Neki je dan moja unučica napisala zanimljiv tekst o, oprostite, prdenju. Meni se tekst jako svidio, kao što mi se prije desetak i više godina svidjela zabavna televizijska emisija nizozemske proizvodnje u kojoj su dame i gospoda izlazili pred mikrofon i tamo pokazali prave male glazbene bravure - prdenjem.
Bijah bio potpuno zaboravio na to, a onda se dedino zlato dosjetilo što sam zaboravio, pa je to vrlo lijepo i sočno napisala. Njena mama misli da to nije trebala napisati. To je u redu.
Međutim, guzica i njene glasovne mogućnosti odavno su poznate u svjetskoj literaturi. Ovdje iznosim jedan sjajan primjer iz Pet stoljeća hrvatske književnosti, što će reći ulomak iz romana Kolut natrag, vrsnog hrvatskog humorista i satiričara Kazimira Klarića.
Blogovsko općinstvo molim da pažljivo pročita ovo remek djelo, koje pisac nije nikome posvetio, te da, ne štedeći komplimente, iskaže svoje mišljenje o piscu i prenesenom djelu.
Budući da smo pisac i ja dobri prijatelji, ovaj ulomak prenosim bez njegova odobrenja, a posvećujem ga mojoj maloj Ifkici, njenoj dražesnoj mamici i virtualnom prijatelju Scorpy-u. Evo te Kazine bravure:
ČOVJEK ZBOG GUZICE ODLUTA KOJEKUDA - LJUDE JE NAJLAKŠE PODIJELITI PO GUZICI - GOVOR I PRDEŽ SLABO SE RAZUMIJU
Čovjek zbog guzice odluta kojekuda. Zbog nje dolaze u divne i očajne situacije. Guzica je zapravo i pokretača povijesti. Kreće se kao sipa, ispušta plinove o napreduje. Vlasnik je mora slušati, pa je teško utvrditi je li jača guzica ili mozak: Guzica i mozak imaju niz odnosa. Povezani su. Sijamski blizanci. Samo različito misle. Mozak jedno, a guzica drugo. Sukob je neminovan. Mozak zbog nekih sumnjivih uvjerenja počne štrajkati glađu. I ne pita guzicu što ona o tom problemu misli. Pati se guzica, a ni kriva ni dužna. Nju ne zanima ni idejnost, ni dijalektika, ni odnos društvenih snaga. Da ikako postoji dezintegriranje ljudskog tijela, ili mogućnost odcjepljenja, guzica bi to odmah tražila. Da se izdvoji i krene svojim putem. A kad se dijele batine, guzica je prva na redu. A zapravo bi trebalo premlatiti mozak i primozak. Guzica hrani mozak, a ovaj donosi glupe odluke. Guzica je potisnuta, degradirana. Morala bi imati barem ista prava kao i glava.
Ljude je lakše podijeliti po guzici nego po glavi. Od nje sve počinje. Guzičari su mnogobrojni u društvenim snagama. Oni su uvučeni u druge guzice. Oni bi trebali osnovati sindikat guzičara. Muktaši, nabiguzice, žderonje i ostali, razvrstani su odmah iza guzičara. Umjesto glave, oni imaju razvijenu guzicu. Oni bi morali, kao i ostali, imati svoj grb i zastavu. Zastavu s velikom slovom G i grb s krupnom guzicom u sredini. Oko takvih zastava okupljali bi se sve guzičari. A kasnije bi se utvrdilo da pod drugim zastavama možda i nema nikoga. Zastava guzice je moćna i magnetska. Gdje se dijeli kopanja, svi su tu. Himna guzičara bila bi svima jasna i prihvatljiva. To bi bila snažna prdljevina, borbena i nezavisna. Počinjala bi tihim pištanjem. Kasnije, zna se. Salve prdeža i koračnice. Stupaju guzice u osmoredovima i gaze sve pred sobom. Povijest je njihova. Najsnažnija guzica, kao na paradi, jaše na mozgu kao na kljusetu. Mozak se propinje, buni. Drže ga i vode. Diktat guzice je čeličan. Velika povelja guzice. Povijest guzice nije zastrašujuća kao povijest glave. Ona uvijek ide otpozadi i čvrsto zauzima svoje mjesto u historiji. Svi vladari slikaju se do pasa, guzicu zanemaruju. A trebalo bi ih postaviti kao na igraćim kartama. Da im glava visi dolje, a guzica gore. Slikari i kipari trebali bi ovjekovječiti najveće guzice u povijesti. Oni su to propustili. I tek bi se onda utvrdilo da su najveći gadovi i povijesne ličnosti imali i najveće guzice. Kao lavor, škaf, katnica. Guzica jedne pokojne Marije Terezije odvukla je kao Atlantida mnoge naše dečke u propast. Guzica ih je doslovno progutala. Pa guzica Katarine Velike, ili dupence siledžije Nerona. Najveće guzice imaju diktatori. Oni u nju mogu strpati ne samo svoj nego i stotinjak drugih naroda. Povijesna guzica gnijezdi se kao kvočka na pilićima. Puna je vjernih podanika. Za one snage koje namjeravaju skinuti povijesnu guzicu s prijestolja i vlasti, tvrdi se, da nešto kopaju i švrljaju oko guzice.
Guzica je Bastilja. Ali nikada osvojena ni razrušena. I najnaprednije snage zaražene su guzičarstvom kao leprom. Ispočetka se misli: nema ih, srušeni su! A kasnije, vidi se da je guzica opet tu. Ljudi se ne srame lajati i naklapati. Ali, ako se oglasi guzica i nešto intimno prozbori, svi skoče. Tko, zaboga, tako prdi i smrdi? Srećom, nitko zbog prdenja nije dospio u buharu, kao zbog govora gubice. Što samo pokazuje da je guzica pametnija. (Bolje da je slušao guzicu nego glavu.) Ona je uvijek u skladu sa svim zakonima.
Govor guzice je svima razumljiv. Esperanto guzice. Nema tu rasnih ni vjerskih podvojenosti. Pa čak ni razlike između životinja i ljudi. Konj ne zna fićukati ili jodlati, ali umije kao i čeljade prdjeti. U guzici je smješten savršeni, božanski instrument. A kada on jednog dana crkne, gotovo je s guzicom. Guzica je skupa s vlasnikom otprdjela u lovišta i blaženstva vječnih guzica. (Kad ti grobar preko riti/ zadnju grudu zemlje hiti)...
Javlja se anđeoska guzičarska glazba. Plove sivi i modri oblaci kao ribe u sjeni vrba. Zvijezde se još ne pale i ugođaj mek i očajan. Dira čovjeka nešto oko guzice.
Najprije počne uvertira nježnih dječjih nevinih guzica. Kasnije se upetljava moćna prdljevina pokojnih guzica. Glas mrtve guzice. Sverazoran, kao truba anđela Gabrijela. Guzica putuje kao mala šarena ptičica i pijuče. Vlasnik guzice putuje u suprotnom pravcu. Direktno u pakao. A guzica u blaženstvo kao dašak. Vlasnik se dere kao hijena, moli guzicu da ga povede sa sobom. On je u stvari sve samo radi nje radio.
Njegova deračina se ne razumije. Govor i prdež se nikada nisu razumjeli. Kamoli na rastanku. A imali bi se koješta još povjeriti.
Guzica maše svome nosiocu: pa, pa!
Glasovi dječjih guzica ponovo se javljaju.
Oblaci su se razmakli i propuštaju guzicu kao brod kroz ustavu. U more i vječnost carstva guzica. Konačno.
Kako je divno opet i vječno biti sa svojima.
Post je objavljen 06.12.2004. u 16:29 sati.