JUNACI BLOGOVE ULICE (14)
(Nastavak)
Žene su kao vaša sjena, jer ako im idete u susret, one od vas bježe, a ako bježite, one vas slijede. Možda vam je smiješno, ali ta mi je perzijska poslovica pala prva na pamet kad sam ugledao Amaliju. Krvca mi se vrela uzburkala, ne zna junak što bi sobom činit! A prvo što učinih bilo je snebivanje. Znate – kolutanje očima, male slatke grimase... Bog je njezin ženski, odakle se samo stvori?! Žene, ako baš hoćete znati, imaju tu prokletu kretensku naviku da se pojavljuju upravo onda kad ih najmanje očekujete. Kad kopate po nosu, recimo, kad prstom uđete u tajanstvene dubine svoga nosa. I mislite da vas nitko ne vidi, da to radite neprimijećeni, u najvećoj diskreciji. I kad vam se učini da ste, najzad, iščačkali zlatni grumen koji vas tišti i ne da vam disati, baš bi se u tom olakšavajućem trenutku pojavila ona koju najmanje očekujete i upitala: - Kaj to zanimljivo delaš? Ili: jedva nađete neko skrovito mjesto i bolno istiskujete pubertetske prištiće, kad eto opet nje, ah nje!, s istim pitanjem. Ili: nađete se, slučajno, u nekakvoj psihičkoj depresiji, kao ja sada, eto opet nje. Ili: stojite na tramvajskoj stanici s posljednjom lovom u džepu, daleko vam dom, kad, točno, eto opet nje s riječima: - O, dragi, baš sam hepi kaj sam te srela! Znaš, strašno mi se žuri doma, a, to je za krepati, nemam ni prebite kinte. Posudiš mi za tramvaj? Vi tada, naravno budalasto, vadite posljednju lovu i dajete joj dok se ona vrlo ležerno zahvaljuje. - Stari, ti si pravo srce. Sutra bum ti vrnula lovu. Malo sutra. Te pare nikad ne vidite, ali zato pješačite svome domu jedno dvije godine. Mislim da sam Amaliju volio i zato što je bila drukčija od svih žena na svijetu. Ona se znala ponašati. Nije glupavo koketirala, nije se snebivala i slično. Dok sam kolutao očima, uhvatila me za natečenu desnicu, nježno je stisnula – znate već kako to one rade kad vam žele nešto naglasiti – i rekla: - Bio si divan! Rekla je to najnormalnije, kao što biste vi nekome rekli kaj delaš sutra, na primjer. Priznajem da me to oborilo. Bio sam spreman na tiradu, te ovakav si, te onakav si, te slone jedan, bio sam spreman čak i na pljusku... Ovo doista nisam očekivao. Žene su kao vaša sjena... Na brzinu sam se prisjetio sličnih scena iz filmova i knjiga, ali ništa sličnoga nisam našao. Umjesto pravoga odgovora, odgovora koji bi je bacio na koljena preda me, ja sam rekao, zapravo promrmljao: - Aaa, baš sam ga dobro, ha? E, jesam baš neki brljavko. Ona uopće nije mislila na tučnjavu, nego na moju zaštitničku gestu. Za tučnjavu je boli sisa. Mogao sam popiti grdne batine, ona bi isto rekla. Njoj bi bilo svejedno. Bio joj je važan samo njen ugled, a to što sam odglumio lastavicu iz škole, nema veze. Boli me s! Dobar si samo kad joj čast braniš, kad gineš zbog tih ženskih glupavih komplimenata, kad se izlažeš najgorim neugodnostima, kad te zezaju zbog nje, kad kupuješ ili kradeš cvijeće, kad šećete mjesečastom livadicom, kad se glupiraš kao Charlie Chaplin, kad joj nosiš četrnaest tona tešku torbu, kao da si u najmanju ruku Veli Jože, a ne neko krhko pubertetlijsko tijelo... tad si zlatan, pravi, anđelek, jedini... Ostali su muška gamad.... o, što me na-ljutila! I od-ljutila. Jednostavno se propela na prste i poljubila me u obraz. Gotovo mi usnom dotakla lijevi rub moje gornje usnice. Srce mi je udaralo – sad/sad, sad/sad, sad/sad! Oči, njene plave, nježne i vlažne oči, predavale su mi se. Sad/sad/, sad/sad, sad/sad! Kao da me svojom toplom kožom cijeloga obujmila. U rukama, u nogama, u glavi, posvuda, srce mi je udaralo – sad/sad, sad/sad, sad/sad, sad je uhvati, stegni, rasturi, poljubi, učini nešto budalo, što čekaš, hajde, sad/sad, sad/sad, sad/sad... Bila mi je tako blizu da sam se sav izbezumio od blizine. Učinilo mi se da joj srcem dodirujem plahe grudi. Da me zapravo nema, da sam se izgubio negdje u njoj... A ona je učinila nešto nemoguće. Prišla mi je još bliže, zapravo ušla je u mene kao što biste vi ušli u tramvaj ili u neku trgovinu. Zagrlila me i privila se uza me. Jebote, skoro sam se onesvijestio. - Uh, što ti srce udara, rekla je i još se jače stisnula uza me. Ljudi dragi, to ste trebali doživjeti! Stavila mi je ruku ispod majice pravo na srce. Mili bože, srca velikoga! Siroto srce, bježeći od dodira te tople ruke popelo se u grlo, a ruka za njim; srce krene prema trbuhu, skoro do pupka, a ruka za njime; srce se sakrije iza bubrega, ruka za njim; srce zbriše u pluća, a prokleta ruka za njim... kamo se god srce skrije, ruka ga nađe., a ono samo tuče li tuče: sad/sad, sad/sad, sad/sad... Ni/kad! Ništa nisam učinio. Samo sam je gledao. Samo sam je zaljubljeno gledao. Kao pas u gospodaricu. Mahao sam repom i gledao. Stajali smo, tako, pokraj telefonske govornice kod Pravnoga faksa, čini mi se cijelu jednu vječnost. Cijeli jebeni ljudski život. Cijeli medeni mjesec. Cijeli božji dan. Ljudi, tramvaji, automobili, kuće, sve, sve kao da je nestalo u drhtaju moga srca i dodiru njene ruke. Ni sunca nije bilo. Ni buke. Samo tišina, Amalija i ja. Tišina u kojoj čujete samo svoje i njezino srce. Tišina u kojoj čujete kako vam krv bjesomučno juri venama, kao bujica rijeke koja nosi sve pred sobom; tišina u kojoj čujete i svoje i njene misli, pa ne znate čije su koje. Jer misli su nam se ispreplele u Gordijski čvor kojega ni onaj grčki Makedonac ne bi presjekao ni sa tri mača. Ako ćemo pravo, pojma nemam koliko smo tako stajali. Možda smo tu stajali od rođenja, ne znam. Nije ni važno. Činilo mi se da nas ništa ne može vratiti u stvarnost. Ništa osim glasa-budilice. Glasa-malja. Okrutnoga glasa moga starijeg brata. - Sebastijane, što je bilo?! Sebastijane, što je bilo, Sebastijane, što je bilo? Zbogom priliko koja se više nikad nećeš vratiti, zbogom moji divni snovi na pragu ostvarenja! A glas mojega bajnoga brata, još će: - Bok, Amalijo, što se to dogodilo? Otvori se topli asfalte i primi me u svoju ljepljivu mekoću! Zar je to moj brat? Moj Alojzije? Zar je totalno posenilio kad nju, dovraga, pita što je bilo?! - Ništa značajno, odgovorila je, Seb je branio moju čast. Da je rekla bilo što drugo, da sam, recimo, podmetnuo bombu u zbornicu ili, ne znam, bilo što drugo da je rekla ne bi me tako pogodilo, mislim ne bi stvar tako zajebala. Ovako, rekla je najgore od najgorega. Branio sam njenu čast. Kao da je njena čast ovoga trenutka najvažnija stvar na svijetu! (Nastavit će se) |
< | prosinac, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv