Danas mi je kralj De Belly Prvi vratio knjige koje sam posudio njegovoj bolesnoj kraljici Fi. Usput mi je poklonio Milčecevu knjigu Fakat Zagreb. To su već poznati feljtoni vrlo prepoznatljivog zagrebačkog novinara i književnika. E, meni je Zvonko Milčec odavno drag i simpa, premda nevjerojatno lijen. Već ga dva desetljeća molim da pročita zagrebačke feljtone Rikarda Jorgovanića, po meni jednog od nezaobilaznih zagrebačkih feljtonista (znatno mlađi suvremenik Šenoe, kome je stari Šenoa govorio na mladom grobu) ali ne da se starom šajseru! No, bilo kako bilo, ova je Milčecova knjiga izvrsna i spada u red onih pedesetak knjiga o Zagrebu koje bi svatko od nas trebao imati. Ali, nije ovo promidžba Milčeca, nego pogovora koji je napisao Alojzije s bijelim krinom, to jest De Belly, to jest Alojz Majetić. Ja inače ne čitam ni predgovore, ni pogovore prije nego što pročitam knjigu. Budući da pripadam zaljubljenicima u Milčecevo novinsko štivo, njegove sam uratke, manje-više, sve pročitao, pa se bacih na rečeni pogovor. Kad tamo, što? Kad tamo – Blog!
Naime, stari Debellyssimo ovako piše:
Milčec piše svoje kolumne s onom ležernošću s kojom se pišu i opisuju dnevna zbivanja i razmišljanja u web dnevnicima zvanima blog (web-blog). I s time je opet u čudesnom dosluhu s trendovima vremena u kojem piše. A također i s generacijskim novostima, s najnovijim osjećanjem svijeta. Kad se obraća nekome koji je živio prije dva stoljeća Milčec mu se obraća kao da mu piše blog. Pa se, divnog li sklada, radujemo kad se pisac Milčec iz 21. stoljeća blogom obraća piscu Šenoi iz 19. stoljeća. I siguran sam da bi ga i Šenoa pročitao osjećajući dah novog vremena.
To je u sve u redu. Majetić ovim poglavljem uvodi blog u tiskanu hrvatsku književnost (Prvi je prvi!) i na tome mu svaka čast. Na svemu, osim na Šenoi. Jer, kad Milčec piše Šenoi, ne piše njemu nego Jorgovaniću, premda ga nije pročitao. Šenoa ne bi nikad bio bloger, za razliku od Jorgavanića koji bi bio, kao što to nije ni Milčec, za razliku od De Bellog koji jest. Jorgovanić je umro ne navršivši 27 godina. Ostavio je iza sebe 7 knjiga, što pjesama, što proze i dvije knjige sjajnih feljtona. Sabrana su mu djela tiskana 1943. godine i to je razlog što je među našim čitateljima manje znan.
Puno manje od Žužula. Koji je kao ambasador Lijepe i Jedine nam naše u SAD, uz sitnu ambasadorsku plaću, primao i lovu kao nadzorni organ (koga je nadzirao taj organ, iliti organčić) Plive za 41 mjesec, koliko mu je trajala ta nadzornička funkcija. U džep je strpao točno 381.000 kuna. Što mjesečno iznosi jadnih 9292 kune i 68 lipa.
Ne volim zavirivati u tuđe kese, u tuđe krevete i u tuđe tanjure. Ovo sam napisao samo kao reakciju na današnje tekstove, na ovome mjestu, omiljene mi i nedostižne Ptice i dragog umjetnika u cinizmu – Scorpya. Nisu išli pogledati velesajamsku knjižaru, jer nisu imali love. A nisu imali love kad se ta lova tako dijeli hrvatskim nezasitnim domoljubima i rodoljubima. Srećom, imamo Blog, pa se takvi podaci više ne mogu skrivati iza raznih uredničkih i uređivačkih politika.
Još samo jedno pojašnjenje. Bez obzira da su neke obrane onog Žužuleva službenika bile dobro napisane(i samo kao takve sam ih i pohvalio), ali samo kao jednostrano gledanje. Mislim da nije trač, mila moja Zrinka, ono što je napisano o vašem rečeniku. I po ovome podatku o zanemarivom Žužulovu džeparcu očito je da od trača nema ni t.
Nije to trač, mila moja, to je drač!
Kod mrtvog Reinhofera žive i ova dva stiha: Ne boli me glava što se iza brda valja/ već me bole uši u ovoj tmuši.
Pa sad ti vidi, sine, rekao bi Ćiro Blažević!
Gdje si sad, Papa Raco, moj prijatel!
A sutra vas, naravno, častim s novim nastavkom romana.
Post je objavljen 13.11.2004. u 22:22 sati.