U petak konačno došla lova iz inozemstva, tri dana joj je trebalo da sjedne na račun... al' dobro, glavno da se nije izgubila u međudržavnim bankovnim bespućima... i neee, nemojte da vam odma' mašta radi, nije nikakvo tajno nasljedstvo, a još manje dolari iz amerike... uostalom, znate da su naši barbe iz amerike već odavno pokojni, a znate i da nama nisu ostavili ništa...

A stvar s lovom ovako stoji, ja sam samo posrednik, koji je treba proslijediti dalje... naime, rođak i rodica , djeca mog dragog barbe o kojem su govorila njegova pisma, žive u inozemstvu, a njihov dio nasljedstva se rješava kao i naš, preko iste odvjetnice... što opet znači, da ja, kao dobra rodica , i za njih obavljam sve što treba, a uglavnom se radi o plaćanjima, bilo sudskih pristojbi, bilo odvjetničkih usluga... na njima je jedino da iznađu način kako će mi poslati lovu ...

Tako sam se ja u subotu, nakod dužeg ignoriranja zvonjave budilice, ipak probudila rano... i od neispavanog zombija (o blože, blože, šta učini od mene!), uz pomoć jedne naranče, velike turske kave s malo mlijeka, i dosta hladne vode za umivanje, nakon jedno sat vremena došla u nekakvo stanje normale , spremna za pohod u nove radne pobjede... a znate već, kako to avanturistički izgleda kad se kreće u boj sa šalterskim službenicima bilo bankovnim, bilo državnim, sasvim svejedno, nikad ne znate ishod ... pa ajde, da vidimo, hoće li se pokazati istinitom ona 'ko rano rani, dvije sreće grabi, ili možda ona druga 'ko rano rani, ili je pekar, ili budala ...

Prvi dio operacije "lova" tj. predizanje gotovine u kunskoj protuvrijednosti, prošao je brzo i bez problema. Sad je još samo trebalo u drugoj banci izvršiti uplatu... a zašto u drugoj banci, evo kratkog objašnjenja... kad se uplaćuje lova na nečiji račun, poželjno je uplatu izvršiti u istoj banci u kojoj je račun i otvoren, i to iz dva razloga... kao prvo, uplaćena lova će sjest na račun isti dan, u protivnom će "putovati" nekoliko dana, a kao drugo, nećete platiti ni lipe provizije, što kod većih iznosa uopće nije zanemarivo... iskreno, meni je važniji bio prvi razlog, jer su rođaci već prilično kasnili s tom uplatom...
međutim, taj drugi dio operacije "lova" zapeo je na zaključanim vratima poslovnice, zbog čega sam se vratila kući neobavljena posla... ljuta kao pas ... s osjećajem budale iz gore spomenute poslovice ... a može i s osjećajem majmuna iz onog mog vica ...


Hara Mata Hari i Kemal Monteno - Zakon jačega

Tako je operacija "lova" završena tek u ponedjeljak ujutro, mojim dolaskom u poslovnicu banke, i izvršenjem uplate, brzo i bez ikakvih problema, ali uz ponešto "folklora", kojeg sam dodala, a sve zbog onog psa, budale, majmuna... svejedno... od subote...

Ako smijem primijetiti, ovo vaše radno vrime je sramota za radni narod ove zemlje, koji je i bez toga dovoljno obespravljen i diskriminiran. Ja isto radim, i jedino vrijeme koje mi ostaje na raspolaganju za sve moje obveze je ili subota, ili popodne tokom tjedna. Ja sam u subotu ujutro poljubila vrata vaše banke, a uz to još čitam, ne radite popodne ni jednog jedinog dana u tjednu. Pa, što se mene tiče, ne morate raditi nikako, jer izgleda, zaposlene niste ni predvidjeli kao svoje klijente...

Otprilike tako je tekao moj monolog u praznoj, mrtvačkoj atmosferi poslovnice... muk svih prisutnih je potrajao neko vrijeme , a onda se javila jedna službenica sa genijalnim odgovorom:
I mi moramo uzet' godišnji za nešto obavit' ...

Ma, jel' vi to meni 'oćete reć' kako bi ja trebala uzet' godišnji, da bi vama donila lovu, gotovinu, keš, novce, pare ?
A ja, budala, mislila kako ste vi tu ipak radi mene, kako vi od mojih novaca živite, kako bi vi mene trebali vući za rukav, i nagovarati me da uđem baš u vašu banku, i baš vama dam svoje novce ...

Priznajem, nisam u odgovoru rekla sve ovo, al' ne zato što ne bi, već zato što mi sporo rade klikeri, pa sam se tek kasnije, kad sam već izašla iz banke, sjetila šta sam sve još trebala reći .

Nadam se da ćete raditi barem dva sata subotom, kad vas slijedeći put budem trebala ...

S ovim riječima sam izašla iz poslovnice , a iza mene osta muk ... izašla sam s osjećajem zadovoljstva, koji vam teško mogu opisati ... visoko, kao da sam dvometrašica ... i rekla bih da smo, barem na kratko, zamijenili uloge... uostalom, nije me ni briga 'ko je ispao budala, majmun, ili što već... svejedno... ja sigurno nisam ...

I kaže moj doma ti nisi normalna, šta ti to treba... ajde, ti bar možeš kad ti zatreba, izać' priko radnog vrimena, ja ne mogu ni to... eto, on bar ima opravdanje ... i potpuno je u pravu, normalno je da nisam normalna, kad je sve nenormalno postalo normalno, kad je i tako gotovo sve otišlo k vragu, zašto se nervirati za išta, pustimo nek' sve ide niz vodu, udrimo brigu na veselje i pjevajmo...
al' kako da nam onda svima skupa bude bolje, to se ja pitam...

I sigurno je da u puno situacija ni ja nemam ni snage ni volje ispravljati sve "krive drine" oko sebe... uostalom, evo i dokaza... u istoj ovoj poslovnici sam, prije više od pola godine, prošla ovo isto, i ne samo što nisam reagirala, već sam, eto, i potpuno zaboravila na to, jer u protivnom ne bi sad ponovila istu grešku, i po drugi put poljubila vrata...

Ovo je ipak, rekla bih, jedna od „bezbolnih situacija“, ali nije moj u krivu ni kad kaže šta ti to treba, jer u mnogim drugim situacijama, cijena don-kihotovskog ponašanja može biti jako visoka... nije lako viknuti car je gol, jer uvijek postoji velika vjerovatnost da će "vikač" ostati sam i izoliran, da ga "stado" neće podržati... zar nije dovoljno sjetiti se naših poznatih zviždačica Balenovićke i Lepejke... a mnogi će i danas za njih reći da su budale... ja im skidam kapu do poda, za hrabrost...
al' zato nezadovoljnika svuda oko nas... možda upravo zato... ni'ko ne želi bit' budala, al' svi bi htjeli promjene... samo neka to obavi ne'ko drugi, samo ne ja...

I svaki put, kad mislimo da nešto nije kako treba, da bi trebalo promijeniti, skupimo hrabrosti barem to reći, jer svaka kap je važna da bi slap zasjao u svoj svojoj ljepoti...