(Nastavak)
To je bio pun pogodak. Gledali su me kao žutu ovcu na zelenoj livadi, punoj ljubičaste trave.
Mišo je, poslije stoljetne zbunjenosti i zabunjenosti, prvi progovorio. Majstor uvijek mora prvi reagirati. I to točno onako kako sam predvidio.
- Drugarice i drugovi omladinci, priznajem da nisam bio dovoljno budan...
Počelo je predvidljivo: laganim posipanjem pepelom po glavi; nisam bio budan, zaspao sam od umora od silne budnosti, neprijatelji su nas htjeli namamiti u inozemstvo da pomažemo truli i nazadni kapitalizam umjesto da podupiremo domaći turizam i tralalalaaa, Peta Bethovenova.
To je upravo ono što sam htio.
A Mišo, divni euforični Mišo, govorio je i govorio:
- ... mi moramo upoznati svoju zemlju da nam se ne bi događalo ono što se ovih godina na Kosovu zbiva. Zašto maturalac ne bismo iskoristili da bolje upoznamo mjesta naših velikih pobjeda, recimo, sad mi pada na pamet, da odemo na to Kosovo i time odamo počast velikoj Kosovskoj bitci u kojoj je stradao naš posljednji kralj, car Lazar. Ili da krenemo putem kojim su prošli naši junaci na Kozari 1942. godine? Uopće, bilo bi dobro da obiđemo sva historijska mjesta, od Skadra do, što ja znam, možda do Drvara ili Mrkonjić grada...
Šumonja, naš šumasti razrednik, bio je blijed, zapravo žut. Uspio sam ga izigrati. Proturiti loptu kroz noge. Njegova je ideja bila Španjolska, ali je kao dopustio mogućnost Grčke, Italije ili SR Njemačke, dakle onih država s kojima je poslovala turistička agencija u kojoj je direktor bio njegov brat. Da je razred prihvatio inozemstvo, sve bi bilo okejac. Nekako bi Mišu uspio uvjeriti da je od svih bezbrojnih inozemstava Španjolska, ipak, najbolja i najjeftinija destinacija. Ovako sam ga, svojim igrokazom natjerao da s nama pješači putovima NOR-a, a to baš i nije najugodnije, premda oko vas ne pršti od avionskih bombi, mitraljeskih metaka i iznebapadajućih padobranaca.
- Mišo je u pravu!, klicali su slijepci iz razreda, dakle, moja će strana pobijediti, što, dakako, oni nisu znali.
Međutim, Mišo se nije zaustavljao. Zvjezdani trenuci. Popustile mu kočnice. Osjetio je dah vedrog trijumfa, još nije zaboravio poraz u bitki kod Amalije:
- A, sad, pitam se, trebaju li nam na tom svijetlom putu neomladinski elementi?!
Jebao ga neomladinski element. Kad god netko kaže te dvije riječi zna se što znače – Sebastijan Pukšec. Zato je pobjedonosno stao. Na čelu mu vrelo sunce blista. Rumeni obrazi. Sjajne oči plamte osvetom. Znao sam da ću, prokletstvo, opet izvući kraći kraj debele batine. Ali ni slutio nisam ono što je uslijedilo.
Naime, mali se zaigrao.
- Rekao sam: hoćemo li na takav svijetli put voditi neomladinske elemente?, upitao se zažareni mladi Ciceron, a zatim sam i odgovorio. – Ne ćemo! Zar da takvi svojim prljavim idejama gaze po našim najsvjetlijim stazama?
Sad je gledao pravo u mene. I još dalje.
Masa je bila svladana. Svi su se okrenuli prema meni, jer Brut/Mišo je častan čovjek. Galamili su. Upirali prstom. Netko me je pogodio komadićem krede u znojni vrat. Ljudi božji, potpuno su poludjeli. Kao da mi prije samo dvadesetak minuta nisu povlađivali u mome pravednom sukobu s Pravopisom.
Mišu više nitko nije mogao zaustaviti. Uže za linč je pripremio, ali mu je malo jedna žrtva. Sretno je pogledao u Amaliju i rekao:
- Da, drugarice i drugovi omladinci, takvi nam nisu potrebni. Kao što nam nisu potrebne ni njihove priležnice!
Nevjerojatno, izabrao je Amaliju kao drugu žrtvu!
Priležnice, priležnice, priležnice... odzvanjalo mi je u ušima u ritmu srca. Kao da me Nepoznat Netko polio hladnom vodom, a potom zagrijao kantom vrelog ulja.
Krv mi je jurnula u mozak, u mozak, u mozak. Noge, ruke i sve kao da nisam nikad ni imao. U plućima nije bilo ni atoma kisika.
Priležnice, priležnice, priležnice. A zatim, prasak. Bum! Tres! Eksplodirao sam. Učinilo mi se kao da sam se sav raspao. Onako, na kemijske elemente. Ta me eksplozija naprosto bacila nebu pod oblake.
I, dok se rekao aperkat, stvorio sam se kod Miše. Uspio sam samo zapaziti paničan strah u njegovim očima. To je sve što sam vidio. Ruka mi se potom pretvorila u ogromnu šaku koja je poput munje sijevnula zrakom i zaustavila se tek u Mišinim pokvarenim ustima. Osjetio sam kako se njegovi zubi lome i deru mi kožu na šaci. Bol nisam osjetio. Mišo je samo zakolutao prestrašenim očima i, srušivši nekoliko klupa, zaustavio se na zidu. Tu kao da je visio nekoliko sati, a onda se, poput krpe, što je zapravo i bio, zalelujao i složio dolje na podu. Kao mrtvac.
Nastala je nesnosna tišina. Kao da smo svi umrli i našli se pred širom otvorenim vratima pakla.
Svi su šutjeli. U njihovim pogledima vidio sam osudu. Shvatio sam. Polako sam otišao do svoje klupe, uzeo stvari i, dok su ostali u razredu šuteći gledali, izašao na hodnik.
Čak ni vratima nisam zalupio
Na hodniku, kod stepenica, stigao me Šumonja.
- Sebastijane!, okrenuo sam se prema glavnom krivcu. Mora da sam ga krvoločno pogledao čim je ustuknuo korak-dva nazad, na sigurnu udaljenost, a zatim nastavio: – Sebastijane, mislim da ti je jasno: poslije ovoga više ne moraš dolaziti u školu.
- Jasno mi je druže profesore, odgovorio sam, svjestan da će me izbaciti.
Okrenuo se i nestao iz moga vidokruga. Stajao sam jedno vrijeme, a onda se našao na ulici.
I prvo što mi je palo na pamet, poslije onoga mraka u glavi, bilo je svjetlo - Amalija! I noge mi se potpuno odsjekoše. Brzo sam sjeo na klupi parka ispred škole. Jer su mi noge negdje nestale, uopće ih nisam osjećao.
Sunce, tramvaji, automobili, bezbrižni prolaznici (deskripcija)...
Kamo sada? Što sam to uradio? Zar se nisam mogao svladati, pa poslije škole preslušati Mišu? Zar sam se morao ponašati kao divljak? Zar sam trebao reagirati kao budala? Što će reći Alojzije? Što starci? Jesam li pogriješio? Sigurno će me i Amalija popljuvati za sva vremena.
Što? Kamo? Kako?
U glavi mi je grmjelo kao pred dolazak oluje. Premda je moja oluja došla i prošla.
Što će na sve ovo reći Amalija? Hoće li me još ikada htjeti pogledati? Premda je, ako ćemo pravo za zdravo, svemu ona kriva. Trpio sam glupe Mišine uvrede, ali nisam mogao otrpjeti da ta budala naziva Amaliju mojom priležnicom, što u njegovom žargonu znači – kurvom. Ma, jebala ga kurva! Kurva je bio on i svi oni koji su ga podržali. Amalija, čiju sam čast branio, sigurno nije bila kurva. Zato sam ga klepnuo. I opet bi, da mi se ukaže prilika.
Jedno sam vrijeme sjedio na klupi. Sve dok mi se noge nisu vratile. Zatim sam se digao i odšetao do telefonske govornice. Nazvao sam Alojzijevu redakciju. Trajalo je pola godine dok me pospana tajnica nije spojila s njim.
- Halo, rekao je.
Šutio sam.
- Ti si, Sebiću, rekao je kao da me gleda. Valjda me prepoznao po disanju. Naime, ja sam uvijek čudno disao kad god sam bio uzbuđen.
- Hajde, čovječe, što me jebeš, nastavio je. – Imam sastanak kolegija, znaš da nam dolazi sezona kiselih krastavaca.
- Mislim da će me frknuti van, mirno sam rekao.
- Čovječe božji, koga će frknuti? Odakle? Tko? Jesi li ti lud?
- Jesam, odgovorio sam.
- A gdje si sada?
- U telefonskoj govornici na Marsu, čovječe. Kod pravnog faksa. Preko puta HNK-a, čovječe.
- Pričekaj me kod Meštrovićeva zdenca, evo me...
- Ma koji ku...
Kvrc. Zaklopio je slušalicu. Prokleti Alojzije. Prokleti Mišo. U kakva sam se prokleta govna uvalio? I ne samo ja, nego evo i Alojzije, stari, stara... cijeli usrani svijet.
Bio je sunčan dan, 10. lipnja 1984. godine. Podne.
I kad sam htio prokleti sve ovakve datume i udaljiti se u nepoznatom pravcu, iznenadi me glas.
- Sebastijane.
To nije bio glas. Bila je to najljepša glazba. Vivaldijevo Proljeće.
Okrenuo sam se, a nisam trebao.
Ispred mene stajala je Amalija.
Prokletstvo.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 19.12.2004. u 00:11 sati.