(Nastavak)
(Taj vrag, taj prokleti vražičak Sebastijan Pukšec i ono njegovo, rekao bih špijunsko, prisluškivanje-osluškivanje razgovora starijih!
Nas nekoliko, a o nekima će tek biti riječi, voljeli smo sjediti u Klubu hrvatskih književnika – Zagreb, Trg Republike 7 – i za stolom, uz poneku bocu dobra vina, razgovarati o svemu i svačemu. Našem je društvu pripadao i Alojzije, brat Sebastijanov. Mislim da je u to doba Alojzije bio jedini novinar u Zagrebu, pa i šire, kako bi se izrazili tankoćutni javni djelatnici, kojega smo voljeli. S njime u društvu nikad nije bilo dosadno. Bio je uvijek pun dobrih štosova, i uvijek okružen lijepim ženama. Hoću reći da smo se dobro slagali, da smo mu vjerovali i da smo ga vrlo/vrlo uvažavali. Vjerujem da je i on isto mislio o nama. To vam je onaj tip novinara koji poštuje i voli svoju profesiju. Pismenost mu je bila zavidna. Vrlo obrazovan, njegove su ga kolege zvali pokretna enciklopedija. Samo smo zbog njega podnosili brata mu Sebastijana. To prištavo derište!
Pisac se upravo sada, dok opisuje reakciju na posljednju rečenicu glavnog junaka, ćuti kao gnjida. Budite sigurno da će se tako osjećati i u onom čudesnom trenutku kad budete sve ovo čitali. Pisac doista vjeruje da postoji neka posebna veza između njega-pisca i vas-čitatelja. Tekst koji upravo čitate, samo je most putem kojega se uzajamno posjećujemo. Tim mostom vi upravo prilazite piscu i to baš u trenutku kad se osjeća kao gnjida.
Ti boga!, uskliknuo bi A. Majetić. A kako se, objasni ti meni, gnjida osjeća? Ima li ona uopće osjećaje?
Ne bih na to pitanje znao odgovoriti. Kad sam napisao da se osjećam kao gnjida onda sam htio naglasiti nemoć. Mislim da je gnjida nemoćna. Pronađeš je na nekoj dlaci i – kvrc!, nokat o nokat i nje više nema. Neće se razviti u uš. Ne bu zrasla i krv pila. Dobro, pisac zna da je gnjida jajašce mamice-krvopije uši, ali isto tako znade da nekoga nazvati pravom gnjidom ima i preneseno značenje; označava čovjeka koji je vrlo lošeg karaktera, bez dostojanstva, gad obični ili gmizavac ljepljivi. U tom se prenesenom smislu pisac osjeća kao sva navedena značenja.
E, moj De Belly, već smo počeli i smislove prenositi!
Ali pisac o takvim smislenim stanjima duha neće pisati. Pisac ima vedar pogled na svijet i okolinu, radostan je, pak ne bi iz razloga čovječnosti zamarao ni sebe, a ni čitateljice, drugarice svoje. Ljudi smo, je l', skrijmo svoje divne male prljavštine! Zadržimo ih u sebi, tamo im je najbolje, tamo su u svom prirodnom staništu – doma. Katkada ih pokušajmo očistiti, pokušajmo istjerati iz sebe ta smrdljiva i prljava stvorenja. To ide prilično teško, što da vam pričam, ali vrijedi pokušati. Katkada i uspije.
Mlado, prokleto, prištavo derište, taj Sebastijan – kojemu je pisac, evo, drugorazredni daktilograf, prepisivač, gotovo najprivatniji biograf – često je dolazio u Klub književnika. Fol, treba brata. A kad bi došao, onda bi ostajao i prisluškivao naše čuvene razgovore. Iz razloga, meni danas nepoznatih, ipak smo voljeli njegovo prisustvovanje, u kutu nikome na putu. Kad bi pisac htio biti potpuno iskren, onda bi napisao da smo voljeli takva slušača.
Satima je znao sjediti, gotovo neprimijećen, i slušati naše razgovore. A o čemu bi pisci razgovarali nego o knjigama i drugim piscima. Katkad i o ženama. Pisac će, uza sve mjere opreza, ipak reći da su ti razgovori znali biti, ne često ali ipak, vrlo lucidni. Znalo se dogoditi, tako to biva, da nam razgovori zahire u zlobna naklapanja, naročito poslije desete boce vina.
Tih smo mjeseci često znali razgovarati upravo o onim piscima koje je najmlađi Pukšec izredao svome profesoru Ocwirku. Pisac će, upravo na ovome mjestu, naglasiti da su razgovori o spomenutoj književnoj kaznenoj trojki - (Trojka juri kroz škole i snjeg...) - bili na razini nadahnutih eseja Ive Hergešića, Tomislava Ladana, Antuna Šoljana, Hansa Magnusa Enzensbergera i sličnih majstora. Stoga nije ni čudo što je mali prištavac pronašao u bratovoj biblioteci malobrojne knjige te trojke i, što je još normalnije, naprosto ih progutao. Upravo tako – progutao! Te su ga knjige oborile s nogu, kako je volio reći junak jedinoga Salingerova romana. U usporedbi s lektirom, te su knjige bile pravi melem za mladog čitača. U njima je pronašao – pisac se očito ne može osloboditi započete misli (a gdje misao počinje, dečko, reci!) – dio svoga života, dio svoje ličnosti. Dakle, upravo ono što nije uspio pronaći u mnogim djelima pisaca koji u školama preživljavaju kao zadana tema – pisac: zadana tema! fuj! – s kojim se nevina (!?!) mladež okrutno muči kao obveznom lektirom.
Sedamnaestogodišnji dječak-mladić-čovjek često je vrlo povodljiv. To je ono mlado drvo koje se savija onako kako vjetar puše. Zato im moramo oprostiti. U tim se godinama želi svijet promijeniti. Pisac više nije (naravno) u tim prpošnim i kurčevitim godinama i više nema želje mijenjati svijet. Pisac je (joj, što si dosadan, kao da čujem prijatelje) zadovoljan svojim životom, honorarčićima, vinčekom... Neće, valjda, to mijenjati za nešto neizvjesno. Možda, možda ipak, želja postoji, ali volje nema. Ali, pisac nije čangrizavo, zajedljivo čudovište. Ako sam nema volje, barem ne želi ni druge smetati u tome. Naročito ne želi rušiti iluzije sedamnaestogodišnjih dječaka-mladića-ljudi, koji uporno traže onaj pravi putokaz u život (prokleto moraliziranje). Dječaka-mladića-čovjeka zanima opasnost. Vole su suprotstavljati. Vole sve ono što im sliči nekoj vrsti junaštva.
Da kažem još samo ovo: jedno nas je vrijeme Sebastijan ignorirao. Čak i brata, da ne govorim o drugima. Samo De Bellog (A. Majetića) nije. Sjedio je pokraj nas i zaljubljeno gledao u svoga junaka. Upijao mu svaku riječ. Mala prištava bugačica! Jednom je čak odveo oca i majku na njegovu književnu večer. Zašto? Dugo nismo mogli prokljuviti pravi razlog. Sumnjali smo da ga je oborila Majetićeva pjesma Sinoć, kam me mačka kibnula. Upravo je to ona pjesma koja bi mogla zarobiti mladog frajera, kinfu. Ali nije. I kad smo već odustali od ispitivanja razloga za ljubav prema De Bellom, mali se otkrio.
Pisac se ne može točno sjetiti o čemu je bila riječ, valjda smo opet razgovarali o nečem ključnom, nečem vrlo važnom za povijest književnosti i, biva, nismo se mogli složiti. Nastala je strašna svađa. Govorili smo istodobno i to prilično glasno. Jedan drugoga nismo čuli. Samo smo sebe slušali. I, tada, Deus ex machina, mali se umiješao i razriješio literarni gordijski čvor.
– Čangi je u pravu!, rekao je.
Rekao je to mirno, kao da se samo po sebi razumije. Gotovo kao usput. Bez ikakve dramske predradnje. A mi, stari konjoslavi, mi smo zanijemili. Čini mi se, nisam sasvim siguran, da sam u očima Alojzija Pukšeca vidio suzu.
Eto, to je moj obračun s pripovjedačem. I to sam morao reći. A sad se vratimo priči.)
(Nastavit će se iduće nedjelje)
Post je objavljen 07.11.2004. u 00:35 sati.