Kad se u ponedjeljak ujutro vratim iz Vukovara, gdje snimamo već tradicionalnu božićnu emisiju, Mirna noć u Vukovaru, najprije ću spavati i spavati. Ne znam koliko dugo. Onda ću najvjerojatnije otvoriti jedno oko, tek toliko da provjerim jesam li živ, okrenuti se na drugu stranu i opet spavati i spavati. Zatim ću, poslije nekoliko mjeseci (kano stari Medo blog većeg sna), otvoriti drugo oko, iz onog istog razloga i opet spavati i spavati.
Naime, puno se trošim.
Jutros, kad sam se vratio iz Crikvenice, u kojoj smo snimili dvije emisije Domovnice, i u kojoj sam ostao dobrano razočaran što nije bilo moje Male virtualne unučice (s bezbroj pra-pra), Ifkice, nisam stigao odmoriti ni lijevo stopalo, a ima me, od stopala do onog traga teflon tave na vrhu glave, 100 kg neravnomjerno raspoređenih na svega 185 centimetara nadmorske visine. A da o drugim stopalima i ne govorim, premda ih je znatno manje nego u ljupke Myriapode (stotinu vitkih nožica, između kojih se razbludni stonožić najviše voli odmarati).
Zapravo, najviše me umore generalna proba i samo snimanje, premda u tom dijelu televizijskog posla ne sudjelujem. Ali, smatram se odgovornim, jer baš i nisam siguran koliko sam dobro obavio posao koji mi je povjerio urednik. Budući da me ne mijenja, znači da ipak nisam tako loš kao što o sebi mislim.
I, naravno, sve mi teže padaju putovanja. Premda uvijek putujem u ugodnom društvu. Eto, u Crikvenicu sam išao zajedno s prelijepom dramskom sopranisticom Barbarom Othman i vrlo ugodnim sugovornikom i prijateljem Ćirom Gašparcem. Smijalo se i zezalo sve do Selca, gdje smo ručali. Dan je bio sunčan i vrlo ugodan. A more... more bistro/bistro da bistrije ne može biti. Još i sad ne znam što me spriječilo da ne skočim u tu plavu bistrinu i ne zaplivam prema Krku. Valjda nismo imali toliko vremena, jer ja baš i nisam neki plivač. Mislim, u smislu ovih naših torpeda-plivača.
Poslije obavljenog posla lijepo nas je počastio gradonačelnik Crikvenice Ivica Malatestinić, vrlo ugodan čovjek i uspješan gradonačelnik.
A poslije domjenka, opet automobil i pravac Zagreb. U kojem sam stigao okupati umorno tijelo i prileći desetak minuta. Da bih nastavio s dotjerivanjem scenarija za Vukovar.
Pa redakcija, dogovor s Brankom, režiserom Belim i glazbenim urednikom Felkijem.
Zapravo, ništa mi ne nedostaje toliko kao što mi nedostaje čitanje vaših tekstova na Blogu. I ona ljupka konverzacija putem komentara. Osjećam se kao da sam vas iznevjerio, a nisam. Strefilo me previše posla, pa...
A falite mi, jako mi falite. Ovaj svijet Bloga puno je ljepši od ovoga drugog koji živim.
Već sutra ću pokušati nadoknaditi barem dio onoga što sam propustio ovih dana. Čim malo odmorim.
Ako, kojim slučajem, negdje ugledate krevet u kojem neka mješina blaženo spava i neblaženo hrče, zaobiđite ga i ne budite zahrkanog spavača. To sam sigurno ja koji je taj krevet platio Kraljevstvom Bložjim!
Volim vas.
Post je objavljen 16.12.2004. u 21:05 sati.