Znam... ooo, ne znam... ma, znam... ne, ne znam... o čemu pisati ...
Toliko se toga izdogađalo u zadnjih, pojma nemam koliko... dana?... mjeseci?... sva sreća, pa blog pamti bolje... ma, jel' moguće, da je prošlo već gotovo tri mjeseca od one legendarne sudske preporuke, koja je zakotrljala mnoge događaje, stvorila masu novih upitnika... i doista su neumorni ti upitnici, a ja mislila da sam iscrpila već sve njihove rezerve... u svakom slučaju, nove spoznaje i još jedno prosvjetljenje... pobogu, od tolikih žarulja, i sam Tesla bi pobjegao glavom bez obzira... al', ako ništa drugo, učmali sudski spisi su se, po ne znam koji put, ponovo protresli, i podsjetili svekolike sudionike na svoje postojanje. Ono što je cijelo vrijeme konstanta, koja se ne mjenja, i koja svaki put iznova pokazuje svoje ružno lice, to je osjećaj toplo-hladno-terapije, štono bi Alka rekla... ej šta mi radiš... prvo me pališ, pa me onda hladiš... zagorčavaš mi život, pa ga onda sladiš...

Konačni rasplet je, u svakom slučaju, još uvijek jako upitan, a pošto nije nimalo lako, sve to i riječima opisati, spomenula bih dva davna komentara (uf, jedva ih pronađoh ), koji najbolje mogu dočarati zadnja događanja...
Shelly Kelly je još u veljači 2010. g. dobro zaključio "ajme... a svi tu scenu otkrivamo kao Kolumbo Ameriku"..., dok je, u lipnju prošle godine, sunce na prozoru, ispravno shvatila "... upustila si se u veliku bitku, koja zahtijeva i strateške, a bogami i psihološke pripreme... treba imati za to živaca i želudac... da ne velim još nešto...", a pade mi sad na pamet i stručna ocjena geomira iz siječnja ove godine "... jer to je kašeta puna krivih ruzinavih brokvih!!"...
A moglo je, ipak, sve bolje završit', da nisu drugi pogrešno procijenjivali umjesto mene, dok sam ja živila u blaženom neznanju ... ovako, nedoumice ostaju, i tek ih treba odgonetnuti ...

Znam... ooo, ne znam... ma, znam... ne, ne znam... o čemu pišem ...
ono što je sigurno, ako ovako nastavim, uopćeno o svemu, a konkretno o ničemu, kakve li koristi od pisanja... al' nema veze, važno je zapisivati... dnevnik je dnevnik... a ako se, nakon kusur i nešto godina, i sama budem pitala šta je ovdje pjesnik htio reći, 'ko mi je kriv... možda jedini zaključak i bude... znam da ništa ne znam ...

A znam, ooo znam, znam... možda je to i jedino u što bih se kladila... ma, kad bih sad prosula pred vas sve teme, koje čuče u mojoj glavi, i čekaju da ih pretočim u nekakvo, barem čitljivo, štivo, "vanknjižne" teme bi, garant, do nogu potukle one "knjižne"... a vidim, i podsvijest radi svoje... rekoše mi nedavno "bolje ti je bacat' lovu na loto, možda nešto i dobiješ" ... a ja bi se već upustila u klađenje ...

Znam... ooo, znam... puno sam riči prosula, a ništa nisam rekla... mila majko, sramote, još će kogod pomislit' da sam političar, a nisam, maaajke mi ... eto, odma' sam se sva smela, ni sama više ne znam šta sam otila reć'... aha, o temama je bila rič... ma, nisu teme problem, život naš svagdašnji, nepresušan je izvor ideja za pisanje, pitanje je samo što želimo dijeliti s javnošću, a što, ipak, želimo zadržati samo za sebe. Kad bi smo htjeli i mogli zapisivati sve naše misli, bez imalo cenzure, ne bi ni trebali ispuštati olovku iz ruku, a kakvo bi to tek "ludo" štivo za čitanje bilo, teško je i zamisliti .

I onda, da nastavim ja priču, tamo di je zapela... "kako je počeo rat na mom otoku", ili... da vam pričam nešto drugo... možda o pentranju po šumama i gorama moga maloga mista ...



... a u povratku...



... laganom šetnjom, korak po korak, uz more, sve do kuće...









ili... o pikanterijama unutar sudskih zidina, o praznim hodnicima, i hladnim sudnicama...
ili... o životu u pauzama sudovanja i odlazaka na otok... možda o danima kad se osjećam kao robot, kojeg su navili da vozi kuća-pos'o, pos'o-kuća, pa jedva čeka na radiju onu... fala ti Bože opet petak... ma, koga briga što ti... petci, petki, petkovi ... vrag će ga znati, kako se to kaže ... prolaze k'o ludi, pa se ni ne okrenem, a ono radio već ponovo svira... fala ti Bože opet petak ...

ili... o šetnji po Marjanu za praznik rada, ako više i'ko i zna o kakvom se tu prazniku radi, al' koga briga, Marjan je važan, on je uvijek praznik za sva čula, on uvijek napuni prazne baterije ...







ili... o proljeću i skidanju, i trenutno nepremostivom problemu, kako se uvući u omiljenu garderobu... a e, sve ima svoju cijenu, pa i ova zaljubljenost u blog, koja ne prolazi, ali zato dolazi na naplatu... i mada svaku moju na temu debljine, obično presijeku... "ma daj, samo se ti ne javljaj"... vaga ne laže, a višak je uvik tamo di ne triba, pa sad ti, kamena, uđi ako mo'š, u svoje lanjske bile gače, olitiga, hlače, da ne bude zabune ... pa krenem odvažno "''oćemo na Marjan, na trim-stazu?"... "ma daj, nisi normalna!?! idemo na kavu!! ... i onda ti smršavi uz takve ... bez slika...

ili... o moru, koje me sad najviše mami i zove, jer proljeće, nama u Dalmaciji, već debelo na ljeto miriše, a more je sada najljepše za opuštanje uz neku laganu knjigu... mir, tišina, sunce još ne prži tako jako, zaljubljenika je još relativno malo, a većina tek ispipava temperaturu, umočivši lagano prstiće... svejedno koje ...



gadno je samo, ako se iskrene torba, sve gluposti ostanu u njoj, a jedino mobitel uleti u more... shit happens ...

ili da vam pričam o spotićima, koji još uvijek zauzimaju posebno mjesto u mom srcu, a ni ideja ne nedostaje... jedan je upravo završen, i samo čeka onaj "i-to-je-to-klik", kako bi krenuo u svijet ...

Asti miša maloga, pukla san nabrajajući... a mogla san i završit', a... a još nisan ni započela, e... idemo mi ovako... početak rata će pričekati svoju zasebnu priču, nakon koje će puno toga biti jasnije, jer njegove posljedice nisu ništa manje aktualne ni danas, iako je prošlo više od deset godina.

Umjesto toga, zavirimo malo unutar sudskih zidina, i otkrijmo kakve tajne kriju njegovi kuloari... a mila majko, sramote, bi'će sam ja još jedina, koja se vucara po sudovima, a nisam političar, maaajke mi ... Prašina se je malo slegla, i početni dojmovi jesu dobili nešto jasnije konture, ali, još uvijek je teško dati rezolutan odgovor u smislu dobro-loše, ili, odgovoriti geomiru na pitanje "vuče li na tragiku ili komediju"... prerano je za bilo kakvu kategorizaciju, jer treba odraditi još dosta posla, i razriješiti mnoge nedoumice. Ono što me u tom kontekstu posebno veseli, lagana je obnova i nekih, davno zapuštenih, odnosa, koji bude lijepe uspomene iz djetinjstva... veseli me skori, malo duži boravak u mistu, jer, vrata su mi otvorena, čak i bjanko-ključ, ako treba ...

A jednom davno rekoh, da je moja pra-pra baka, vjerovatno, lakše došla do cara Franje Josipa, nego što bi ja do nekog suca... i priznajem, nisam bila potpuno u pravu, jer... može se ugovoriti razgovor sa sucem, ukoliko na sudu imate neki predmet. I možda sam mogla i prije, i možda mi je malo i žao što nisam, ali, rekli bi naši stari... sve u svoje vrime... pa, možda bi to ranije bilo i preuranjeno, i možda ne bi imalo isti efekat, kao sad, stoga zaboravimo, jer, samo Bog zna, šta bi bilo, da je bilo. Ukratko, nakon telefonskog dogovora, razgovarala sam sa samom predsjednicom suda, i na to se je odnosila moja nedavna najava, da se još nešto iza brda valja. Sada, kad je razgovor već obavljen, mogu izraziti svoje zadovoljstvo, prvenstveno, onom ljudskom dimenzijom, dimenzijom shvaćanja situacije, problema, naših osjećaja i frustracija, a sve to, koliko god bilo, i trebalo bi biti, normalno, jednostavno ne očekujemo, pa nas ugodno iznenadi. Razgovor se vodio o svemu, ali s naglaskom na dva predmeta iz 2009. za buduću kućicu, uz prezentirane slike, koje svjedoče o zapuštenosti i propadanju. Od sutkinje više puta ponovljenim "ovo je dobro... ovo se može završiti", rodila se nova nada. Za "zemaljsku" problematiku će trebati još puno muke, ali... ako bude kućice, i zemlja će se lakše rješavati...

I da zaključim ovu od-svega-pomalo-štoriju... moja nada nikad nije bila ugašena, jer u protivnom, ne bih ni pisala blog... stvar je, uza svu svoju zamršenost, vrlo jednostavna... dok živim ja, živi i moja nada... a odluka o životu i smrti nije u mojim rukama...