto kao i vama. Alojzije je bio sjajan slušač. Puno bolji od vas čitača. Ni jednom me nije prekinuo, za razliku od vas, koji ste, dok sam ja pričao, radili svašta. Možda ste čak gledali Televiziju? Tko će znati što sve čitatelji rade između dvije rečenice ili dvije stranice knjige koju čitaju? Kad sam završio, pepeljara je bila puna ugašenih cigareta. - Kaješ li se, upitao je. - Ne, ne kajem se. Kajat ću se ako prokleti Mišo preživi. On je šutio, a ja nastavio. - Ti znaš, Alojzije, da ja nisam nikakav zadrti siledžija, ali bih Mišu ponovo prebio. Jednostavno me iritira njegova glupa ambicioznost. Svugdje se gura, posvuda ga ima. Te drugovi omladinci ovo, te drugovi omladinci ono. I uvijek – moramo! Ovdje nekakve radne akcije, tamo neki glupi referat. Ti znaš da bih ja napisao barem tristo puta bolji referat od njega, ali ne želim. Ne trebaju djeca pisati političke referate. Mislim, to nije u redu. U cijeloj prokletoj gimnaziji ja pišem najbolje zadaće, to svi znaju, čak i onaj smežurani Pravopis, ali ne mogu pisati političke traktate po narudžbi. Znaš ono, konobar, molim aperitiv, juhu, glavno jelo, salatu, piće, kolač, kavu i jedan politički govor! Pisao bih o buba-marama; o utjecaju Golfske struje na elektrifikaciju Grenlanda; o velikoj seobi kukuruza, duhana i sličnoga bilja iz Amerika u Europu; o trideset godina vjerskih ratova u Njemačkoj; o ženskim nogama i grudima, o bilo čemu, čak i o nogometu... ali o politici ne bih. Oprosti, meni je to blesavo. Ja mislim da bi političari trebali voditi računa o tome kako se živi, jer što im bolje žive takozvani glasači, to je i njima bolje. U školama učimo da je rad stvorio čovjeka. Dakle, rad, a ne rat... A sve se više ratuje, a sve manje radi. - Čekaj, malo... - Nemam što čekati, čovječe božji! Hoću ti objasniti današnji dan, a kako ću ako moram čekati. Koga? Što? Akuzativ? Hoću ti reći da sam ja više za razgovore, a ne za referate-traktate. Onako kako su se pisale filozofske knjige. Neznalice ili nazovi znalci postavljaju pitanja, a znalci odgovaraju. I svi se nesporazumi izglade, sve nejasnoće objasne, ne... Nema šore, puške i to... puca se argumentima, a oružje su riječi... ne i sve bude jasno. Kužiš, tamo u Platonu ima neki šerif, ne, koga nitko ne može pobijediti. Dolaze mladi revolveraši i kaj se događa. Stari ih sve sjebe. Brže poteže riječi, bolje gađa i frajeri su nadjebani. I tak svaki dan. E, vidiš, to mene zanima. Da Mišo i ja izađemo i gađamo se riječima, a ne... ovo kaj se dogodilo... Ti znaš Ludvu, starog povjesničara, i tebi je predavao, e s njim se prije mogu složiti nego s Mišom. Jer Mišo nije Mišo, Mišo je sustav. I s Ludvom se ne slažem kad mora delati po sustavu. Nas smo dvojica, Ludva i ja, često privatno razgovarali o povijesti. I dok smo razgovarali normalno, kad smo o povijesti pričali bez ideoloških naznaka. Ne, ono kaj smo čitali u Homera, Krleže i svih tih genija, Shakespearea, Dantea, ne, sve je bilo u redu. Meni je Ludva gala kad tako razgovaramo, ali kad moram odgovarati ono što me pita, a pita me ono što me uči, a uči me onome što mu sustav kaže da me uči, e... to... razumiješ, to mi je bedasto. Mene više rajcaju razgovori. Tek kroz razgovor čovjek može pokazati što zna. Ispitivanje mi je glupo. Kad me ispituju osjećam se kao krivac. Priveden u, zna se. Postave me pred cijeli razred i ono: optuženi, znate li kad je bila bitka na Marici; kad je vladao neki Pipin Mali ili Karlo Veliki; koliko je godina imao Ramzes II; je li Marija Terezija imala urednu menstruaciju; kojom je rukom Aleksandar Makedonski držao mač kad je presjekao Gordijski čvor i slične trice... Dobro, ne kažem ništa, i to se mora znati ili i to netko mora znati. Nisu historičari bogovi. I oni su ljudi i oni griješe. Zato sam za drugu vrst učenja. Učenje uz pomoć književnosti. Ako smo Grčku povijest učili čitajući Ilijadu ili Odiseju, zašto povijest ne bismo učili i po djelima nekih pisaca? Uvijek su pisci pisali. Nisu nas historičari učili o Staljinu, nego pisci... razumiješ... - Razumijem ja tebe, o i te kako te razumijem, ali se bojim da ti sam sebe ne razumiješ. - Molim? - Ne moli, molim te lijepo. Zamisli da sam ja ti, a ti da si Mišo. Sad bih ja tebe morao nokautirati, jer ne vjerujem da je Mišo izgovorio više gluposti od tebe. Ti si samo njegovu glupost razradio i od nje napravio sustav. Što je jednako opasno. Zato mi je žao što se ne čuješ, jer da se čuješ sam bi sebe, razumiješ li – nokautirao. Šutio sam i gledao ga. On je mirno ugasio cigaretu i gledao me pravo u oči. Ja sam spustio pogled. Nisam znao što bih sa sobom, a on me mirno upitao: - Razumiješ li? |
| < | siječanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv