Rijeke ljubavi

Zoki ima mamu, tatu, seku i psa. I pripadajuće bake i djedove. I dobro ukorijenjeno i razgranato obiteljsko stablo, u čijem okrilju bezbrižno cvijeta i raste. Uz mamu bankaricu i tatu turističkog djelatnika, na razmeđi je zacrtanih puteva... najviše između gradskog stana i vrtića... često između istarskog zaleđa i otoka Paga, gdje mu žive bake i djedovi... rijetko i u prostorima banke i hotela. Sjeća se jedne zgode, kad ga je mama na kratko sakrila ispod bankovnog šaltera, zaprijetivši mu prstom da šuti. Drugom jednom prilikom ga je tata povjerio na čuvanje hotelskoj spremačici, koja ga je tajno provozala prostranim hodnicima i sobama, skrivenog među posteljinom.

Mama i tata su mislili na sve i o svemu. Često i bake i djedovi. A ponekad i drugi članovi obitelji. Od vrtićkih bezazlenih, do kasnijih ozbiljnijih, svi Zokijevi pokušaji da proturi nešto svoje i drugačije, bilo da je riječ o djelu ili mišljenju, neslavno su padali u vodu. Nije se znao ili mogao izboriti za sebe, pa se vremenom i prestao boriti. Sve manje se bunio i mislio, a sve više slušao i prihvaćao. Tako je iz dobrog i poslušnog djeteta, uskočio u sramežljivog i nesigurnog mladića, koji je putem zaboravio što je zapravo želio. Uvijek dobar sa svima, a nikad s nikim zavučen pod kožu, čudio se pričama o pubertetu i nerazdvojnim prijateljstvima.

A onda je upoznao Marka, pred neku godinu, na jednoj školskoj zabavi. Čak ni ne zna točno, kada su postali tako bliski. Zna samo, da mu je od početka imponiralo njegovo otkačeno ponašanje. Sve što je Zoki potajno snivao i u sebi gušio, Marko je živio. Obožavao je kartanje i igre na sreću, o čemu Zoki gotovo ništa nije znao. Učio ga je majstorstvu pokera. Satima pričao o parovima, koeficijentima i sigurnim dobicima u kladionici. Maštao naglas o velikoj lovi i lagodnom životu, o putu oko svijeta, o kruzerima, o lijepim ženama. Zoki je samo slušao i upijao kao žedna spužva. Uvijek je znao slušati svih, pa što ne bi i Marka. Do kasno u noć su tako znali kartati s Markovim prijateljima. U dimu cigareta, šarenilu tiketa i mirisu friško raspakiranih špilova, dani su smjenjivali noći, a noći dane. Igra je bila slatka i omamljujuća, ali unaprijed izgubljena. Veliki apetiti išli su ukorak s velikim ulozima. Marko je uvijek bio pri ruci, da posudi koju kintu, a kada je to postalo nedovoljno, uputio ga je na one, koji će mu posuditi više... i više... i još više...


Novi Fosili - Djeca ljubavi

Zoki se jednog dana nije vratio kući. Nije se ni javio. Roditelji su se uspaničili već ujutro, kada su vidjeli prazan krevet. Nisu čekali dugo, da zazvoni telefon. Glas s druge strane žice bio je dubok i nemilosrdan:
"Ako želite da vam se sin živ vrati kući, morate podmiriti njegove dugove... koliko, kako, kada i gdje ćete ostaviti novac, dozna'ćete uskoro... očekujte poziv... i za vaše dobro, ne igrajte se s policijom"

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna ... priča je, naime, uz mnoštvo izmišljotina, ipak inspirirana životnom pričom jedne obitelji, koja je prodala stan, kako bi svog člana izvukla iz kockarskih dugova...