srijeda, 15.05.2013.

Novi dan, il' jureći vlak

I posrćeš, i padaš, i ubijen si... i tu si negdje, al' k'o da nema te... i dišeš valjda, al' k'o da zgažen si... k'o miš u kut stjeran si... i tu si negdje, al' ne vidiš i ne čuješ... k'o tupilo da te lupilo... k'o tunel da te okružio, pun plijesni i truleži koja guši... i od mraka u očima, i od buke u glavi, i od ustajalog zraka u nosnicama... sve se vrti i okreće, u bunilu nestaje i gubi se... dal' budan si il' sanjaš, dal' zbilja to je, il' priviđenje ludog uma... a duša samo vanka 'oće... da mraka se oslobodi, i zraka naudiše... da mirisa oćuti, i svijetla se dočepa... vilo moja, daj'der reci, dal' svijetlo je to tamo u daljini, il' samo želja pusta... i što to svijetli na kraju dugog mračnog tunela... dal' novi je dan il' jureći vlak rolleyes...

Hmm, da, spominjah ja već, moguće i više puta, to svijetlo na kraju tunela, a nedavno mi i osmijeh čak izmami (možda i kiseli, vragbigaznao) pošalica jedna na tu temu... pa veli lik, gledajući smrti u oči... ako ugledaš svijetlo na kraju tunela, vjerojatno ti ususret dolazi vlak smijeh... ("Nemeza" Jo Nesbo)

A ne, ne, nećemo tako... okreni ploču na drugu stranu... na drugoj je strani garant novi dan wink...

Uknjižba je, dakle, počela naprasno i šokovito bang... ludo i nezaboravno headbang... i kako bi to lipo rekla pisma, baš k'o da mene je pitala... zapetlja san ruke, dok san odrišiva konope; zapetlja me život, ne mogu se odvezat' od tebe... a nakon prvotnog bunila i ludila lud, tribalo je ipak stat' na balun, i napravit' plan... a e, baš smo imali izbora za pravit' planove burninmad... sve u svemu, nije bilo druge, nego se vratit' "mjestu zločina"... pokucati ponovo na odvjetnička vrata... potpisati punomoći... i iščekivati novi dan... jer, to bi ka' tribalo bit' manje zlo... a valjda je, hmm...

Hmm, da... proteklo je otad puno dana i puno vode, prohujala su mnoga lita, i nataložila se godišća... i u šaku bi mogli skupit' sve dobrega, a vriću napunit' svega grubega... i još uvik iščekujemo... taj tajanstveni novi dan...

Hmm, da, znam... čudom se treba čuditi, koliko li je žilava nada potrebna, kad, uz toliko smrti, još uvik živi... i pitati se triba, sa sto visećih upitnika povr' glave, kakvo li to svijetlo tamo u daljini svijetli... vilo moja, daj'der šapni, jer... u čudu sam i ja, ako se u čudo nijesam i pretvorila... pitam se, pitam i ja eek...

Hmm, da, znam, sve to što rekoh, i u jednu je rečenicu stati moglo, al' baš oko toga se mislim, dilemu rješavam i plan gradim naughty, a nikako da se odlučim... dal' ukratko, il' udugo... dal' suhoparno, il' začinjeno... dal' iz mozga, il' iz duše... dal' roman u nastavcima pisati, il' priču u dvi tri riči skončati, pa dalje šta bude...

Hmm, da, ne znam šta ću... još... čekam svoga teslu, koji malo sporo pali, al' kad upali, to će biti svijetlo rofl... u međuvremenu, trud svoj ulažem u vijuge moždane, da tematskim vodama zarone, i pametnog nešto izrone, al' teško s njima na zelenu granu... malo 'oće, malo neće, više neće nego 'oće zijev... a mamim ih i dozivam, slatkišima hranim, mada znam da ne valja im to, nit' za šećer, nit' za kile, al' zaludu njima govoriti... još i suzu pustim koju, kontam, smekša'će se malo lud...

Pa sad, šta je tu je... budem se ja javila s ulovom... kad izronim nešto smijeh mah...


Oznake: na kraju tunela... novi dan ili jureći vlak

- 17:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.