PETAK JE, ALI I TO JE SAMO PRIVREMENA ČINJENICA
Davno sam pročitao knjigu Četvrtak poslije petka, meni dragog sarajevskog pisca Seada Fetahagića. I ne mislim ovdje prepričavati taj roman, premda me nešto vuče. Ali, naslov! Naslov je svjetlo! Ne volim riječ mrak, za moj ulkus – previše je mraka u mraku!
Mnogo se različitih stvari događalo prošlih dana i ja sam ih uporno izbjegavao. To je kao kad uporno, ispod tepiha, skrivate smeće, koje se skuplja u vašem životu. Ja u sobi nema tepiha, pa se smeće ne može sakriti. Svakodnevno se susrećem s njime, preskačem preko brojnih novinskih izrezaka koje sam pomno spremao da bih na njih odgovorio ili da bi ih komentirao. Ono: danas ću/sutra ću – nikad ću! Sve ono što možeš učiniti danas ostavi za vječnost. Jer vječnost sve rješava. Ali, od danas do vječnosti je dug put. Ne bi bio dug, da se ne mora živjeti. A kad se već mora živjeti, onda se mora živjeti i sa smećem. Kaže se: daj čovjeku vlast i upoznat ćeš ga. Pogledajte samo sve te silne portire, vozače, redare i ine najniže i najviše takozvane dužnosnike različitih vlasti. Pas, kažu, poprima karakteristike svoga gospodara. Ako mu je gospodar ljut, mrzi cijeli svijet, pa što onda očekivati od psa nego da grize, reži i laje na sve oko sebe! Poljevači ulica namjerno nas polijevaju dok prolazimo ulicom koju peru, jer, zaboga, oni to mogu, u njihovim je rukama ono vodeno crijevo vlasti! Eto, Žužul se koprca, još bi, itekako, ostao tamo gdje može izigravati ljubitelja opera, sireva i vina. Bože, koliko je vremena izgubio da nauči koja košulja ide uz koje vino, ili koje vino ide uz koju operu, ili koja opera ide uz koju cipelu?! Norma se gleda s dvije lijeve žute cipele, Othelo s dvije desne crne cipele, a Carmen bosim nogama! A uza sve to ide izbjegavanje poreza, razni behteli i slične műčke mućke. Znam ga još iz MORH-a kad je radio u sobi do moje. Bilo je tamo nekoliko lijepih ljudi koje sam volio i nekoliko koji mi se nikad nisu sviđali. Recimo, Krunu Matešića, koji je bio šef i meni i Žužulu, volio sam i poštovao. Tonu Mijatovića, koji je također bio šef meni i Žužulu, isto sam volio i poštovao. Ivana Tolja, također. S njima sam i danas prijatelj, imamo neke svoje živote, ali nam je drago kad nas sudba negdje spoji. Žužula nikad nisam stigao upoznati. Znam što je po struci i ne znam što on zna o toj struci; nešto sam malo čitao ono što je napisao ali, nije ostavio neki naročiti dojam. O tome bi, recimo, više znale Keš Pičke. Jer Žužul i danas ima svoju sobu kao profesor na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tamo će se vratiti ukaljan političkim bezvezarijama i predavat će mladim ljudima. Valjda i Keš Pičkama. Ja ne bih. Bilo bi me sram. Nestao je iz IPD-ea kao da ga nikad nije bilo. Bacio se u diplomaciju, pa je počeo učiti koje čarape idu na koju nogu. Mislim da Žužul pripada onoj vrsti ljudi koji mogu sve. Mogao bi prati zagrebačke ulice, mogao bi držati govore u obje ruke, mogao bi naučiti čak i vezati vezicama mokasinke, ali nikad neće moći naučiti onu staru kinesku mudrost: Čini zlo i nadaj se, čini dobro i vjeruj. Ne volim kad se čovjek valja u blatu, osobito u skupom odijelu, uredno podšišan i izbrijan, pa tako ne volim ni to što se događa Žužulu. Ali, preda mnom je slika moga prijatelja Branka Jordanića, bivšeg glavnog državnog inspektora, koji je smijenjen s te funkcije, jer je valjalo pokriti Žužula i njegovo neznanje, pa nekako lakše podnosim Žužulovu tužnu sudbinu. Oni koji me znaju, znaju i to da sam sve ovo govorio i prije nego je Jordanić smijenjen. Štoviše, to sam i samom Branku rekao. Jer moralo se skrenuti pažnja javnosti s državnog ljubimca. Mislim da se ni Branko ne raduje takvom Žužulovu padu. Mene ne zanimaju posljednji Žužulovi ispadi. Dovoljno mi je što znam da je Žužul prevario svoju državu, budući da nije plaćao porez. Sveučilišni profesor i diplomat od karijere, eto, nije znao da se moraju poštovati zakoni svoje zemlje. Ako je Republika Hrvatska njegova zemlja, a kaže da jest. Uhvaćen od poreznika, platio je, kažu, sve sa zateznim kamatama. Upravo zato nikad u njemu nisam vidio ministra vanjskih poslova, dakle čovjeka koji i mene predstavlja u svim inozemstvima. Kao što predstavlja i sve moje prijatelje, one u životu i vas u Blogolandu. Premda mi u Lijepoj našoj blogovskoj državi imamo druge, znatno kvalitetnije i znatno poštenije predstavnike diljem svijeta. Ne bih vas nabrajao, da slučajno koga ne ispustim. Sanader je izabrao takvog čovjeka da mu bude ministar vanjskih poslova. I tako je Predsjednik Vlade Republike Hrvatske štitio svojim autoritetom čovjeka koji nije znao da se svoja država ne smije varati. Naš bi narod rekao: kakav predsjednik, takav i ministar. Znam da sam u krivu, ali takvom se jednoličnom mišljenju žestoko opirem. Iskreno se nadam se da me razumijete. Ako me pak ne razumijete, znači da nisam dobro izložio svoje mišljenje, pa se ispričavam. Bolje nisam znao i zato ne odustajem od teksta. Premda je petak. E, pa mile djevojčice i dječaci, neka vam ona noć traje sve... do četvrtka! |
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv