(Nastavak)
Skitao sam presretnim očima po zaprepaštenim licima, smijući se u sebi nagloj promjeni raspoloženja, ama gotovo svih. Kad vam kažem.
Znao sam da odgovorni u razredu traže motiv. Moj motiv. Ja sam stari ljubitelj talijanskih majica i cipela i američkih traperica. Nikad nisam bio na radnim akcijama. Nikad me nitko nije vidio ni na jednom omladinskom sastanku. Ideološki nisam bio čist, premda sam, slušajući Alojzija, pročitao neke važne knjige.
Ne tvrdim da sam znalac, razumijete na što mislim, ali imam pojma. Znam, na primjer, da nije dobro to kaj se zbiva na Kosovu, sve one pizdarije oko autonomnosti, to kaj ih jebu tipovi iz Beograda. I kaj ja znam sve ono kaj se zbivalo otkad Titek riknul. To bi i slijepac vidio. Jebote, ja znam da to ne bu dobro svršilo.
To sam znao, a oni nisu. Naime, uopće nisu skužili kaj se u mojoj glupači zbiva i koju sam im loptu zavrnul s lijevog krila!
Kao što nisu znali da je moj stari jedan od najzadrtijih marksista na kugli zemaljskoj. Stari Mirek ima pedesetosam kvrgi u kostima i mesu. U partizane je otišao sa petnaest. Ima spomenicu i još nekoliko odlikovanja. Mi, Alojzije, Mirjana i ja, a moglo bi se reći i stara Adela, dakle, mi smo se često svađali s našim starim ratnikom. Smetala nam je ta njegova mladost, ti ratnički dani, te četiri rane koje su ga uvijek upozoravale na promjenu vremena, ono tipično njegovo – kad je zapucalo...
I kad bismo ga stisnuli uza samu korner-zastavicu, kad bismo već slavili verbalnu pobjedu nad njim, ukazujući i dokazujući grješke sustava kojeg je zagovornik, taj bi električar uključio visokonaponsku struju u mozak i pravim partizanskim načinom, dakle pojedinačnim napadima na naša najslabija mjesta, prvo zaustavio napadaje, a potom nas vrlo bolno razoružavao. Tada smo se osjećali vrlo jadno i nemoćno.
A on, lukavac šumski, nikad te pobjede nad nama nije slavio. Mislim da je tada bio tužan, povukao bi se u sebe i svoju mladost. Jednom sam čak primijetio suzu u njegovu plavu oku. Jebote, koji sam ja sentimentalac!
Priznajem da nas nije često masirao, ali su zato njegove masaže bile tako temeljite da po nekoliko mjeseci nismo bili raspoloženi ni za kakvo prigovaranje.
A, zapravo, njegova je obrana uvijek počivala na našim učinjenim grješkama. Točno je znao što je što, hoću reći, točno je znao koga, gdje i u koje vrijeme treba samo dodirnuti u to bolno mjesto.
Sad, kad bolje razmislim, imao je pravo. Mi smo njega optuživali za grješke koji su činili neki od njegovih ratnih drugova, a to nismo smjeli. Kao da je on kriv, a nije. On bi trpio. Jedno bi se vrijeme branio galamom, kao da je galama nekakav argument. To nismo pušili. Kad bi skužio da je vrag uzeo šalu, da je voda došla do grla, on bi svoj divlji glas ukrotio i najmirnije upitao, recimo Alojzija:
- Sjećaš li se ti, moj prvorođeni sine, vremena kad ti je bilo šesnaest godina?
To mu nikako nije smio spomenuti, ali budući da je Alojzije bio uvijek najuvjerljiviji i najlogičniji u svojim napadajima na staroga, ovaj je strategiju samoobrane primijenio najprije na nj. Kontranapad je najbolja kontraobrana, znao je govoriti!
- Dakle, sjećaš se? – nemilosrdno bi nastavio prčkati po tim pubertetskim Alojzijevim uspomenama, unatoč tome što je svima bilo jasno da se Alojzije sjeća i da baš zato što se sjeća ne želi o tome razgovarati.
- Sjećam!, ipak bi glasno procijedio kroz prilično guste zube.
- I priznaješ da si učinio glupost?
- Kao da ti nisi činio gluposti kad si bio mlađi?! – pala bi posljednja Alojzijeva rekontra. I ja sam znao da ta rekontra ne prolazi.
- Hajde, hajde... ne ljuti se. Pa razgovaramo sasvim ljudski. Kao otac i sin.
Alojzije bi se uvijek, poslije takve ili slične rečenice, dizao i odlazio. Nije mogao podnijeti ono što mu je stari htio reći.
Ne samo zbog toga. Mi smo svi držali da je Alojzije jedini genije u obitelji. On je stvarno puno toga znao, svi smo ga slušali, pa čak i stari. Međutoa, Alojzije još nije bio dorastao matorom matorcu. Zato je i otišao. Priznao je da mu nije ravan. Jer to što je stari samo naznačio, na što ga je htio podsjetiti , nije bilo ništa strašno – Alojzije je, kad mu je bilo šesnaestica, zbrisao od kuće. No, to i ne bi bilo strašno, da nije pobjegao sa susjedovom ženom.
Ta se starica zaljubila u mlađahnoga Alojzija, premda je bila dvadeset godina starija od njega. Imala je tridesetšesticu i već se, valjda, spremala u mirovinu! Draga nam je susjeda drmnula brata i sina, maznuvši svu gotovinu iz kuće i zapalila s mladim ševcem pravo na Hvar. Tamo su njih dvoje zaljubljeno živjeli dok je bilo love, a kad je izvor-lova presahnula – stvar je pukla. Gospođa je susjeda napisala pismo mužu – puno bola, puno tuge, puno kajanja – ovaj sjeo u merđu i dopustio suznoj glavici, pokajničke i nevine ženice, da se isplače na njegovu snažnom ramenu.
Dama se isplakala, spakirala stvari i otprhnula, a naš je Alojzije tvrdoglavo ostao na Hvaru. Uzdržavao se perući posuđe u hotelu i radeći druge razne stvari. Nije se usudio vratiti kući. Bojao se naših podrugljivih pogleda, ali je poslije jednog razložnog pisma starog Mireka, dostopirao do Zagreba i jedno vrijeme samo gledao u pod ili nebo. Kao da tamo ima nečeg važnog. Na podu prašina, a na nebu nebeska prašina od zvijezda, galaksija, kvazara i kojekakvih crnih rupčaga.
O tome nismo nikad razgovarali osim u izuzetnim zgodama.
Poslije je susjeda odselila. I to ne zbog stida mogućega, nego zato što su drugi roditelji više pazili na svoje šesnaestogodišnje sinove. Trnje je bio zajeban kvart. Ništa se tamo nije moglo sakriti. Zato je ljubiteljica mladih muških tijela odselila u Zapruđe. Tamo, pak, nitko nikoga nije poznavao.
Alojzijevim bi se odlaskom završavala diskusija.
U kući bi nam nekoliko dana bilo prilično kiselo. Kao u velikoj bačvi kupusa.
Drugi put bi stari potpuno promijenio taktiku. Mi bismo ga okružili, atakirali na nj da se sve prašilo, a starac bi samo pušio i šutio. Ponašao se kao da nas nema, a onda bi najnježnijim glasom prozborio:
- Sjećaš li se, ženo moja mila, onoga doktora, znaš onoga koji te liječio kad si bolov...
- Mirek!, stara bi posebno naglasila Mirek, onako dugo iiiii i dugo eeeee sa značajnim i odvojeno izgovorenim k. Htjela ga je upozoriti da su djeca prisutna. To Mirek je tako zvučalo: Miiiiireeeee k, djeca!
- Znam, znam... tip te zaslijepio, ali...
Adela nikad takvu upadicu nije izdržala. Dizala bi se i odlazila. Nije mogla doslušati priču o liječniku. Doktoru! A za tu smo priču svi znali. Pa zašto ne biste znali i vi.
Adela je tog liječnika upoznala poslije Mirjanina rođenja. Nešto s njom nije bilo u redu, toga se baš najbolje ne sjećam, jer nisam bio još ni rođen. Čak ni začet ne bijah bio. Po pričanju znam da je Adela napustila Mireka i živjela jedno vrijeme s tim liječnikom. Kad mu je dojadila, tip ju je razdužio, to jest pošteno vratio mužu, našem ocu. Sve u svemu Adela se liječila kod dra blizu tri mjeseca. Ja sam rođen tek 25 mjeseci poslije te avanture. Kažem to samo zato da vam ne padne na pamet da sam liječnikov sin. Mali doktorov! Cijelu ću priču objasniti poslije. Sad se još možemo šaliti.
To je samo jedan od načina kako bi Miroslav Pukšec sređivao družbenicu si Adelu.
S Mirjanom je drukčije postupao. Ovdje ću samo malo stati i reći da je Mirjanu obožavao. Ona tri mjeseca kad je Adela boravila na gostovanju kod doktora, on joj je bio i otac i majka. I ona je njega obožavala. Zato je nije često ni dirao. Dok bismo ga mi opanjkavali, on je znao nježno mrsiti kosu našoj švesterici. Slatka mala Mirjana! Ali kad bi slatka mala, osokoljena nježnošću, pustila jeziku na volju, stari bi joj samo rekao – Mirjana... Glas bi mu bio toliko žalosno sentimentalan da si iz njega mogao cijediti vodu. Mirjanu bi od tog glasa uhvatila trostruka jeza. Nije ni čekala da počne. Priču o filmskom radniku dobro je znala. Pa, ako ćemo pravo, i predobro.
Dakle, taj je filmski radnik bio običan švercer, preprodavač kino-karata, lažnih švicarskih satova i još lažnijih engleskih štofova. Tip joj se jednostavno ukrcao u mlađahno srdašce, kako je stari znao govoriti. Jasno, ukrcavanje je bilo potpuno, znači da joj je tip uskočio i svuda sa svim svojim avanturama, tučnjavama, potocima viskija s kolom itd. Starci to u početku nisu skužili. Poslije jesu.
Mirjana je slabije jela, školu je zanemarila i svašta. Samo se šminkala, prala zube i gledala u daljinu. Onda su se starci zabrinuli. Mislim da je stari prvi skužio stvar. I dok si rekao kartu više, špijunska služba starog ratnika sve je saznala o tipu. E, ali ostalo je ono najgore: kako to priopćiti zaljubljenoj princezi?
Stari je o tome razgovarao čak i s Alojzijem, ali nisu našli ništa što ne bi boljelo. Stara je htjela stvar uzeti u svoje ruke, kao žensko je, bolje će znati. Stari se nije dao. Bojao se te Adeline grube ženstvenosti.
A onda je starac, baš smo gledali nekakvu televizijsku emisiju, mislim neki film o mladima, upitao najzaljubljeniju Mirjanu:
- Gledam ove klince, pa mi tek sad dođe u pamet da si i ti, bogati, već djevojka. Vrijeme je da potražiš kakva princa, princezo... ili si to već učinila?
Mirjana je procvjetala, mislim lice joj je dobilo boju ljubičasto-crvene svibanjske ruže.
Stari je ponovio pitanje. Ni ne gledajući je. Kao da ga zanima samo ono što vidi na malom ekranu.
Mirjana je kao uvrijeđeno odgovorila:
- Ja?! Pa, tata, ja sam još dijete!
- Da, kćeri, da..., otac bi se kao dosjetio njenih nježnih godinica, ali je okrutno i podmuklo nastavio – ... sigurno je da si dijete, dijete moje, pa vjerojatno, kao što to čine sve djevojčice, maštaš i o filmskim ulogama, zar ne?
Mirjana ga je nepovjerljivo pogledala. Kad je bila sigurna da stari ništa ne zna, odlučila ga skuhati. Onako, na lešo.
- Aha, naivan glasić nedorasle imbecilke, voljela bih glumiti u nekakvoj bajci. Životni mi je san da igram zeku koji zimi traži izgubljeni potočić.
- A, zato se tako često družiš s onim svojim filmskim radnikom!, stari se udario dlanom po čelu, kao da mu je tek sada to palo na pamet.
Mirjani je, međutim bilo sve jasno. Način na koji je otac izgovorio filmski radnik otvorio bi oči i većem slijepcu od naše švesterice. Jest da je jedno kraće vrijeme čitala romane o nesretnim ljubavima, Ana Karenjina i slična sranja, jest da je još više omršavjela, jest da je danima šutjela, čak su joj i oči prilično pocrvenjele, ali je činjenica da je filmski radnik završio karijeru.
Poslije sam čuo da je otišao snimiti neki film u Lepoglavu ili Glinu, nisam siguran. Čini mi se da se to snimanje odužilo na nekoliko godina.
Sa mnom je stari imao najmanje problema. Bilo je dovoljno da me pogleda i ja bih znao da je podne prošlo, to jest koliko je sati. Znao sam da je opet u pravu, jer je činjenica da su ti partizani ipak neki racku napravili. Čak su nas pustili da slušamo nenadjebivog Presslya i lude Beatlese, kaubojske filmove i Dugo toplo ljeto. Da nosimo traperice, majice, slušamo tranđe, furamo se u avionima i idemo na maturalne eksurzije u Španjolsku, Italiju, Francusku, Grčku ili Tursku.
To mi stvarno nije trebao govoriti. To sam znao, kao što sam znao da je stari u pravu. Nije država čumez koji možeš sagraditi preko noći.
Kao što sam znao da je njegova strategija i taktika izvrsna. Napokon, ratujući tako, stari je bio pobjednik.
Sve mi je to prošlo kroz glavu dok sam promatrao zapanjene face u razredu. Oni su tražili moj motiv. Pa, evo im ga!
- Doista je sjajno što idemo preko crte! Barem ću obnoviti garderobu!
(Nastavit će se)
Post je objavljen 12.12.2004. u 11:39 sati.