petak, 24.05.2013.

Beskrajna priča


Reklo bi se, zamalo, da ću opet u kino. Da, zamalo bi se reklo, al' zamalo je zamalo, a nije kino. Riječ se jedna tu uplela, il' priča, i pomrsila kinu račune. Riječ čini razlike i uvodi nas u bezbrojne varijacije. Moćna je ta riječ, kada svoju mrežu krene plesti. Baš čudnovate, i još čudnije priče se rode, kad se riječi dobro slože, i sa stilom umnože. Ha, bi'će da me dobro smantala zavrzlama ta, kad i u rime opet odoh, nenamjerno skroz.

Pa sad ti pogodi puta jednoj tako zamantanoj vrtirepki, koja bi od početka, al' ne zna kojega zujo... koja bi ispričala priču, al' ne zna zaliven... stani malo, o kakvoj ti to priči pričaš, luda glavo... eto, pametnica kaže, nije priča, a šta li je onda, molim lijepo, da nije možda škola za pačiće male, ha cerek... o, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi, da nekako dovedem ovu, ovu... situaciju... komediju... crticu... fabulu... razgovor... zapetljanciju... aha, zgoda je baš dobra riječ... ma, nek' se i čarolija zove, al' zaslužuje da je dovedem sretnom kraju... ma, beskraju, tuko jedna eek... majkemimile, ako ti nisi skroz luda, a kako to misliš, da se može do beskraja doći lud... ooo, idi vraže di te traže, i pusti me s mirom... a izeš i 'vaki ringišpil, kad pojma blagog nema rolleyes.

Pojma ja nisam imala, što li će se te svibanjske večeri, na daskama odigrati. A od želje do ostvarenja toliko je mnogo godina prošlo, da je iščekivanje moje, minute u vječnost pretvorilo. I kako li se je, na kraju, sve to zbilo, kako li se sve zavrtilo i zapetljalo, i koliko li se puta, s kraja na početak vraćalo... ma, cilu me zamrsila ta mriža od riči, od početka... od početka... e sad, od ko'g li ono po redu početka, sa sigurnošću vam baš i ne bih znala reći zaliven.

Znam da... riječ po riječ je potekla, i vodama me svojim lagano zavodila. Pamtim da... riječ na riječ, tako skladno se je slagala, i u carstvo me svoje nježno uvodila. Sjećam se da... riječi su se, tako tečno i uštimano, smjenjivale, i 'ko prahom me zlaćanim začaravale. Jaka je ta riječ, jaka... a još kad sljubi se s pokretom, tonom, grimasom, stilom... tako malo treba da te začarobira i ponese, da te, makar i na tren, u neki ljepši svijet odnese sretan.

Dovoljno je tek ideja da se rodi, maštom obilato poškropi, darom i stilom umjetničkim u riječ i pokret pretvori, pa da ti dušu čarolijom ispuni. A ne pamtim više, i nije mi žaj, jer, 'ko bi se tu još i brojanjem bavio, kad nevažan je broj... koliko ono istih početaka bješe... drugačijih, glupačo... istih, istih belj... opet ti, pametno moje rofl... koliko li zanimljivih viđenja, i koliko raznobojnih istina... da, da, nije život ni crn ni bijel', a ni zgode obično nisu onakve, kakvima ih samo jedne oči vide... koliko li varijacija na temu... koliko zapleta i raspleta... i koliko li je ono puta, ista priča iz početka ispričana... ma, svaka ti je drugačija, zvrko zubo... ista je i točka belj.

Ja znam, situacija to je prosta, banalna čak... zgoda jedna svakidašnja... događanje usputno... crtica kratka iz života... detalj jedan neznatan, izvučen iz tisuće i tisuće sličnih, koji nas svakim danom prate... stop, stop, stani... o čem' god da ti sad pričaš, da l' jedna je to, il' dvije... to te ja pitam, i to ti meni reci nono...

Stop... sutra idemo ponovo... iz početka mah



- 00:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.