Što se tiče mog sna o kamenoj kućici na škoju, situacija nije baš ohrabrujuća, al' zasad je tako kako je, nema druge nego prihvatiti realnost, i sačekati sutra... možda vrag i ne bude tako crn, kako danas izgleda... u svakom slučaju, nada umire zadnja, daleko sam još od toga da odustanem i pokopam svoj san, al' ako ga i ne ostvarim, neće propast' svijet, a ne bojte se, neću ni ja, barem ne zbog toga...
razmišljajući, međutim, šta i kako napraviti, da li pustiti ili se boriti, dolazim do zaključka da dilema zapravo ni ne postoji... bez obzira što ja odlučila i napravila, pokrenuti procesi idu dalje, jedino je pitanje da li ću pustiti i čekati da se sve rješava samo po sebi, ili ću se raspitati i eventualno poduzeti nešto što bi možda moglo ubrzati rješavanje i dati mi, kakvu takvu satisfakciju...

Njemački filozof Fridrich Etinger (1702-1772) je rekao:
Neka mi Gospod podari
SMIRENOST da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti
HRABROST da izmijenim stvari koje mogu promijeniti i
MUDROST da razlikujem jedne od drugih

Mislim da nitko od nas ne može reći da je uvijek i smiren, i hrabar, i mudar, dapače, mislim da smo rijetko takvi... ljudski je da smo često i slabi, i uplašeni, i nerazumni, jednostavno, krvavi ispod kože... a u određenim životnim situacijama, moramo odlučiti hoćemo li se boriti za nešto, ili ćemo pustiti...

Ja mislim da nam ni "puštanje" ni "borba" ne garantiraju sreću i zadovoljstvo, život jednostavno nema pravila...
... zar nismo svi u životu neke stvari "pustili", nevažno da li zbog nedostatka hrabrosti, ili zato što smo mislili da je tako ispravno, a onda se kasnije kajali zbog toga, pa se postavlja pitanje, da li bi bilo bolje da smo izabrali borbu...
... a zar se nismo puno puta za neke stvari borili, a kasnije zaključili da nije bilo vrijedno naše borbe, pa se postavlja pitanje, da li bi bilo bolje da smo pustili...

Poanta mog filozofiranja je, da smo svi često skloni ići u krajnosti, a krajnost je i olako puštanje i pretjerano sagorijevanje u borbi... uvijek je najteže naći zlatnu sredinu, a to bi trebalo biti ono pravo...

I molim vas da ovo shvatite samo kao moje preispitivanje, i ja sam krvava ispod kože, i teško mi je naći sredinu i umjerenost u reakcijama i odlukama, obično odem u krajnost... što ne znači da mi ne bi bilo drago ćut' što vi o tome mislite...

A što se tiče mog problema, mislim da će oko toga, u narednom vremenu još biti i razgovora i raspitivanja, jer ne može baš ostati samo na ovom šturom obrazloženju. Nakon toga ću, ovisno o eventualnim saznanjima i novim informacijama, vidjeti i odlučiti šta mogu poduzeti... i normalno da mi nije lako, ako zbog ničeg drugog, ono zbog neravnopravnosti borbe, kako reče u komentaru cajtnot, želim Ti da ustraješ protiv golijata...


Tereza Kesovija - Sutra je novi dan