counter free hit unique web

KemoTerapija

14.11.2004., nedjelja

JUNACI BLOGOVE ULICE (8)

(Nastavak)

Tišinasta tišina, pa još malo tiše: u razredu mrkom nek mi bude muk!
Prostorom se odjekivala ta tri imena. Jeka, jeka. Od zida do zida, od stropa do poda, od tijela do tijela:
J. D. Salinger, V. Šklovski i J. Škvorecky!
Stari gospon profesor, onako star i malen, još se više smanjio; još više ostario.
- Dakle... – nije znao što bi rekao.
- Dakle, što... – sažalio mi se. Želio sam mu zaista svim srcem pomoći. – Hoćete pitati, druže profesore, tko mi je te pisce preporučio? – nastavljao sam svoju humanitarnu misiju u spašavanju njegova autoriteta.
- Da, da... tko ti je njihove knjige dao?
- Brat. Zapravo, nije mi dao, nego sam ih uzeo iz njegove biblioteke...
- Te je knjige kupio?
- Nije, druže profesore, poklonili mu neki prijatelji, pisci...
- A ne novinari?
- Ne, pisci. Sever mu je poklonio Šklovskog. Znate, Josip Sever, pjesnik, zna i kineski, a obožava rusku literaturu... e, on... Škvoreckog mu je poklonio Zlatko Crnković, izdavač Hit biblioteke... ne onaj glumac, nego izdavač i prevodilac. A Salingera mu dao, ne znam tko... mislim Majetić...
- Tko ti je taj? Što je on napisao?
- Pa, piše neke frajerske pjesme. A napisao je i roman koji je prije dvadeset godina bio zabranjen... Čangi... tako se zove roman. Ali, to nije vaša top-lista, znate... mi mladi...
I opet mrki muk. Mislim da me je netremice gledao punih pet stoljeća hrvatske književnosti. Jedna je glupa muha navaljivala na zatvoren prozor.
- Taaakooo?!
Znao sam: tim sam se odgovorom namazao medom, ukopao do vrata u pijesak i pustio hordu mrava na slastan ručak – ljudetina s medom! Pet dana prije raspusta ja sam probudio najgoreg od svih vragova. Koja Pandora? Koja kutija? Točno sam vidio kako mu na glavi rastu rogovi, kako mu kroz nogavice proviruje rep, a cipele se pretvaraju u jarčeva kopita. Potom mu se usne razvukoše u grozan osmijeh. Tata svih Freinkesteina. A da bi sve bilo kao u filmovima strave i užasa, evo i one tišine koja prethodi oluji.
Svi su se ukipili na svojim mjestima. I muha kao da je predosjećala oluju, još je bjesnije navaljivala na zatvoren prozor.
Izvana, iz onog grmlja ispred našeg razreda, čuo se cvrkut grmuše. Negdje iza ugla, vozači su neumorno trubili, tramvaji zvonili... valjda je neka gužva na cesti. Pogled mi se zaustavio na nekoj gospođi koja je na balkonu svoga stana, nasuprot škole, istresala neku krpetinu.
- Dobro, dobro – promrmljao je. – Lijepo je od tebe što čitaš pisce koji nisu predviđeni školskim programom, koji nisu u lektiri. Salinger, Šklovski, Škvorecky, Sever, Majetić... Prošli si put govorio o Šoljanu, Slamnigu, Pavloviću, Miličeviću, Mihaliću i što ja znam kako se zovu svi ti prijatelji tvoga brata. A nisi znao za Harambašićeve Tugomilke i Ružmarinke...
- Nisam znao... ali sam znao za njegovu Japanezku himnu!
- Da, te gluposti znaš...

Priznajem da nisam volio čitati ni Ružmarinke, ni Tugomilke i ostalu dosadu iz lektire, ali mi ni na kraj pameti ne bi palo da ih proglašavam glupostima. Jednostavno ih nisam mogao učiti napamet, nisam imao – kako bi mnozi bozi rekli – afiniteta prema toj poeziji. A Ocwirk je baš takvu poeziju obožavao. To mu nisam zamjerao, neka voli što hoće, ali neka i mene pusti da volim ono što volim. Recimo, ja volim punjene paprike, moj brat kaže da nema bolje klope od janjetine, a stari Mirek luduje za ribama. Ocwirk je prilično star, pa mora držati neku prokletu dijetu – ni slano, ni slatko – i voli klopati nekakve dijetalne klope, jebale ga one! Bilo bi od mene prilično glupo kad bih mu rekao da su dijetalci grozomorni i bedasti samo zato što ne klopaju punjene paprike. A on meni upravo to govori. Kaže da je dijetalna hrana bolja od one prave. Kaj god. Da je tako, ne bi mu sline curile onako kako mu cure kad vidi kako Stipa pod velikim odmorom maže mirisne slavonske kobasice!
O Harambašićevoj sam poeziji razmišljao kao što razmišljam o klopi. Smatrao sam da su njegove Ružmarinke dijetalna poezija, dok je – pardon – Japanezka himna, kao i one druge njegove satirične pjesme, prava zdrava hrana – recimo, poetska janjetina na ražnju, dobar pršut ili tri kg težak zubatac na gradelama.
Sama priča o Japanezkoj himni je vrlo zanimljiva. Jednog je dana bratac, skupljač dobrih knjiga u svim razdobljima, donio šest knjiga Antologije hrvatskoga humora. Bilo je to baš u doba kad sam počeo naglo rasti. Tako naglo da sam mislio kako će mi glava zapinjati za glupavi Saturn. Pregledavao sam te knjige i zaustavio se na onoj koju je uredio Zvonimir Balog, pisac kojega sam prvi put sreo, čini mi se, u drugom ili treće osnovne – auuu, kad se samo sjetim Baloga, smrznem se od vrućine! Humor u poeziji, ili tako nekako. E, tamo sam našao tu i ostale sjajne pjesme. I vidio da Harambašić piše dijetalnu poeziju za književne dijetalce, a pravu za nas koji smo zdravi klopači dobro pečene poezije.
Ocwirka je to jako uzrujalo. Gdje sam, zaboga, našao takve nakaradne pjesme, kad ih nema u Pet stoljeća hrvatske književnosti. Ja sam mu objasnio to što sam sada vama objasnio i još mu, kao dodatak, izdeklamirao nekoliko takvih pjesama, što je njega izbacivalo iz Sunčeva sustava literarnih vrijednosti.
Za razliku od njega, cure i dečki iz razreda klicali su mi kao nogometašu kad zabije neki gol.
Alojziju sam poslije sve ispričao o tome, pa me on uzeo za ruku i odveo Balogu. Zvonimiru Balogu.
Dakle, rekao sam da se sjećam Baloga još iz osnovne. Bio mi je najdraži pjesnik, pa sam sav požutio od uzbuđenja kad sam ga ugledao izbliza. A on, kažem vam, uopće ne izgleda strašno, mislim kao pjesnik, onako spomenički. Svojedobno sam mislio da je Balogu jedno tristo godina, a on je, zapravo vrlo mlad; ni pet banki. Imao je dugu kosu, kao i ja i bradu kao neki pop-pjevači. Tako se i oblačio. Ništa uštirkana košulja. Ništa kravata. To mu je donijelo cijelu gomilu bodova na mojim literarnim tablicama.
Ispričao sam Balogu istu priču kao i vama, a on se nasmijao. Poslije nekoliko dobrih štosova, koje mi je kao usput prodao budzašto, obećao je da će mi sutradan donijeti mnoštvo takvih pjesama.
Pisac kao Balog ne laže, pa kad sam ga drugi dan potražio u uredništvo Modre laste, gdje je radio kao urednik, dao mi je gomilu dobre poezije. Milijun stihova. I to ne samo Harambašićevih, nego i drugih pisaca iz čitanki. Smrt babe Čengićkinje, Ante Kovačića. Pa Frankopana. Hej, Frankopan je sjajan! Zamislite tu ljudinu. Dok se izležavao u Bečkom Novom Mjestu i čekao da ga skrate za glavu, pisao je sjajne pjesme. Pa Krleža, Zalajala kuja povrh Slunja, Stanislav Šimić, Krklec. Pa neki Česmički, Ianus Pannonius, valjda vršnjak Dedeka Kajbumščaka! Nikad čuo, a sjajan. A tek Begović i najjebežljiviji sonetni vijenac u povijesti književnosti. Da se ubiješ.
Kad sam te pjesme donio u školu, svi su poludjeli. Čisti Stenjevec. Nastalo je masovno prepisivanje. Naročito Begovića. Za spomenare i slično. Ja sam dobio nekoliko debelih bodova. Debelih kao Stipa Slavonac. Tih sam dana bio glavni u razredu. Kao Dinamo u nogometu. Baš je bio došao Ćiro Blažević za trenera i Dinamo je – Gazi, gazi, srce moje, kao što je pjevala Gabi Novak.
Ja baš nisam bio na ti s nogometom. Hoću reći, nisam bio zagriženi navijač. Bilo mi je drago kad god Dinamo pobijedi, jer me stari vodio u slastičarnu i dao mi žderati kolača koliko mogu. A mogao sam.
Mi smo u razredu imali jednog supertalentiranog nogometanta. To je bio Boris Gabrić. Svi smo ga zvali Gabrek. I, priznajem, svaka čast, bio je vrlo popularan. Kad su god nastupali juniori Dinama, cijeli bi se razred stuštio na utakmicu. I ono, svi bi se ubijali vrišteći Gabrekovo ime. Jasno, Gabrek je izvodio svakakve štosove. Baš kao Harambašić ili Slamnig u poeziji. O njemu su novine pisale kao o najvećem zagrebačkom nogometnom talentu. A za školu, ako ćemo pravo, baš i nije bio talentiran. Davali su mu trice za ono što bi meni dali debelu jedinicu. Uvijek je šutio, a kad bismo ga nagovorili da nešto ispriča, onda bi to bilo veri nogometno. Slušali smo uglavnom gotovo istu priču. Navodim:
- Beli mi je dobacil loptu. Bil sam med trojicom, a onda sam lijevo/desno, dečki su popadali, pak sam ih pital kaj dole traže. Jedan je poskočil i štel me opalit u cevku, ali sam ga isfintiral da je zaboravil po kaj je pošel. Mislil je da je u kinu. Potlem sam zamahnul kak da bum pucal, golman je zabil nos u travu, a ja sam žogu samo ritnul v gol. Jedva je ušla.
Znao je Gabrek i kartati. Kaže da je naučio od starijih nogometaša. Stalno su trenirali, putovali, igrali utakmice i kartali.
I dobro je znao njemački, što je morao znati, budući da nam je njemački bio glavni. I latinski je dobro znao. Uvijek je imao peticu. Učio je i talijanski. Kad smo ga pitali zašto bolje zna strane jezike od hrvatskog - domaće je domaće! - rekao je da mora znati, jer ne zna gdje će igrati. U Njemačkoj ili Italiji. A možda i Španjolskoj. Pa mora početi učiti i španjolski.
I sad, u toj tišini, skrenem pogled na Gabreka.
- Jebi ga, stari, zajebo si – šapnuo je i slegnuo ramenima.
A onda, čuh li čuh, kao iz daljine glas derutnog Pravopisa:
- Da, te gluposti znaš!I
Tada je počela masaža tjemena a la Muhammad Ali.


(Nastavit će se)
- 22:24 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2004 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga