Moderni Noa
27.05.2012.
... ima li još nade, ili je i Bog digao od nas ruke... pročitajte u priči nepoznatog autora, koju sam dobila na e-mail, a pronađena je u bespućima neta 
...
I reče Bog Noi: "Noa, sagradi još jednom korablju iz cedrovine, kao i onda - 300 lakata dugu, 50 lakata široku i 30 lakata visoku. Želim na zemlju poslati drugi opći potop. Ljudi ništa nisu naučili. A ti u korablju uzmi svoju ženu, tvoje sinove i njihove žene i od svake životinjske vrsti po dvoje, muško i žensko. Za šest mjeseci poslati ću veliku kišu."
Noi to baš ne bi pravo: ta zar opet? opet 40 dana kiša, i 150 neugodnih dana na vodi, zajedno sa svim životinjama i bez televizije.
Ali Noa je bio poslušan, i obeća da će učiniti tako, kako mu je Bog naredio.
Nakon šest mjeseci nadviše se tamni oblaci i poče kišiti. Noa je sjedio u svojem vrtu i plakao jer nije sagradio korablju..
"Noa", povika Bog "Noa, gdje je korablja?"
Noa pogleda u nebo i reče: "Gospodine, budi mi milostiv!"
Bog ga opet upita: "Gdje je korablja,Noa??
Noa obriše suze i reče: "Gospodine, što si mi učinio? Najprije sam u općini postavio zamolbu za građevinsku dozvolu. Oni su najprije mislili da želim graditi nekakvu ekstravagantnu štalu za ovce. Nisu se snašli s nacrtom i oblikom projekta, a da bi to trebao biti brod nisu ni povjerovali. I tvoje mjere su izazvale pomutnju, jer nitko nije znao koliko je dug lakat, pa je moj arhitekt morao napraviti novi nacrt.
Zamolbu za građevinsku dozvolu su najprije odbili jer brodogradnja u naselju nije dopuštena. Kad sam konačno našao odgovarajuće mjesto iskrsnuli su drugi problemi. Sad se, primjerice, sve vrti oko pitanja treba li korablja vatrostalna vrata, uređaj za gašenje požara i vodospremnik za slučaj požara. Ali kada sam im objasnio da će vode biti i previše, puno više nego je potrebno za gašenje požara, odveli su me službenom psihijatru.
Nakon toga mi je županijska uprava telefonom javila da mogu sagraditi brod, ali da je moja stvar kako ću ga transportirati do najbliže vode. S njihovom pomoći ne mogu računati, jer je župan smijenjen. A onda me nazove jedan drugi državni službenik iz iste županijske uprave koji mi je objasnio da je njihova uprava jako orijentirana na stranke, da im želi ugoditi i upozorio me da kod EU u Briselu mogu zatražiti poticajna sredstva za brodogradilište.
Zamolbu sam morao uložiti u osam primjeraka i na tri službena jezika EU.
Prestao sam tražiti cedrovinu. Libanonska se cedrovina više ne smije uvoziti. Kad sam onda u šumi htio kupiti drvo rečeno mi je da je zabranjeno rušenje, jer tako propisuje zakon. Navodno to škodi klimi. Osim toga bi morao dokazati da sam posadio toliko stabala koliko bih porušio. Kad sam im rekao da uskoro uopće više neće biti nikakve prirode i da je besmisleno saditi nove biljke i drveće, posjeti me po drugi puta službeni psihijatar.
Tesari, koje sam angažirao za gradnju su mi onda rekli, da će se oni sami pobrinuti za drvo. Ali oni su najprije izabrali radnički savjet, koji je najprije sa mnom htio napraviti tarifni ugovor. Ali kako se nismo složili, oni su stupili u štrajk.
Bože, znaš li ti uopće koliko danas majstori traže za svoj rad? Čime ću ja to sve platiti? Kako je prolazilo vrijeme, ja sam počeo skupljati životinje. U početku je to dobro išlo, bar su dva mrava još živa. Ali kad sam htio uvjeriti dva tigra i dvije ovce, da zbog viših interesa moraju jedno vrijeme živjeti u miru, javilo se društvo za zaštitu životinja i izjasnilo se protiv ovakvog držanja životinja.
Bože, da li je tebi uopće jasno, da trebam dozvolu za transport životinja prema zakonima EU? Već sam na 22. stranici formulara, ali momentalno ne znam što da navedem kao cilj transporta. A da li si ti uopće znao da se primjerice rogate životinje ne smiju transportirati za vremena parenja? A ti znaš da su jeleni skoro stalno u tom poslu. A i bik ne misli ni na što drugo nego samo na parenje. Nadam se da ti je jasno da za transport kunića moram voditi računa o 43 kojekakva propisa. Moj odvjetnik upravo provjerava, da li ti propisi važe i za divlje zečeve.
Uostalom, ako bi mogao nekako srediti da brod plovi pod tuđom zastavom, a plovio bi samo Jadranom, onda bi to uveliko pojednostavnilo čitav postupak dozvole.
Jedan od Greenpeaca mi je objasnio da mokraću, izmet i đubre iz staje ne smijem bacati u vodu.
Kako si ti to sebi uopće zamislio? Prvi put je sve išlo bez ikakvog problema! Tako, Gospodine, ja više ne mogu, sav sam već očajan! Ne bi li ipak bilo bolje da na brod uzmem i mog odvjetnika?"
I Noa opet poče plakati.
Kiša prestade, nebo se razvedrilo a sunce zasjalo. I na nebu se pokaže prekrasna duga.
Noa pogleda pa se nasmiješi.
"Gospodine, nećeš uništiti zemlju?"
Tada Bog reče: "Nema potrebe. To će učiniti vaša državna uprava."
komentiraj (11) * ispiši * #
graditelji stari, gdje ste ?!?!...
22.05.2012.... da li ću vas ikad naći ?!?!...
... vjetar je u mojoj kosi na tren stao... vi se vraćate ?!?!...
... tko zna gdje su dani ti kad smo sretni bili mi...
... nije lako kad si sam, ja to znam ...
Prijatelji stari, gdje ste - Tereza Kesovija
a upoznali smo se na baušteli 
, tamo gdje skela ljubi nebo 
...
Colonia and Ivek - Bauštela song (Za konjak jedan ljuti)
... tamo neke davne... dvitisućedevete... kad je blogosferom cvala gradnja sve u šesnaest, a glasovi bauštelaca odzvanjali na sve strane...
... štemaaaj, miješaaaj, šaluuuj, gletaaaj... uuu, mala, al' si luda 
... simpatično ili ne, svojim komentarima sam ih pratila u stopu, pa nije falilo ni konstruktivne rasprave, ali ni dobre zafrkancije i smija...
... nadam se još povratku kockice sa pričom o roštilju na teraci 
... i možda još nekolicine, da ne zgrišim dušu, pa nekog nenamjerno izostavim... sve u svemu, usitno i uritko ... ma, kad se sve zbroji i oduzme, jedna polovica je sretno useljenih ... a druga polovica je na čekanju 
...
... al' tako to valjda ide, sve ima svoj početak i kraj... u svakom slučaju, gradilišta na blogu su utihnula... nigdi na vidiku ni cementa, ni matuna, ni kamena... ni skele, ni mišalice... ni bauštelca... a 'ko zna, možda se pojave neki novi klinci... na baušteli... a 'ko zna, možda se "probude" i neki, što su odavno pozaspali u prostoru i vremenu, pa ni makac iz korova i drače... k'o Trnoružica, koja čeka svoga princa ... a mogu ja, mogu ja ...
... nadam se samo, dragi graditelji, da ste useljenjem pronašli i svoj, teško stečeni, mir, mada sam sigurna, da ne mirujete, i da vas još puno posla čeka, jer kuća je jama bez dna... nisam probala, pa ne znam, al' tako bar kažu... ako ste u međuvremenu, zbog nedostatka "šuškavica", prešli u sam-svoj-majstor-fazu, čuvajte se samo Pat&Mat-sindroma ...
A je to! Vrata - Pat a Mat
... ma, kad bolje promislim, i ne morate, baš im je cool ideja 
... čist' žensko razmišljanje 
... i rješenje 
...
... dozovite u sjećanje ljepotu dokoličarenja 
... i opustite se 
...
... u dobrom društvu 
...
... omastite brk dobrom spizom sa roštilja 
...
... i ako je ne'ko od vas u međuvremenu ugradio, ili se tek sprema graditi roštilj, neka podijeli i to iskustvo s nama... pliiiz...
... a pošto ni konjaka nismo popili 
, evo ja dižem čašu za sreću vašu i svih vaših, i zdravlja puno, ofkors 
... i pjevam... vraaatiteee see ... uuu, mala, al' si luda ... na daleko ti ravne nema ...
komentiraj (8) * ispiši * #
Od svega pomalo
13.05.2012.
Znam... ooo, ne znam... ma, znam... ne, ne znam... o čemu pisati 
...
Toliko se toga izdogađalo u zadnjih, pojma nemam koliko... dana?... mjeseci?... sva sreća, pa blog pamti bolje... ma, jel' moguće, da je prošlo već gotovo tri mjeseca od one legendarne sudske preporuke, koja je zakotrljala mnoge događaje, stvorila masu novih upitnika... i doista su neumorni ti upitnici, a ja mislila da sam iscrpila već sve njihove rezerve... u svakom slučaju, nove spoznaje i još jedno prosvjetljenje... pobogu, od tolikih žarulja, i sam Tesla bi pobjegao glavom bez obzira... al', ako ništa drugo, učmali sudski spisi su se, po ne znam koji put, ponovo protresli, i podsjetili svekolike sudionike na svoje postojanje. Ono što je cijelo vrijeme konstanta, koja se ne mjenja, i koja svaki put iznova pokazuje svoje ružno lice, to je osjećaj toplo-hladno-terapije, štono bi Alka rekla... ej šta mi radiš... prvo me pališ, pa me onda hladiš... zagorčavaš mi život, pa ga onda sladiš...
Konačni rasplet je, u svakom slučaju, još uvijek jako upitan, a pošto nije nimalo lako, sve to i riječima opisati, spomenula bih dva davna komentara (uf, jedva ih pronađoh ), koji najbolje mogu dočarati zadnja događanja...
Shelly Kelly je još u veljači 2010. g. dobro zaključio "ajme... a svi tu scenu otkrivamo kao Kolumbo Ameriku"..., dok je, u lipnju prošle godine, sunce na prozoru, ispravno shvatila "... upustila si se u veliku bitku, koja zahtijeva i strateške, a bogami i psihološke pripreme... treba imati za to živaca i želudac... da ne velim još nešto...", a pade mi sad na pamet i stručna ocjena geomira iz siječnja ove godine "... jer to je kašeta puna krivih ruzinavih brokvih!!"...
A moglo je, ipak, sve bolje završit', da nisu drugi pogrešno procijenjivali umjesto mene, dok sam ja živila u blaženom neznanju 
... ovako, nedoumice ostaju, i tek ih treba odgonetnuti 
...
Znam... ooo, ne znam... ma, znam... ne, ne znam... o čemu pišem 
...
ono što je sigurno, ako ovako nastavim, uopćeno o svemu, a konkretno o ničemu, kakve li koristi od pisanja... al' nema veze, važno je zapisivati... dnevnik je dnevnik... a ako se, nakon kusur i nešto godina, i sama budem pitala šta je ovdje pjesnik htio reći, 'ko mi je kriv... možda jedini zaključak i bude... znam da ništa ne znam ...
A znam, ooo znam, znam... možda je to i jedino u što bih se kladila... ma, kad bih sad prosula pred vas sve teme, koje čuče u mojoj glavi, i čekaju da ih pretočim u nekakvo, barem čitljivo, štivo, "vanknjižne" teme bi, garant, do nogu potukle one "knjižne"... a vidim, i podsvijest radi svoje... rekoše mi nedavno "bolje ti je bacat' lovu na loto, možda nešto i dobiješ" 
... a ja bi se već upustila u klađenje ...
Znam... ooo, znam... puno sam riči prosula, a ništa nisam rekla... mila majko, sramote, još će kogod pomislit' da sam političar, a nisam, maaajke mi ... eto, odma' sam se sva smela, ni sama više ne znam šta sam otila reć'... aha, o temama je bila rič... ma, nisu teme problem, život naš svagdašnji, nepresušan je izvor ideja za pisanje, pitanje je samo što želimo dijeliti s javnošću, a što, ipak, želimo zadržati samo za sebe. Kad bi smo htjeli i mogli zapisivati sve naše misli, bez imalo cenzure, ne bi ni trebali ispuštati olovku iz ruku, a kakvo bi to tek "ludo" štivo za čitanje bilo, teško je i zamisliti .
I onda, da nastavim ja priču, tamo di je zapela... "kako je počeo rat na mom otoku", ili... da vam pričam nešto drugo... možda o pentranju po šumama i gorama moga maloga mista 
...
... a u povratku...
... laganom šetnjom, korak po korak, uz more, sve do kuće...
ili... o pikanterijama unutar sudskih zidina, o praznim hodnicima, i hladnim sudnicama...
ili... o životu u pauzama sudovanja i odlazaka na otok... možda o danima kad se osjećam kao robot, kojeg su navili da vozi kuća-pos'o, pos'o-kuća, pa jedva čeka na radiju onu... fala ti Bože opet petak... ma, koga briga što ti... petci, petki, petkovi ... vrag će ga znati, kako se to kaže ... prolaze k'o ludi, pa se ni ne okrenem, a ono radio već ponovo svira... fala ti Bože opet petak 
...
ili... o šetnji po Marjanu za praznik rada, ako više i'ko i zna o kakvom se tu prazniku radi, al' koga briga, Marjan je važan, on je uvijek praznik za sva čula, on uvijek napuni prazne baterije ...
ili... o proljeću i skidanju, i trenutno nepremostivom problemu, kako se uvući u omiljenu garderobu... a e, sve ima svoju cijenu, pa i ova zaljubljenost u blog, koja ne prolazi, ali zato dolazi na naplatu... i mada svaku moju na temu debljine, obično presijeku... "ma daj, samo se ti ne javljaj"... vaga ne laže, a višak je uvik tamo di ne triba, pa sad ti, kamena, uđi ako mo'š, u svoje lanjske bile gače, olitiga, hlače, da ne bude zabune ... pa krenem odvažno "''oćemo na Marjan, na trim-stazu?"... "ma daj, nisi normalna!?! idemo na kavu!! ... i onda ti smršavi uz takve ... bez slika... 
ili... o moru, koje me sad najviše mami i zove, jer proljeće, nama u Dalmaciji, već debelo na ljeto miriše, a more je sada najljepše za opuštanje uz neku laganu knjigu... mir, tišina, sunce još ne prži tako jako, zaljubljenika je još relativno malo, a većina tek ispipava temperaturu, umočivši lagano prstiće... svejedno koje ...
gadno je samo, ako se iskrene torba, sve gluposti ostanu u njoj, a jedino mobitel uleti u more... shit happens 
...
ili da vam pričam o spotićima, koji još uvijek zauzimaju posebno mjesto u mom srcu, a ni ideja ne nedostaje... jedan je upravo završen, i samo čeka onaj "i-to-je-to-klik", kako bi krenuo u svijet ...
Asti miša maloga, pukla san nabrajajući... a mogla san i završit', a... a još nisan ni započela, e... idemo mi ovako... početak rata će pričekati svoju zasebnu priču, nakon koje će puno toga biti jasnije, jer njegove posljedice nisu ništa manje aktualne ni danas, iako je prošlo više od deset godina.
Umjesto toga, zavirimo malo unutar sudskih zidina, i otkrijmo kakve tajne kriju njegovi kuloari... a mila majko, sramote, bi'će sam ja još jedina, koja se vucara po sudovima, a nisam političar, maaajke mi ... Prašina se je malo slegla, i početni dojmovi jesu dobili nešto jasnije konture, ali, još uvijek je teško dati rezolutan odgovor u smislu dobro-loše, ili, odgovoriti geomiru na pitanje "vuče li na tragiku ili komediju"... prerano je za bilo kakvu kategorizaciju, jer treba odraditi još dosta posla, i razriješiti mnoge nedoumice. Ono što me u tom kontekstu posebno veseli, lagana je obnova i nekih, davno zapuštenih, odnosa, koji bude lijepe uspomene iz djetinjstva... veseli me skori, malo duži boravak u mistu, jer, vrata su mi otvorena, čak i bjanko-ključ, ako treba ...
A jednom davno rekoh, da je moja pra-pra baka, vjerovatno, lakše došla do cara Franje Josipa, nego što bi ja do nekog suca... i priznajem, nisam bila potpuno u pravu, jer... može se ugovoriti razgovor sa sucem, ukoliko na sudu imate neki predmet. I možda sam mogla i prije, i možda mi je malo i žao što nisam, ali, rekli bi naši stari... sve u svoje vrime... pa, možda bi to ranije bilo i preuranjeno, i možda ne bi imalo isti efekat, kao sad, stoga zaboravimo, jer, samo Bog zna, šta bi bilo, da je bilo. Ukratko, nakon telefonskog dogovora, razgovarala sam sa samom predsjednicom suda, i na to se je odnosila moja nedavna najava, da se još nešto iza brda valja. Sada, kad je razgovor već obavljen, mogu izraziti svoje zadovoljstvo, prvenstveno, onom ljudskom dimenzijom, dimenzijom shvaćanja situacije, problema, naših osjećaja i frustracija, a sve to, koliko god bilo, i trebalo bi biti, normalno, jednostavno ne očekujemo, pa nas ugodno iznenadi. Razgovor se vodio o svemu, ali s naglaskom na dva predmeta iz 2009. za buduću kućicu, uz prezentirane slike, koje svjedoče o zapuštenosti i propadanju. Od sutkinje više puta ponovljenim "ovo je dobro... ovo se može završiti", rodila se nova nada. Za "zemaljsku" problematiku će trebati još puno muke, ali... ako bude kućice, i zemlja će se lakše rješavati...
I da zaključim ovu od-svega-pomalo-štoriju... moja nada nikad nije bila ugašena, jer u protivnom, ne bih ni pisala blog... stvar je, uza svu svoju zamršenost, vrlo jednostavna... dok živim ja, živi i moja nada... a odluka o životu i smrti nije u mojim rukama...
Rudo: "Nemoj tako, ženska glavo. Dobar je život. Samo čovjek mora imati neke želje, neki cilj, razumiješ?"
/Abdulah Sidran "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce"/
komentiraj (7) * ispiši * #
Na dobro nan došla Sudamja!
07.05.2012.
Klapa Lučica - Sudamja (video spot)
Neplanirani dodatak:
Nemamo tako često priliku, vidjeti na nebu dugu u svoj svojoj ljepoti, a ja danas vidjeh čak dvije nad Splitom... baš danas, na dan grada, užežin fjere svetog Dujma...
kako nastaje duga?... pročitajte, sazna'ćete i puno više... vjerujete li da je to dobar znak?... kako god, uvjerena sam, da nikoga od nas, ne ostavi baš ravnodušnim...
Oznake: Sudamja, Split, klapa lučica, duga, dugine boje
komentiraj (5) * ispiši * #
Obnova starina s dušom
05.05.2012.
Svaki početak je težak, kažu, pa nema razloga da tako ne bude i s pisanjem. Ne znam kako je to kod drugih, al' moje pisanje u pravilu krene tek tragom neke ideje ili pak, u sretnijoj varijanti, ideje i naslova, što je, ipak, samo prvi nesiguran korak u jednu zamišljenu priču, tek prvi mali kamenčić u stvaranju jednog mozaika misli i riječi... a prava avantura, dakako, tek slijedi...
A kad spomenuh ideje, one, opet, putuju nekim svojim stazama, čudnovatim i nedokučivim... ponekad se rode naprasno naglo, kao bljesak munje, kao grom iz vedra neba, koji jedva čeka da se oglasi svijetu, a ponekad znaju čamiti pritajene, začahurene, danima ili mjesecima, čekajući strpljivo svoj trenutak slave...
I ova današnja ideja, jedna je od takvih, začahurenih, koju zamalo da bi prekrila prašina zaborava, da nedavno, kod friško useljenog prijatelja-graditelja, ne vidjeh komentare drage mi prije bez bloga, bračanke...
Naime, u veljači sam još, u meni omiljenoj rubrici SD, čitala o udruzi "Novi sjaj dalmatinskih ruina", koju je osnovao bračni par Vlatka i Mladen Poropat, oboje građevinari, koji su otišli i u menadžerske, odnosno, dizajnerske vode...
Al' vrime mi nešto pobiglo, po običaju, pa će priča tek sad ugledati svjetlo bloga, uz manji dio teksta iz članka /nakošen/, i još ponešto mojih razmišljanja... hvala bračanki, što me podsjetila, a znala sam, napomena je ležala tu negdje, u đumbusu mojih papirića, samo ju je trebalo pronaći ... al' isto ne mogu vjerovati, da je prošlo toliko dugo ...
A šteta bi bila, zar ne, da ignoriram i ne osvrnem se na jednu tako dobru udrugu, koja je ama baš u svemu po mojoj miri ... i gotovo je sigurno, da bi ih kontaktirala u slučaju svoje obnove, bilo samo radi savjeta ili, pak, i radova, sad je sasvim nebitno... nadam se samo, da će udruga poživjeti dovoljno dugo ... jer šta se mene tiče, tu nema straja, ja sam neuništiva ... u svojoj mašti ... a da bi, u sretnom razvoju događaja, zlata vridila i iskustva prije bračanke, koja ih je već angažirala oko nekih radova na svojoj kući, nije potrebno ni spominjati...
Iz članka ću prenijeti, po mome viđenju, ono najbitnije, i barem neku od sličica, ako uspijem, jer mislim da se baš i ne daju kopirati ... ili sam ja tudum, pa ne znam način ... u svakom slučaju, preko gornjeg linka možete, i pročitati više, i pregledati fotogaleriju... mislim da vrijedi truda i vremena...
... kako sami kažu, cilj im je sačuvati tradicijske ljepote, a namjera im je davati besplatne savjete i upute svima koji se žele upustiti u obnavljanje starih kuća, od pravnih savjeta kod kupnje, do tehničkih savjeta, koji se tiču obnove same...
... osnivači su spomenute udruge baš zato, da bi iza njihova djelovanja ostajale primjereno adaptirane stare dalmatinske kuće, štoviše, osobito su zainteresirani za ruine, one koje odavno možda nemaju ni krova, ni prozora, ni vrata... jer njihov je pristup obnovi takav, da najradije "pod rukom" imaju tradicijsku kuću, na kojoj revitalizacijom žele očuvati izvornost graditeljske baštine gledano izvana...
... pa smo ih i našli u jednoj dalmatinskoj ruini kojoj su vratili sjaj, u njihovoj kućici u Betini, na otoku Murteru... to je stara betinska kuća, čija fasada ničim ne otkriva tajnu unutrašnjosti, i koja ničim ne narušava sklad staroga mista – odavno nagriženog lošim adaptacijama... a slijedili su i starinski mot, po kojem su dalmatinske kužine bile na vr' kuće, odnosno na posljednjem katu...
I to je to... da završim riječima kuhara iz "Dobro jutro, Hrvatska"... on bi još dodao i... dobar tek... ma neee, nisam nezaposlena, nisam niti otišla u mirovinu... još uvijek sam u kategoriji radnika... joooj, kako to danas gordo zvuči 
... samo mi radno vrime nešto klizi, pa taman uspijem pred posao uloviti ideju za kuhanje... ako ne traži puno truda i vrimena
komentiraj (7) * ispiši * #
