U svome zanimljivom tekstu, u petak 19. studenoga, Megi se pita: Ne znam koja je to magija koja povezuje muškarce i ženske noge, Ali smatram to neospornom činjenicom poput one da ako bacite namazanu šnitu kruha sa visine da će ona pasti na namazanu stranu. Svejedno me je to oduvijek intrigiralo, zašto je muškarcima važno da im partnerica ima «dobre» noge? Štonobise narodski reklo, pa one ionako idu sa strane...hi, hi, hi.
E, pa pokušat ću odgovoriti na to zanimljivo pitanje. Izravno, a potom ću to pokušati objasniti, ako je objašnjenje uopće moguće.
Sklad je ono što čini lijepe ženske noge.
Noge su korijen iz kojeg izrasta sve ostalo što nas čini ljudima. A korijen je prilagodljiv, on se mora čvrsto držati za površinu kojom se krećemo Dakle, ono što kreće od zemlje, od majčice kojoj dugujemo život, do samog izvora gdje se rađa homo sapiens, mora biti u skladu. Kao rijeka što od izvora kreće, vrckava i skokovita, do one divne mirnoće kojom se ulijeva u ono u što se već ulijeva.
Sklon sam mašti - sposobnosti duha da odsudne stvari predočuje kao prisutne, da stvara slike neovisne o njihovoj prisutnosti - dakle onome što mogu zamisliti. Ako su noge skladne i kreću se zamišljenom linijom ljepote, dakle ne mršave ili debele, neskladne, onda krećem za tim njenim lijepim linijama (kao što krećem za svakom lijepom predodžbom), a te me linije dovode - jebi ga - do izvora života, a izvor života nastaje u pretpostavljenom užitku, a užitak počinje tamo gdje takve ženske noge završavaju. Dakle skladne ženske noge su one noge koje pobuđuju maštu, a fantazija sve dalje sama radi...
Muška mašta nije kao ženska. Muškarac mora vidjeti (makar oslikano ili napisano) da bi maštao, da bi probudio eros u sebi, da bi mogao zamišljati. Njemu treba početak da bi stigao do kraja. Kad se okrećemo za skladnim nogama u minicama (i to ne pretjeranim, jer što su minice duže, to je zamišljaj maštovitiji, a što je kraća biva agresivniji), onda se okrećemo samo zato da bismo mogli u maštarijama završiti put gdje taj sklad završava. A tamo gdje sklad završava, počinje nešto što u našoj predodžbi izgleda kao propupali cvijet, premda to često nije tako. Međutim, to je već druga priča. Koja bi nas dovela do samog izvora života.
Zato se nasmiješite svakom onome tko vam trubi.
On vam tako izražava divljenje glasnom vrstom komplimenta, a komplimentu se uzvraća smiješkom: hvala, shvatila sam.
A onda veselo zakoračite onim vedrim, elegantnim, dugim korakom koji će nam najjasnije dočarati svu vašu gipkost i prilagodljivost. A ta dočarana gipkost će potvrditi sve ono što smo pomislili i o čemu smo sanjarili vidjevši taj sklad koji nas mami prema onom mjestu gdje sklad završava i počinje užitak.
U svakom trenutku, na svakom mjestu i u svakoj situaciji. Ali to je već ono što Megi opisuje kao... hi, hi, hi.
Post je objavljen 25.11.2004. u 19:21 sati.