četvrtak, 13.03.2014.

Pričam ti priču

Miki moj

Visoki muškarac na bučnoj palubi broda plijenio je poglede. U kariranoj košulji naviše bijelih hlača, podbočio se na ogradu, prekrižio nogu preko noge, i zagledao se u morsku pjenu ispod sebe. Na nogama mu lagane ljetne tenisice. Gusta tamna kosa nestašno mu se kovrča na zaobljenom čelu, a krupne plavozelene oči odaju lepršavost i samouvjerenost. Za koji dan će proslaviti tridesetu, upravo mu se mota po glavi, mada mu malo tko daje i toliko. Na vitkoj figuri pravilnih crta lica i rumenih obraza, godine kao da ne ostavljaju traga.

"Život ga je mazio, lako njemu" obično se prenosi s uha na uho, ne skrivajući dozu ljubomore, ali on nikada nije mario za tračeve.

Rodio se na škrtom kamenjaru Dalmatinske Zagore, kako bi u pet do dvanaest osvijetlao obraz familiji. "Treće pa muško" rekli bi i opet zlobnici. Bilo kako bilo, dida Mikula je dočekao muškog nasljednika loze Galić, koji bi trebao nositi njegovo časno ime. A kako su se tada izvorna imena, pod utjecajem stranih, često prikrštavala, pa bi Šimun ili Šime postao Simon ili Simona, Kate ili Katina - Katrin, a Mate - Mišo, tako je i naš junak dobio ime Nikola. Al' zaludu i izvornog imena i njegovog izvrtanja. Kako su mu prvim plačem protepali Miki, tako mu i dan danas rijetki znaju krsno ime.

Inteligentan i spretan u raznim poslovima i sportovima, stalno znatiželjan i nestalan, od rodbine razmažen, ništa nije u stanju dovesti do kraja. Ljubimac roditelja i sestara, koji nesebično pokrivaju sve njegove ludosti i obećanja o skoroj diplomi inženjera, svega se brzo zasiti. Omiljen u društvu, posebno među ženama, odbija i razmišljati o vjernosti i ozbiljnosti. Dane provodi okružen mirisima vina i parfema, duhana i kocke.

"Miki moj"... u trenu ga prene i podigne s ograde veseli ženski glas, koji mu je poletio u zagrljaj, ostavljajući crveni trag svojih usana na njegovim obrazima.


***


Lepa Brena - Miki, Mićo - Hit Parada

***

"Da bar tresne već jednom tim vratima i sjuri se niz stepenice"... moli se Mare u sebi, kao da nikada nije zbog toga ni riječi rekla, a kamo li prigovorila. Ispod oka pogledava svog Stipu, kako za stolom mota duvan, dok se momčić do njega zadubio u bilježnicu, nervozno grickajući vrh olovke.

Zvuk glogotanja sa kuhala, što je ispunio kužinu mirisom kupusa i suhog mesa, u zaglušnoj se tišini doima poput ključanja vulkana, koji samo što se nije prelio preko ruba.

"Di ćeš"... zagrmilo je tako snažno, da se Mare na mjestu smrzla... "Debela ura već ima da ga zoveš... e bogami je dosta"
Od siline ustajanja, stolica se ispod Stipe prevrnula, a on je već bio na pola stepeništa. Uletio je u sobu kao furija, zgrabio sina za ramena i grubo ga počeo drmati.
"Propalico jedna!"
"Šta ti je, jesi poludija"... i nehoteć se razbudio Miki, ustuknuvši pred očevim bijesom.
"'Oćeš li se dignit više, tovare...dokle misliš tako, je li... po noći skitat', a po danu spavat'... trideset godina ti je u guzici, a ponašaš se kao balavac!"
"Opet započinješ, stari... prestani mi dizati živce"
"Umisto da se u'vatiš posla i knjige, ti se naokolo vucaraš sa mutnim tipovima i kojekakvim ženama... misliš da ja ne znam...“
"Aha, tu smo...samo ti slušaj babe tračare, koje nemaju pametnija posla, pa se sa mnom bave"
"S kim si, takvi si, znaš kako su govorili naši stari"
"Umukni više!"
"Ti ćeš meni govoriti da umuknem, sramoto... je l' vidiš kako nam zemlja propada... nikakve koristi nemamo od tebe, ni ja ni mater..." ne posustaje otac.
"Ne mogu te više slušat'... izlazi da se obučem... reka' san ti da zemlju mo'š i prodat', šta se mene tiče... ne zanima me..."
"A šta tebe zanima... ništa, tako reci... ne znan samo od čega misliš živit'..."
"Ne brini ti, od zemlje sigurno ne mislin... Još si tu, koliko ti puta moran reć' da izađeš vanka... zakasni'ću na turnir..."
"Ma, koji sad jebeni turnir, majku ti tvoju... a oni mali šta te doli čeka...šta ćemo s njin?"
"Koji mali?... Ajme, zaboravija san... je l' ono doša' za fiziku, a?"
"Kakvi si ti to čovik, Majko Božja... svaka druga ti je "zaboravija san"... di ti je odgovornost?"
"Daj, reci malome da dođe gori..." zaškarpunio se sad Miki i silom izgurao oca iz sobe.

...

Kad je tresnuo vratima i sjurio se niz stepenice, bilo je već blizu dva.
"Ma, di ćeš... oli ne'š ni obidvat', sinko... a nisan ti još vidila tu jaketu, je l' ti to nova?... i koji ti je ono motor isprid kuće?... Uimeisusovosveto, sinko, oklen ti pinezi?"
"Bog te pomoga, majko, nemoj sad i ti" razoruža je osmjehom, natkrili rukama i utisne poljubac na čelo.
"Iden do Sinja... na turnir u malon balunu... jesi zadovoljna?"
"A sa čim ću bit' zadovoljna, crni sinko... nisan te pošteno ni vidila, a već bižiš... triba mater s tobon ozbiljno porazgovarat'..."
"Vidi'ćeš me ujutro, pri nego krenen za Zagreb"

Ono majčinsko "Sine, čuvaj se" nije ni čuo, jer ga je zaglušio tresak ulaznih vrata.


***

Image and video hosting by TinyPic
/"Odlični dijalozi, i taj nesretni Miki koji je poprilično čest lik u našoj sredini... Mislim da ste ga super zamislili i žao mi je što mu se nije dogodila kakva pripovijetka, duža forma, neka priča u kojoj će dobiti šansu popraviti i biti nagrađen. Razmislite!" prof. Irena Delonga Nešić – Škola kreativnog pisanja u GK Marka Marulića/

Oznake: pria, miki, brena

- 00:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.