KemoTerapija

Sad, za Mlinaricu se ne bi moglo reći da je bogzna kakva žena u smislu ljepote, mislim ne biste je danas mogli zamisliti baš kao raskošnu krasoticu zbog koje se svi ubijaju. Srednjeg je rasta, negdje oko metarišesdesetipet. Debela. Bože dragi, kako li je samo debela! Nikad niste vidjeli tako debelu Mlinaricu, barem ne u našem Gradiću na Uni. Još su neke žene bile debele, kao mesareva žena na primjer, ali Mlinarica... e, ona ih je sve naddebljala.
A ima prekrasne oči. I lice joj je vrlo lijepo, rumeno, s dvije nasmijane jamice na punašnim obrazima.
Otac joj bijaše čuvar konja, a da nije imao ni jednog jedinoga svoga konja. Mi smo ga još kao klinci prozvali Uzgajivač. On se uopće nije ljutio na nas što smo ga tako prozvali.
Čuvao je konje svima u Gradiću. Vodio ih na ispašu. Timario. Razgovarao s njima onako kako ljudi razgovaraju s ljudima. Zbog toga nam je bio vrlo sumnjiv.
Još smo u Gradiću imali jednoga takvog sumnjivca, zvali smo ga Mateka, ali je on razgovarao samo s ribama. Ujutro bi otišao na rijeku, tamo iza bolnice i klaonice, gdje je Una bila najmirnija i gdje je moj otac često lovio ribe, i bacio u vodu nešto uhvaćenih muha, crva, mrmaka i mrvica kruha. Razumljivo, ribe bi se okupile na svakodnevni doručak, a on bi tada razgovarao s njima. Zapravo šutio i nerazumljivo mrmljao, jer tko je ikada u svome životu vidio i čuo čovjeka koji umije razgovarati s ribama! Šuti s njima, nešto ispod glasa mrmlja i, Boga mi, dobro se razumiju. Znali smo ga pitati o čemu šuti-razgovara s ribama, a on bi nam uvijek izmislio neku lijepu priču. Dobru i poučnu priču, jer, kako kaže, ribe sve znaju. One se informiraju kod drugih riba, dobivaju vijesti od onih iz potoka, rijeka, jezera pa i mora. Mi nismo znali što je to more, pa smo ga pitali. Rekao je da je more golema voda, velika kao čitavo nebo, i da je tako plavo kao nebo, i da je normalno mokra kao naša zelena Una, a slano. Onda bismo mi otrčali našim majkama i sve im rekli o moru. Majke bi nas tada dobro istukle i još tužili očevima. Očevi bi nas izgrdili, a pokatkad i dohvatili dlanom po glavi. Podviknuli bi da smo bili s onom ribljom budalom - a to sam ti zabranio i nemoj da to još jednom čujem, znaš ti da vrba bolje pleše od Šeherezade!
Uzgajivač nikada nije pričao konjske priče. Zapravo nikada ni s kim nije razgovarao. Od oca sam čuo da je Uzgajivač pričao kao i svi drugi, ali otkad mu je žena pobjegla s jednim ovčarom, samo šuti. I mrzi ovce. Ako ćemo pravo, ni ja nikada nisam volio ovce, ali ja sam imao svoje opravdane razloge - jednom me je naš ovan tako opalio rogovima u stražnjicu da sam jedva preživio, toliko me je jako - mislim, ne bih ovce mogao mrziti zbog neke žene, nisu ovce krive. Poslije je, pričalo se, Uzgajivačeva žena i majka tada tek buduće Mlinarice, napustila i svoga ovčara. Kažu da se zaposlila u gradu kao radnica, da se udala za nekakvog konduktera na željeznici, ali ja tada nisam znao ni što je kondukter, ni što je željeznica. Oca nisam smio pitati, a kad bih majku upitao, ona bi me isprebijala.
Sad, bilo kako bilo, Uzgajivač je živio sam s budućom Mlinaricom, čuvao konje i razgovarao s njima. Mi smo ga često znali pitati o čemu razgovara s konjima, misleći da će nam ispričati kakvu poučnu konjsku priču, ali on je samo šutio. Onda smo mu govorili da se pravi važan, da se samo pravi da zna konjski jezik, a on bi odmahivao rukom i otišao sa svojim-našim konjima. Mi bismo potajice krenuli za njim, da čujemo kako on to zbori s konjima, ali uzalud. Živi smo se pojeli od muke što ne znamo konjski jezik. Barem malkice, barem nekoliko različitih hrzanja ili njisaka. Uzalud. Samo je on znao, onako neugledan, sav jadan i zakrpan, kao pravi Njunjo. A mi lijepo dotjerani, bez ijedne zakrpe, pa ne možemo s konjima. Jednom smo se čak namazali konjskim govnima, samo da bismo im se približili i tako ipak nešto naučili od njihovih frktavih njisaka i hrzanja, ali jedino što smo od toga imali jesu majčinske batine i očevo smrknuto čelo. Uzgajivač nas je otjerao, i to samo zato da ne uznemirujemo plahe konje, a mi smo u strahu pobjegli kućama. Onako ugovnjeni! Dalje se znalo: majka bi nam najprije po guzici iscrtala vrbove bolne crte i crtice, a kad je otac stigao kući rekla bi ocu za našu govnastu pustolovinu. Otac bi tada značajno podigao prst i još značajnije pogledao, tako strogo da smo znali zanijemiti od straha!
Poslije toga više se nismo mazali govnima, ni konjskim, ni bilo kojim drugim, ali ne zbog batina. O, batine nisu bile ništa opasno, navikli smo na njih, ali - kupanje...!
Meni je kupanje bilo najgora stvar na svijetu. Pristao bih da me svaki dan tuku i stotinu puta, samo da me ne kupaju u onom prokletom koritu s hladnom bunarskom vodom u kojoj je otac znao hladiti rakiju. A najgore od svega bilo je što sam sâm sebi morao pumpati vodu. Sram me je priznati, ali tada sam uvijek plakao, premda sam bio muškarac, a muškarci nikad ne plaču. Muškarci samo galame, kako mi je govorio otac, udaraju ljuto šakama po stolu i razbijaju nosove i čaše. A ja, ja sam plakao! Ali, plakao sam tako da su se suze slijevale u korito, zapravo sam suzama želio vodu zagrijati, toliko je bila hladna. A kad bi korito bilo puno, moja me je majka skidala. Skroz, do gola. To bi me uvijek ljutilo: što me ona ima skidati; u našem su Gradiću obično muškarci skidali žene a ne obratno, pa sam se otimao. Smirivala bi me vrbovom šibom, sve dok nisam bio potpuno gol i potpuno išiban. Kao od majke rođen i kao od majke prebijen!
I tu je dolazilo ono najgore. Sapun!
Dobro, mogao sam podnijeti hladnu vodu, ta kupali smo se u Uni i zimi, i to na livadama Francuske plaže kad bi nam ona krpenjača od lopte upala u nabujalu rijeku, ali sapun - to nikako! Znao sam gdje ga, prokletnici, skrivaju od nas djece, pa sam ga krao, bacao, skrivao posvuda pa i u štali, ali uzalud. Sapuna je u kući uvijek bilo. Šećera nije, ali sapuna jest!
Ako ikada odrastem, govorio sam tada, ako me sapun prije toga ne ubije, u mojoj kući neće biti nikakvih prokletih sapuna, pa ni onih mirišljivih!
A za te sam mirišljive sapune prvi put čuo od tetke koja je živjela u Velikom Gradu. Govorila bi mojoj majci da ima i takvih sapuna koji mirišu kao ruža ili jorgovan, a moja bi majka samo zinula – ah, prijo, jarabi! - i gledala. Otvorenih usta. A tetka - veze li veze. Ja sam se ozbiljno držao, buljio u prazninu ispred sebe kao da joj vjerujem, a u sebi sam pucao od smijeha: kako samo znade lijepo pričati o sapunima, a mi smo svi znali da je sapun - sapun, ruža - ruža, a jorgovan - jorgovan! Da sapun miriše kao cvijeće, onda bi ga brali po livadama i cvijetnjacima, cvao bi u baščama onako kako cvjetaju trešnja, jabuka, šljiva ili šeptelija, a sa cvijećem bi nas kupali.
To joj nisam mogao vjerovati, premda je moja tetka bila vrlo pametna i znala je čitati i štampana i pisana slova. I to bez ikakvog zastoja. Mogao sam joj vjerovati sve, sve, pa i ono o pranju gradskih ulica i bogtepitaj kakvim sve bojlerima iz kojih teče topla voda. Kaže, samo odvrneš... zaboravio bih što... odvrneš to nešto i eto ti vode koliko ti srce hoće, i to vruće, kao s peći. Eto, i to sam joj mogao vjerovati, čak i ono o velegradskoj djeci. Čuj, kaže da velegradska djeca i ljeti nose cipele, a svake noći peru noge i zube! Mora da ta gradska djeca nisu čitava. Zašto onda nose cipele kad poslije toga peru noge? A da netko pere zube, to još nisam bio čuo. Ja zube nikada nisam kupao. Noge jesam, priznajem. I uši, vrat, ruke, kosu, ali zube, e to zaista nisam čuo. No, kad ona kaže da ima takve lude djece - onda ima. A mirišljivih sapuna, priznajte i sami, nema i nije ih moglo biti!
Tetka kao da je znala da joj nitko normalan ne vjeruje, to s mirišljivim sapunima, jedne nedjelje dođe i - paf! - sapun na stol. Mirišljivi sapun na stol! Priđem oprezno sapunu, njušim ga, njušim, onako kao što pas njuši drveni električni stup ispred kuće, a on, prokletnik – miriše - kao da ga je maloprije ubrala s tek procvjetalog jorgovana. Upravo zaudara! Da ti se kosa digne na glavi!
Pitao sam tetku gdje je ubrala taj sapun, a ona me je samo čudno pogledala i rekla da sam glup za svoje godine i da je krajnje vrijeme da pođem u školu. Zbog toga sam je mrzio. Zbog škole i što je rekla da sam glup za svoje godine. Kao da je ona pametna za svoje?!
Moja je majka taj sapun-jorgovan pažljivo stavila, kao rijetku relikviju, kao vrijednu hamajliju, u vitrinu, tamo gdje je držala najveće dragocjenosti. I, što je najsmješnije, prokleti je sapun dobio središnje mjesto, tamo pokraj srebrenog sahana i prave kristalne čaše. Tko je god došao u posjetu, morao je vidjeti sapun. I svi su se čudili.
Dođu nam, tako, gosti, mama ih uvede u veliku sobu, posjedne ih oko mangale, ispeče kavu, otac muškarcima natoči rakiju, malo popričaju o svemu, već kako to biva kod odraslih, a onda će mama kao začuđeno: Vala, tu kao da jorgovan miriše! Kakav jorgovan u ovo jesensko doba, ženo božja, dobacio bi otac. Ma, miriše, miriše, nije se dala mati. Jest, vala, kao da se čuje jorgovan, složile bi se žene. Muškarci bi dobacivali da to miriše rakija moga oca. Morate znati da je rakija moga oca zaista ugodno mirisala. E, ali majka je inzistirala na jorgovanu. Sve dok se nije, kao, sjetila da to sigurno miriše onaj sapun pokraj sahana i kristalne čaše. Jebo te sapun, povikao bi otac. Ali ni taj povik nije zbunio moju majku. Polako se digla i donijela sapun iz vitrine. A sapun, bog ga njegov sapunusti, baš lijepo miriše. Kao grm ljubičastog i gustog jorgovana. O, kako mi je majka u tim trenucima bila ponosna! Milovala je sapun tvrdim rukama, gurala ga pod nos svima i cvrkutala od sreće. Zbog sapuna je jedno vrijeme bila najuglednija žena u našem i lijepom, mirnom i mirišljivom Gradiću. Svi su je pozivali u goste. I ona je odlazila. S mirišljivim sapunom, dakako. Mogu vam reći da je u doba sapuna više bila u gostima nego kod kuće.
Rekao sam da taj prokleti sapun neće nikad u moju kuću, ali sam ga kao klinac morao trpjeti, unatoč tome što grize kao prigradski pas. A prigradska džukela kad grize, onda grize. Taj ne oprašta nikome. Kad se dočepa vaše uhranjene stražnjice, onda vam je uzaludan poziv u pomoć. Ništa se proklete džukele ne tiče što vas boli mjesto za koje se drži oštrim zubima. A, kao usput, podere vam i jedine prazničke hlače, jer, ovo morate upamtiti, prigradski pas kad ujeda, onda ujeda kad ste najsvečanije odjeveni. Kao da ga vaše čisto i izglačano odijelo nervira. Pa je nervozan, taj vražji lajavi, kažu, najbolji čovjekov prijatelj. Da ne bi!
To što vas ugrize i podere hlače - ništa. Što poslije svakoga ugriza dobijete batine - i to ništa. Debelo mjesto na guzici zaraste, majka zakrpi hlače, batine ni ne osjetiš. Sad pazite! Dolazi ono strašno. A to strašno je strah oca i matere. Kažu da je pseto sigurno bijesno. Otac tada brzo osedla konja, naravno tek pošto vas strogo pogleda a majka dobro izdeveta, i - pravac u drugi dio gradića, do bolnice. E, to je ono najgore, jer tamo je liječnik.
Priznat ćete da je liječnik nešto gore i od samog sapuna. Morate zinuti i reći A upravo kad biste najradije rekli Riba ribi grize rep ili Raskiseliše li ti se opanci, morate glasno i teško disati kad biste najradije skočili s perde onog starog drvenog mosta u bistru i toplu Unu, morate kašljati, prevrtati očima i slične gluposti. A kad pomislite da ste se izvukli živi, on iz neke crne torbetine, što li, izvadi najveću injekciju na svijetu. To što je izvadi nije važno, ali vam tu istu injekciju spraši u dupe da sedam godina ne možete pošteno sjediti. Kaže, opravdavajući bol što vam nanosi, da je džukac sigurno bijesan, da je injekcija protiv bjesnoće. A to što moraš poslije takva ubodnog lijeka sjediti na trbuhu, to nije nikakva prokleta bjesnoća! Molim vas lijepo, tko je ikada u svome životu vidio da pošten čovjek sjedi na trbuhu? Da je to prirodno, onda ne bismo uopće imali guzicu i džukela ne bi imala kamo sa svojim prokletim zubima!
Kad bi me moja majka kupala sapunom uvijek sam govorio da me to jako grize i da ću, Alaha mi, pobjesnjeti, jer je sapun sigurno bijesan pa će babo opet morati ići po doktora. A to koška. A, bogami, i koštalo je. Kad su nekoga vodili liječniku ili kad su liječnika dovodili u kuću, zna se što moraju pripremiti - pola zaklana teleta. Ako u kući nemaš teletine, može i nešto drugo, a najbolje je kad ipak imaš teletine. Primio bi on i koju gusku i patku, ili što mu već donesete, ali najviše voli tele. Ja telad nikad nisam volio. Uvijek sam morao paziti da mami-kravi ne posiše mlijeko, pa je uvijek bilo galame. Dašto, i batina. Nisam mogao slušati mukanje gladnoga teleta, pa mu iz kuće donesem lonac kuhana mlijeka. Tele popije mlijeko, a što će kad je tele. Poslije me pitaju gdje je mlijeko iz lonca. Kažem, popilo tele. Onda oni udri po meni vrbovinom. Plačem i vičem na sav glas da nisam kriv. Popilo, popilo, niste mi rekli da čuvam mlijeko iz lonca, nego mlijeko u kravi. I još im kažem da tele nije ni taknulo kravu i da u kravi ima mlijeka i za dva puna lonca. A oni meni bezobraznik jedan! i još jače udariše.
Zato nisam volio telad. Kao ni kupanje.
Volio sam Uzgajivačevu kćerku. Današnju Mlinaricu.
Bila je stara kao i mi, možda godinu mlađa. Kao djeca smo je svi zafrkavali jer je bila jako lijepa.
Ta mala nije imala prijateljicu. Zbog ljepote, a ja mislim i zbog siromaštva. Moj je otac uvijek govorio da sirotinja nije ni Bogu draga. Sad, Bogu možda nije, ali nama je bila jako draga. Družila se s nama, a mi smo je tukli i navlačili za plavu kovrčavu kosu, i to zato što nam se sviđala i što smo je htjeli oženiti. Ja sam je najozbiljnije htio za ženu, pa sam je i najviše tukao. I ona je mene najviše voljela. Zato se derala kao da je kolju kad bi je šakom udario po krhkim leđima. Htjela je da je tješim, pa se derala. Kad su je drugi momci tukli, samo je šutjela ili se vragoljasto smijala. A kad bih je ja dodirnuo, već se derala. Onda bih je tješio. Dao bih joj dugme ili nešto slično, šljivu ili kocku šećera, suhu žabu ili kakvog šarenog leptira, bilo što, a ona bi me tada lijepo okupala očima da sam sav pomodrio od neke topline. Zato sam je htio oženiti, ali moj otac nije htio ni čuti. Rekao je da sam mlad, a meni je tada bilo već punih sedam godina i znao sam napraviti frulu od vrbove grane. Rekao sam to ocu, mislim za frulu i da se u životu bolje snalazim od njega, jer on od vrbe zna napraviti samo bolnu šibu, pa se ipak oženio mojom majkom. Otac se, ne znam zašto, naljutio. Možda zato što nije znao napraviti frulu, a možda i zato što se oženio mojom majkom. Sad, bilo što bilo, on me opet strogo pogledao, a majka prebila – e neš ti meni, vala, onu kurvu konjušarevu dovesti u kuću!
Onda smo se nas dvoje dogovorili, mislim buduća Mlinarica i ja, da ćemo se ipak oženiti, pa smo svaki dan, odvojeni od drugih, čuvali moje krave, ovce i onu njenu kozu. Napravili smo kolibu od granja i lišća. Ona je negdje našla neku staru vojničku porciju i tako smo bili oženjeni: ona je muzla krave, kuhala mlijeko i pekla kukuruze, a ja sam čuvao krave, ovce i njenu kozu. Poslije smo pili mlijeko i jeli pečene kukuruze. Trajalo je to sve dok nije došao moj otac, strogo me pogledao, a potom mi majka kod kuće nije, onom priručnom i poučnom vrbovom pedagogijom, pokušala istjerati ljubav iz mene. Nije uspjela. Mi smo se dogovorili da nas nikakve batine ne mogu razdvojiti. Krišom smo se sastajali u vrijeme kad je njezin otac timario konje, a moj sjedio u birtiji.
Tako smo bili tajno vjenčani sve do jeseni 1947. godine. Dok nije došla ona tetka-sapun i odvela me u školu.
Tri sam puta bježao natrag u Gradić, tri me puta otac vraćao tetki u Veliki Grad.
Bio sam u sedmom razredu osnovne škole kad mi je umrla majka. Na dženazu me odvela tetka.
Kiša je padala i sve je mirisalo na tugu.
Čak se ni otac nije napio.
Stajao sam s njim kod groba, kad mi je prišla Uzgajivačeva kćerka. Rekla mi je da je sasvim u redu kad kiša pada na pogrebu tako dobre žene. Otac je rekao da priča gluposti i pomilovao je po glavi. Ja sam ga začuđeno pogledao, jer nikad nisam vidio da otac nekoga gladi po glavi. Mene nije nikad gladio. Znao me pokatkad zviznuti, a ja sam tada znao da me voli. Što me gledaš, budalo, rekao bi i ćušnuo me po glavi.
Nakon pogreba svi su se skupili u našoj kući. Jeli su, pili su i pričali o životu moje majke. Stalno sam se okretao misleći da će naići kroz vrata. I, vjerovali mi ili ne vjerovali, volio bih da je ušla, čak bih joj i sam donio najbolniju vrbovu šibu!
Ali nje nije bilo. Ni nje, ni šibe! Jedna mi se suza skliznula niz lice. Da bi sakrio suzu izišao sam u dvorište.
Kišni se sumrak spuštao po krovovima kuća. Zavlačio među mokre grane šljiva, jabuka i lipe ispred kuće. A tamo, u dnu dvorišta, ispod velikog oraha, stajala je, mokra, Uzgajivačeva kćer. Prišao sam orahu i stao pokraj nje. Stajali smo tako i šutjeli.
Poslije me pitala kakve su djevojčice u gradu. Dosadne, odgovorio sam. Tučeš li koju, tiho je i bojažljivo promrmljala. Ne, dosadne su, odgovorio sam. Uhvatila me za ruku i stavila je na svoju glavu. Zatim je mojom rukom svom snagom povukla svoju kosu. Pogledao sam je. Nemoj, rekoh, ne bih te sad mogao tješiti. Tješit ćeš me već jednom rekla je.
Una je tiho tekla u svoju vodenu budućnost. A mi smo ispod oraha stajali kao da čekamo svoju.
Tri dana poslije dženaze, vratio sam se s tetkom u Veliki Grad i školu.
Imao sam dvadeset godina kad sam završio zanat. Javio sam se u vojsku, ali me nisu uzeli jer sam bio malen i jako, jako mršav. E, onda sam se vratio u Gradić na Uni da pomognem ocu i da vidim što je s Uzgajivačem. Otac je bio sretan što sam se vratio, pa je cijeli dan kao nešto ljutito gunđao. Čak me i dvaput, iz čista mira, ćušnuo po glavi.
Nakon dva dana posjetio sam Uzgajivača. Rekao sam mu dvije-tri riječi o svome zanatu i dvije-tri o poštenju. On je šutio. Onda sam mu rekao da sam se došao oženiti njegovom kćerkom.
Natočio mi je rakiju, pa smo razgovarali o životu i konjima.
Prije nego što ću otići rekao je da mu je kćer izrasla i da je jako, jako debela.
Neka je, odgovorio sam, valjda od zdravlja.
Pa ni ti ne izgledaš kao slika, rekao je i nasmijao se. Učinilo mi se da čujem njisak konja.
Sad, debela ili mršava, ja sam je volio. To sam mu i rekao na odlasku.
Tako je Uzgajivačeva kćerka postala Mlinarica.
Zašto Mlinarica?
Zato što sam ja bio mlinarev sin, pa su me svi zvali – Mlinar.