Kuda ide Martina?

Dok sluša odjek vlastitih koraka i točkova što je prate u stopu, zemljani put joj se čini beskrajno dug. Tijekom godina zarastao u travu, pod proljetnim se suncem gotovo pretvorio u livadu. Po desetak prizemnih kućica sa svake strane, kao ravnalom su se poredale u niz, i dvorištima se odmakle jedna od druge. Sablasnu prazninu remeti tek pokoje svijetlo iza prozora, i mijauk neke mace, što se znatiželjno zaškiljila u putnika namjernika.

Omanja žena vitkog stasa i kratko podšišane kose, na trenutak je promotrila prizor, tako nalik "slavonskoj idili", koju je naslikala davno po sjećanju. Od malena je imala dobro oko za detalje, i vještu ruku za crtanje. Mirna i samozatajna, kakva jest, Martina u svojoj 46-oj, životom i dalje korača bojažljivo i gotovo neprimjetno. Rano je upoznala veliku tugu, a nikad joj nitko nije rekao kako treba s njom. Još nije stigla ugasiti ni pet svijećica na rođendanskoj torti, kada je iznenadna očeva smrt ispreplela njenu tugu s majčinom. I dok je majka ostajala zarobljena u crnini i suzama, ona je bježala. Sa pet je pobjegla u sebe i crtala poskrivečki, jer bi majka znala reći "Ostavi se tih crtarija, Martina, nema ti tu kruha". Kad je završila srednju trgovačku, spakirala je u kofer par krpica i puno jada, i pobjegla s Igorom u Njemačku. Ljudi ne znaju, pa kažu "udala se", a onda obavezno dometnu "ali otac joj može biti". Kako god, u njemu je našla dobrog čovjeka, u kćerima vrhunac sreće, za sebe ništa. A onda joj je Bog opet pomrsio račune, pa odveo i majku i muža u kratko. I sad je opet tu. Na početku. Na mjestu s kojeg je i krenula.

Nesigurno se zaustavila ispred roditeljske kuće, poput uljeza, koji bi se rado okrenuo i dao petama vjetra. "Ništa mi više ne mogu" odagnala je duhove prošlosti, ovaj put riješena da ih zauvijek ostavi iza sebe. Kapija je zacvilila pod njenom rukom, i svega par koraka dvorištem je bilo dovoljno da se nađe u polumračnoj kuhinji. Otvorila je prozor i odškrinula škuru, kako bi propustila malo svježeg zraka i danjeg svijetla. Kao da joj je tek sada laknulo.

"Vrijeme je da odmrsim ovo klupko života, i pomirim se s tugom... gdje god ja odlučila poći, ona će svejedno uvijek ići za mnom... da sam to znala ranije, ne bih nikad... zaboravi, Martina, zaboravi... i oprosti sebi neke stvari..."


Diana Brkić - Dobar ti dan!

"Martina!... Vratila si se?... Martina!..." muški glas s dvorišta prizvao ju je u stvarnost.... "Kako si?... Dobar ti dan!..."