Rijeke ljubavi

Zoki ima mamu, tatu, seku i psa. I pripadajuće bake i djedove. I dobro ukorijenjeno i razgranato obiteljsko stablo, u čijem okrilju bezbrižno cvijeta i raste. Uz mamu bankaricu i tatu turističkog djelatnika, na razmeđi je zacrtanih puteva... najviše između gradskog stana i vrtića... često između istarskog zaleđa i otoka Paga, gdje mu žive bake i djedovi... rijetko i u prostorima banke i hotela. Sjeća se jedne zgode, kad ga je mama na kratko sakrila ispod bankovnog šaltera, zaprijetivši mu prstom da šuti. Drugom jednom prilikom ga je tata povjerio na čuvanje hotelskoj spremačici, koja ga je tajno provozala prostranim hodnicima i sobama, skrivenog među posteljinom.

Mama i tata su mislili na sve i o svemu. Često i bake i djedovi. A ponekad i drugi članovi obitelji. Od vrtićkih bezazlenih, do kasnijih ozbiljnijih, svi Zokijevi pokušaji da proturi nešto svoje i drugačije, bilo da je riječ o djelu ili mišljenju, neslavno su padali u vodu. Nije se znao ili mogao izboriti za sebe, pa se vremenom i prestao boriti. Sve manje se bunio i mislio, a sve više slušao i prihvaćao. Tako je iz dobrog i poslušnog djeteta, uskočio u sramežljivog i nesigurnog mladića, koji je putem zaboravio što je zapravo želio. Uvijek dobar sa svima, a nikad s nikim zavučen pod kožu, čudio se pričama o pubertetu i nerazdvojnim prijateljstvima.

A onda je upoznao Marka, pred neku godinu, na jednoj školskoj zabavi. Čak ni ne zna točno, kada su postali tako bliski. Zna samo, da mu je od početka imponiralo njegovo otkačeno ponašanje. Sve što je Zoki potajno snivao i u sebi gušio, Marko je živio. Obožavao je kartanje i igre na sreću, o čemu Zoki gotovo ništa nije znao. Učio ga je majstorstvu pokera. Satima pričao o parovima, koeficijentima i sigurnim dobicima u kladionici. Maštao naglas o velikoj lovi i lagodnom životu, o putu oko svijeta, o kruzerima, o lijepim ženama. Zoki je samo slušao i upijao kao žedna spužva. Uvijek je znao slušati svih, pa što ne bi i Marka. Do kasno u noć su tako znali kartati s Markovim prijateljima. U dimu cigareta, šarenilu tiketa i mirisu friško raspakiranih špilova, dani su smjenjivali noći, a noći dane. Igra je bila slatka i omamljujuća, ali unaprijed izgubljena. Veliki apetiti išli su ukorak s velikim ulozima. Marko je uvijek bio pri ruci, da posudi koju kintu, a kada je to postalo nedovoljno, uputio ga je na one, koji će mu posuditi više... i više... i još više...


Novi Fosili - Djeca ljubavi

Zoki se jednog dana nije vratio kući. Nije se ni javio. Roditelji su se uspaničili već ujutro, kada su vidjeli prazan krevet. Nisu čekali dugo, da zazvoni telefon. Glas s druge strane žice bio je dubok i nemilosrdan:
"Ako želite da vam se sin živ vrati kući, morate podmiriti njegove dugove... koliko, kako, kada i gdje ćete ostaviti novac, dozna'ćete uskoro... očekujte poziv... i za vaše dobro, ne igrajte se s policijom"

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna ... priča je, naime, uz mnoštvo izmišljotina, ipak inspirirana životnom pričom jedne obitelji, koja je prodala stan, kako bi svog člana izvukla iz kockarskih dugova...

Kuda ide Martina?

Dok sluša odjek vlastitih koraka i točkova što je prate u stopu, zemljani put joj se čini beskrajno dug. Tijekom godina zarastao u travu, pod proljetnim se suncem gotovo pretvorio u livadu. Po desetak prizemnih kućica sa svake strane, kao ravnalom su se poredale u niz, i dvorištima se odmakle jedna od druge. Sablasnu prazninu remeti tek pokoje svijetlo iza prozora, i mijauk neke mace, što se znatiželjno zaškiljila u putnika namjernika.

Omanja žena vitkog stasa i kratko podšišane kose, na trenutak je promotrila prizor, tako nalik "slavonskoj idili", koju je naslikala davno po sjećanju. Od malena je imala dobro oko za detalje, i vještu ruku za crtanje. Mirna i samozatajna, kakva jest, Martina u svojoj 46-oj, životom i dalje korača bojažljivo i gotovo neprimjetno. Rano je upoznala veliku tugu, a nikad joj nitko nije rekao kako treba s njom. Još nije stigla ugasiti ni pet svijećica na rođendanskoj torti, kada je iznenadna očeva smrt ispreplela njenu tugu s majčinom. I dok je majka ostajala zarobljena u crnini i suzama, ona je bježala. Sa pet je pobjegla u sebe i crtala poskrivečki, jer bi majka znala reći "Ostavi se tih crtarija, Martina, nema ti tu kruha". Kad je završila srednju trgovačku, spakirala je u kofer par krpica i puno jada, i pobjegla s Igorom u Njemačku. Ljudi ne znaju, pa kažu "udala se", a onda obavezno dometnu "ali otac joj može biti". Kako god, u njemu je našla dobrog čovjeka, u kćerima vrhunac sreće, za sebe ništa. A onda joj je Bog opet pomrsio račune, pa odveo i majku i muža u kratko. I sad je opet tu. Na početku. Na mjestu s kojeg je i krenula.

Nesigurno se zaustavila ispred roditeljske kuće, poput uljeza, koji bi se rado okrenuo i dao petama vjetra. "Ništa mi više ne mogu" odagnala je duhove prošlosti, ovaj put riješena da ih zauvijek ostavi iza sebe. Kapija je zacvilila pod njenom rukom, i svega par koraka dvorištem je bilo dovoljno da se nađe u polumračnoj kuhinji. Otvorila je prozor i odškrinula škuru, kako bi propustila malo svježeg zraka i danjeg svijetla. Kao da joj je tek sada laknulo.

"Vrijeme je da odmrsim ovo klupko života, i pomirim se s tugom... gdje god ja odlučila poći, ona će svejedno uvijek ići za mnom... da sam to znala ranije, ne bih nikad... zaboravi, Martina, zaboravi... i oprosti sebi neke stvari..."


Diana Brkić - Dobar ti dan!

"Martina!... Vratila si se?... Martina!..." muški glas s dvorišta prizvao ju je u stvarnost.... "Kako si?... Dobar ti dan!..."

Žigolo

Sjedio je za barom i polagano ispijao svoj viski. S visine barske stolice pogledavao je po dvorani. Stolovi su već bili ispunjeni gotovo do posljednjeg mjesta, a bend se na svom postolju upravo pripremao za nastup.

Miki je volio ovakva otmjena druženja, svjestan svog šarma i privlačnosti. U šarenilu muško ženskog svijeta i skupih toaleta, iskusno oko mu se zaustavilo na brineti, koja je sjedila sama za stolom. Teže je znao procijeniti godine, ali za njih nije ni mario. Uostalom, ispod pripijene haljine i zavidnog sloja šminke, uvijek ih se moglo skriti barem desetak.

Pucnuo je prstima, i prišapnuo nešto konobaru na uho. Tek koji trenutak nakon što mu je diskretno ukazao na damu, konobar je već nosio piće za njen stol. Miki je pogledom pratio situaciju, iščekujući poziv. Kada joj se jednom pridruži za stolom, zavođenje mu je već bilo u opisu posla.

Gledajući je ravno u oči, primio je njenu ruku u obje svoje, i lagano je prinio usnama.

"Bečka škola nikad nije na odmet"... zavjerenički je prozborio sam sa sobom.

***


7 Mladih - Žigolo

***

"Barba Lujo, jeste to vi?"... sa dozom nesigurnosti je upitao prosijedog gospodina, koji mu je dolazio ususret.

"Miki!" obradovao se i Lujo, pa, odmjerivši ga od glave do pete, sa smiješkom primjeti... "Bogami se onaj mali vražićak iz susjedstva pretvorio u pravog ljepotana, a"

"Ma, dajte... a koliko se nismo vidili, znate da sam vas jedva i pripozna"

"Skoro će petnaest godina, lipi moj, da sam se priselija u Split, nego... ajmo mi negdi sjest'... i mene zanima šta je s tvojima... čuja sam da su se sestre udale"

"Je, dobro ste čuli... Nikolina se udala za Talijana i ostala tamo, a Ivana je u Zagrebu."

"A ti si još sa svojima, a"

"Ma, jesam i nisam, duga priča... a kako je kod vas?"

"Čuj, kako je bilo nije loše... ponovo sam se oženija, ali u ono vrime nije bilo nimalo idilično, to znaš i sam... a sve radi one kurbetine, koju sam drža ka' kap vode na dlanu, dok se ona zabavljala i nabijala mi rogove... jel' se sjećaš ti Ane, a?"

"Sjećam se, kako se ne bih sjećao"... gotovo mu je bio zahvalan što ga je vratio u dane svog odrastanja i prvih ljubavnih iskustava.

"Ma, nećeš ti znat' ni po mise... ipak si bio samo klinjo u to vrime"

"Pa i nisam baš, barba Lujo"... zagonetno se nasmijao Miki... "teta Ana nije tako mislila"... izletilo mu je prije no što je stigao promisliti, i odmah se ugrizao za jezik.

"Isuse Bože!... Nemoj se zezati!... Zar i s tobom!"... u nevjerici je zurio Lujo

"Ajme!... nikad nikome to nisam reka', i kud sad baš vama, barba Lujo... nemojte zamirit', poletilo mi je"

"Ma, šta ću ti zamirit', sinko... nisi ti ništa kriv... a ja, eto, još uvik otkrivam kolika sam budala bija".

***

A šta bi dalje s "nesretnim" Mikijem, ni'ko pravo ne zna. Zabavlja li se još, ili se uhvatio knjige i posla, tek bi trebalo vidjeti. Po svoj prilici će ipak ostati tu gdje je, jer, ako opet krenem u glasno propitkivanje "kud ću ja s ovim "mojim" Mikijem", lako bi se povijest mogla ponoviti, pa bi opet bilo... lete štuke, lete avijoni... lete strašni savjeti... Ma, ne znate vi cijelu priču o Mikiju, to je to. Ne znate da je Miki, jadan ne bio, dobro i dovde dogurao, s obzirom da su mu već na samom početku htjeli doći glave. Pa bubne dragi, već nakon prve priče "Ubij jebivjetra i riješila si problem... nećeš morati pisati nastavke" Jaaadan Miki... a baš ga neću ubit'... eto ...

Miki moj

Visoki muškarac na bučnoj palubi broda plijenio je poglede. U kariranoj košulji naviše bijelih hlača, podbočio se na ogradu, prekrižio nogu preko noge, i zagledao se u morsku pjenu ispod sebe. Na nogama mu lagane ljetne tenisice. Gusta tamna kosa nestašno mu se kovrča na zaobljenom čelu, a krupne plavozelene oči odaju lepršavost i samouvjerenost. Za koji dan će proslaviti tridesetu, upravo mu se mota po glavi, mada mu malo tko daje i toliko. Na vitkoj figuri pravilnih crta lica i rumenih obraza, godine kao da ne ostavljaju traga.

"Život ga je mazio, lako njemu" obično se prenosi s uha na uho, ne skrivajući dozu ljubomore, ali on nikada nije mario za tračeve.

Rodio se na škrtom kamenjaru Dalmatinske Zagore, kako bi u pet do dvanaest osvijetlao obraz familiji. "Treće pa muško" rekli bi i opet zlobnici. Bilo kako bilo, dida Mikula je dočekao muškog nasljednika loze Galić, koji bi trebao nositi njegovo časno ime. A kako su se tada izvorna imena, pod utjecajem stranih, često prikrštavala, pa bi Šimun ili Šime postao Simon ili Simona, Kate ili Katina - Katrin, a Mate - Mišo, tako je i naš junak dobio ime Nikola. Al' zaludu i izvornog imena i njegovog izvrtanja. Kako su mu prvim plačem protepali Miki, tako mu i dan danas rijetki znaju krsno ime.

Inteligentan i spretan u raznim poslovima i sportovima, stalno znatiželjan i nestalan, od rodbine razmažen, ništa nije u stanju dovesti do kraja. Ljubimac roditelja i sestara, koji nesebično pokrivaju sve njegove ludosti i obećanja o skoroj diplomi inženjera, svega se brzo zasiti. Omiljen u društvu, posebno među ženama, odbija i razmišljati o vjernosti i ozbiljnosti. Dane provodi okružen mirisima vina i parfema, duhana i kocke.

"Miki moj"... u trenu ga prene i podigne s ograde veseli ženski glas, koji mu je poletio u zagrljaj, ostavljajući crveni trag svojih usana na njegovim obrazima.

***


Lepa Brena - Miki, Mićo - Hit Parada

***

"Da bar tresne već jednom tim vratima i sjuri se niz stepenice"... moli se Mare u sebi, kao da nikada nije zbog toga ni riječi rekla, a kamo li prigovorila. Ispod oka pogledava svog Stipu, kako za stolom mota duvan, dok se momčić do njega zadubio u bilježnicu, nervozno grickajući vrh olovke.

Zvuk glogotanja sa kuhala, što je ispunio kužinu mirisom kupusa i suhog mesa, u zaglušnoj se tišini doima poput ključanja vulkana, koji samo što se nije prelio preko ruba.

"Di ćeš"... zagrmilo je tako snažno, da se Mare na mjestu smrzla... "Debela ura već ima da ga zoveš... e bogami je dosta"
Od siline ustajanja, stolica se ispod Stipe prevrnula, a on je već bio na pola stepeništa. Uletio je u sobu kao furija, zgrabio sina za ramena i grubo ga počeo drmati.
"Propalico jedna!"
"Šta ti je, jesi poludija"... i nehoteć se razbudio Miki, ustuknuvši pred očevim bijesom.
"'Oćeš li se dignit više, tovare...dokle misliš tako, je li... po noći skitat', a po danu spavat'... trideset godina ti je u guzici, a ponašaš se kao balavac!"
"Opet započinješ, stari... prestani mi dizati živce"
"Umisto da se u'vatiš posla i knjige, ti se naokolo vucaraš sa mutnim tipovima i kojekakvim ženama... misliš da ja ne znam...“
"Aha, tu smo...samo ti slušaj babe tračare, koje nemaju pametnija posla, pa se sa mnom bave"
"S kim si, takvi si, znaš kako su govorili naši stari"
"Umukni više!"
"Ti ćeš meni govoriti da umuknem, sramoto... je l' vidiš kako nam zemlja propada... nikakve koristi nemamo od tebe, ni ja ni mater..." ne posustaje otac.
"Ne mogu te više slušat'... izlazi da se obučem... reka' san ti da zemlju mo'š i prodat', šta se mene tiče... ne zanima me..."
"A šta tebe zanima... ništa, tako reci... ne znan samo od čega misliš živit'..."
"Ne brini ti, od zemlje sigurno ne mislin... Još si tu, koliko ti puta moran reć' da izađeš vanka... zakasni'ću na turnir..."
"Ma, koji sad jebeni turnir, majku ti tvoju... a oni mali šta te doli čeka...šta ćemo s njin?"
"Koji mali?... Ajme, zaboravija san... je l' ono doša' za fiziku, a?"
"Kakvi si ti to čovik, Majko Božja... svaka druga ti je "zaboravija san"... di ti je odgovornost?"
"Daj, reci malome da dođe gori..." zaškarpunio se sad Miki i silom izgurao oca iz sobe.
...

Kad je tresnuo vratima i sjurio se niz stepenice, bilo je već blizu dva.
"Ma, di ćeš... oli ne'š ni obidvat', sinko... a nisan ti još vidila tu jaketu, je l' ti to nova?... i koji ti je ono motor isprid kuće?... Uimeisusovosveto, sinko, oklen ti pinezi?"
"Bog te pomoga, majko, nemoj sad i ti" razoruža je osmjehom, natkrili rukama i utisne poljubac na čelo.
"Iden do Sinja... na turnir u malon balunu... jesi zadovoljna?"
"A sa čim ću bit' zadovoljna, crni sinko... nisan te pošteno ni vidila, a već bižiš... triba mater s tobon ozbiljno porazgovarat'..."
"Vidi'ćeš me ujutro, pri nego krenen za Zagreb"

Ono majčinsko "Sine, čuvaj se" nije ni čuo, jer ga je zaglušio tresak ulaznih vrata.

***


/"Odlični dijalozi, i taj nesretni Miki koji je poprilično čest lik u našoj sredini... Mislim da ste ga super zamislili i žao mi je što mu se nije dogodila kakva pripovijetka, duža forma, neka priča u kojoj će dobiti šansu popraviti i biti nagrađen. Razmislite!" prof. Irena Delonga Nešić – Škola kreativnog pisanja u GK Marka Marulića/

Oznake: pria, miki, brena