Svaki početak je težak, kažu, pa nema razloga da tako ne bude i s pisanjem. Ne znam kako je to kod drugih, al' moje pisanje u pravilu krene tek tragom neke ideje ili pak, u sretnijoj varijanti, ideje i naslova, što je, ipak, samo prvi nesiguran korak u jednu zamišljenu priču, tek prvi mali kamenčić u stvaranju jednog mozaika misli i riječi... a prava avantura, dakako, tek slijedi...

A kad spomenuh ideje, one, opet, putuju nekim svojim stazama, čudnovatim i nedokučivim... ponekad se rode naprasno naglo, kao bljesak munje, kao grom iz vedra neba, koji jedva čeka da se oglasi svijetu, a ponekad znaju čamiti pritajene, začahurene, danima ili mjesecima, čekajući strpljivo svoj trenutak slave...

I ova današnja ideja, jedna je od takvih, začahurenih, koju zamalo da bi prekrila prašina zaborava, da nedavno, kod friško useljenog prijatelja-graditelja, ne vidjeh komentare drage mi prije bez bloga, bračanke...

Naime, u veljači sam još, u meni omiljenoj rubrici SD, čitala o udruzi "Novi sjaj dalmatinskih ruina", koju je osnovao bračni par Vlatka i Mladen Poropat, oboje građevinari, koji su otišli i u menadžerske, odnosno, dizajnerske vode...

Al' vrime mi nešto pobiglo, po običaju, pa će priča tek sad ugledati svjetlo bloga, uz manji dio teksta iz članka /nakošen/, i još ponešto mojih razmišljanja... hvala bračanki, što me podsjetila, a znala sam, napomena je ležala tu negdje, u đumbusu mojih papirića, samo ju je trebalo pronaći ... al' isto ne mogu vjerovati, da je prošlo toliko dugo ...

A šteta bi bila, zar ne, da ignoriram i ne osvrnem se na jednu tako dobru udrugu, koja je ama baš u svemu po mojoj miri ... i gotovo je sigurno, da bi ih kontaktirala u slučaju svoje obnove, bilo samo radi savjeta ili, pak, i radova, sad je sasvim nebitno... nadam se samo, da će udruga poživjeti dovoljno dugo ... jer šta se mene tiče, tu nema straja, ja sam neuništiva ... u svojoj mašti ... a da bi, u sretnom razvoju događaja, zlata vridila i iskustva prije bračanke, koja ih je već angažirala oko nekih radova na svojoj kući, nije potrebno ni spominjati...

Iz članka ću prenijeti, po mome viđenju, ono najbitnije, i barem neku od sličica, ako uspijem, jer mislim da se baš i ne daju kopirati ... ili sam ja tudum, pa ne znam način ... u svakom slučaju, preko gornjeg linka možete, i pročitati više, i pregledati fotogaleriju... mislim da vrijedi truda i vremena...

... kako sami kažu, cilj im je sačuvati tradicijske ljepote, a namjera im je davati besplatne savjete i upute svima koji se žele upustiti u obnavljanje starih kuća, od pravnih savjeta kod kupnje, do tehničkih savjeta, koji se tiču obnove same...



... osnivači su spomenute udruge baš zato, da bi iza njihova djelovanja ostajale primjereno adaptirane stare dalmatinske kuće, štoviše, osobito su zainteresirani za ruine, one koje odavno možda nemaju ni krova, ni prozora, ni vrata... jer njihov je pristup obnovi takav, da najradije "pod rukom" imaju tradicijsku kuću, na kojoj revitalizacijom žele očuvati izvornost graditeljske baštine gledano izvana...



... pa smo ih i našli u jednoj dalmatinskoj ruini kojoj su vratili sjaj, u njihovoj kućici u Betini, na otoku Murteru... to je stara betinska kuća, čija fasada ničim ne otkriva tajnu unutrašnjosti, i koja ničim ne narušava sklad staroga mista – odavno nagriženog lošim adaptacijama... a slijedili su i starinski mot, po kojem su dalmatinske kužine bile na vr' kuće, odnosno na posljednjem katu...



I to je to... da završim riječima kuhara iz "Dobro jutro, Hrvatska"... on bi još dodao i... dobar tek... ma neee, nisam nezaposlena, nisam niti otišla u mirovinu... još uvijek sam u kategoriji radnika... joooj, kako to danas gordo zvuči ... samo mi radno vrime nešto klizi, pa taman uspijem pred posao uloviti ideju za kuhanje... ako ne traži puno truda i vrimena