HVALA NA PITANJU, ŽIV SAM!
Sve sam novine prelistao, tražeći crni okvir u kojem se moji brojni prijatelji izvješćuju da sam blago u životu kosti prepustio zemlji, a meso ljupkim i gladnim crvićima na Mirogoju. I nigdje ne naiđoh čak ni naznaku da sam riknuo ili da se moje rikavanje očekuje za koji dan i još koju noć punu snova i bludnih zamišljaja. Naime, ja kad riknem bit će objavljeno s obzirom na moje javno djelovanje. Čak i na TV, budući da sam i tu ostavio nekakvog traga, pišući scenarije za bezbroj zabavnih emisija ili dokumentarnih filmova. A da o novinama i ne pričam, jer sam i tamo ostavio koju tisuću što novinskih tekstova, što reportaža, što intervjua, što humoreski, što satira i štošta drugoga. Pipam se i svugdje sam živ, osim na jednome mjestu koje polako odlazi u legendu, to jest stanje trajnog mirovanja, što je logično i što me, ako baš želite da budem 100 % iskren, veseli. Bilo bi mi grozno kad bih čuo stih Nije moje tijelo,/ za tvoje odijelo. Što bi u mome prijevodu značilo: Man se stari moga mladog tila/ sprava ti se sasvim obisila! Annie de Meni, za koju doista mislim da je radost hrvatske pismenosti, kao uostalom i mnogi drugi da vas ne nabrajam, pitala me i ja sam joj odgovorio. Ali nisam, doista nisam očekivao da će se na Blogu trčati Kemina štafeta. Pa mi je sada malo (zapravo ne malo, nego puuunooo) neugodno. Niti igram nogomet, niti pravim financijske ili porezne skandale kao onaj, niti sam ikada bio Severinin partner (premda je dobro znam još s početka karijere), štoviše nikad nisam ni s Mamićem došao u sukob, a o Ćiri Blaževiću imam jako dobro mišljenje u sklopu njegova posla, jer je uvijek prema meni bio prijatelj i gospodin, kao i ja prema njemu; dakle, nemam nikakvih kvalifikacija Rafe ili junaka nekakvog, ne znam da li Velikog ili Toplog, Brata. I odjednom toliko lijepih ljudi oko mene. I svi me tapšu po lap topu. I svi me ljube. I sav sam pekmezav. De Belly mi kaže da sam postao slavniji nego sam ikada bio. I da se ne uobrazim, jer sam, htio ili ne htio, osvojio najveće srce na svijetu – blogersko. Ne, De Belly, siguran sam da ću ostati isti, barem me ti znaš više od 40 godina. I nisam ja osvojio veliko blogersko srce, nego je veliko blogersko srce osvojilo mene. Osim toga, ja mislim da je starcima mjesto u kutu, odakle mogu pomagati savjetima onima koji će budućnost graditi. A to su mladi. Jebo ti zemlju koju starci grade! Meni nikad neće biti jasno zašto se starci guraju na poslove koji bi mladi trebali raditi. Ja, naime, nisam vjernik. Poštujem vjernike, ali držim da je religiji mjesto kod kuće. Jer čim izađe na ulicu... S tim u svezi poštujem jedno budističko načelo koje kaže da bi čovjek trebao do 20 godine naučiti svih 100.000 stihova (dakle završiti škole); da bi vrijeme između 20. i 50. godine života morao stjecati zlato (dakle dobra); a da bi se poslije pedesete godine morao povući iz javnoga života i podučavati one do 20. godine. I to je taj krug koji se stalno obnavlja. Negdje se taj krug prekinuo. Pa, eto, ja živim u državi u kojoj jedan general, vrstan stručnjak i obrazovan pilot, mora u mirovinu s jedva navršenih pedeset godina, jer ima staža, a nekakvi političari drmaju državom, a vrijeme im je da se vrate u mirovinu, jer im je tamo i mjesto. San mi je da umrem u državi u kojoj će, recimo, predsjednik države imati 40 ili manje godina! Tako sam zadovoljan što sam tu gdje sam, dakle u kutu ili na rubu provalije. Kao onaj Salingerov junak koji vreba na rubu žitnog polja, da koje dijete ne završi, igrajući se neoprezno, u provaliji. A neki dan je jedan dječak, igrajući se svega nekoliko stotina metara od kuće raskomadan od granate. Previše sam raskomadanih tijela vidio za vrijeme prošloga rata da bih na tu vijest mogao ostati ravnodušan. Taj mali što ga je mina raskomadala, siguran sam, mogao je postati novi Nikola Tesla. Ili Ruđer Bošković. Ili Daniel Đurek. Ili Ranko Marinković. Ili... bilo tko drugi koji bi čovječanstvu donio barem nešto dobro. Napravio cipele, posadio orah, skrojio odijelo.... bilo što. Eto, De Belly, zato ću ostati onakav kakav sam bio, jer se mlado drvo savija, a staro puca. Svima zahvaljujem na čestitkama za rođendan, koji ću odšutjeti za nekoliko dana, i na čestitkama za premještaj na lijevu stranu Bloga, i obavještavam Malu Balafu Iffkicu, moju prapraunučicu: hvala na pitanju, živ sam! |
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv