(Nastavak)
Uvijek sam se grozio pitanja: Što je pisac htio reći? Priznajem da odgovor gotovo nikad nisam pogodio. Je li htio ovo ili ono. Soma dolara ili društvena priznanja? Ako kažem ono, stari Pravopis napravi od mene budalu, kaže da nemam pojma, jer je pisac upravo hotio reći ovo.
Kad kažem pak ovo, stvar se ponavlja. Opet sam budala i neznalica.
Uvijek kažem krivo.
Zapravo mi to pitanje nikad nije bilo jasno. Što je pisac htio reći? To što je htio, mislio sam, sigurno je i rekao, a ono što nije htio reći, to sigurno nije ni napisao. Unatoč najjasnijoj jasnoći, od mene zahtijevaju da budem čitač tuđih misli. Da čitam u onoj bjelini između redaka. Da nastupam u cirkusu i svima okolo tumačim što su Cervantes ili Gogolj htjeli reći, a to što su htjeli reći napisali su između napisanih redaka, a ja – no, pljesak – ja sam iluzionist koji, eto, znadem čitati što nije napisano, premda su to što su napisali - ta dvojica, i ostalih milijun - ne između redaka, nego ono što je vidljivo i tiskano, tako jasno napisano da bi poruka bila razumljiva i onima koji nikad u životu nisu čuli ni za Cervantesa ili Gogolja. Ili Voltairea. Vraga. Što mi, uopće znamo o piscima izvan napisanoga? O piscima koji, na primjer, pišu između redaka?
(Ne, ovo se zaista ne može izdržati i ne može proći bez moga komentara, koliko se god od toga branio! Ovakvo pitanje, oprostite, nije normalno. Jer, iz tog pitanja mladoga Sebastijana proizlazi, recimo i ovo pitanje: Što mi, profesionalni pisci, zapravo znamo o našim čitateljima?
Imaju li imena i prezimena? Godinu rođenja? Profesiju? Stanuju li?
Jesi li sretni u duhu one vrlo lucidne Audenove rečenice – Biti sretan znači biti slobodan, ne od boli ili straha, već od brige ili tjeskobe. – ili ih više raduje Kantova misao, dakako upitna – Kako ljude možemo učiniti sretnima ako ih ne učinimo moralnima i mudrima?
Je li, ikada, pisac slijedio sudbinu svoga Čitača?
Recimo ovako:
Pisac dežura u knjižari ili knjižnici. Ulazi Kupac ili Posuđivač, budući Čitač. Kupi ili posudi, u onom mnoštvu tiskotina (kako bi to Ladan) upravo piščevu knjigu. Izlazi iz. Pisac ga slijedi. Kupac ili Posuđivač, budući Čitač, ulazi u tramvaj i vozi se do posljednje stanice. Do Dubrave. Tamo ulazi u autobus. Sjeda. Dakako, uvjetno sjeda. Tek ako ima mjesta u, gotovo uvijek, punim gradskim autobusima. Piscu, koji sve ovo piše, potrebno je da Kupac ili Posuđivač, budući Čitač, nađe mjesto kako bi sjeo i što prije započeo s prelistavanjem upravo kupljenje ili posuđene knjige. Pisac, kad već čini usluge, neće zaboraviti upornoga kolegu (ne, ne bojte se, neću upasti u banalnost i u pretrpanom autobusu pronaći još jedno mjesto za sjedenje, na kojem bi se umorna i napaćena piščeva guzica odmorila). Samo će zato budućega Čitača proglasiti, možda malo bahato, Kupcem. Bolje je za samu takozvanu radnju da Autor slijedi Kupca.
Vožnja u prenatrpanom autobusu kao vožnja u prenatrpanom autobusu. Ako vam nije teško, na ovome mjestu prestanite s čitanjem, pak uđite u jedan od tih prenatrpanih autobusa. Imat ćete doživljaj. Tako ćete ovu piščevu intervenciju olakšati za jedan sasvim nepotreban opis.
Vidiš, sad je lakše. Kupac sjedi u prenatrpanom autobusu i prelistava neku knjigu, jer kupac uvijek prelistava neku knjigu. Ne čita, samo prelistava, jer je knjigu, daje na znanje, davno pročitao, pa prelistavajući je u prepunom autobusu samo se prisjeća najljepših stranica – miss stranica – ili možda redaka – mister redaka. Autor knjige, neprimijećen od mnoštva, stoji i zaljubljeno promatra svijet oko sebe. Ne bih se začudio kad bi mu pala na pamet ideja da me zamoli, što te košta!, da svaki od mogućih putnika, u tom autobusu, drži barem jedno njegovo djelo u ruci. (U tom slučaju napisani autor bi previše podsjećao na faking pisce, a ovaj se lažni skromnik ne bi baš zamjerao tim, prilično šarmantnim znalcima crnijeh strana ljudskijeh sudbina.)
I, metar po metar – kilometar-dva. Kupac, budući Čitač, silazi iz autobusa u naselju Grana. Pisac za njim. Kupac ulazi u treće stubište druge zgrade. Pisac za njim. Kupac se penje stepenicama na peti kat (lift pokvaren, ne radi). Pisac za njim. Kupac otvara druga vrata na petom katu. Pisac vadi flomaster i na naslovnoj stranici književnog časopisa zapisuje ime i prezime Kupca, točnu adresu i sve što ide uza to.
Zatim pisac napušta, sad već, Čitača. Odlazi, zanemarivo euforičan, svojoj kući. Otvarajući vrata stana, viče svojoj miloj supružnici: Verba volant, scripta manent, mila! Ona mu nježno prilazi i sa suzama u očima baca u strastan zagrljaj. Zatamnjenje. U mraku se čuje: Zaboga, ženo, pa to smo prošle godine radili! Zašto žuriš s drugim izdanjem?!
Pisac će ostaviti Čitača nekoliko dana. Daje mu vremena da pročita, rekli smo, kupljeno Djelo.
Poslije nekoliko dana, zabrinut i nervozan, odlučuje posjetiti Čitača.
Na Kolodvoru sjeda u taksi, gotovo nelagodno izgovara adresu i smišlja sudbinu djela koje se nalazi kod Čitača.
Pisac ima raznih olakšica. Jedna od inih je da taj dan, upravo toga dana, lift-dizalo radi. I, dok dlanom o dlan, već je na petom katu. U sedamnaest sati, možda nekoliko minuta poslije, zvoni na vratima. Pisac uvijek zvoni jednom! Poštar dvaput, ali pisac uvijek samo jednom!
Čas je kucnuo, vrata se otvaraju. Neko musavo šest-godišnje derište gleda ga, odozdo, velikim plavim upitnim okicama. Pisac samouvjereno pomiluje dijete po kosi i pita je li tata doma. Jest, tata je doma. Hoćeš li biti zlatan pa ga dozvati? Hoću. Taaataaa, jedan te stliček (mana u govoru, pisac zamjećuje, ne zna izgovarati slovo r, savjetovat će roditeljima da malog slatkog odvedu stručnjaku), treeebaaa (što je to, sad zna izgovoriti slovo r, svejedno će o tome s roditeljima)!
Dolazi tata. Krpom briše desnu ruku.
Dakle, pisac razmišlja prepoznavši Čitača, On je roditelj šestogodišnjeg dječaka koji ne zna ili neće sva slova pravilo izgovarati. To je prva Spoznaja o Čitaču. Možda se nekome čini da je ta Spoznaja nevažna, ali piscu o kojemu je riječ – tako nije mislio. To mu je od strašne koristi. Sad mu biva žao što u svoje djelo nije ugradio barem jednog šest-godišnjeg dječaka. Svakako će to učiniti u drugom, proširenom za dijete izdanju.
Tata-čovjek ga gleda. Pisac mu očima vidi neodlučnost: Tko je sad ovo? Trgovački putnik? Čitač uključuje mračne komore svijetlih prisjećanja. Mozak se napreže. Samo što ne pukne. Uzalud. Nemoć pamćenja viri iz zbunjena lica: oprostite, ali ne mogu se sjetiti...
- Ja sam Pisac.
- Molim? Oprostite, ne, ali...
- Ja sam Pisac one knjige što ste je neki dan...
- A, tako, uđite... ženo, došao nam je pisac. Književnik, dapače. I domaćin uvodi gosta u kuću, siguran da je riječ o nekoj Nagradnoj igri.
Pisac je pružio sigurnu autorsku ruku. Upoznaje se sa Čitačem. Ulazi u stan. Čitač, sad već znanac, a možda i prijatelj, uvodi uglednoga gosta u sobu koju obično nazivamo dnevnim boravkom. Pisac jednim istraživačkim okom, gotovo neprimjetnim pogledom snima prostoriju. Ništa posebno, zaključuje. Namještaj, je li, običan. Regal. U regalu televizor, color Rudi Čajevac za ljubitelje detalja. Nekoliko se knjiga ponosno prsi uz neko ukrasno staklo i dvije lutke u narodnim nošnjama. Pisac, gradski čovjek prve generacije, ne može identificirati iz kojeg su kraja te nošnje.
Na stolici pokraj prozora, sjedi žena duge crne kose. Uz roza bradavicu njene lijeve nabrekle sise, pisac primjećuje novo dijete. Sasvim friško. Nema više od šest mjeseci, pisac pravilno procjenjuje starost djeteta, neidentificiranog spola. Dolje na podu, do njenih nogu, dvogodišnji dječak. Mama, daj i meni mlijeka iz sise, neću iz flaše, hoću iz sise, viče taj dvogodišnji mladić. Dakle, pisac zaključuje, djece: komada 3.
- Ovo je Pisac, kaže Čitač. A ovo je, gospodine, moja supruga.
Supruga se zbunjeno uspravlja i pruža desnu ruku. Pri ustajanju pomaknula se sisa i dijete se rasplaka. Sisa se zanjiše ispred čednih očiju Pisca. Zbunjeno okreće glavu.
- Oprostite na ovome neredu, nismo se nadali...Tog trenutka onaj dvogodišnji dječak zaplače. Pruža ručice prema majci, dok ona spretno gura sisu u usta šest-mjesečnoj bebi. Majčice, majčice, plače dvogodišnjak. Budi miran, zlato, tepa majka. Izvolite sjesti, kaže Čitač.
Pisac sjeda na tapeciranu stolicu.
Žena stavlja vodu za kavu na peć.
Čitač otvara regal i s gornje police, tamo gdje su ručnici, vadi bocu Zrinjskoga.
Klinac pipa Pisca.
Mlađi klinac plače.
Najmlađe dijete ne odvaja se od mamine sise.
- Jeste li za..., Čitač ne čeka odgovor i toči vinjak.
- Znate, nismo se nadali, ponavlja Supruga.
- Mama ja bi bobona, šmrca onaj dvogodišnjak.
- Pa ni počešljala se nisam, Supruga rukom prolazi kroz kosu.
- Živjeli, Čitač nazdravlja Piscu.
- Ovaj nered, oprostite, oh, što nisi rekao da će doći gospodin, Supruga ubrzano pokriva dva prljava tanjura na stolu, izvinite, nismo se nadali.
Dva je puna sata Pisac gostovao kod Čitača.
Ne bih htio biti indiskretan, zadržimo za sebe tajnu njihova druženja. Zanemarimo ono o čemu su razgovarali. Tek bacimo pogled na stol i ustanovimo istinu: boca Zrinjskoga – prazna; džezva – prazna; čaše – prazne; šalice za kavu – prazne; tanjuri – prazni; dvije pepeljare – pune; stol pun mrvica i mrlja.
Obogaćen novim iskustvom, naš se Pisac oprašta. Na vratima stana srdačno se rukuje sa svima. Obećava da će ponovo doći. Bit će nam drago, kaže Supruga. Čitač se grli s autorom. Potonjem skliznu književna suza niz obraz. Ponovo obećava da će doći. Da će im napisati pripovijetku. Roman, čak. Oh, vi ste divni, Supruga ponavlja nekoliko puta. Pisac ljubi njena muža. Anđela imate, a ne ženu, kaže. Poziva ih sebi u goste. Moja će se Muza radovati, kaže. Mora da je divno biti žena književnika, kaže Supruga. Doći ćemo, jedino ako vam ne smetamo, znate mi smo obični, možda gospođa Muza ima migrenu..., kaže Čitač. Ma, kakvi, čovječe dragi, pa vi ste Kralj-Čitač! Meni je čast..., pisac opet ljubi Čitača. Mama, meni se piški, dotrči onaj dvogodišnji sinčić. Kako se izražavaš pred književnikom, zločesti jedan, mama blago lupi dijete po glavi. Što će gospodin misliti o nama?, pogleda pisca kao da traži oprost.
Što mi, dovraga, znamo o našim čitateljima?!)
(Nastavit će se)
Post je objavljen 23.11.2004. u 16:22 sati.