Najprije se moram ispričati nekolicini koji se bili i ostavili poruke na vratima.
Naime, naznačio sam da skupljanje kod mene počinje u 16 sati, računajući da ću tek tada pripremiti sve za doček. Međutim, zbilo se da sam sve obavio na vrijeme, budući da prethodnu noć nisam ni oka sklopio. Valjalo je dobro ispeći dva odojka. Svaki po petnaest kilograma. Dobro, to je bilo gotovo negdje oko 00,00 sati. Dakle, između 24,00 jučer i 00,00 danas. Za to vrijeme, kat više, kod moje prve žene, skupile su se sve moje bivše žene i zaručnice. Zamolio sam ih da naprave kolače. I one su, jadnice, radile cijelu noć. Jutros, kad je išla kući, posljednja zaručnica ušuljala mi se u stan. Računajući da spavam, pa će malo prileći uza me. A ja bio budan. Baš sam nabijao janje na ražanj. Što se njoj zgadilo. Pa je rekla da sam mogao naći nešto bolje od janjca. Rekao sam da imam i slatko malo jare. Našto je zašutila i rekla da je svratila samo da mi vrati ključ od stana i podruma. Stavi ga na stol, rekao sam, nabijajući jadno janje na glogov kolac.
Poslije sam to učinio i s jaretom, a teletinu sam pripremio, pa će i ona ispod peke kad bude vrijeme. Uz krumpire i dvije race (što će reći patke) da bude sočnije. Naime, teletina se jede vruća, za razliku od odojka koji je najbolji hladan uz francusku salatu.
Negdje oko 10 sati francusku sam stavio u frižider, a uredno narezan odojak završio je na balkonu, dobro pokriven.
Naravno, u frižider sam stavio francuski šampanjac, svega deset boca, budući da više nisam imao para. U frižideru su sokovi, bijela vina (kutjevačka graševina, berba još iz ledenog doba, te još nekoliko istarskih bijelih vina, ne da mi se nabrajati). Dingač i Frankovka, naravno, nisu u frigiću, nego na posebnom stolu u jednoj od brojnih soba moga jednoiposobna stana. Tamo je i nekoliko boca biranih francuskih konjaka. Ima i šljivovice, loze i viljamovke, a još mi je iz prošloga stoljeća ostala boca nekakva viskija.
Naravno, salata ima barem tridesetak vrsti.
Oko 12 žene su mi donijele kolače koje sam poredao po knjigama, vrlo uredno poslaganih u policama, a nađe ih se složenih na televizoru, u kadi (kad se kupam, da imam što čitati), po podu itd. Svega stotinjak knjiga našlo je mjesto na plafonu, pokraj ribičkih štapova i dva slona koje sam zauvijek oslobodio života na nekom slučajnom foto-safariju. Naime, zabunom sam, umjesto fotoaparata, ponio zolju. Kad sam opalio, bilo je kasno. Naravno, na plafonu su oprane i uredno složene ženske gaćice koje su se tu našle bez veze. Ako slučajno kojoj gošći ustreba.
Nakon što sam sve pripremio i usisavačem pokupio svaku i najsitniju česticu prašine i ostale gamadi, krenuo sam u pravcu prema životu. Prvo šetnja s Majetićem, a onda sam svratio u Gavellu do Pave. Tamo se nalazimo već stoljećipo. I ove je godine bilo lijepo susresti drage prijatelje kao što su Kiki Kapor, Joško Juvančić, Ivo Gregurević (igrat će glavnu ulogu u filmu moga sina), Zlatko Vitez, Cvjetko, Zadro, Staza, Vida Jerman (moja generacija, samo malo mlađa) Siniša, Milas, bio je Mitar, stari Tom, nekoliko mlađih i lijepih mlađih glumica (koje naravno izbjegavam da ih ne bih zagadio dodirom i bludnom misli). Sve dok sam bio baš nisam vidio stare prijatelje nogometaše. Nije bilo Mlinke, Štefa Deverića i drugih iz Karake. Ali, zato sam nekoliko rečenica razmijenio s golmanom Butinom. Mlad je čovjek i reprezentativni golman, ali ja ga pamtim kao čovjeka koji čita, sluša klasičnu glazbu, posjećuje izložbe, a ni jedna mu kazališna predstava nije promakla. Lopta možda i da, ali predstava sigurno nije. Nije bilo ni Ante Stamaća, pa sam malkice zabrinut za nj.
Naravno, Pave i Blage. Prijatelj i prijateljica koje doista volim do neba, pa i dalje.
Piće i vrlo ukusni sendviči.
Premda ne pijem, zadržao sam se duže u društvu, pa sam zato zakasnio. Čim sam došao doma, morao sam na terasi obnoviti vatru i staviti janjca i jare da se na ražnju griju uz veseli žar. Dio žara žrtvovao sam za peku u koju sam, eto tek sad, stavio onu teletinu i dvije race. Da teletini ne bi bilo dosadno samo s krumpirima.
I, eto, me. Sve je spremno. Annie mi je poklonila CD s najboljim pjesmama Zvonka Bogdana. Upravo sam pustio da se zanosna Bogdanova pjesma širi raskošnim prostorijama moga skromna stana.
Izbor glazbe, zaboravih reći, je vrlo različit. Od nenadmašnih valcera i najpoznatijih arija najvećih svjetskih majstora klasike, do Elvisa moje generacije, onih engleskih dugokosih električnih tamburaša, talijanske kancone, švicarskih i austrijskih polki, razvučenih ruskih tajgi, pardonček romansi, francuskih veselih harmonika, američkih seljačkih pjesama, crnačkih ritmova, meksikanskih veselih trubača, kubanskih raskalašenih plesova, brazilske sambe, grčkoga sirtakija itd.
Evo, i prvoga gosta. Nestrpljivo zvoni. Ali, prije nego što otvorim vrata, još samo da poručim Veličanstvenom Udu: rekao sam da nema pucanja, ali se može gdjegdje opaliti koji metak (nema pucanja, ali ima tucanja, moj Udo). Prije tri godine prestao sam upotrebljavati cigarete, ali kome je do pušenja, samo izvolite. Ne smeta mi. Nadam se da tu petardu uvijek nosiš sa sobom i da doista znači petarda.
Posebno želim svojoj unučici Iffi da se dobro zabavi sa svojim društvom. Didić misli na nju i želi joj sve, ako sve postoji. Što želim i ostalima.
Oni koji imaju već organiziran doček, mogu doći kad god požele, a repriza je sutra. Kod mene ima svega, nadam se da će biti i vas.
A sad idem otvoriti vrata.
Post je objavljen 31.12.2004. u 20:42 sati.