Matko Jelavić - Srića je lutrija

Možda ova pjesma, veselih, lakoglazbenih nota, i šaljivih stihova, iako joj je tema ozbiljna, nije gotovo u nikakvoj vezi s onim o čemu želim pisati... ali baš ovaj stih, velikim slovima izvučen u naslov, tako kriči iz moje duše, i tako dobro pokazuje ono što mislim i što osjećam, i što želim prenijeti na papir... baš ovaj stih je bio dovoljan, i dovoljno snažan, da pjesmom i ovaj put potkrijepim svoje misli... a znate već kako i koliko se volimo, pa je, eto, dobro da barem pjesma ovom postu da malo veselja, kad već događaji ne mogu...

Razvoj događaja mi, naime, i ne daje puno razloga za veselje, situacija je postala gotovo pa tragična, i rekla bih da su se uknjižbeni gropi toliko stegli i zagropali, da samo čudo može da se desi i odgropa ih... i kad krenem ovako govoriti, onda pogađate da sam se vratila mojoj priči... a mislila sam, vjerovala sam, gotovo sam bila sigurna, da smo prošli najveći dio puta, i da je uknjižba, tj. provedba sudskog pravomoćnog rješenja u državne knjige (gruntovnicu i katastar), samo pitanje tehničke procedure, istina dugotrajne i prespore, al' božemoj, znamo di živimo... mislila sam da je samo pitanje vremena... dana, mjeseci, godina... a devet godina, koliko ih se do danas nakupilo, prilično je dug period, o kojem se ima šta reći i napisati... moji planovi su bili da to objasnim što jednostavnije, redom, od početka, polako... a za to vrijeme će i uknjižba završiti...

U svakom slučaju, i ovaj blog je trebao biti samo pričanje moje priče i čekanje kraja uknjižbe, bez očekivanja nekakvih novih, posebno spektakularnih iznenađenja... uostalom, zar nismo sve bitno već odradili... zar nismo dobili sudsko pravomoćno rješenje, koje bi trebalo biti kraj kraja, točka, zakon... rješenje koje bi sud, koji ga je i donio, trebao po svojoj službenoj dužnosti samo provesti u djelo... a nisu nam rekli da je to rješenje samo mrtvo slovo na papiru... nisu nam rekli da ga slobodno možemo upotrijebiti u slučaju nestašice wc-papira... nisu nam rekli da ga godinama nećemo moći oživotvoriti... a što je još najgore, nisu nam rekli da nam ni'ko ne garantira i dobivanje sve te imovine, koja u rješenju stoji... nisu nam rekli ništa... ali zar bi trebalo očekivati da netko nakon toliko godina može zakočiti, zaustaviti, ili osporavati pravomoćno sudsko rješenje... a izgleda da može... i opet se osjećam kao da sam na samom početku, i opet se vrtim u krug, i ne znam gdje sam... godinama štošta nisam mogla zamisliti da je moguće, a događalo se, godinama sam lutala kroz mrak pravosudnih katakombi, kao u najluđim noćnim morama, i kad sam mislila da vidim svjetlo na izlazu, ponovo sam se izgubila u njihovim crnim pljesnivim hodnicima... i godinama mi drže zavezane ruke, i ne popuštaju krvnički stisak, nego stežu još jače, jer kako uopće objasniti da sud u devet godina (ne)rada, ne da nije otpetljao naše vlasničke grope, nego je uzrokovao da se još više zapetljaju... istina, zapetljale su ih smrti, koje su nam se izdogađale u međuvremenu, ali to je tako, ljudi nažalost umiru, al' da je sud bio brži i učinkovitiji, problema ne bi ni bilo... zapetljalo ih je, dakle, vrijeme, jer vrijeme koje nezaustavljivo teče, je naš najveći neprijatelj, a mi smo jedini koji plaćamo nemjerljivo visoku cijenu takvog (ne)rada, za koji nitko nikad nije odgovarao, a toliko je ljudskih tragedija prouzročio ...

A koji su to događaji utjecali na promjenu plana pisanja, da umjesto od početka, krenem od kraja, što je to zakočilo i dovelo u pitanje nastavak naše uknjižbe, pokušat' ću objasniti što kraće i jednostavnije, ali moram napomenuti da je dosta toga već rečeno, i provlači se kroz ranije postove, pa će oni koji su pratili moje pisanje u kontinuitetu, bolje shvatiti problem... da sad sve već napisano tražim, kopiram, ponavljam ili linkam, oduzelo bi mi puno vremena, a ne mislim da je nužno... onaj koga zanima, pročitat' će, ili će pitati preko komentara...

Dakle, svaka smrt dovodi do usporavanja, iz razloga što se i tužbe (pisala sam već da se uknjižba provodi međusobnim tužbama) preusmjeravaju na nasljednike, što u praksi znači, da mi kao tužitelji moramo dostaviti sudu podatke o nasljednicima (imena, prezimena, adrese - sjećate se da sam u jednom postu spominjala detektivske poslove), kako bi se sva pismena ubuduće dostavljala njima, a ne pokojniku. A ta slanja sudskih pismena na pokojnike i na nepostojeće adrese, bez ikakvih prethodnih provjera, da li je osoba živa ili mrtva, i da li uopće živi ili ne na toj adresi, to su posebni sudski biseri nad biserima, ne biste vjerovali kako ti sudovi "šibaju" poštu napamet, a onda im se masa tih pismena vraća natrag, zbog nemogućnosti uručenja , ne smijem ni razmišljat' koliko je naših para "bačeno" za troškove takvih poštarina .

Naši problemi su nastali smrću moja dva rođaka, sinova pokojne , koja je i za života bila naša noćna mora, a svi su izgledi da će se noćna mora nastaviti i nakon smrti njenih sinova...
preko odvjetnice znam da postoji ugovor između njih dvojice, kojim su za života riješili pitanje imovine na način, da je mlađi brat dobio imovinu u malome mistu, koju smo dijelili i o kojoj pričam, a stariji je dobio veliki roditeljski stan u Splitu.

Nakon smrti mlađeg rođaka u 2008. nastao je prvi veći zastoj , jer njegova žena nije nastavila komunikaciju sa odvjetnicom, što nama i nije bilo bitno, ali to što nije htjela dostaviti ostavinsko rješenje, jer je to kao njezina privatna stvar, i ne mora ga ona nikome
pokazivati , itekako nam je bilo bitno, jer je zaustavilo rad po našim tužbama. Potrajalo je to natezanje dosta dugo, i mislim da je odvjetnica na kraju sama, po službenoj dužnosti, došla do njenog ostavinskog rješenja (sva ostavinska rješenja i jesu u arhivi sudova).

Smrt starijeg rođaka u rujnu prošle godine, donijela je doslovno tragediju živih, donijela je probleme velikih razmjera u njihovoj familiji, o čemu sam čula i znala, ali, iskreno, na tome bi i ostalo, jer sam mislila da to s nama nema više nikakve veze... znala sam da su ugovorom riješili pitanje imovine, pa ni u snu nisam mislila da bi njihovi problemi mogli imati utjecaja na našu uknjižbu... a kad sam nedavno doznala razmjere problema, poklopilo me kao grom iz vedra neba, doslovno sam se šokirala, i nisam mogla vjerovati svojim ušima...
ukratko, rođak je bio rastavljen, par mjeseci prije smrti otišao u penziju, prodao stan, kupio nekakvu derutnu kućicu u drugom mistu, dogovorio njeno renoviranje, a za to vrijeme živio u iznajmljenom stanu, u kojem je i umro... kćer i bivša žena žive u inozemstvu, pokrenule su tužbe radi nasljedstva protiv više osoba... dobili su dugove, a traži se imovina, novci, stvari...

I kaže odvjetnica, nema ostavinskog rješenja, dok se ne završe te njihove tužbe... unaprijed me bilo strah odgovora koliko to može trajati... a 'ko zna, može i 10 godina ... a bez toga ne ide dalje, jer se rođak još uvijek nalazi na mnogim vlasničkim listovima, zato što naše međusobne tužbe za uknjižbu nisu završene... a sada je upitno hoće li i kada uopće završiti ...
... a ono što ide u prilog odvjetnici, i zbog čega mislim da je najveća krivica ipak na sudstvu, to je lova... naime, odvjetnicu plaćamo po uknjiženim česticama, što znači da je svih ovih godina od nas dobila malo i ništa od novaca... ali zato smo često davali državnom proračunu na ime sudskih pristojbi, objava u NN i sličnih nameta na nerad i punjenje šuplje državne kese
... a nešto od onoga što sam prethodnih godina čula od odvjetnice (što je sigurno kap u moru onoga što bi tek oni mogli ispričati... a uglavnom šute):
... sve šta je valjalo, nakon 90-ih je iz sudstva otišlo, što u odvjetnike, što u javne bilježnike... pa se pitam, 'ko nam sudi...
... za cijeli otok Brač rade dva suca, a vrlo često spadne na jednoga... šta mislite, koliko ih je sad, u vrime godišnjih odmora...
... otok Hvar ima samo jednog suca... za cijeli otok
... diplomatska pošta sa inozemstvom (u slučaju da tužite osobu koja živi vani, a kod nas ima i takvih, kako bismo skinuli "uljeze" sa naših vlasničkih listova) traje, ni manje ni više, godinu dana... dakle, samo jedna godinica vam treba da skinete jednog "stranog uljeza" sa vašeg vlasničkog lista...
... budem li se još nečeg sjetile, nastavit' ćemo niz...

A nekidan čitam kod nestašne usidjelice, o nekom tamo otoku... pa kaže: i iako ima tamo i brata i zemlju kraj crikve. I grob oca i majke i uspomene i tko se uopće više obazire na nečije uspomene, i što se mene tiče... ma prodajte, potopite, razjebite... kao da to cijelo vrijeme ne radite...
i potpuno nebitno da li je cinična ili iskrena, al' mene su nakon toga stegli neki puno teži i bolniji gropi od ovih uknjižbenih, zagropali se gropi oko srca, a disati treba... i pitam se di nam ode duša...