Preživio sam dosad najveću krizu.
Nisam skočio kroz prozor četvrtog kata. Poslije teške i neizvjesne borbe mene protiv mene, pobijedio je onaj prpošniji, onaj kojega ste upoznali na ovoj adresi.
Kad bih vam opisivao tko me je sve noćas zvao – od onih mladića koje sam upoznao i koji su poginuli ili onih koji su znali izbjeći sve neprijateljske zamke ali nisu znali pobjeći vlastitoj ruci – znali biste zašto se toliko naših boraca ubilo.
Naravno, znali biste i zašto im nitko nije priskočio u pomoć.
Jer mi uglavnom zatvaramo oči pred tuđim takvim nevoljama. Naši su borci, hrabri na mjestima gdje se hrabrost dokazivala – u izravnoj borbi, zakazali tamo gdje nije bilo borbe, osim gole borbe za preživljavanje.
Nije to – to, valjda su pomislili i napustili sve.
Jer, zapravo, nikom nisu ni bili potrebni. Svakome su smetali njihovi strahovi, bili su dosadili pričama o ratu, onim herojstvima koja su činili; žene su ih se napuštale, jer su gubitnici i jer nisu znali unovčiti domoljublje; djeca su ih se bojala, jer djeca bolje razumiju strah od bilo koga drugog; njihovi ratni drugovi, kao i oni brojni naknadni zaslužnici, izbjegavali su ih; pa kamo će nego onima s kojima su branili i obranili ovu zemlju i koji su, oprostite mi, imali sreću i poginuli kad je bilo vrijeme.
Ali to vrlo rijetke zanima. Jer to što se u ratu zbiva mogu shvatiti samo oni koji su strahovali kod svake eksplozije, koji su proživjeli razna kreševa, skrivali se u mišju rupu od nepodnošljivih komaraca-metaka.
Ako ikada susretnete Žarko Potočnjaka, pitajte ga kako mu je bilo onoga kolovoškog dana pokraj Jasenovca, ispod nekog drvenog mosta, kad se na to područje oborilo nevrijeme od svih vrsta granata, raketa, krmača, mina, mitraljeske paljbe, tenkova i što ja znam kojeg sve naoružanja.
Ja osobno ne znam što se sve može u mome životu dogoditi, ali nikad neću zaboraviti jednog mladića iz Našica, koji je ratovao u Bosanskoj Posavini, ni ime mu ne znam, čiju sam ruku nosio, dok je on uplašeno vikao - gdje mi je ruka!, gdje mi je ruka!. To mu se dogodilo prvi dan na bojišnici. I kad me god put nanese u Našice, tražim tog čovjeka i nitko mi ništa o njemu ne može reći.
Govori se o zločinima hrvatske vojske. Kojim? Onim koji su učinili u bezumnom strahu za vlastiti život ili onim koji su počinili kad više nisu bili normalni? A nema normalnog čovjeka koji je u ratu proveo barem nekoliko dana. Upoznao sam jednog čovjeka iz Tenje, srednjih četrdesetih godina, kojemu su njegovi tamošnji zločesti susjedi (pravoslavci, kako ih je zvao) poklali sve – ženu, djecu, roditelje... čak i oba psa. Upoznao sam ga na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, gdje je bila prva linija obrane od napadaja iz Tenje. Negdje oko 23 sata znao se izgubiti u noći. Ujutro bi se vratio i spavao cijeli dan. Kažu da je odlazio u Tenju i tamo tražio svoje zločeste susjede. Neke je našao, neke nije. Razgovarao sam s njime nekoliko sati. Odnosno, ja sam govorio, a on je šutio. Nije plakao, nije bio bijesan, nije mrzio. On uopće nije živio, ako hoćete da znate. Odlazio je u Tenju misleći da će se probuditi iz ružna sna i da će doma zateći sve, da će njegov korak izdaleka prepoznati njegova dva psa i veselo obznaniti ukućanima – evo gazde. Ali, lavež se nije čuo, a kuća je bila crna kao noć. Poslije, kad sam se vratio u Zagreb, javiše mi da je poginuo. I on me je noćas zvao.
Pa, ako baš hoćete znati što mislim o svemu tome, onda ću reći da osuđujem svaki zločin. Onaj u miru i onaj u ratu. Naročito onaj u ratu. Valja zadržati dostojanstvo u svakoj prilici. To znam, jer sam zaista vidio nož, koji mi je trebao prerezati vrat, u rukama jednog izbezumljenog mladića. Tu ruku, taj pogled i taj nož nikad nisam poistovjećivao s drugim rukama, drugim pogledima i drugim noževima. A takvih kao ja poznajem vrlo mnogo. Prema mojoj računici, takvih je bilo 99 % među hrvatskim braniteljima, raznih nacionalnosti, pa i one srpske.
Mislim da vojnik nikada nije kriv, jer vojnik nema imena. Vojnik je samo vojnik i ništa više. Spomenici se dižu poznatim generalima i njihovim konjima, kao što se dižu i nepoznatim vojnicima. Što je više mrtvih vojnika, to je veći spomenik njihovu zapovjedniku!
Kad sam pisao Deset domovinskih načela, 1991. godine, rekao sam nešto sasvim suprotno: veći je zapovjednik onaj iza koga korača više živih nego mrtvih vojnika. Ali, što ja znam o vojnoj strategiji?!
Charles-Joseph prince de Ligne, belgijski književnik, kozmopolit, diplomat i vojnik, te austrijski maršal, koji se svojedobno dopisivao s Voltaireom, Rousseauom i Goetheom, a čija su djela tiskana u 34 knjige pod naslovom Pisma, rekao je:
Uvijek se čudim kako ljudi mogu preživjeti jednu bitku, ma kako ona završila. Kako to da ne umru od tuge ako su je izgubili, ili od radosti ako su je dobili.
Ne odobravam ono što se dogodilo našem prijatelju na adresi Papa Raco. A još manje onome policajcu duha (kako je znao reći Igor Mandić) koji je izbrisao iz mojih komentara njegovu posljednju poruku. Odakle mu to pravo? Taj koji je to učinio, provalio je u moj stan i ukrao mi nešto vrlo vrijedno: posljednju poruku moga prijatelja Papa Raca.
Naravno, i Papa Raco griješi kad svoje mišljenje nameće kao neku vrst slobode. Sloboda jest ono što kaže Papa Raco, ali sloboda je i ono što napišu Ptica Trkačica, Annie De Meni, taj nesretni diplomat, cinični Scorpy, vesele Keš Pičke, mudre Luce, Zrinka, Megi, Kupusica i mnogi drugi...
Ako ne govorim ni o vlasti, ni o vjeri, ni o politici, ni o moralu, ni o ljudima na položajima, ni o utjecajnim društvima, ni o operi, ni o drugim predstavama, ni o bilo kome tko nešto znači, mogu tiskati sve slobodno, ali pod nadzorom dva ili tri cenzora. Tako je govorio, još u 18 stoljeću, vrsni francuski ljepoduh i pisac drama Beaumarchais.
Volim vas.
A Velikog Brata, odnosno Gospodina Bloga, kako se do prije neki dan nazivao, molim da nam vrati neoštećenog Papa Racu!
Post je objavljen 11.11.2004. u 20:41 sati.