16.01.2005., nedjelja
(Nisam se uspio pojaviti na biralištu s majkom. Oblačila se, sirotica, cijeli sat, češljala pola sata, a kad smo krenuli, prešla je samo četiri stepenice i dalje nije mogla. Sjela je na stubište i zaplakala. Smirio sam je i vratio u kuću. Zatim otišao na glasovanje, a nakon toga počastio majku napolitankama. Naime, ona jako voli napolitanke. Dogovorio sam s damama na izbornom mjestu da dođu do majke i da tako i ona glasuje. Naravno, došlo ih je dvoje i majka je olovkom zaokružila, kaže, onog s čupavim obrvama. Ja nisam provjeravao, ali mislim da nema razloga sumnjati u njene riječi. Zatim je svoj glas stavila u kuvertu i zalijepila. Kad su gospođa i gospodin izlazili kroz vrata, uskliknula je: Ipak sam glasala!
A mi krenimo u novi nastavak romana.)
(Nastavak)
No, to je trajalo prilično dugo. Istekao sam kroz vlastite oči, i uši, i nos, i usta, niz lice i dlanove, obrušio se kao potočić po stolu, zatim se poput vodopada survao na pod i tekao dalje kao neka omanja nemirna rijeka sve dok se nisam izgubio u obližnjem kanalizacijskom slivu. Sve dok nisam posve istekao.
Svi su čamci za spašavanje potonuli, mislio sam.
Ništa nisam vidio, ništa nisam čuo, ništa nisam osjetio, ništa nisam omirisao, ništa okusio. Samo praznina. Mora da se tako čovjek osjeća kad je mrtav. Ničeg nema, pa ni njega. Osim možda ako umrete u blizini moga brata. Tada ćete i mrtvi čuti njegov glas:
- Baš li glup, izronilo je nešto u nečemu kao da je izrečeno njegovim glasom.
Nije moguće, pomislio sam, nije moguće da me taj njegov glas prati i na drugi svijet!?
Moj brat zaista ima stila. Uvijek, pa i kad vam kaže da ste glupi. On to izvede tako dobro da vam je naprosto drago što ste takvi. Ni u jednom pokretu, ni u jednom tonu, čini vam se, nema ništa uvredljivoga. Činjenicu da ste glupi primate kao nešto prirodno i normalno. Kao jedino što je u tom trenutku trebalo izgovoriti. I ja sam ga zbog toga obožavao. On u prvoj rečenici, kao Gogolj, kaže što drugi izgovore na kraju milijun stranica.
Naš otac bio je sličan. Samo on je znao povrijediti čovjeka kad mu kaže nešto takvo. Činio je to namjerno, s nekim bolnimgrčem na licu, ali svejedno – uvrijedio bi vas do groba. Dobro, možda ne baš do groba, ali sigurno je da ćete biti uvrijeđeni sve dok vas ne pospreme u mrtvačnicu ili neki drugi hladnjak.
Kad vas moj brat vrijeđa, onda se ćutite samo stotinku sekunde – ili još kraće – tek toliko da uvredu jedva uočite. Gotovo je ne stignete osjetiti..
Razmaknuh prste s očiju i, za divno čudo, oči mi nisu iscurile.
Sve je bio isto, samo sam ja bio možda nekoliko godina stariji. Alojzije je sjedio na svome mjestu kao da se ništa nije dogodilo. Kroz prste vidjeh konobara kako se šulja na prstima i stavlja na stol duplu kavu i novu kutiju cigareta. Meni nije ništa donio. Ostavili su me da se mirno vratim iz kanalizacije, valjda istim putem, u oči i sve odakle sam istekao.
Alojzije, kao stari dobri rančer, pustio me da preživam svoje riječi. I ja sam ih doista preživao.
No, mogu vam reći, odavno u ustima nisam imao ništa neukusnije!
Zapravo, nisam bio budala, nego kreten. Mjerio sam svijet svojim metrom, ne dopustivši nikome drugom da upotrijebi svoje mjere. Zapravo, bio sam nasilnik koji je koristio sva sredstva da nametne svima oko sebe svoju istinu. Ako mene boli glava, onda cijeli svijet mora boljeti glava. Ako je meni lijepo, onda je cijelom svijetu moralo biti lijepo, bez obzira što to nije bilo moguće. I tako mi se u usta vraćala svaka riječ koju sam izgovorio. Sad vam je valjda jasno zašto sam rekao da u ustima nisam osjećao ništa neukusnije.
Prošlo je novih pet-šest stoljeća kad sam ga pogledao.
- Imaš pravo, baš sam bio budala
- Hajde, de, ne pretjeruj. To sam ja samo onako... nema veze. Obojica znamo da nisu budala, samo si malo brži od drugih. Verbalni revolveraš...
- Jesam, jesam... o, kolika sam budala bio!
- Ja stvarno nemam više živaca da te slušam. Pa što ako si i bio budala? Možeš li, genije, vratiti vrijeme nekoliko sati unatrag? Ne možeš. Dakako da ne možeš. Zato je, mislim, najbolje da nešto pametno smislimo.
Znao sam što to pametno smišljeno znači. Ubio me bog ako nisam znao. Zato sam se digao, bez ijedne jedine riječi komentara, kad je rekao:
- Idemo do starog. Mislim da je to najpametnije.
Kad smo izlazili čuo sam Severa kako tumači šankerici:
- U pretjeranim količinama voda jest i nije dobra. Nije dobra jer donosi zlo, a dobra je jer i odnosi zlo.
(Ostavimo, na trenutak, njih dvojicu. Neka – tupa/tapa – idu prema svojoj kući. Možda nije dobro što pisac, u ovome trenutku, napušta svoje likove. U ovome delikatnom trenutku. Ali i pisac se našao u vrlo delikatnoj situaciji. Njegova se draga nervozno prevrće u krevetu. Pola je tri, naravno, ujutro, a njoj iznad glave stalno lupka pisaći stroj. Nikako da mirno zaspi, svako malo zazvoni zvonce na kraju retka.
Pisac, upravo sada, promatra lijepu glavu svoje obožavane. Pokušava tiho, sasvim tiho, lupkati po stroju. Ne bi li barem dopratio likove do kraja ovoga poglavlja, dakle do kompletnog zapleta, ali ne ide. Obožavana mu se prevrće po krevetu, što pisca, eto, dekoncentrira. Pokatkad ga zabljesne svjetlost njenih mirisnih grudi; katkad se otkrije njena lijepo oblikovana noga... U ovome važnom trenutku pisac je pred dilemom: nastaviti rad ili omogućiti dragoj miran san. Odlučio se za drugo. Neka mu obožavana mirno spava. Čitatelj će, pa i čitateljica, razumjeti pisca. I oni su se, vjerujem, bezbroj puta nalazili u sličnoj situaciji: ili – ili? I uvijek je onaj drugi ili imao više argumenata. Naći će se, o, sigurno će se naći pojedinaca/inki koji će piscu zamjeriti: koji mu je đavo, zašto stvar prekida upravo sada? Pisac, barem ovaj koji piše, dobrodušna je životinja. On će nastojati udovoljiti svima. Zato će, na ovome mjestu, ponuditi čitatelju/eljici drugu razonodu.
Pismo.
Da, da: pismo!
Pismo o kojem je riječ napisano je davno. Pisao ga je Miroslav Pukšec svojoj Adeli. Kao što znate, Adela je bila napustila svoga muža s nekim liječnikom. Zaljubila se i odlepršala s ljubavnikom, ostavivši i muža i dvoje djece. Pismo je prilično intimno i sasvim osobno. Pisac je uvjeren da čitava vojska čitača/eljica ne uživa u tuđim bolnim intimnostima. Ali, što da radi kad mu se obožavana prevrće po krevetu? Ne želi je više maltretirati, a ne želi ni svoje šarmantne pretežno ljupke dame i pretežno uvaženu gospodu, dakle štovani čitalački publikum, ostaviti na cjedilu. I zato, dok on polako priprema svoj organizam na zasluženi odmor, dok se, okupan i obrijan (možda i malo naglašeno namirisan navodno primamljivim Brutom; zar i ti, Kemo Brute!) tiho uvlači u krevet svoje tople žene-ljubavnice, vi, dobri moji, pročitajte ovo pismo ili prigrlite onu/onoga što vas, malkice nestrpljivo, očekuje u vreloj postelji. Laku noć. Daj, draga, pomakni se malo!
A evo tog pisma:
Mila moja,
iznenadilo me ovo tvoje pismo. Ako ćemo pravo, nisam ga očekivao. Divim ti se. Mislim da ti je bilo potrebno mnogo više hrabrosti da ga napišeš, nego onda kad si otišla. Poštujem tu tvoju hrabrost. I, odmah da ti kažem: ne ljutim se. Nimalo se ne ljutim. Čak sam, čini mi se, na tvojoj strani.
Imaš pravo, prilično me pogodio tvoj odlazak. Mislio sam da smo se potpuno sredili, da će nas rođenje Mirjane, koju smo željno očekivali, zauvijek vezati u nerazrješiv Gordijski bračni čvor, ali, takav je život. Uvijek se nađe neki Aleksandar Makedonski i dogodilo se što se moralo dogoditi.
Ti si, kako pišeš, napokon našla čovjeka svoga života, a ja sam, no, jebeš mene. Ne bumo kukali! Možda ti nisam bio dobar, premda to nigdje ne spominješ. Uvijek jedno od dvoje nema pojma zašto se rastaju. Znam da je bilo teško izdržati čovjeka poput mene. A ja drukčiji ne mogu biti.
Nemam ambicija, pa što! Jest, nudili su mi poslije rata visok čin u vojsci, ali ja se nisam borio za čin. Životni mi je san bio biti dobar električar i to sam ostvario. Dokle ćeš me zajebavati tim budalaštinama? Ništa se više ne može promijeniti, razumiješ li? Ništa.
Mirjana dobro napreduje. Smije se i maše ručicama. Uglavnom se njome bavim. Drugovi su mi dali bolovanje. Na porodiljskom sam dopustu. Neki me zezaju, ali ja se ne osvrćem. Alojzijev šesti rođendan lijepo smo proslavili. Jako se veselio tvome poklonu. Spava s tom prokletom loptom. Ali, nije pitao za tebe. Čini se da mali sve zna, ali šuti. On mi je velika pomoć. Govori da je njegov tata prava velika mama, samo što nema sise i što nosi hlače.
(Nastavit će se)
- 20:07 - Komentari (17) - Isprintaj - #
u ime svih nas normalnih, zahvali se mami na tom glasu. (adrian 16.01.2005. 21:32)
Sviđa mi se ovaj rašomon, osobito pismo na kraju. Glasovanje neću komentirati, ne zato što se ne slažem s izborom, nego zato što mislim da nemamo koga birati. (Scorpy 16.01.2005. 21:40)
jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:16)
jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:18)
jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:19)
jesi me rastužio pričom o majci :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:19)
isuseeee... kako ti se da toliko pisat... heh :-/ salim se. ovo je demokracija i vidit ćes sta cu ja napravit za par dana! a-a (davor67 16.01.2005. 22:40)
zas pa mama mu je stara dama koju malo zadirkuje? :) (mala ifa 16.01.2005. 22:41)
ajmeee (nikad nisam vidla svrhu ovog uzvika, ali sad je vidim!!) jao, sooori :S četiri... nikad mi se to nije dogodilo... :( (mala sarajka 16.01.2005. 22:44)
ja sam po jednom postu onom o mlinarici krifo zakljucila da je tfoja mama otegnila :( bas sam bedasta... i onda si mi poslajo mejl pa sam pomislila da sam ja popizdila... booo (mala ifa 16.01.2005. 22:48)
Kad razveseliš nekog bližnjeg svog kao da si razveselio samoga sebe... (MT mafija 17.01.2005. 12:23)
pusa mami! samo je dalje mazi i pazi i pričaj joj pričice :) (Sunce 17.01.2005. 13:02)
mama...ko mama...sretan si...;,)pozdrav (tanja 17.01.2005. 14:48)
jedan od dvoje nikad ne zna zašto je došlo do baš takva glasovanja (udo čoroje 17.01.2005. 21:05)
Nisam stigla procitati ali budem, a htjela sam ti reci da svratis do mene jer imam nesto specijalno... (Bugenvilija 17.01.2005. 23:24)
Nisam stigla procitati ali budem, a htjela sam ti reci da svratis do mene jer imam nesto specijalno... (Bugenvilija 17.01.2005. 23:34)
Nisam stigla procitati ali budem, a htjela sam ti reci da svratis do mene jer imam nesto specijalno... (Bugenvilija 17.01.2005. 23:39)
Post je objavljen 31.01.2005. u 19:22 sati.