TOPLA PRIČA ZA HLADNE DANE I JOŠ HLADNIJE NOĆI
Dakle, svega je bilo ovih dana. I, kao što rekoh – svakog čuda za tri dana dosta.
Vratimo se u normalan život, pa unatoč tome što onaj moj punašni prijatelj mislio ili ne mislio, ipak ću se malkice vratiti humorističnoj poeziji, budući da se volim šaliti, a naročito rugati samom sebi. Takva je i ova pjesma koju je svojedobno pjevao, dok je pjevao, Josip Ivanković, pisac koji danas piše za djecu i povremeno popije koje pivce više. Pjesma je prilično tužna, ako ćemo biti objektivni. Jer se tip, to jest ja, prisjeća jednog takvog ljeta i, sigurno je, baš određene ljepotice, koju, kao stari dobri gospodin, ne želi identificirati. A, s obzirom na dob, možda je autor zaboravio ime mirisnice, ali, očito, doživljaj nije. Čim mu se večeras vraća. Zapravo, kad malo bolje razmislim, pjesmu objavljujem samo zbog tog ljeta. Ovih dana je prilično hladno; ovih dana neke ljupke Blogerice, siguran sam, razmišljaju o svim onim ljetnim avanturicama i avanturetinama. Avanturice su ono što se zbiva u maloj barci, na plaži ili negdje u parku između cvjetova agava (o čemu pjeva Arsen de Dedić). Avanturetine su ono što se zbiva u raznim brodskim kabinama ili u skupim hotelskim apartmanima. Budući da sam poznat kao vrlo skroman čovjek kojem je bliža pješčana plaža nego širok krevet (ravan šor) na kojem se snimala glasovita Ševerinina TV drama s pijenjem, pušenjem i prikazom nekih tjelovježbi, odlučio sam sve romantičarke podsjetiti na, možda samo jednu, sličnu uspomenu, koja nije tako glamurozna, ali koja je, ipak, ostala negdje u kutku njihova sjećanja ili prisjećanja. Naravno, pjesmu sam nazvao Ljubavna priča, služeći se engleskim jezikom kojega uopće ne govorim, ne pišem, a ni ne razumijem. Što me često oduševljava. LOVE STORY Jedna žena, poput vala Na srce je moje pala Jedno more, puno sunca A ljepota do vrhunca Naša barka morem pliva U nju sve se dobro sliva Njene grudi, dobre nade Ti rtovi život slade Žena sjajna, ljubav svježa Tijelo njeno divna mreža A ja riba, iz dubina Ćutim svjetlo njenih tmina Bilo ljeto, stara tema Jedna plaža koje nema Ničeg nema, pa ni čamca Ni topline ispod pramca Sve je pusto, kano prije Ona drugom pramac grije Dok se pune njena bedra Mom jarbolu prazna jedra |
JUNACI BLOGOVE ULICE (10)
(Nastavak)
Uopće me nikad nije zanimalo što je pojedini pisac htio reći. Ako napiše dobro i zanimljivo onda čitam, ako je napisano loše pa još i nezanimljivo, onda knjigu bacam u najmračniji čošak srednjega vijeka, tako gdje su sve knjige bile bačene, jer nije bilo škola, pa nije imao tko ni čitati one, na primjer, domišljate Cicerenove govore. Mislim da bi svaki pisac morao jasno napisati ono što želi. Ja takve pisce volim. Oni koji zamućuju čistu misao u sklop nerazumljivih riječi, neshvatljivih rečenica, pa još pritom nevidljivom tintom pisali u čarobnim bjelinama između redaka, e takvi mi nikad nisu bili dragi. Pišu, pišu, pišu, opisuju, redaju riječi kao željezničari prazne teretne vagone, pa hajd' ti, budalo budalasta, pogodi kamo će takva kompozicija praznih vagona. Neki se vade na J. Joycea, kao i oni pišu tok svijesti. Ma neće biti. Uliks je jasan od prve do posljednje stranice, jest da se moraš mučiti da povežeš neke stvari, ali jasan je do posljednje rečenice. Ništa između redaka. Ništa htio pisac ono, htio pisac ovo. Za razliku od vojske malih Joycea. Koji ne pišu tok svijesti, nego tijek nesvijesti. Prazno i puno, golema je razlika. Praznina izbjegava pune prostore, jer se tamo ne može raskomotiti. Nema mjesta! Meni je Alojzije pričao o nekolicini naših pisaca koje osobno poznaje. Svašta. Kaže da su za svoj prazan hod dobijali čak i državne nagrade. Alojzije mi je tumačio da te pismenjakoviće nitko ne čita, ne razumije, pa čak ni njihove tetke, a poznato je koliko tetke vole svu djecu svoje braće i svojih sestara! Kaže mi Alojzije da su se ti dečki, gosponi pisci, oboružali njemu nerazumljivim teorijama privatnih kritičara. U kuloarima jedni druge podržavaju govoreći da je tajitaj napisao sjajnu knjigu, odnosno da je onajionaj opet napisao sjajnu teorijsku raspravu, da ne kažem raspru. Drugi nisu smjeli ni prismrdjeti pitanjem: Pardon, a što je tu sjajno? Ili: Kako je sjajno, kad se ne sjaji i kad ništa ne razumijem. Ovi bi na takvo pitanje osuli salvu podcjenjivačkih riječi: Vidite, takvi nam kulturu kroje, bezveznjakovići nijedni, pojma nemaju o... e, sad slijedi ono što ja ne razumijem – cijelo krdo riječi iz Rječnika Bratoljuba Klaića. Takve čak ni moj Alojzije nije razumijevao, a morate znati da Alojzije znade barem polovinu riječi iz tog Rječnika. O tome Pravopisu nisam mogao govoriti. Poslao bi me u onu stvar stvar koju inače znamo kao pička materina. Naime, on zna što je ona stvar, a pojma nema što je – pička materina! Ne bi me razumio, on je pristalica 18. ili 19. stoljeća u suvremenoj literaturi. Znam, nemojte misliti da ne znam da je potrebno i to znati, ali, jebi ga... Stoga me masirao, masirao i, napokon, upisao u Imenik dobru staru jedinicu. Kečinu kao kurčinu! Veliku kao Eiffelov toranj. Njegovo je, rekao bih, nježno upisivanje popratio svečani zvuk školskoga zvona: gotovo je, gotovo! Ali taj dan, taj prokleti dan još nije završio. Ostao je posljednji sat: sastanak razredne zajednice. Dnevni red: Kamo na maturalnu ekskurziju početkom rujna? i Razno. Pod Razno smo trebali raspraviti konačan uspjeh razreda kao takvog. Htio sam zbrisati u sunčev dan ali nisam. Šteta. Jer stvarno me ti sastanci nisu zanimali. Štoviše, bili su mi odvratni. Svaki sam se put gotovo ubio od muke da ne povraćam na tim glupavim posljednjim satima. Umjesto razrednika, zamislite, sastanak je vodio razredni starješina (hajdučki starješina), to jest predsjednik razredne zajednice Milan Mišo Obradović. Razrednik Marko Šumonja, profesor zemljopisa, sjeo bi u posljednju klupu i samo slušao. Uvijek mi se činilo da nas sluša s blagim osjećajem dosade. Činilo mi se, zapravo, da znade što ćemo sve izgovoriti. Svaki je sastanak bio brižljivo pripremljen. Nas dvadesetpetero, koliko nas je bilo u razredu, raspravljali smo o svemu i svačemu. Kritički i samokritički. Zanimljivo je da su od mene uvijek očekivali samokritiku, pa kad bih katkada namjerno šutio, kad ne bih ništa samokritički rekao o sebi, nastajala bi zabuna. Koji mu je vrag sada? Zašto oklijeva? Mišo bi tada upitao: - Druže Sebastijane, zar ti nemaš ništa za reći? - Nemam, odgovorio bih nedužnim i umiljatim glasićem. - Ja mislim, drugarice i drugovi, Mišo bi uvijek tada progovorio onim, znate, začudno važnim glasom, da drug omladinac Sebastijan Pukšec nije dovoljno samokritičan. Čuj, drug omladinac! To me je uvijek znalo nasmijati. Ja sam Milanu Miši Obradoviću drug omladinac, a on meni dragi kolega iz razreda. Pa tko tu koga jebe?! Kolega iz razreda. Sumućenik. Davljenik poput mene. I klinac poput mene. Samo tridesetak centimetara niži. I toliko, ako ne i više, bodova gluplji. Otac mu je bio nekakav općinski funkcionar. Političar u nekakvu selu, dolje u Baniji. Tamo nisu imali gimnaziju, a stari ga nije htio dati u Petrinju, kaže da je zagrebačka gimnazija priznatija u svijetu. Moš misliti! Naročito u Kini i Braziliji! Mišu nisam volio. Jedno je vrijeme, početkom ove školske godine, oblijetao oko Amalije, kao muha oko čokoladne torte, a priznat ćete da ni vi ne biste baš puno šmirglali tipa koji vam se vrti oko vaše Amalije. Ali... Amalija ga je blago odnogirala, pa se drug kolega počeo nabacivati Mirjani Bosanac. Meni se činilo da su mu bili dobri centaršutevi, ali nisu palili kod vragoljaste Mire, pa je i kod nje otpjevao solo dionicu – ajme meni, nijedna me neće/ mome srcu nigdje nema sreće. Štoviše, ubacivanje Mirjani nije najsretnije završilo za našeg predsjednika razreda. Naime, Mirjana je hodala s nekim tipom iz četvrtog a. Rukometašom. Nekakvim simpatičnim grmaljom iz Bosanskog Novog. Žive vage: sto kg u kostima i mišićima. Taj dasa baš nije mnogo fermao zaljubljenika, pa ga je isprebijao. Najnježnije što je znao. Ništa osobito, tek desetak dana traumatološkog liječenja. No, Mišo ne bi bio Milan kad od tih batina ne bi napravio spektakl by omladinska organizacija. Lijepo je sjeo i sročio žalbu protiv Mirjanina Mate Parlova, pa su istoga isprašili iz omladinske organizacije da se sve dimilo. Još su mu prišili ukorčinu pred isključene, pak sad mrdni malo dečko dragi.! Neskromnome Miši, međutoa, to nije bilo dovoljno. Pisao je svome ocu. Neka poduzme mjere. Siledžiju proč iz škole! Otac mu angažirao pola Banije, ali uzalud. Pokazalo se da i taj krvoločni grmalj, kako ga je nazvao Mišo, prokleti Bosančeros, ima taticu, trenera i saveznog rukometnog izbornika. A tatica je, osim kilograma imao i poneku tonu republičkih političkih funkcija, pa su se mnogi morali ispričavati, kao nismo znali i slični pospisepepelompoglavi odgovorima. Onda je nastupio trener, jer je grmalj bio najbolji igrač Kluba, pak je stvar završio rukometni savezni izbornik, budući da je rukometaš jedan od najboljih igrača reprezentacije. I tu je nastao kratki spoj. Mrak. Postavilo se pitanje odgovornosti pedagoških organa i kajjaznamštosvene! Uglavnom, rukometaš nije bio zlopamtilo. Zadovoljio se time da ga ne izbace iz škole. I nisu ga izbacili, premda su Mišotatini protesti stizali iz baze, mislim iz Banije. Štoviše, grmalj nije htio napisati ni žalbu, a molili su ga, nije da nisu. Četvrti je razred završio odličnim i dok se Mirjana znoji s nama u razredu, rukometaš doma znoji stolicu – za koji ga dan očekuje sastanak s ljupkom damom – maturom. Poslije tih batina, naš se zlosretni Mišo prihvatio Irene Tepić, jedne malecke glomazne Turopoljke. Njih su se dvoje lijepo snašli. Ljubav im se razbuktala prije nekoliko mjeseci, mislim na dočeku ove, osamdesetčetvrte godinice. Ona je također bila omladinski aktivist. Elem, ostao nam je još samo taj prokleti sastanak razredne zajednice. Znao sam da mi toga dana baš ne cvjetaju tikve, pa sam htio poslušati glas savjesti i petama dati vjetra. Jednostavno me maturalna ekskurzija nije zanimala, ići ću kamo odluče, ako uopće budem išao, a konačni me uspjeh razreda nije nikad ni zanimao. Svatko je kovač svoga uspjeha, kako si posijao tako ćeš i u svjedodžbi požnjeti. Znao sam da se na tom sastanku moram samoritnuti samokritikom zbog današnja dva incidenta, unatoč činjenici da mi je uspjelo izgurati Sizifovu kamenčinu uzbrdo, to jest završiti treći razred s dobrim uspjehom. Jedinica kojom me je vrli Ocwirk počastio danas, samo je snizila opću ocjenu iz hrvatskoga s trice na dvicu. Ne bi se moglo reći da se Pravopis baš rastapa od silne miline nada mnom. I da bi bio nesretan zbog moje eventualne tropavele. Naprotiv. Ali, kako je god nastojao, nije uspio zaustaviti moj spori napredak, jer sam ja ipak nekog vraga znao, a to, dopustit ćete, u današnjim uvjetima umjerenog školovanja ipak nešto znači. Eto tako. Mislio sam zbrisati, dati tabanima puta, a nisam. Bilo bi bolje da jesam! (Nastavit će se) |
HVALA NA PITANJU, ŽIV SAM!
Sve sam novine prelistao, tražeći crni okvir u kojem se moji brojni prijatelji izvješćuju da sam blago u životu kosti prepustio zemlji, a meso ljupkim i gladnim crvićima na Mirogoju. I nigdje ne naiđoh čak ni naznaku da sam riknuo ili da se moje rikavanje očekuje za koji dan i još koju noć punu snova i bludnih zamišljaja. Naime, ja kad riknem bit će objavljeno s obzirom na moje javno djelovanje. Čak i na TV, budući da sam i tu ostavio nekakvog traga, pišući scenarije za bezbroj zabavnih emisija ili dokumentarnih filmova. A da o novinama i ne pričam, jer sam i tamo ostavio koju tisuću što novinskih tekstova, što reportaža, što intervjua, što humoreski, što satira i štošta drugoga. Pipam se i svugdje sam živ, osim na jednome mjestu koje polako odlazi u legendu, to jest stanje trajnog mirovanja, što je logično i što me, ako baš želite da budem 100 % iskren, veseli. Bilo bi mi grozno kad bih čuo stih Nije moje tijelo,/ za tvoje odijelo. Što bi u mome prijevodu značilo: Man se stari moga mladog tila/ sprava ti se sasvim obisila! Annie de Meni, za koju doista mislim da je radost hrvatske pismenosti, kao uostalom i mnogi drugi da vas ne nabrajam, pitala me i ja sam joj odgovorio. Ali nisam, doista nisam očekivao da će se na Blogu trčati Kemina štafeta. Pa mi je sada malo (zapravo ne malo, nego puuunooo) neugodno. Niti igram nogomet, niti pravim financijske ili porezne skandale kao onaj, niti sam ikada bio Severinin partner (premda je dobro znam još s početka karijere), štoviše nikad nisam ni s Mamićem došao u sukob, a o Ćiri Blaževiću imam jako dobro mišljenje u sklopu njegova posla, jer je uvijek prema meni bio prijatelj i gospodin, kao i ja prema njemu; dakle, nemam nikakvih kvalifikacija Rafe ili junaka nekakvog, ne znam da li Velikog ili Toplog, Brata. I odjednom toliko lijepih ljudi oko mene. I svi me tapšu po lap topu. I svi me ljube. I sav sam pekmezav. De Belly mi kaže da sam postao slavniji nego sam ikada bio. I da se ne uobrazim, jer sam, htio ili ne htio, osvojio najveće srce na svijetu – blogersko. Ne, De Belly, siguran sam da ću ostati isti, barem me ti znaš više od 40 godina. I nisam ja osvojio veliko blogersko srce, nego je veliko blogersko srce osvojilo mene. Osim toga, ja mislim da je starcima mjesto u kutu, odakle mogu pomagati savjetima onima koji će budućnost graditi. A to su mladi. Jebo ti zemlju koju starci grade! Meni nikad neće biti jasno zašto se starci guraju na poslove koji bi mladi trebali raditi. Ja, naime, nisam vjernik. Poštujem vjernike, ali držim da je religiji mjesto kod kuće. Jer čim izađe na ulicu... S tim u svezi poštujem jedno budističko načelo koje kaže da bi čovjek trebao do 20 godine naučiti svih 100.000 stihova (dakle završiti škole); da bi vrijeme između 20. i 50. godine života morao stjecati zlato (dakle dobra); a da bi se poslije pedesete godine morao povući iz javnoga života i podučavati one do 20. godine. I to je taj krug koji se stalno obnavlja. Negdje se taj krug prekinuo. Pa, eto, ja živim u državi u kojoj jedan general, vrstan stručnjak i obrazovan pilot, mora u mirovinu s jedva navršenih pedeset godina, jer ima staža, a nekakvi političari drmaju državom, a vrijeme im je da se vrate u mirovinu, jer im je tamo i mjesto. San mi je da umrem u državi u kojoj će, recimo, predsjednik države imati 40 ili manje godina! Tako sam zadovoljan što sam tu gdje sam, dakle u kutu ili na rubu provalije. Kao onaj Salingerov junak koji vreba na rubu žitnog polja, da koje dijete ne završi, igrajući se neoprezno, u provaliji. A neki dan je jedan dječak, igrajući se svega nekoliko stotina metara od kuće raskomadan od granate. Previše sam raskomadanih tijela vidio za vrijeme prošloga rata da bih na tu vijest mogao ostati ravnodušan. Taj mali što ga je mina raskomadala, siguran sam, mogao je postati novi Nikola Tesla. Ili Ruđer Bošković. Ili Daniel Đurek. Ili Ranko Marinković. Ili... bilo tko drugi koji bi čovječanstvu donio barem nešto dobro. Napravio cipele, posadio orah, skrojio odijelo.... bilo što. Eto, De Belly, zato ću ostati onakav kakav sam bio, jer se mlado drvo savija, a staro puca. Svima zahvaljujem na čestitkama za rođendan, koji ću odšutjeti za nekoliko dana, i na čestitkama za premještaj na lijevu stranu Bloga, i obavještavam Malu Balafu Iffkicu, moju prapraunučicu: hvala na pitanju, živ sam! |
LJEPOTA ŽENSKIH NOGU
U svome zanimljivom tekstu, u petak 19. studenoga, Megi se pita: Ne znam koja je to magija koja povezuje muškarce i ženske noge, Ali smatram to neospornom činjenicom poput one da ako bacite namazanu šnitu kruha sa visine da će ona pasti na namazanu stranu. Svejedno me je to oduvijek intrigiralo, zašto je muškarcima važno da im partnerica ima «dobre» noge? Štonobise narodski reklo, pa one ionako idu sa strane...hi, hi, hi. E, pa pokušat ću odgovoriti na to zanimljivo pitanje. Izravno, a potom ću to pokušati objasniti, ako je objašnjenje uopće moguće. Sklad je ono što čini lijepe ženske noge. Noge su korijen iz kojeg izrasta sve ostalo što nas čini ljudima. A korijen je prilagodljiv, on se mora čvrsto držati za površinu kojom se krećemo Dakle, ono što kreće od zemlje, od majčice kojoj dugujemo život, do samog izvora gdje se rađa homo sapiens, mora biti u skladu. Kao rijeka što od izvora kreće, vrckava i skokovita, do one divne mirnoće kojom se ulijeva u ono u što se već ulijeva. Sklon sam mašti - sposobnosti duha da odsudne stvari predočuje kao prisutne, da stvara slike neovisne o njihovoj prisutnosti - dakle onome što mogu zamisliti. Ako su noge skladne i kreću se zamišljenom linijom ljepote, dakle ne mršave ili debele, neskladne, onda krećem za tim njenim lijepim linijama (kao što krećem za svakom lijepom predodžbom), a te me linije dovode - jebi ga - do izvora života, a izvor života nastaje u pretpostavljenom užitku, a užitak počinje tamo gdje takve ženske noge završavaju. Dakle skladne ženske noge su one noge koje pobuđuju maštu, a fantazija sve dalje sama radi... Muška mašta nije kao ženska. Muškarac mora vidjeti (makar oslikano ili napisano) da bi maštao, da bi probudio eros u sebi, da bi mogao zamišljati. Njemu treba početak da bi stigao do kraja. Kad se okrećemo za skladnim nogama u minicama (i to ne pretjeranim, jer što su minice duže, to je zamišljaj maštovitiji, a što je kraća biva agresivniji), onda se okrećemo samo zato da bismo mogli u maštarijama završiti put gdje taj sklad završava. A tamo gdje sklad završava, počinje nešto što u našoj predodžbi izgleda kao propupali cvijet, premda to često nije tako. Međutim, to je već druga priča. Koja bi nas dovela do samog izvora života. Zato se nasmiješite svakom onome tko vam trubi. On vam tako izražava divljenje glasnom vrstom komplimenta, a komplimentu se uzvraća smiješkom: hvala, shvatila sam. A onda veselo zakoračite onim vedrim, elegantnim, dugim korakom koji će nam najjasnije dočarati svu vašu gipkost i prilagodljivost. A ta dočarana gipkost će potvrditi sve ono što smo pomislili i o čemu smo sanjarili vidjevši taj sklad koji nas mami prema onom mjestu gdje sklad završava i počinje užitak. U svakom trenutku, na svakom mjestu i u svakoj situaciji. Ali to je već ono što Megi opisuje kao... hi, hi, hi. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (9)
(Nastavak)
Uvijek sam se grozio pitanja: Što je pisac htio reći? Priznajem da odgovor gotovo nikad nisam pogodio. Je li htio ovo ili ono. Soma dolara ili društvena priznanja? Ako kažem ono, stari Pravopis napravi od mene budalu, kaže da nemam pojma, jer je pisac upravo hotio reći ovo. Kad kažem pak ovo, stvar se ponavlja. Opet sam budala i neznalica. Uvijek kažem krivo. Zapravo mi to pitanje nikad nije bilo jasno. Što je pisac htio reći? To što je htio, mislio sam, sigurno je i rekao, a ono što nije htio reći, to sigurno nije ni napisao. Unatoč najjasnijoj jasnoći, od mene zahtijevaju da budem čitač tuđih misli. Da čitam u onoj bjelini između redaka. Da nastupam u cirkusu i svima okolo tumačim što su Cervantes ili Gogolj htjeli reći, a to što su htjeli reći napisali su između napisanih redaka, a ja – no, pljesak – ja sam iluzionist koji, eto, znadem čitati što nije napisano, premda su to što su napisali - ta dvojica, i ostalih milijun - ne između redaka, nego ono što je vidljivo i tiskano, tako jasno napisano da bi poruka bila razumljiva i onima koji nikad u životu nisu čuli ni za Cervantesa ili Gogolja. Ili Voltairea. Vraga. Što mi, uopće znamo o piscima izvan napisanoga? O piscima koji, na primjer, pišu između redaka? (Ne, ovo se zaista ne može izdržati i ne može proći bez moga komentara, koliko se god od toga branio! Ovakvo pitanje, oprostite, nije normalno. Jer, iz tog pitanja mladoga Sebastijana proizlazi, recimo i ovo pitanje: Što mi, profesionalni pisci, zapravo znamo o našim čitateljima? Imaju li imena i prezimena? Godinu rođenja? Profesiju? Stanuju li? Jesi li sretni u duhu one vrlo lucidne Audenove rečenice – Biti sretan znači biti slobodan, ne od boli ili straha, već od brige ili tjeskobe. – ili ih više raduje Kantova misao, dakako upitna – Kako ljude možemo učiniti sretnima ako ih ne učinimo moralnima i mudrima? Je li, ikada, pisac slijedio sudbinu svoga Čitača? Recimo ovako: Pisac dežura u knjižari ili knjižnici. Ulazi Kupac ili Posuđivač, budući Čitač. Kupi ili posudi, u onom mnoštvu tiskotina (kako bi to Ladan) upravo piščevu knjigu. Izlazi iz. Pisac ga slijedi. Kupac ili Posuđivač, budući Čitač, ulazi u tramvaj i vozi se do posljednje stanice. Do Dubrave. Tamo ulazi u autobus. Sjeda. Dakako, uvjetno sjeda. Tek ako ima mjesta u, gotovo uvijek, punim gradskim autobusima. Piscu, koji sve ovo piše, potrebno je da Kupac ili Posuđivač, budući Čitač, nađe mjesto kako bi sjeo i što prije započeo s prelistavanjem upravo kupljenje ili posuđene knjige. Pisac, kad već čini usluge, neće zaboraviti upornoga kolegu (ne, ne bojte se, neću upasti u banalnost i u pretrpanom autobusu pronaći još jedno mjesto za sjedenje, na kojem bi se umorna i napaćena piščeva guzica odmorila). Samo će zato budućega Čitača proglasiti, možda malo bahato, Kupcem. Bolje je za samu takozvanu radnju da Autor slijedi Kupca. Vožnja u prenatrpanom autobusu kao vožnja u prenatrpanom autobusu. Ako vam nije teško, na ovome mjestu prestanite s čitanjem, pak uđite u jedan od tih prenatrpanih autobusa. Imat ćete doživljaj. Tako ćete ovu piščevu intervenciju olakšati za jedan sasvim nepotreban opis. Vidiš, sad je lakše. Kupac sjedi u prenatrpanom autobusu i prelistava neku knjigu, jer kupac uvijek prelistava neku knjigu. Ne čita, samo prelistava, jer je knjigu, daje na znanje, davno pročitao, pa prelistavajući je u prepunom autobusu samo se prisjeća najljepših stranica – miss stranica – ili možda redaka – mister redaka. Autor knjige, neprimijećen od mnoštva, stoji i zaljubljeno promatra svijet oko sebe. Ne bih se začudio kad bi mu pala na pamet ideja da me zamoli, što te košta!, da svaki od mogućih putnika, u tom autobusu, drži barem jedno njegovo djelo u ruci. (U tom slučaju napisani autor bi previše podsjećao na faking pisce, a ovaj se lažni skromnik ne bi baš zamjerao tim, prilično šarmantnim znalcima crnijeh strana ljudskijeh sudbina.) I, metar po metar – kilometar-dva. Kupac, budući Čitač, silazi iz autobusa u naselju Grana. Pisac za njim. Kupac ulazi u treće stubište druge zgrade. Pisac za njim. Kupac se penje stepenicama na peti kat (lift pokvaren, ne radi). Pisac za njim. Kupac otvara druga vrata na petom katu. Pisac vadi flomaster i na naslovnoj stranici književnog časopisa zapisuje ime i prezime Kupca, točnu adresu i sve što ide uza to. Zatim pisac napušta, sad već, Čitača. Odlazi, zanemarivo euforičan, svojoj kući. Otvarajući vrata stana, viče svojoj miloj supružnici: Verba volant, scripta manent, mila! Ona mu nježno prilazi i sa suzama u očima baca u strastan zagrljaj. Zatamnjenje. U mraku se čuje: Zaboga, ženo, pa to smo prošle godine radili! Zašto žuriš s drugim izdanjem?! Pisac će ostaviti Čitača nekoliko dana. Daje mu vremena da pročita, rekli smo, kupljeno Djelo. Poslije nekoliko dana, zabrinut i nervozan, odlučuje posjetiti Čitača. Na Kolodvoru sjeda u taksi, gotovo nelagodno izgovara adresu i smišlja sudbinu djela koje se nalazi kod Čitača. Pisac ima raznih olakšica. Jedna od inih je da taj dan, upravo toga dana, lift-dizalo radi. I, dok dlanom o dlan, već je na petom katu. U sedamnaest sati, možda nekoliko minuta poslije, zvoni na vratima. Pisac uvijek zvoni jednom! Poštar dvaput, ali pisac uvijek samo jednom! Čas je kucnuo, vrata se otvaraju. Neko musavo šest-godišnje derište gleda ga, odozdo, velikim plavim upitnim okicama. Pisac samouvjereno pomiluje dijete po kosi i pita je li tata doma. Jest, tata je doma. Hoćeš li biti zlatan pa ga dozvati? Hoću. Taaataaa, jedan te stliček (mana u govoru, pisac zamjećuje, ne zna izgovarati slovo r, savjetovat će roditeljima da malog slatkog odvedu stručnjaku), treeebaaa (što je to, sad zna izgovoriti slovo r, svejedno će o tome s roditeljima)! Dolazi tata. Krpom briše desnu ruku. Dakle, pisac razmišlja prepoznavši Čitača, On je roditelj šestogodišnjeg dječaka koji ne zna ili neće sva slova pravilo izgovarati. To je prva Spoznaja o Čitaču. Možda se nekome čini da je ta Spoznaja nevažna, ali piscu o kojemu je riječ – tako nije mislio. To mu je od strašne koristi. Sad mu biva žao što u svoje djelo nije ugradio barem jednog šest-godišnjeg dječaka. Svakako će to učiniti u drugom, proširenom za dijete izdanju. Tata-čovjek ga gleda. Pisac mu očima vidi neodlučnost: Tko je sad ovo? Trgovački putnik? Čitač uključuje mračne komore svijetlih prisjećanja. Mozak se napreže. Samo što ne pukne. Uzalud. Nemoć pamćenja viri iz zbunjena lica: oprostite, ali ne mogu se sjetiti... - Ja sam Pisac. - Molim? Oprostite, ne, ali... - Ja sam Pisac one knjige što ste je neki dan... - A, tako, uđite... ženo, došao nam je pisac. Književnik, dapače. I domaćin uvodi gosta u kuću, siguran da je riječ o nekoj Nagradnoj igri. Pisac je pružio sigurnu autorsku ruku. Upoznaje se sa Čitačem. Ulazi u stan. Čitač, sad već znanac, a možda i prijatelj, uvodi uglednoga gosta u sobu koju obično nazivamo dnevnim boravkom. Pisac jednim istraživačkim okom, gotovo neprimjetnim pogledom snima prostoriju. Ništa posebno, zaključuje. Namještaj, je li, običan. Regal. U regalu televizor, color Rudi Čajevac za ljubitelje detalja. Nekoliko se knjiga ponosno prsi uz neko ukrasno staklo i dvije lutke u narodnim nošnjama. Pisac, gradski čovjek prve generacije, ne može identificirati iz kojeg su kraja te nošnje. Na stolici pokraj prozora, sjedi žena duge crne kose. Uz roza bradavicu njene lijeve nabrekle sise, pisac primjećuje novo dijete. Sasvim friško. Nema više od šest mjeseci, pisac pravilno procjenjuje starost djeteta, neidentificiranog spola. Dolje na podu, do njenih nogu, dvogodišnji dječak. Mama, daj i meni mlijeka iz sise, neću iz flaše, hoću iz sise, viče taj dvogodišnji mladić. Dakle, pisac zaključuje, djece: komada 3. - Ovo je Pisac, kaže Čitač. A ovo je, gospodine, moja supruga. Supruga se zbunjeno uspravlja i pruža desnu ruku. Pri ustajanju pomaknula se sisa i dijete se rasplaka. Sisa se zanjiše ispred čednih očiju Pisca. Zbunjeno okreće glavu. - Oprostite na ovome neredu, nismo se nadali...Tog trenutka onaj dvogodišnji dječak zaplače. Pruža ručice prema majci, dok ona spretno gura sisu u usta šest-mjesečnoj bebi. Majčice, majčice, plače dvogodišnjak. Budi miran, zlato, tepa majka. Izvolite sjesti, kaže Čitač. Pisac sjeda na tapeciranu stolicu. Žena stavlja vodu za kavu na peć. Čitač otvara regal i s gornje police, tamo gdje su ručnici, vadi bocu Zrinjskoga. Klinac pipa Pisca. Mlađi klinac plače. Najmlađe dijete ne odvaja se od mamine sise. - Jeste li za..., Čitač ne čeka odgovor i toči vinjak. - Znate, nismo se nadali, ponavlja Supruga. - Mama ja bi bobona, šmrca onaj dvogodišnjak. - Pa ni počešljala se nisam, Supruga rukom prolazi kroz kosu. - Živjeli, Čitač nazdravlja Piscu. - Ovaj nered, oprostite, oh, što nisi rekao da će doći gospodin, Supruga ubrzano pokriva dva prljava tanjura na stolu, izvinite, nismo se nadali. Dva je puna sata Pisac gostovao kod Čitača. Ne bih htio biti indiskretan, zadržimo za sebe tajnu njihova druženja. Zanemarimo ono o čemu su razgovarali. Tek bacimo pogled na stol i ustanovimo istinu: boca Zrinjskoga – prazna; džezva – prazna; čaše – prazne; šalice za kavu – prazne; tanjuri – prazni; dvije pepeljare – pune; stol pun mrvica i mrlja. Obogaćen novim iskustvom, naš se Pisac oprašta. Na vratima stana srdačno se rukuje sa svima. Obećava da će ponovo doći. Bit će nam drago, kaže Supruga. Čitač se grli s autorom. Potonjem skliznu književna suza niz obraz. Ponovo obećava da će doći. Da će im napisati pripovijetku. Roman, čak. Oh, vi ste divni, Supruga ponavlja nekoliko puta. Pisac ljubi njena muža. Anđela imate, a ne ženu, kaže. Poziva ih sebi u goste. Moja će se Muza radovati, kaže. Mora da je divno biti žena književnika, kaže Supruga. Doći ćemo, jedino ako vam ne smetamo, znate mi smo obični, možda gospođa Muza ima migrenu..., kaže Čitač. Ma, kakvi, čovječe dragi, pa vi ste Kralj-Čitač! Meni je čast..., pisac opet ljubi Čitača. Mama, meni se piški, dotrči onaj dvogodišnji sinčić. Kako se izražavaš pred književnikom, zločesti jedan, mama blago lupi dijete po glavi. Što će gospodin misliti o nama?, pogleda pisca kao da traži oprost. Što mi, dovraga, znamo o našim čitateljima?!) (Nastavit će se) |
ANTUN ŠOLJAN: VUKOVARSKI ARZUHAL
Pjesmu mi je, u dubokome gnjevu, izgovorio jedan skromno obrazovan, jednostavan čovjek, Hrvat iz Vukovara, dalekoga muslimanskoga podrijetla. Dok mi je pričao što se tamo zbiva, nije ni slutio da govori u stihovima i rimama, još manje da je to što govori i jedan pjesnički oblik starije hrvatske književnosti iz 17. - 18. stoljeća pisane arabicom - takozvane aljamiado literature - pa sam, zapisujući, njegov govor tek neznatno dotjerao i, po antologijskom Duvanjskom arzuhalu, nazvao arzuhalom - što na turskom znači koliko i memorandum. Neka to i bude.
Miroljubiv čovjek sam, a pomalo već i star, al vam velim, gospodo, platit ćete Vukovar. Satrli ste cijeli grad, napravili grdan kvar, stog vam kažem gospodo, platit ćete Vukovar. Da u mojoj kući gost hoće biti gospodar - ne ide to, gospodo, platit ćete Vukovar. Što ste htjeli, zlo ste htjeli, i bit neće nikadar - zapamtite gospodo, platit ćete Vukovar. Dugo će još Dunav teći platit će se svaka stvar - ja vam jamčim, gospodo, platit ćete Vukovar. (Pjesmu je Tonko napisao 1. prosinca 1991. godine. Budući da sam rođen istoga datuma, ali nešto mlađi i budući da smo se Tonko i ja uzajamno poštovali, što je meni činilo posebnu čast, sa zahvalnošću ovu pjesmu objavljujem ovdje. I to ne zato što ne vjerujem Scorpyu, nego zato što znam da je Šoljan puno bolji pjesnik od Vojtile. To je samo moje mišljenje, i ništa više. Ali, ako nekoga zanima, upravo sam ja, kao urednik, objavio prvi prijevod Vojtilinih pjesama. I to na srpskom, jer je prevodilac bio iz Novoga Sada, kuštravi pjesnik i nemirnik, Red Sudarski. Bilo je to, valjda mjesec dana nakon što je Vojtila izabran za rimskog biskupa.) |
I KAD ME NEMA, IMA ME
Dakle, dugo me nema, jer nemam što reći. Zapravo imam što reći, ali nemam vremena da sve to što imam reći i kažem. Najprije sam se dugo mučio s mailom, jer ga nisam znao instalirati. Naime, kompjutor nije moja generacija. Ipak sam ja stari čiča, ne znam misliti na razini ove nove tehnike, pa sve moram zapisati, dobro proučiti i, eto... A sve je moglo biti drukčije. Moj je otac bio električar, dakle za doba u kojem je živio zaista visoki intelektualac. Štoviše, bio je čak i izumitelj, ali su njegovi izumi sad nevažni. Ali, u ono vrijeme... Ja sam, kao i mnogi, u ocu vidio svjetlo, upravo onako kako je rekao Pjer Jean, njemački pisac iz 19. stoljeća. I kad sam završio osnovnu školu u Krugama, htio sam učiti da budem kao otac, dakle električar. Stari to nije dao. Rekao je – Ne ćeš se ti meni dizati u pet ujutro, kao ja! Bio je u pravu. Dižem se u tri, jer je to vrijeme kad je mir i kad se najbolje uči, piše ili misli. Kad kažem da nisam imao vremena, onda malo lažem. Imao sam vremena, ali to sam vrijeme koristio da čitam vaše tekstove i da komentiram ono što ste napisali. Držao sam da je to važnije od onoga što imam sam reći. Ono drugo vrijeme provodio sam radeći. Naime, valja mi završiti scenarij za dvije emisije u Sinju, koje snimamo 24. studenoga. A to nije malen posao. Druga stvar koja me okupirala jest Božić. Naime, naša redakcija već četvrtu godinu organizira Božićni koncert u Vukovaru. Uvodić znade biti picajzla, pa od mene traži zaista da sve istražim. A ni ja nisam bezazlen. Htio bih da taj koncert, kojeg ćemo snimiti i emitirati bude... znate.... ono pravo. A da bi bilo pravo morao sam proći kroz svu silu tekstova i bilješki. I tako dalje. Treće je opet vezano uz Uvodića. On je iz Našica i voli svoj grad. I želi učiniti sve da bi afirmirao mjesto svoga rođenja i školovanja. Prošlu je subotu bio na Danu škole. Družilo se i uživalo u uspomenama. I, naravno, kad se vratio, kaže mi da bi volio snimiti 30-minutni televizijski glazbeni film o Dori Pejačević. A to znači, ajmo kopati po knjigama, Internetima, kritikama... pa onda pročitano misliti, ali ne onako kako je Letica mislio Hrvatsku; smišljati, ali ne onako kako su smišljali kako da se dočepaju nečega što nisu imali a ni zasluživali itd. Rijet bi – kreativno mišljenje I sve to u ovih nekoliko dana. Nadam se da je ovo dobra isprika, ako je isprika. I da ćete me razumjeti, ako me razumijete. E, sad, bilo kako bilo, idem vas malo čitati, komentirati i – možda s nekom djevom malko ljubovati. Bez obzira što o tome mislio moj prijatelj Papa Raco. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (8)
(Nastavak)
Tišinasta tišina, pa još malo tiše: u razredu mrkom nek mi bude muk! Prostorom se odjekivala ta tri imena. Jeka, jeka. Od zida do zida, od stropa do poda, od tijela do tijela: J. D. Salinger, V. Šklovski i J. Škvorecky! Stari gospon profesor, onako star i malen, još se više smanjio; još više ostario. - Dakle... – nije znao što bi rekao. - Dakle, što... – sažalio mi se. Želio sam mu zaista svim srcem pomoći. – Hoćete pitati, druže profesore, tko mi je te pisce preporučio? – nastavljao sam svoju humanitarnu misiju u spašavanju njegova autoriteta. - Da, da... tko ti je njihove knjige dao? - Brat. Zapravo, nije mi dao, nego sam ih uzeo iz njegove biblioteke... - Te je knjige kupio? - Nije, druže profesore, poklonili mu neki prijatelji, pisci... - A ne novinari? - Ne, pisci. Sever mu je poklonio Šklovskog. Znate, Josip Sever, pjesnik, zna i kineski, a obožava rusku literaturu... e, on... Škvoreckog mu je poklonio Zlatko Crnković, izdavač Hit biblioteke... ne onaj glumac, nego izdavač i prevodilac. A Salingera mu dao, ne znam tko... mislim Majetić... - Tko ti je taj? Što je on napisao? - Pa, piše neke frajerske pjesme. A napisao je i roman koji je prije dvadeset godina bio zabranjen... Čangi... tako se zove roman. Ali, to nije vaša top-lista, znate... mi mladi... I opet mrki muk. Mislim da me je netremice gledao punih pet stoljeća hrvatske književnosti. Jedna je glupa muha navaljivala na zatvoren prozor. - Taaakooo?! Znao sam: tim sam se odgovorom namazao medom, ukopao do vrata u pijesak i pustio hordu mrava na slastan ručak – ljudetina s medom! Pet dana prije raspusta ja sam probudio najgoreg od svih vragova. Koja Pandora? Koja kutija? Točno sam vidio kako mu na glavi rastu rogovi, kako mu kroz nogavice proviruje rep, a cipele se pretvaraju u jarčeva kopita. Potom mu se usne razvukoše u grozan osmijeh. Tata svih Freinkesteina. A da bi sve bilo kao u filmovima strave i užasa, evo i one tišine koja prethodi oluji. Svi su se ukipili na svojim mjestima. I muha kao da je predosjećala oluju, još je bjesnije navaljivala na zatvoren prozor. Izvana, iz onog grmlja ispred našeg razreda, čuo se cvrkut grmuše. Negdje iza ugla, vozači su neumorno trubili, tramvaji zvonili... valjda je neka gužva na cesti. Pogled mi se zaustavio na nekoj gospođi koja je na balkonu svoga stana, nasuprot škole, istresala neku krpetinu. - Dobro, dobro – promrmljao je. – Lijepo je od tebe što čitaš pisce koji nisu predviđeni školskim programom, koji nisu u lektiri. Salinger, Šklovski, Škvorecky, Sever, Majetić... Prošli si put govorio o Šoljanu, Slamnigu, Pavloviću, Miličeviću, Mihaliću i što ja znam kako se zovu svi ti prijatelji tvoga brata. A nisi znao za Harambašićeve Tugomilke i Ružmarinke... - Nisam znao... ali sam znao za njegovu Japanezku himnu! - Da, te gluposti znaš... Priznajem da nisam volio čitati ni Ružmarinke, ni Tugomilke i ostalu dosadu iz lektire, ali mi ni na kraj pameti ne bi palo da ih proglašavam glupostima. Jednostavno ih nisam mogao učiti napamet, nisam imao – kako bi mnozi bozi rekli – afiniteta prema toj poeziji. A Ocwirk je baš takvu poeziju obožavao. To mu nisam zamjerao, neka voli što hoće, ali neka i mene pusti da volim ono što volim. Recimo, ja volim punjene paprike, moj brat kaže da nema bolje klope od janjetine, a stari Mirek luduje za ribama. Ocwirk je prilično star, pa mora držati neku prokletu dijetu – ni slano, ni slatko – i voli klopati nekakve dijetalne klope, jebale ga one! Bilo bi od mene prilično glupo kad bih mu rekao da su dijetalci grozomorni i bedasti samo zato što ne klopaju punjene paprike. A on meni upravo to govori. Kaže da je dijetalna hrana bolja od one prave. Kaj god. Da je tako, ne bi mu sline curile onako kako mu cure kad vidi kako Stipa pod velikim odmorom maže mirisne slavonske kobasice! O Harambašićevoj sam poeziji razmišljao kao što razmišljam o klopi. Smatrao sam da su njegove Ružmarinke dijetalna poezija, dok je – pardon – Japanezka himna, kao i one druge njegove satirične pjesme, prava zdrava hrana – recimo, poetska janjetina na ražnju, dobar pršut ili tri kg težak zubatac na gradelama. Sama priča o Japanezkoj himni je vrlo zanimljiva. Jednog je dana bratac, skupljač dobrih knjiga u svim razdobljima, donio šest knjiga Antologije hrvatskoga humora. Bilo je to baš u doba kad sam počeo naglo rasti. Tako naglo da sam mislio kako će mi glava zapinjati za glupavi Saturn. Pregledavao sam te knjige i zaustavio se na onoj koju je uredio Zvonimir Balog, pisac kojega sam prvi put sreo, čini mi se, u drugom ili treće osnovne – auuu, kad se samo sjetim Baloga, smrznem se od vrućine! Humor u poeziji, ili tako nekako. E, tamo sam našao tu i ostale sjajne pjesme. I vidio da Harambašić piše dijetalnu poeziju za književne dijetalce, a pravu za nas koji smo zdravi klopači dobro pečene poezije. Ocwirka je to jako uzrujalo. Gdje sam, zaboga, našao takve nakaradne pjesme, kad ih nema u Pet stoljeća hrvatske književnosti. Ja sam mu objasnio to što sam sada vama objasnio i još mu, kao dodatak, izdeklamirao nekoliko takvih pjesama, što je njega izbacivalo iz Sunčeva sustava literarnih vrijednosti. Za razliku od njega, cure i dečki iz razreda klicali su mi kao nogometašu kad zabije neki gol. Alojziju sam poslije sve ispričao o tome, pa me on uzeo za ruku i odveo Balogu. Zvonimiru Balogu. Dakle, rekao sam da se sjećam Baloga još iz osnovne. Bio mi je najdraži pjesnik, pa sam sav požutio od uzbuđenja kad sam ga ugledao izbliza. A on, kažem vam, uopće ne izgleda strašno, mislim kao pjesnik, onako spomenički. Svojedobno sam mislio da je Balogu jedno tristo godina, a on je, zapravo vrlo mlad; ni pet banki. Imao je dugu kosu, kao i ja i bradu kao neki pop-pjevači. Tako se i oblačio. Ništa uštirkana košulja. Ništa kravata. To mu je donijelo cijelu gomilu bodova na mojim literarnim tablicama. Ispričao sam Balogu istu priču kao i vama, a on se nasmijao. Poslije nekoliko dobrih štosova, koje mi je kao usput prodao budzašto, obećao je da će mi sutradan donijeti mnoštvo takvih pjesama. Pisac kao Balog ne laže, pa kad sam ga drugi dan potražio u uredništvo Modre laste, gdje je radio kao urednik, dao mi je gomilu dobre poezije. Milijun stihova. I to ne samo Harambašićevih, nego i drugih pisaca iz čitanki. Smrt babe Čengićkinje, Ante Kovačića. Pa Frankopana. Hej, Frankopan je sjajan! Zamislite tu ljudinu. Dok se izležavao u Bečkom Novom Mjestu i čekao da ga skrate za glavu, pisao je sjajne pjesme. Pa Krleža, Zalajala kuja povrh Slunja, Stanislav Šimić, Krklec. Pa neki Česmički, Ianus Pannonius, valjda vršnjak Dedeka Kajbumščaka! Nikad čuo, a sjajan. A tek Begović i najjebežljiviji sonetni vijenac u povijesti književnosti. Da se ubiješ. Kad sam te pjesme donio u školu, svi su poludjeli. Čisti Stenjevec. Nastalo je masovno prepisivanje. Naročito Begovića. Za spomenare i slično. Ja sam dobio nekoliko debelih bodova. Debelih kao Stipa Slavonac. Tih sam dana bio glavni u razredu. Kao Dinamo u nogometu. Baš je bio došao Ćiro Blažević za trenera i Dinamo je – Gazi, gazi, srce moje, kao što je pjevala Gabi Novak. Ja baš nisam bio na ti s nogometom. Hoću reći, nisam bio zagriženi navijač. Bilo mi je drago kad god Dinamo pobijedi, jer me stari vodio u slastičarnu i dao mi žderati kolača koliko mogu. A mogao sam. Mi smo u razredu imali jednog supertalentiranog nogometanta. To je bio Boris Gabrić. Svi smo ga zvali Gabrek. I, priznajem, svaka čast, bio je vrlo popularan. Kad su god nastupali juniori Dinama, cijeli bi se razred stuštio na utakmicu. I ono, svi bi se ubijali vrišteći Gabrekovo ime. Jasno, Gabrek je izvodio svakakve štosove. Baš kao Harambašić ili Slamnig u poeziji. O njemu su novine pisale kao o najvećem zagrebačkom nogometnom talentu. A za školu, ako ćemo pravo, baš i nije bio talentiran. Davali su mu trice za ono što bi meni dali debelu jedinicu. Uvijek je šutio, a kad bismo ga nagovorili da nešto ispriča, onda bi to bilo veri nogometno. Slušali smo uglavnom gotovo istu priču. Navodim: - Beli mi je dobacil loptu. Bil sam med trojicom, a onda sam lijevo/desno, dečki su popadali, pak sam ih pital kaj dole traže. Jedan je poskočil i štel me opalit u cevku, ali sam ga isfintiral da je zaboravil po kaj je pošel. Mislil je da je u kinu. Potlem sam zamahnul kak da bum pucal, golman je zabil nos u travu, a ja sam žogu samo ritnul v gol. Jedva je ušla. Znao je Gabrek i kartati. Kaže da je naučio od starijih nogometaša. Stalno su trenirali, putovali, igrali utakmice i kartali. I dobro je znao njemački, što je morao znati, budući da nam je njemački bio glavni. I latinski je dobro znao. Uvijek je imao peticu. Učio je i talijanski. Kad smo ga pitali zašto bolje zna strane jezike od hrvatskog - domaće je domaće! - rekao je da mora znati, jer ne zna gdje će igrati. U Njemačkoj ili Italiji. A možda i Španjolskoj. Pa mora početi učiti i španjolski. I sad, u toj tišini, skrenem pogled na Gabreka. - Jebi ga, stari, zajebo si – šapnuo je i slegnuo ramenima. A onda, čuh li čuh, kao iz daljine glas derutnog Pravopisa: - Da, te gluposti znaš!I Tada je počela masaža tjemena a la Muhammad Ali. (Nastavit će se) |
BLOG U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Danas mi je kralj De Belly Prvi vratio knjige koje sam posudio njegovoj bolesnoj kraljici Fi. Usput mi je poklonio Milčecevu knjigu Fakat Zagreb. To su već poznati feljtoni vrlo prepoznatljivog zagrebačkog novinara i književnika. E, meni je Zvonko Milčec odavno drag i simpa, premda nevjerojatno lijen. Već ga dva desetljeća molim da pročita zagrebačke feljtone Rikarda Jorgovanića, po meni jednog od nezaobilaznih zagrebačkih feljtonista (znatno mlađi suvremenik Šenoe, kome je stari Šenoa govorio na mladom grobu) ali ne da se starom šajseru! No, bilo kako bilo, ova je Milčecova knjiga izvrsna i spada u red onih pedesetak knjiga o Zagrebu koje bi svatko od nas trebao imati. Ali, nije ovo promidžba Milčeca, nego pogovora koji je napisao Alojzije s bijelim krinom, to jest De Belly, to jest Alojz Majetić. Ja inače ne čitam ni predgovore, ni pogovore prije nego što pročitam knjigu. Budući da pripadam zaljubljenicima u Milčecevo novinsko štivo, njegove sam uratke, manje-više, sve pročitao, pa se bacih na rečeni pogovor. Kad tamo, što? Kad tamo – Blog!
Naime, stari Debellyssimo ovako piše: Milčec piše svoje kolumne s onom ležernošću s kojom se pišu i opisuju dnevna zbivanja i razmišljanja u web dnevnicima zvanima blog (web-blog). I s time je opet u čudesnom dosluhu s trendovima vremena u kojem piše. A također i s generacijskim novostima, s najnovijim osjećanjem svijeta. Kad se obraća nekome koji je živio prije dva stoljeća Milčec mu se obraća kao da mu piše blog. Pa se, divnog li sklada, radujemo kad se pisac Milčec iz 21. stoljeća blogom obraća piscu Šenoi iz 19. stoljeća. I siguran sam da bi ga i Šenoa pročitao osjećajući dah novog vremena. To je u sve u redu. Majetić ovim poglavljem uvodi blog u tiskanu hrvatsku književnost (Prvi je prvi!) i na tome mu svaka čast. Na svemu, osim na Šenoi. Jer, kad Milčec piše Šenoi, ne piše njemu nego Jorgovaniću, premda ga nije pročitao. Šenoa ne bi nikad bio bloger, za razliku od Jorgavanića koji bi bio, kao što to nije ni Milčec, za razliku od De Bellog koji jest. Jorgovanić je umro ne navršivši 27 godina. Ostavio je iza sebe 7 knjiga, što pjesama, što proze i dvije knjige sjajnih feljtona. Sabrana su mu djela tiskana 1943. godine i to je razlog što je među našim čitateljima manje znan. Puno manje od Žužula. Koji je kao ambasador Lijepe i Jedine nam naše u SAD, uz sitnu ambasadorsku plaću, primao i lovu kao nadzorni organ (koga je nadzirao taj organ, iliti organčić) Plive za 41 mjesec, koliko mu je trajala ta nadzornička funkcija. U džep je strpao točno 381.000 kuna. Što mjesečno iznosi jadnih 9292 kune i 68 lipa. Ne volim zavirivati u tuđe kese, u tuđe krevete i u tuđe tanjure. Ovo sam napisao samo kao reakciju na današnje tekstove, na ovome mjestu, omiljene mi i nedostižne Ptice i dragog umjetnika u cinizmu – Scorpya. Nisu išli pogledati velesajamsku knjižaru, jer nisu imali love. A nisu imali love kad se ta lova tako dijeli hrvatskim nezasitnim domoljubima i rodoljubima. Srećom, imamo Blog, pa se takvi podaci više ne mogu skrivati iza raznih uredničkih i uređivačkih politika. Još samo jedno pojašnjenje. Bez obzira da su neke obrane onog Žužuleva službenika bile dobro napisane(i samo kao takve sam ih i pohvalio), ali samo kao jednostrano gledanje. Mislim da nije trač, mila moja Zrinka, ono što je napisano o vašem rečeniku. I po ovome podatku o zanemarivom Žužulovu džeparcu očito je da od trača nema ni t. Nije to trač, mila moja, to je drač! Kod mrtvog Reinhofera žive i ova dva stiha: Ne boli me glava što se iza brda valja/ već me bole uši u ovoj tmuši. Pa sad ti vidi, sine, rekao bi Ćiro Blažević! Gdje si sad, Papa Raco, moj prijatel! A sutra vas, naravno, častim s novim nastavkom romana. |
NORMALAN DAN U BLACK AGRAMU
Rijet bih, normalan dan. Što znači odlazak u redakciju na HTV, gdje pripremamo odlazak u Sinj 24. studenoga na snimanje nove Domovnice. Uglavnom su obje emisije gotove, sad to sve skupa treba posložiti i, gremo delat, ne?
Ne znam tko, ali netko me je neki dan žalio što radim s Uvodićem. Ja sam s Uvodićem radio desetak godina. I uvijek mi je bilo lijepo. Branko je vrlo duhovit, ugodan u društvu, pristojan pedesetgodišnjak kojemu nije ništa teško raditi i koji kao malo tko poznaje posao koji radi. Dakle, ne treba me žaliti, možda prije zavidjeti, jer je s Brankom zaista ugodno. Možda bi se prije trebalo pozabaviti fenomenom Uvodić. Naime, on točno zna što hoće i ne da se preveslati. Tolerira me zato što poštuje moje znanje i pismenost, a i zbog toga što smo slični: naime, obojica volimo pomagati bližnjima svojim. Sve što smo nas dvojica radili urodilo je plodom. Ovdje valja biti pažljiv i reći da nas dvojica nemamo isti ukus, što je dobro. Uvodić, za divno čudo. voli poeziju, kao što je volim i ja, i jedan je od rijetkih pedesetgodišnjaka koji prati suvremenu književnost. Bio sam mu u stanu i vidio biblioteku znalački odabranu, da ne kažem probranu. Često me znade iznenaditi govorenjem stihova pjesnika za koje nisam ni znao da ih je čitao. A on govori nekoliko pjesama napamet, gospode bože! Moj glazbeni ukus nije sličan njegovom, premda sam primijetio da voli Straussa što nije neko iznenađenje, ali Beethoven jest. Slavonac je i uživa i u tamburama. Zaista kao malo tko, obožava tradicijsku kulturu, jer drži da smo svi izašli iz te kulture. Pratio sam ga kad razgovara o različitostima hrvatske tradicijske kulture i zaista moram reći da me je njegovo poznavanje oborilo s nogu. U čemu je njegov fenomen? Pa u tome što znade napuniti dvorane, bez obzira gdje nastupamo i koga sve imamo u emisijama. Emisije javno snimamo uglavnom u sportskim dvoranama. I uvijek su sve pune. Štoviše, ljudi plaćaju ulaznice da bi prisustvovali našim javnim snimanjima, što nije slučaj sa studijskim emisijama. Tamo HTV plaća statiste. Koji plješću na znak asistenta režije ili animatora. Naša publika plješće programu koji voli. Naravno, Uvodić ne uživa podršku u kući. Za sve se mora izboriti svojim znanjem. Netko kaže da ima previše tamburaške glazbe na HTV. Ako pogledamo HTV program, uočit ćemo da to nije točno. U odnosu na svaku drugu glazbu, tambure gotovo da i nema. Svega pedesetak minuta u 14 dana. Averzija prema toj glazbi nastaje vjerojatno iz zavisti. Eto, Uvodić sa svojom emisijom ima više gledalaca za snimanja, nego neke emisije za emitiranja. Ali, Uvodić nikad ne ogovara svoje kolege, a bezbroj puta sam bio prisutan kad njega ogovaraju. Neki su mi čak nudili veću lovu za scenarij, ako napustim Branka. Ali, nema te love koja bi me natjerala da izdam prijatelja. Zato mi nije jasno zašto me žaliti što radim s Uvodićem. Naime, ja držim da na svijetu ima mjesta za sve, samo to mjesto moramo pronaći. Pa ako se vama, kao i meni, sviđa Edo Maaajka, onda to ne znači da je Edo neka urbana glazba, a tambure nisu. Hip-hop, rep i ostalo, u našem su narodu odavno poznati. Sjetite se onih fantastičnih brojalica, zdravica... Poslije redakcijskog sastanka šetnja kroz knjige na Velesajmu. A tamo, za divno čudo, Majetić i Fabrio potpisuju svoje knjige u Večernjakovoj biblioteci. Pričekao sam da budu gotovi, a onda De Bellym prošetao do Branka Čegeca. Pohvalili mu biblioteku. Usput smo se sreli s Brankom Šömenom, sjajnim slovenskim piscem i našim državljaninom, satiričarom, humoristom i vrsnim filmskim scenaristom koji je, svojedobno, osvajao i Zlatne arene za scenarij. S Brankom drugujem više od trideset godina. Uvijek smo se dobro slagali. Štoviše, vodio sam ga u Knin neposredno nakon Oluje, o čemu je Branko napisao sjajan tekst u slovenskim novinama. I dan-danas se čudim što taj tekst nitko nije preveo. Hvala svima koji su me podržali u protekla dva krizna dana. I, molim, vratite nam neoštećenog Papa Racu. Ako treba, savjetovat ću mu da se povuče iz Predsjedničke utrke, jer u nas ima racoždera koji bi lako mogli postati i ljudožderi. Slutim da su mu to sve namjestili neki kandidati koji su zaključili da pokraj njega nemaju šanse. Divno bi bilo kad bismo svi svoje tekstove završavali pozivom našem bratu da nam se vrati. Svakoga dana, sve dok nam se ne vrati. E, onda će Drug Forum, valjda, drukčije misliti. |
SMRT NIJE MOJA SESTRA
Preživio sam dosad najveću krizu.
Nisam skočio kroz prozor četvrtog kata. Poslije teške i neizvjesne borbe mene protiv mene, pobijedio je onaj prpošniji, onaj kojega ste upoznali na ovoj adresi. Kad bih vam opisivao tko me je sve noćas zvao – od onih mladića koje sam upoznao i koji su poginuli ili onih koji su znali izbjeći sve neprijateljske zamke ali nisu znali pobjeći vlastitoj ruci – znali biste zašto se toliko naših boraca ubilo. Naravno, znali biste i zašto im nitko nije priskočio u pomoć. Jer mi uglavnom zatvaramo oči pred tuđim takvim nevoljama. Naši su borci, hrabri na mjestima gdje se hrabrost dokazivala – u izravnoj borbi, zakazali tamo gdje nije bilo borbe, osim gole borbe za preživljavanje. Nije to – to, valjda su pomislili i napustili sve. Jer, zapravo, nikom nisu ni bili potrebni. Svakome su smetali njihovi strahovi, bili su dosadili pričama o ratu, onim herojstvima koja su činili; žene su ih se napuštale, jer su gubitnici i jer nisu znali unovčiti domoljublje; djeca su ih se bojala, jer djeca bolje razumiju strah od bilo koga drugog; njihovi ratni drugovi, kao i oni brojni naknadni zaslužnici, izbjegavali su ih; pa kamo će nego onima s kojima su branili i obranili ovu zemlju i koji su, oprostite mi, imali sreću i poginuli kad je bilo vrijeme. Ali to vrlo rijetke zanima. Jer to što se u ratu zbiva mogu shvatiti samo oni koji su strahovali kod svake eksplozije, koji su proživjeli razna kreševa, skrivali se u mišju rupu od nepodnošljivih komaraca-metaka. Ako ikada susretnete Žarko Potočnjaka, pitajte ga kako mu je bilo onoga kolovoškog dana pokraj Jasenovca, ispod nekog drvenog mosta, kad se na to područje oborilo nevrijeme od svih vrsta granata, raketa, krmača, mina, mitraljeske paljbe, tenkova i što ja znam kojeg sve naoružanja. Ja osobno ne znam što se sve može u mome životu dogoditi, ali nikad neću zaboraviti jednog mladića iz Našica, koji je ratovao u Bosanskoj Posavini, ni ime mu ne znam, čiju sam ruku nosio, dok je on uplašeno vikao - gdje mi je ruka!, gdje mi je ruka!. To mu se dogodilo prvi dan na bojišnici. I kad me god put nanese u Našice, tražim tog čovjeka i nitko mi ništa o njemu ne može reći. Govori se o zločinima hrvatske vojske. Kojim? Onim koji su učinili u bezumnom strahu za vlastiti život ili onim koji su počinili kad više nisu bili normalni? A nema normalnog čovjeka koji je u ratu proveo barem nekoliko dana. Upoznao sam jednog čovjeka iz Tenje, srednjih četrdesetih godina, kojemu su njegovi tamošnji zločesti susjedi (pravoslavci, kako ih je zvao) poklali sve – ženu, djecu, roditelje... čak i oba psa. Upoznao sam ga na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, gdje je bila prva linija obrane od napadaja iz Tenje. Negdje oko 23 sata znao se izgubiti u noći. Ujutro bi se vratio i spavao cijeli dan. Kažu da je odlazio u Tenju i tamo tražio svoje zločeste susjede. Neke je našao, neke nije. Razgovarao sam s njime nekoliko sati. Odnosno, ja sam govorio, a on je šutio. Nije plakao, nije bio bijesan, nije mrzio. On uopće nije živio, ako hoćete da znate. Odlazio je u Tenju misleći da će se probuditi iz ružna sna i da će doma zateći sve, da će njegov korak izdaleka prepoznati njegova dva psa i veselo obznaniti ukućanima – evo gazde. Ali, lavež se nije čuo, a kuća je bila crna kao noć. Poslije, kad sam se vratio u Zagreb, javiše mi da je poginuo. I on me je noćas zvao. Pa, ako baš hoćete znati što mislim o svemu tome, onda ću reći da osuđujem svaki zločin. Onaj u miru i onaj u ratu. Naročito onaj u ratu. Valja zadržati dostojanstvo u svakoj prilici. To znam, jer sam zaista vidio nož, koji mi je trebao prerezati vrat, u rukama jednog izbezumljenog mladića. Tu ruku, taj pogled i taj nož nikad nisam poistovjećivao s drugim rukama, drugim pogledima i drugim noževima. A takvih kao ja poznajem vrlo mnogo. Prema mojoj računici, takvih je bilo 99 % među hrvatskim braniteljima, raznih nacionalnosti, pa i one srpske. Mislim da vojnik nikada nije kriv, jer vojnik nema imena. Vojnik je samo vojnik i ništa više. Spomenici se dižu poznatim generalima i njihovim konjima, kao što se dižu i nepoznatim vojnicima. Što je više mrtvih vojnika, to je veći spomenik njihovu zapovjedniku! Kad sam pisao Deset domovinskih načela, 1991. godine, rekao sam nešto sasvim suprotno: veći je zapovjednik onaj iza koga korača više živih nego mrtvih vojnika. Ali, što ja znam o vojnoj strategiji?! Charles-Joseph prince de Ligne, belgijski književnik, kozmopolit, diplomat i vojnik, te austrijski maršal, koji se svojedobno dopisivao s Voltaireom, Rousseauom i Goetheom, a čija su djela tiskana u 34 knjige pod naslovom Pisma, rekao je: Uvijek se čudim kako ljudi mogu preživjeti jednu bitku, ma kako ona završila. Kako to da ne umru od tuge ako su je izgubili, ili od radosti ako su je dobili. Ne odobravam ono što se dogodilo našem prijatelju na adresi Papa Raco. A još manje onome policajcu duha (kako je znao reći Igor Mandić) koji je izbrisao iz mojih komentara njegovu posljednju poruku. Odakle mu to pravo? Taj koji je to učinio, provalio je u moj stan i ukrao mi nešto vrlo vrijedno: posljednju poruku moga prijatelja Papa Raca. Naravno, i Papa Raco griješi kad svoje mišljenje nameće kao neku vrst slobode. Sloboda jest ono što kaže Papa Raco, ali sloboda je i ono što napišu Ptica Trkačica, Annie De Meni, taj nesretni diplomat, cinični Scorpy, vesele Keš Pičke, mudre Luce, Zrinka, Megi, Kupusica i mnogi drugi... Ako ne govorim ni o vlasti, ni o vjeri, ni o politici, ni o moralu, ni o ljudima na položajima, ni o utjecajnim društvima, ni o operi, ni o drugim predstavama, ni o bilo kome tko nešto znači, mogu tiskati sve slobodno, ali pod nadzorom dva ili tri cenzora. Tako je govorio, još u 18 stoljeću, vrsni francuski ljepoduh i pisac drama Beaumarchais. Volim vas. A Velikog Brata, odnosno Gospodina Bloga, kako se do prije neki dan nazivao, molim da nam vrati neoštećenog Papa Racu! |
HRVATSKI RATNIK
Gospić je u meni pobudio niz uspomena iz razdoblja Domovinskoga rata.
Mislio sam da sam se svega oslobodio, ali nisam. Kad sam se rano jutro vratio i onako umoran zaspao, odnekud su krenuli snovi na mene i nikako da ih se oslobodim. Naime, ja nisam bio ratnik koji je pucao. Doduše bio sam onaj po kojem se pucalo, srećom bezuspješno. Ali nisam sanjao pucanje. Sanjao sam mnoge prijatelje i sad mislim na njih. Naravno, oči su mi pune suza koje se slijevaju niz lice i zaustavljaju na brkovima. U tim su suzama kupaju Jaro, Žarko, Tarapana, onaj simpa Žuti iz Tigrova, Suki, Đuro, Bagi, Žac, Paco, Dapa, Klen, Mustafa, Padobranac, Šebri, Taba, Ibro, Darko, Ivan, Bobo, Međa i brojni, brojni drugi. Među ovima nabrojanima poginuo je onaj kojega sam najmanje znao, Žuti. S njim me upoznao Žarko Potočnjak, njegov ratni drug. Žuti je imao običaj da poslije svake bitke sjedne u auto i obiđe bojišnicu, e ako je slučajno neki od prijatelja ostao negdje ranjen. Kad je poginuo, dolje kod Dubrovnika, naši su se dva dana tukli da izvuku njegovo mrtvo tijelo. U mojoj sobi i sad odjekuju njegove riječi izrečene u rujnu 1991. negdje kod Novske: Kad sve ovo sranje završi, napast ćemo neku krčmu na Trešnjevci i tri dana ne ćemo izlaziti, kužiš. Kužim, Žuti, kužim. U san mi se vratio i pokojni Dmitar Obradović, gradonačelnik Vrginmosta. Početkom kolovoza 1991. bijahu me zarobili kod Tušilovića. Otpremili su me u Vrginmost i tamo me poprilično maltretirali. Jedan 25-godišnji mladić čak se zanosio mišlju da me, onako prebijenog, i prikolje. Ne sjećam se zašto to nije učinio. Valjda sam bio nešto izvalio, pa su me poštedjeli. Čak su mi dali i vode da se umijem, a poklonili su mi kutiju cigareta. Poslije su mi dopustili da napišem nekoliko razglednica. Sjećam se, jednu sam napisao ondašnjoj dragoj, Kameliji. Dobila ju je mjesec dana poslije. Popodne je u Vrginmost stigao gradonačelnik Obradović. Pustio me uz isprike. Sjeo sam u automobil i vratio se u Zagreb. Tri mjeseca poslije, Obradovića su ubili. Znam da su to bili isti oni koji su me onako žestoko tukli u prekrasnom parku u središtu Vrginmosta. Sonet koji slijedi posvetio sam hrvatskim ratnicima. Sonet sam napisao prije nekoliko godina, kad su me isto ovako žestoko napala sjećanja. Pjesmu dosad nigdje nisam objavio. Ne mogu više, čini mi se da opet proživljavam krizu uspomena. Oprostite. Čekam da me tuga kano geler tresne I da krenem za njom, ja strpljivi patnik Al ne da se glava, uspomene bjesne Ona bi da pjeva, u njoj bdije ratnik I kad bi za pticom prhnuo put neba U radosno plavo, do same vedrine Dosta bi mi bilo mrva svježa hljeba Taj miris topline, sred hladne modrine Rekao bih ljubav, riječ je žestoka A meni su bliske Tinove daljine Bljesnu sjajna munja iz dubine oka Odjekuju zvonko tišine planine Ne dam da me žale, jedina mi drúgo Pucao sam srcem, ne imadoh drůgo |
ČETIRI LJUBAVNA DOBA
Sutra ujutro idem u Gospić. Snimamo nove dvije emisije Domovnice, pa ne bi bilo u redu da nisam s ekipom. Budući da sam imao jako puno posla, nisam stigao ispisati sve ono što sam planirao, pa se, evo, izvlačim.
Ma, ne izvlačim se, samo nemam vremena. Naime, više volim čitati ono što vi pišete, jer među vama ima izuzetno talentiranih djevojčica i dječaka, da vas sada sve ne nabrajam. Jest da sam ja stari cinik, ali u svakom ciniku znao se koji puta sakriti i grozomorni romantik. Tako se, između svih onih mojih duhovitih kalambura, zezancija, ismijavanja, nasmijavanja, ruganja, parodija... znade naći i neka prilično srcedrapateljna pjesma – mnogi prijatelji i znanci misle meni potpuno neprilična. Ali, nitko nije savršeno smiješan. Svi mi imamo neku svoju Ahilovu petu u srcu, a, kao što znate, Amorova strjelica bormeč znade pronaći put do nje. Pjesmu sam nazvao po meni najdražem glazbenom djelu Četiri godišnja doba, Antonia Vivaldia (1678. – 1741.) – Četiri ljubavna doba. I, vjerujte starom šajseru, točno ih je toliko. Svaki put. Kad bih znao to izvesti kompjutorski, svakoj od vas, mile moje, poklonio bih svjež pupoljak mirisne svibanjske ruže, a svakome od mladića jednu upravo procvjetalu bugenviliju. Pa da uživate onako kako znade uživati Ruža u haustoru. A sad mi pokušajte oprostiti što sam napisao ovu pjesmu. Proljeće je bilo igra Od dodira srce trne Ja sam bio snaga tigra A ti plaha poput srne Ljeto nam se dalo vrelo Ljubav nježna, voćka rana Sanjala si samo bijelo Budila se očarana Jesen stiže, dunja zrela Već gledamo stare slike Nit ja snažan, ni' ti vrela Družimo se iz navike Zima budi uspomene Kano da nas mladost stiže Još živimo davne sjene Ljubav nam je srcu bliže |
JUNACI BLOGOVE ULICE (7)
(Nastavak)
(Taj vrag, taj prokleti vražičak Sebastijan Pukšec i ono njegovo, rekao bih špijunsko, prisluškivanje-osluškivanje razgovora starijih! Nas nekoliko, a o nekima će tek biti riječi, voljeli smo sjediti u Klubu hrvatskih književnika – Zagreb, Trg Republike 7 – i za stolom, uz poneku bocu dobra vina, razgovarati o svemu i svačemu. Našem je društvu pripadao i Alojzije, brat Sebastijanov. Mislim da je u to doba Alojzije bio jedini novinar u Zagrebu, pa i šire, kako bi se izrazili tankoćutni javni djelatnici, kojega smo voljeli. S njime u društvu nikad nije bilo dosadno. Bio je uvijek pun dobrih štosova, i uvijek okružen lijepim ženama. Hoću reći da smo se dobro slagali, da smo mu vjerovali i da smo ga vrlo/vrlo uvažavali. Vjerujem da je i on isto mislio o nama. To vam je onaj tip novinara koji poštuje i voli svoju profesiju. Pismenost mu je bila zavidna. Vrlo obrazovan, njegove su ga kolege zvali pokretna enciklopedija. Samo smo zbog njega podnosili brata mu Sebastijana. To prištavo derište! Pisac se upravo sada, dok opisuje reakciju na posljednju rečenicu glavnog junaka, ćuti kao gnjida. Budite sigurno da će se tako osjećati i u onom čudesnom trenutku kad budete sve ovo čitali. Pisac doista vjeruje da postoji neka posebna veza između njega-pisca i vas-čitatelja. Tekst koji upravo čitate, samo je most putem kojega se uzajamno posjećujemo. Tim mostom vi upravo prilazite piscu i to baš u trenutku kad se osjeća kao gnjida. Ti boga!, uskliknuo bi A. Majetić. A kako se, objasni ti meni, gnjida osjeća? Ima li ona uopće osjećaje? Ne bih na to pitanje znao odgovoriti. Kad sam napisao da se osjećam kao gnjida onda sam htio naglasiti nemoć. Mislim da je gnjida nemoćna. Pronađeš je na nekoj dlaci i – kvrc!, nokat o nokat i nje više nema. Neće se razviti u uš. Ne bu zrasla i krv pila. Dobro, pisac zna da je gnjida jajašce mamice-krvopije uši, ali isto tako znade da nekoga nazvati pravom gnjidom ima i preneseno značenje; označava čovjeka koji je vrlo lošeg karaktera, bez dostojanstva, gad obični ili gmizavac ljepljivi. U tom se prenesenom smislu pisac osjeća kao sva navedena značenja. E, moj De Belly, već smo počeli i smislove prenositi! Ali pisac o takvim smislenim stanjima duha neće pisati. Pisac ima vedar pogled na svijet i okolinu, radostan je, pak ne bi iz razloga čovječnosti zamarao ni sebe, a ni čitateljice, drugarice svoje. Ljudi smo, je l', skrijmo svoje divne male prljavštine! Zadržimo ih u sebi, tamo im je najbolje, tamo su u svom prirodnom staništu – doma. Katkada ih pokušajmo očistiti, pokušajmo istjerati iz sebe ta smrdljiva i prljava stvorenja. To ide prilično teško, što da vam pričam, ali vrijedi pokušati. Katkada i uspije. Mlado, prokleto, prištavo derište, taj Sebastijan – kojemu je pisac, evo, drugorazredni daktilograf, prepisivač, gotovo najprivatniji biograf – često je dolazio u Klub književnika. Fol, treba brata. A kad bi došao, onda bi ostajao i prisluškivao naše čuvene razgovore. Iz razloga, meni danas nepoznatih, ipak smo voljeli njegovo prisustvovanje, u kutu nikome na putu. Kad bi pisac htio biti potpuno iskren, onda bi napisao da smo voljeli takva slušača. Satima je znao sjediti, gotovo neprimijećen, i slušati naše razgovore. A o čemu bi pisci razgovarali nego o knjigama i drugim piscima. Katkad i o ženama. Pisac će, uza sve mjere opreza, ipak reći da su ti razgovori znali biti, ne često ali ipak, vrlo lucidni. Znalo se dogoditi, tako to biva, da nam razgovori zahire u zlobna naklapanja, naročito poslije desete boce vina. Tih smo mjeseci često znali razgovarati upravo o onim piscima koje je najmlađi Pukšec izredao svome profesoru Ocwirku. Pisac će, upravo na ovome mjestu, naglasiti da su razgovori o spomenutoj književnoj kaznenoj trojki - (Trojka juri kroz škole i snjeg...) - bili na razini nadahnutih eseja Ive Hergešića, Tomislava Ladana, Antuna Šoljana, Hansa Magnusa Enzensbergera i sličnih majstora. Stoga nije ni čudo što je mali prištavac pronašao u bratovoj biblioteci malobrojne knjige te trojke i, što je još normalnije, naprosto ih progutao. Upravo tako – progutao! Te su ga knjige oborile s nogu, kako je volio reći junak jedinoga Salingerova romana. U usporedbi s lektirom, te su knjige bile pravi melem za mladog čitača. U njima je pronašao – pisac se očito ne može osloboditi započete misli (a gdje misao počinje, dečko, reci!) – dio svoga života, dio svoje ličnosti. Dakle, upravo ono što nije uspio pronaći u mnogim djelima pisaca koji u školama preživljavaju kao zadana tema – pisac: zadana tema! fuj! – s kojim se nevina (!?!) mladež okrutno muči kao obveznom lektirom. Sedamnaestogodišnji dječak-mladić-čovjek često je vrlo povodljiv. To je ono mlado drvo koje se savija onako kako vjetar puše. Zato im moramo oprostiti. U tim se godinama želi svijet promijeniti. Pisac više nije (naravno) u tim prpošnim i kurčevitim godinama i više nema želje mijenjati svijet. Pisac je (joj, što si dosadan, kao da čujem prijatelje) zadovoljan svojim životom, honorarčićima, vinčekom... Neće, valjda, to mijenjati za nešto neizvjesno. Možda, možda ipak, želja postoji, ali volje nema. Ali, pisac nije čangrizavo, zajedljivo čudovište. Ako sam nema volje, barem ne želi ni druge smetati u tome. Naročito ne želi rušiti iluzije sedamnaestogodišnjih dječaka-mladića-ljudi, koji uporno traže onaj pravi putokaz u život (prokleto moraliziranje). Dječaka-mladića-čovjeka zanima opasnost. Vole su suprotstavljati. Vole sve ono što im sliči nekoj vrsti junaštva. Da kažem još samo ovo: jedno nas je vrijeme Sebastijan ignorirao. Čak i brata, da ne govorim o drugima. Samo De Bellog (A. Majetića) nije. Sjedio je pokraj nas i zaljubljeno gledao u svoga junaka. Upijao mu svaku riječ. Mala prištava bugačica! Jednom je čak odveo oca i majku na njegovu književnu večer. Zašto? Dugo nismo mogli prokljuviti pravi razlog. Sumnjali smo da ga je oborila Majetićeva pjesma Sinoć, kam me mačka kibnula. Upravo je to ona pjesma koja bi mogla zarobiti mladog frajera, kinfu. Ali nije. I kad smo već odustali od ispitivanja razloga za ljubav prema De Bellom, mali se otkrio. Pisac se ne može točno sjetiti o čemu je bila riječ, valjda smo opet razgovarali o nečem ključnom, nečem vrlo važnom za povijest književnosti i, biva, nismo se mogli složiti. Nastala je strašna svađa. Govorili smo istodobno i to prilično glasno. Jedan drugoga nismo čuli. Samo smo sebe slušali. I, tada, Deus ex machina, mali se umiješao i razriješio literarni gordijski čvor. – Čangi je u pravu!, rekao je. Rekao je to mirno, kao da se samo po sebi razumije. Gotovo kao usput. Bez ikakve dramske predradnje. A mi, stari konjoslavi, mi smo zanijemili. Čini mi se, nisam sasvim siguran, da sam u očima Alojzija Pukšeca vidio suzu. Eto, to je moj obračun s pripovjedačem. I to sam morao reći. A sad se vratimo priči.) (Nastavit će se iduće nedjelje) |
PETAK JE, ALI I TO JE SAMO PRIVREMENA ČINJENICA
Davno sam pročitao knjigu Četvrtak poslije petka, meni dragog sarajevskog pisca Seada Fetahagića. I ne mislim ovdje prepričavati taj roman, premda me nešto vuče. Ali, naslov! Naslov je svjetlo! Ne volim riječ mrak, za moj ulkus – previše je mraka u mraku!
Mnogo se različitih stvari događalo prošlih dana i ja sam ih uporno izbjegavao. To je kao kad uporno, ispod tepiha, skrivate smeće, koje se skuplja u vašem životu. Ja u sobi nema tepiha, pa se smeće ne može sakriti. Svakodnevno se susrećem s njime, preskačem preko brojnih novinskih izrezaka koje sam pomno spremao da bih na njih odgovorio ili da bi ih komentirao. Ono: danas ću/sutra ću – nikad ću! Sve ono što možeš učiniti danas ostavi za vječnost. Jer vječnost sve rješava. Ali, od danas do vječnosti je dug put. Ne bi bio dug, da se ne mora živjeti. A kad se već mora živjeti, onda se mora živjeti i sa smećem. Kaže se: daj čovjeku vlast i upoznat ćeš ga. Pogledajte samo sve te silne portire, vozače, redare i ine najniže i najviše takozvane dužnosnike različitih vlasti. Pas, kažu, poprima karakteristike svoga gospodara. Ako mu je gospodar ljut, mrzi cijeli svijet, pa što onda očekivati od psa nego da grize, reži i laje na sve oko sebe! Poljevači ulica namjerno nas polijevaju dok prolazimo ulicom koju peru, jer, zaboga, oni to mogu, u njihovim je rukama ono vodeno crijevo vlasti! Eto, Žužul se koprca, još bi, itekako, ostao tamo gdje može izigravati ljubitelja opera, sireva i vina. Bože, koliko je vremena izgubio da nauči koja košulja ide uz koje vino, ili koje vino ide uz koju operu, ili koja opera ide uz koju cipelu?! Norma se gleda s dvije lijeve žute cipele, Othelo s dvije desne crne cipele, a Carmen bosim nogama! A uza sve to ide izbjegavanje poreza, razni behteli i slične műčke mućke. Znam ga još iz MORH-a kad je radio u sobi do moje. Bilo je tamo nekoliko lijepih ljudi koje sam volio i nekoliko koji mi se nikad nisu sviđali. Recimo, Krunu Matešića, koji je bio šef i meni i Žužulu, volio sam i poštovao. Tonu Mijatovića, koji je također bio šef meni i Žužulu, isto sam volio i poštovao. Ivana Tolja, također. S njima sam i danas prijatelj, imamo neke svoje živote, ali nam je drago kad nas sudba negdje spoji. Žužula nikad nisam stigao upoznati. Znam što je po struci i ne znam što on zna o toj struci; nešto sam malo čitao ono što je napisao ali, nije ostavio neki naročiti dojam. O tome bi, recimo, više znale Keš Pičke. Jer Žužul i danas ima svoju sobu kao profesor na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tamo će se vratiti ukaljan političkim bezvezarijama i predavat će mladim ljudima. Valjda i Keš Pičkama. Ja ne bih. Bilo bi me sram. Nestao je iz IPD-ea kao da ga nikad nije bilo. Bacio se u diplomaciju, pa je počeo učiti koje čarape idu na koju nogu. Mislim da Žužul pripada onoj vrsti ljudi koji mogu sve. Mogao bi prati zagrebačke ulice, mogao bi držati govore u obje ruke, mogao bi naučiti čak i vezati vezicama mokasinke, ali nikad neće moći naučiti onu staru kinesku mudrost: Čini zlo i nadaj se, čini dobro i vjeruj. Ne volim kad se čovjek valja u blatu, osobito u skupom odijelu, uredno podšišan i izbrijan, pa tako ne volim ni to što se događa Žužulu. Ali, preda mnom je slika moga prijatelja Branka Jordanića, bivšeg glavnog državnog inspektora, koji je smijenjen s te funkcije, jer je valjalo pokriti Žužula i njegovo neznanje, pa nekako lakše podnosim Žužulovu tužnu sudbinu. Oni koji me znaju, znaju i to da sam sve ovo govorio i prije nego je Jordanić smijenjen. Štoviše, to sam i samom Branku rekao. Jer moralo se skrenuti pažnja javnosti s državnog ljubimca. Mislim da se ni Branko ne raduje takvom Žužulovu padu. Mene ne zanimaju posljednji Žužulovi ispadi. Dovoljno mi je što znam da je Žužul prevario svoju državu, budući da nije plaćao porez. Sveučilišni profesor i diplomat od karijere, eto, nije znao da se moraju poštovati zakoni svoje zemlje. Ako je Republika Hrvatska njegova zemlja, a kaže da jest. Uhvaćen od poreznika, platio je, kažu, sve sa zateznim kamatama. Upravo zato nikad u njemu nisam vidio ministra vanjskih poslova, dakle čovjeka koji i mene predstavlja u svim inozemstvima. Kao što predstavlja i sve moje prijatelje, one u životu i vas u Blogolandu. Premda mi u Lijepoj našoj blogovskoj državi imamo druge, znatno kvalitetnije i znatno poštenije predstavnike diljem svijeta. Ne bih vas nabrajao, da slučajno koga ne ispustim. Sanader je izabrao takvog čovjeka da mu bude ministar vanjskih poslova. I tako je Predsjednik Vlade Republike Hrvatske štitio svojim autoritetom čovjeka koji nije znao da se svoja država ne smije varati. Naš bi narod rekao: kakav predsjednik, takav i ministar. Znam da sam u krivu, ali takvom se jednoličnom mišljenju žestoko opirem. Iskreno se nadam se da me razumijete. Ako me pak ne razumijete, znači da nisam dobro izložio svoje mišljenje, pa se ispričavam. Bolje nisam znao i zato ne odustajem od teksta. Premda je petak. E, pa mile djevojčice i dječaci, neka vam ona noć traje sve... do četvrtka! |
DOBA SMANJENIH OČEKIVANJA
Već sam nekoliko puta spominjao Paula Krugmana, američkog ekonomista. Ali sve je to bilo na razini onoga što sam pokušao nestručno protumačiti ono o čemu Krugman stručno govori. Evo, američki su izbori završeni, na ovome je mjestu bilo mnogo emocija, pak bih vas, mile i mili moji, pokušao upoznati s tim čovjekom. Oba teksta koja ovdje objavljujem zaista su toliko dobra i neuobičajena da, oprostite, nisam izdržao da ih ne podijelim s vama.
Najprije ću donijeti kratku, ali vrlo preciznu preporuku Paula Anthonya Samoelsona, glasovitog američkog ekonomista i profesora starije generacije, pisca mnogih ekonomskih djela. Poznat je po tome što matematičkom metodom analizira probleme ekonomske teorije, kao što je zaposlenost, proizvodnja, distribucija, vrijednost i ekonomska dinamika. Evo što on kaže u svojoj Preporuci: PREPORUKA PAULA A. SAMUELSONA O ekonomiji se danas piše bolje nego ikada ranije. Međutim, toliko se mnogo sada piše – sa sporovima u kojima sudionici često nisu ni svjesni da govore o različitim stvarima – da ste kao misaon i motiviran čitatelj u većoj neizvjesnosti nego ikada. Što činiti? Potreban je kompetentan vodič, djelo priređeno od strane provjerenog i dokazanog istraživača, kratka knjiga uputa koja će probrati bitne stvari kako bi ih naglasila i razvrstala ih na razborit način koji će steći vaše povjerenje i razumijevanje. Velik je to zahtjev. Ali Paul Krugman je ekonomist koji će pokušat obaviti takav posao. I vidim da je uspio zadivljujuće dobro. Ponosan sam na moju generaciju ekonomista koji su se bavili ekonomskom politikom. Njihova su vam imena poznata: Walter Heller, Milton Friedman, John Keneth Galbraith, Artur Okun, Herbert Stein, Peter Drucker i još mnogi. Međutim, znanost napreduje, kao što neki mudrac reče, sprovod po sprovod. Paul Krugman je zvijezda u usponu ovog i sljedećeg stoljeća, i sav mu svijet dolazi po mišljenje. Znalac je međunarodnih financija, ali one su samo jedna od mnogih tema u kojima je kod kuće. Svjetska banka, MMF, japanska središnja banka i bostonski ogranak američkog Sustava federalnih rezervi – svi oni nastoje koristiti njegovu mudrost i njegove ideje. Knjiga Doba smanjenih očekivanja je iznimno postignuće. Ekonomistima i neekonomistima koji je koriste kao pomorsku kartu kako bi plovili kroz misterije inflacije i recesije, ekonomike ponude i proizvodnosti, plutajućih deviznih tečajeva i živahnih burzi, želim Bon Voyage! Sam Krugman, u svome Predgovoru, ovako vas mami na čitanje. Paul Krugman: PREDGOVOR Tri su vrste pisanja o ekonomiji: pisanje grčkim slovima, svođenje svega na rast i pad i aerodromska literatura. Pisanje grčkim slovima – formalno, teoretsko, matematičko – profesorski je način komuniciranja. Kao i svako znanstveno područje, ni ekonomija nije pošteđena piskarala i foliranata koji koriste komplicirani jezik kako bi prikrili banalnost svojih ideja. Ima u njoj i temeljitih mislilaca koji se služe specijaliziranim jezikom te discipline kao efikasnim načinom izražavanja dubokih spoznaja. Međutim, čak i najbolje pisanje grčkim slovima potpuno je neprohodno svakome bez postdiplomske izobrazbe u ekonomiji. (Pisac prikaza u Village Voice-u bio je zle sreće da naiđe na ponešto moga rada grčkim slovima; našao je jednadžbe, grafikone i grafove zapanjujuće nejasnoće... jezik u odnosu na koji srednjevjekovna skolastika djeluje pristupačna, čak raduje.) Ekonomija rasta i pada je ono što se susreće na poslovnim stranicama novina ili, uostalom, na TV. Zaokupljena je najnovijim vijestima i posljednjim brojkama, i otuda joj ime: prema najnovijoj statistici, počeci gradnje kuća rastu, što ukazuje na neočekivanu stranu privrede.. Cijene obveznica pale su na vijesti o... Ovu vrstu ekonomije bije glas da je zatupljujuće dosadna, glas koji je gotovo u potpunosti opravdan. Postoji umijeće da se stvari čine dobro, postoji Zen svega, čak i kratkoročnog ekonomskog prognoziranja. Međutim, većina ljudi nažalost misli da je ekonomija rasta i pada ono čime se ekonomisti bave. Konačno, aerodromska ekonomija je jezik ekonomskih bestselera. Ove su knjige najistaknutije izložene u knjižarama na aerodromima gdje postoji vjerojatnost da će ih kupiti poslovni putnici kojima je odgođen let. Većina ovih knjiga pretkazuje katastrofu: novu veliku depresiju, preuzimanje svega bitnog u našoj privredi od strane japanskih multinacionalnih poduzeća, propast našeg novca. Manjina ih je suprotnoga stajališta, bezgraničnog optimizma: nova tehnologija ili ekonomija ponude spremaju se povesti nas u eru ekonomskog napretka bez presedana. Bila pesimistična ili optimistička, aerodromska je ekonomija obično zabavna, rijetko dobro informirana i nikada ozbiljna. Što je onda za misaonog čitatelja koji želi biti dobro informiran, ali ne želi spremati doktorat? Odgovor je, nažalost, da takvoga nema baš mnogo. Washington Post mi se 1989. obratio idejom da napišem kratku knjigu o privredi SAD koja bi bila pristupačna nestručnoj javnosti, a ipak zadržala intelektualnu kvalitetu. Zamislili su je kao pokusno izdanje za seriju knjiga sažetog upućivanja u razna pitanja, od nacionalne obrane do zaštite okoliša, u kojima su specijalisti i obrazovana javnost prestali govoriti uzajamno razumljiv jezik. Rezultat je ova knjiga. Naslov knjige, i njezina tema, došli su mi kad sam pokušavao odrediti u čemu aerodromska ekonomija griješi. Najvažniji problem s knjigama na novinskim kioscima je, činilo mi se, što ne vide nikakav prostor koji bi se nalazio između katastrofe i blaženstva. Ili je privreda pred raspadom ili će sve biti divno. Budući pak da se privreda rijetko raspada, ljudi koji nisu zloslutnog raspoloženja obično će zaključiti da nam ide dobro. Međutim, izbjegavanje krize i uspješnost nije jedno te isto. Jednostavna je činjenica da privreda SAD nije uspješna u usporedbi s bilo kojim ranijim očekivanjem. Krajem 1960-ih godina skoro je svatko očekivao nastavljanje velikog poslijeratnog privrednog poleta. Na primjer, članak u časopisu Fortune iz 1967. pretkazao je da će se realne nadnice povećati do 2000. godine za 150 posto. A realne nadnice zapravo nisu sada ništa veće nego što su bile u vrijeme tog članka. Dok je nekoliko Amerikanaca prosperiralo do ranije nedoživljenih razmjera, siromaštvo se u Americi povećavalo kako opsegom tako i žestinom. Kad će sva ova razočarenja kulminirati krizom? Posve je moguće nikada – i baš glede toga aerodromska ekonomija dovodi u zabludu. Može se imati stabilnost bez napretka, i izbjegavati depresiju bez postizanja solidnog ekonomskog rasta. Upravo to se događalo u privredi SAD tijekom posljednje generacije, i vjerojatno će se događati još koje vrijeme. Moglo se očekivati da će ekonomski problemi Amerike dosegnuti krizu na drugi način, kroz politički proces. U odnosu na ono što je pred jednu generaciju gotovo svatko očekivao, naša je privreda funkcionirala užasno; sigurno bi se očekivalo drastičnu političku reakciju. Međutim, usprkos povremenih naleta populizma, nije nikad došlo do takve reakcije. Nepostojanje protesta zbog našeg u osnovi očajnog ekonomskog funkcioniranja smatram najupadljivijom činjenicom glede Amerike danas. Bio je to znak naše političke snage ili slabosti, zapanjujuće je kako su olako Amerikanci snizili svoja očekivanja u skladu sa svojom performansom, do mjere da se s političke točke gledanja naše ekonomsko upravljanje ukazuje kao veliki uspjeh. To je, dakle, moja tema. Živimo u doba smanjenih očekivanja, u eri u kojoj naša privreda nije osobito uspješna, ali nema političkog zahtjeva da bude uspješnija. U ovoj knjizi pokušavam dokumentirati kako naše ekonomske promašaje tako i naše uspjehe. Što je važnije, pokušavam objasniti zašto ne ulažemo veći napor da poduzmemo nešto glede naše razočaravajuće privrede – a to se pretežno svodi na bolnost mjera koje bismo trebali poduzeti kad bismo ozbiljno željeli promjene. Pokušavam također ocrtati moguće posljedice nastavljanja naše sadašnje ekonomske politike. Ova knjiga nastoji usput izložili nekoliko stvari koje profesionalni ekonomisti znaju, ali ih šira javnost u pravilu ne zna. Važno je razumjeti zašto je jeftinije trpjeti inflaciju, i skuplje zaustaviti je, nego što to većina ljudi shvaća; zašto protekcionizam, premda je obično loš, ne uzrokuje depresije; kako je slom-štedno-kreditnih udruga uzrokovan retorikom o slobodnom tržištu koja je u tom slučaju bila neumjesna. Utvrdio sam da se u ovim drugim pitanjima jednostavnu istinu općenito smatra šokantnom i heretičkom. Nadam se da će Amerika na kraju biti trgnuta iz svoje uspavanosti i još se jednom početi suočavati s problemima umjesto puštanja da stvari idu kako idu. Međutim, početak akcije mora počivati u shvaćanju. Ova knjiga nije politički traktat ili poziv na oružje. Ona je nešto rjeđe: pokušaj da se opiše stvari kakve jesu i objasni zašto su takve. Knjiga Doba smanjenih očekivanja tiskana je, u sjajnom prijevodu Luke Markovića, s pogovorom i stručnom redakcijom Mie Mikić, u Zagrebu 2002. godine. Izdavač je MASMEDIA d.o.o. Zagreb. |
JOGURT S FILTEROM
Nemaju svi telefone, ne znaju svi što je elektronska poštu, moj Papa Raco. Postoje ljudi koji se još uvijek služe starim informativnim sustavima. Eto, danas dok šetah s De Bellym bespućima naših prekosavskih stvarnosti, na balkon moga stana sletio je golub pismonoša. Vjerujući ljudima, taj topli poštarski stvor prišao je mojoj staroj majci, a ona, ne znajući ni tko je ona, a kamoli tko je golub, uhvatila ga je i zavrnula vratom. Poslije, čerupajući ga, našla je ovo pismo. Kad sam stigao doma, rekla mi je da je došao neki poštar koji je donio ovo pismo za mene, a njoj poklonio ovo malo pile, pa ako bi joj htio to pile ispeći za večeru. I dok se golub peče na laganoj vatri, evo pisma meni nepoznatog seoskog pisca. Gospodine Kemoterapijo, molimo vas da objavite ovo pismo: Ne tako davno, u selu mojem malom, obradovala nas je vijest da su dvije velike hrvatske profitabilne tvrtke, Tvornica duhana Rovinj i Lura grupa, počele pregovore o spajanju. To valja pozdraviti. Jer, duhan i krave od pamtivijeka idu zajedno. Osnovni problem, koji te dvije tvrtke povezuje, premala je proizvodnja mlijeka i prevelika proizvodnja cigareta u Hrvatskoj. Stručnjaci TDR i Lura grupe vide problem u neplanskoj proizvodnji, a dijelom i dosadi koja mori neposredne proizvođačice mlijeka - krave. Naime, krave žive zatvorene, kao da su na robiji. Ne vide ni sunca ni mjeseca. A da o bikovima i ne govorimo. Hrane ih sijenom i ribljim brašnom. Što krave čini nervoznima. A neke i polude. Ovim je inicijativnim dogovorom tome jadu doskočeno. Pa će TDR i Lura grupa uzgoju krava pristupiti znanstveno. Zato krave najprije treba osloboditi nervoze. A poznato je, premda znanstveno nedokazano, da cigareta, osim što truje - smiruje. Često i zauvijek. Sad ćemo kravama davati cigarete. I naučiti ih pušiti. Da se ne bi živcirale. Kad nisu nervozne, davat će više mlijeka. Osim toga, gledano dugoročno, oslobodili smo mnoge potencijalne pašnjake. Koji su i sada prazni, ali netko bi se mogao dosjetiti i na praznim pašnjacima uzgajati krave, ovce i koze. Što bi umnogome poskupilo proizvodnju mlijeka. Zato će ovaj prirodni savez između proizvođača mlijeka i proizvođača cigareta donijeti mnoge koristi. Na praznim pašnjacima uzgajat će se duhan. Što će zaposliti barem dio od tristo tisuća nezaposlenih Hrvata. Jedan dio novozaposlenih proizvodit će duhan, drugi cigarete, a treći dio radit će na radnom mjestu pripaljivača cigareta nervoznim kravama. Mo'š misliti - radno mjesto kvalificiran pripaljivač cigareta! Ili: VKV, inženjer itd. A mo'š i zamisliti kako to izgleda: krava je nervozna; bacaka se ideološki i lijevo i desno; to primijeti šef pripaljivača cigareta. Pa naredi radniku da smiri kravu. Ovaj vadi dugi ili kratki ronhill, stavlja ga kravi u usta i pripali joj. Krava se naglo smiri i blaženo odahne. Drugi stručnjak, zadužen za muzenje, prihvati se vimena i - eto ti mlijeka koliko god hoćeš. Od svega toga mi ćemo seljaci najviše profitirati. Jer poznato je da radnici u duhanskoj industriji rade u znatno boljim uvjetima nego mi seljaci. Pa se nadamo da ćemo i mi raditi u sličnim uvjetima. Očekujemo da ćemo u štalama imati higijenske prostorije iliti zahode za krave. Zahod za malu i zahod za veliku kravlju nuždu. Da nam krave svoje prirodne potrebe ne bi obavljale u prostorijama gdje se hrane. Time sprječavamo mogućnost opće zaraze. Zatim klima uređaje. Da nam se krave zimi ne bi smrzavale, a ljeti znojile. Poznato je da krave daju više mlijeka uz dobru glazbu. Ugradit ćemo u štale najmodernije glazbene linije. Što će utjecati na glazbenu naobrazbu nas seljaka. Jer kravama ne ćemo smjeti puštati gange, ojkalice i tamburašku glazbu, nego Bethovena i Brahmsa. Koji znatno bolje, znanstveno je dokazano, utječu na mliječne žlijezde krava od razno-raznih narodnih tužbalica i rera. Zato mi seljaci pozdravljamo ujedinjavanje ova dva poslovna giganta. Jer će tako naši potrošači lakše nabavljati mlijeko i mliječne prerađevine. Budući da će mlijeka biti posvuda. Pa i u trafikama. U kojima će moći kupovati mlijeko ili jogurt. S filterom ili bez filtera. |
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv