Jeka tisine

nedjelja, 29.11.2020.

Filtriranje

S vremenom naucis filtrirati informacije.
Odvojiti bitno od nebitnog. Korisno od beskorisnog i stetnog. Dobro od loseg.
Isto to ucim raditi s emocijama. Ide sporo, ali ucim.
Ucim odvajati pozitivne od negativnih... One koje mi dozvoljavaju da taknem nebo od onih koje me bacaju u mrak i prazninu.
Nije da jos imam savrsenu kontrolu, ali donekle ide.

Shvacam da sve oko mene nije idealno. Da ljudi koji mi puno znace dolaze sa svojim nekim cakama. I ne, necu idealizirati ovaj put. Obecala sam si.

Filtrirat cu. Onako, najfinijim filtrom.
Ovo me od tebe danas razveselilo. Ovo me rastuzilo i nanijelo mi bol. Od ovog sam se osjecala dobro, a od ovog lose.

Svaki dobar kemicar zna da nakon filtriranja i tretiranja taloga ide vaganje. S jedne strane vage bit ce moje otvoreno srce. S druge tezina svega onog bolnog i lakoca svega onog lijepog.

Tek tada cu znati... Koliko zapravo radosti, a koliko boli neki ljudi donose.

petak, 27.11.2020.

Nasumicni zapis

Docekalo me jos jedno jutro. Promijenila sam strategiju uzimanja terapije tako da po noci ne budem totalno beskorisna. Sad uzimam udarnu dozu ujutro. Uz kavu.

Tijelo se pocelo privikavati. Budnija sam. Izmaglica je nekako manja. Nisam toliko umorna. Ali daleko sam jos od optimuma.

Izvlacila sam se iz epizoda i s manjim motivom. Nekad i bez motiva. A sad imam najveci motiv na svijetu. Nasa mala obitelj. Nase prekrasno maleno.

Gledam je sad kako mirno spava. Prekrasna je. Najljepse bice na svijetu. Poljubim je. Kazem joj da je mama cuva.

Tata je cuva po noci. Barem dok se sasvim ne prilagodim na jacu terapiju. Ni ne zna koliko ljubavi osjecam kad ga vidim da ljuljuska malenu u narucju ili dodje s bocicom hrane.

Njih dvoje mi znace sve. Moj cijeli svijet, moj mali Svemir. Osjecam duboku zahvalnost. I znam da bih za njih ucinila sve, samo da budu sretni.

četvrtak, 26.11.2020.

Godinama pricam price...

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

Nisam sama

Nakon nekoliko dosta teskih dana osjecam olaksanje.
Mozda je terapija, a mozda ljubav.

Kad sam pocela posustajati, dobila sam podrsku.
Moje stijene su bili moj muz, obitelj, prijatelji, u realnom svijetu i virtualnom.

Znam da ce opet doci trenutak kad mecu moci sama. Ali i nisam sama. Obavijena sam Ljubavi.

utorak, 24.11.2020.

Izmaglica

Izgubila sam pojam o vremenu. Dani mi prolaze u izmaglici. Znam koje su mi dnevne obaveze.
Pokusavam slijediti rutinu. Rutina spasava.

Dakle, opet uzimam punu terapiju. Tijelo se sporo prilagodjava. Konstantno sam umorna. Ne prodje dan, a da ne osjecam bol.

Najgori je osjecaj bespomocnosti. Beskorisnosti. Osjecaja da si teret.

Vrhunac svega je da se ne mogu dici kad mi dijete place po noci. Nocas sam je navodno skoro ugusila kad je spavala kraj mene. Micanjem sam valjda pomaknula poplun preko nje. Osjecam uzas. I krivnju.

Osjecaj samoce je jos dublji.
Mrak jos tamniji.

Znam da moram uzimati svoje lijekove.
A sad dok ih uzimam sam fizicki grozno.

I tako... Tonem u izmaglicu i tisinu.

ponedjeljak, 23.11.2020.

Prije mene

Sunce je sjalo prije mene.
Planeti su plesali svoj cudesan ples.
Zvijezde su se radjale. I umirale.
Iz njihovog pepela rodjena sam.

Ljudi su zivjeli i prije mene.
Zivjeli zivote pune ljubavi i boli.
Cudili se. Otkrivali. Stvarali.
Iz njihove ljubavi rodjena sam.

I Sunce ce sjati i nakon mene.
Planeti plesati i zvijezde izgarati.
Ljudi ce voljeti i cuditi se i otkrivati.
Iz moje ljubavi rodjena si Ti...

nedjelja, 22.11.2020.

Ispod povrsine

Imam slabu mimiku lica. Ono cesto ne odaje osjecaje. Tiha sam i mirna, povucena osoba. Rijetko ulazim u neka drustva. Komunikacija s ljudima me crpi i umara. Puno vremena trebam provoditi sama.

Ispod povrsine imam svijet u svim mogucim bojama. Divim se umjetnosti. Znanosti. Sklona sam filozofiji, ali osobnoj... Imam mastu koja me vodi u cudesne svjetove.

Osjecam duboku ljubav. Prema onim dragim ljudima. Mojim bliznjima. Znanima i neznanima.

A ispod toga... Cuvam nesto sto ne dijelim ni sa kim. Bezdan, prazninu i mrak.
To je mjesto u koje svjetlo ne prodire.

Nekad zalutam tamo. Sjene me obaviju. Sakriju sve ono lijepo. Sakriju ljubav.
Prihvacam da je i to dio mene. Da sam i to ja.

Upali se svjetlo maleno, u tom mraku. Vodi me prema povrsini. Tu sam. Zivim. Volim.

petak, 20.11.2020.

O roditeljstvu

Bojim se za svoje dijete. Evo, iskreno to pisem.
Malenoj dajem svoju dusu i srce.
Samo da ona bude dobro.

No, ponekad ja nisam dobro.
Razmisljam o svom djetinjstvu.
Bila sam neobicno dijete.

Izrasla sam u tinejdzericu s epizodama mraka.
Nitko nije vidio. Nitko nije uocio.
I osjecam se ljuto zbog toga sad.

Mozda sam mogla krenuti s lijecenjem ranije.
Mozda ne bih ucinila neke korake koje jesam.
Mozda ne bi bilo jako puno boli.

Ne zelim to svojem djetetu.
Zelim biti majka koja ce vidjeti svoje dijete.
U trenutcima kad ce me trebati.

Mozda nam je genetika takva kakva je...
Ali znam koliko znaci zagrljaj...
Uvijek, ne samo u pravom trenutku.

Bojim se, da. Mislim da je u redu da se bojim.
Najcesca stvar za koju se molim je...
Da Nebo cuva nasu malu obitelj.

Da sacuva Nju. Moje maleno.
Da ne prolazi iste patnje... Da bude sretno dijete.
Da jednog dana izraste u sretnu zenu.

srijeda, 18.11.2020.

Obitelj

Ovih dana sam iskomunicirala neke stvari sa svojima. Roditeljima, muzem... Lakse se osjecam.
Dio tereta kao da je olaksan... Ne kazem da je nestao, ali bitno mi je da vidim da nisam sama.

Moji su mi i uskocili puno oko malene. Ona je nase srce, nade svjetlo, nasa mala ljubav.

Ponekad imam ogroman osjecaj krivnje. Ponekad kad uzmem terapiju, budem nokautirana. Doslovce.
Ljuta sam na sebe jer se ne mogu dici. Jer mi treba vremena. Jer trebam pomoc.

Naucena sam raditi stvari sama. Ocito ponekad zreba otvoriti dusu i srce i reci da trebas pomoc.

Moje srce je otvoreno. Zbog mojih voljenih. Zbog svih vas koji ste mi ovdje ukazali podrsku. Hvala svima iz dubine tog otvorenog srca.

Voli vas,
A.

utorak, 17.11.2020.

Epizoda

Dakle, uocili smo da su moje epizode postale cesce.
Razlog je jednostavan, u trudnoci nisam mogla uzimati potpunu terapiju. Do trenutka kad se ne ustabilim bih mogla tu svasta ostavljati. Kao, terapijsko pisanje.

Nije prestrasno zasad. S ovim se znam boriti. Sto ne znaci da nije tesko. Ali naucila sam se... Ne pustiti sebe. Za ljude koje volim.

Pisem ovo za one koji prolaze kroz isto sto i ja. Nihe sramota traziti pomoc. Nije sramota uzimati lijekove. Nije sramota traziti nekog za razgovor. Pa makar nosili stigmu nestabilne osobe.

Depresija nije isto sto i povremena tuga. Ima razloge. Bioloski potpis. I kao takvu je i tretirati. Kao nesto sto nije samo bolest duse, nego i bolest tijela.

Tako da osim duse, treba tretirati i fizicke razloge. Nekad se terapija ne pokaze ucinkovitom iz prve. I nije magicno rjesenje. Samo pomoc da se sami mozete nositi sa svojim problemima.

Izvuci cu se iz ove epizode. Dovoljno sam jaka. Drzim u sjecanju i srcu one koji nisu. I one koji u ovom trenutku prolaze isto.

Zagrljaj svima.
A.

Nezeljena

Oni koji prate ovaj blog u zadnje vrijeme mogu opaziti da povremeno utonem u mracna stanja.
Razine tjeskobe koje osjecam pocele su graditi sve vecu i vecu provaliju. Ipak, drzim se jos u nekom polufunkcionalnom stanju. Borim se.

Ne znam kad me u stvarnosti itko pitao kako sam. Imam toliko lukavih kamuflaza da se to pitanje cini suvisno. Cudno, ali sad mi treba da me to netko pita.

A kako se osjecam? Osjecam se...
Tesko je uopce opisati.
Imam takav strahovit miks emocija da se slamam pod njihovim teretom.

Neki dan se pojavila jos jedna.
Ona najgora
Osjecam se nezeljeno. Nevoljeno...

Dobar dio zivota ne pripadam zapravo nigdje. S vlastitom obitelji imam malo dodirnih crta.
Trece sam dijete. Ona koja se dogodila.

I otad cinim sve sto mogu da opravdam vlastito postojanje. Dovodim se do granica. Preko njih.
Ali to ocito nece biti dovoljno.

Sad sam se tako pocela osjecati i u vlastitom braku. I to me boli. Boli vise od probijanja granica.
Trenutno mi je jedini razlog zasto sam jos tu moje maleno. Za nju se borim. Za nju se dizem iz kreveta ujutro.

Ne zelim da ona ikad ima taj osjecaj. Ona je voljena. Ona je zeljena. Svim srcem.

ponedjeljak, 16.11.2020.

Mijenjali smo... Za sto?

Mijenjali smo slobodu za lazni osjecaj sigurnosti.
Individualnost za skrivanje u masi.

Mijenjali smo ljubav.
Mijenjali smo dobrotu.
Mijenjali smo ljepotu.

Za sto?

Za bezlicno sivilo.
Za istost.
Za povrsnost.

Mijenjali smo i sad gledamo koju smo platili cijenu.
Tjesimo se da smo se barem skupo prodali.

Za najnovije proizvode.
Za "savrsen" izgled.
Za drustvo koje nas ni ne poznaje.

Mijenjali smo sebe.
Svoje srce.
Svoju dusu.

I pitamo se... Je li doista vrijedilo?

Bez idealiziranja

Sve bajke i ljubavne sapunice zavrsavaju s onim "zivjeli su sretno...". Ne kazu ti da ces zapravo imati trenutke toliko blizu lomu, koliko nikad prije.

Svi glorificiraju porodjaj i majcinstvo. Obozavam svoje dijete. Ali porodjaj boli (pogotovo kad te spoje na drip vise od 7 sati). Boli i oporavak od porodjaja.

Imati malo dijete nekad je frustrirajuce. Iskreno. Dijete nece spavati. Dijete je gladno, a ne smijes mu dati jesti cesce od 2 sata (na dohrani je). Dijete place bez ikakvog razloga.

Jasno da sve to zaboravis kad vidis mali osmijeh svojeg malog voljenog. Ali je svejedno emocionalni stres.

Balansiram na rubu postporodjajne depresije. Ostavlja to traga na meni. Sve sam umornija. Pijem tablete i po danu. Kad osjetim da sam lagano presla taj rub.

I osjecam se samo. Iskreno. Nedostaje mi da mi netko kaze da ce proci. Da ce biti sve u redu. Da cemo se izvuci iz toga.

nedjelja, 15.11.2020.

Pusac

Ja sam pusac. Gotovo cijeli svoj odrasli zivot.
Nisam ponosna na to. Znam da je to autodestruktivno ponasanje. Ipak, ponekad si dozvolim tu malu mjericu stetnosti.

Palim cigaretu vani na stepenicama. Udisem dim. Izdisem. Gotovo je to jedino vrijeme kad sam fokusirana na vlastito disanje. Gotovo jedini trenutak koji je samo moj, kojeg ni sa kim ne dijelim.

Izdisem u tom dimu sve emocije skupljene kroz dan. Tuge. Frustracije. Umor. Skupljam snage da nastavim dalje. Fokusiram misli.

Mnogo mojih tekstova je nastalo vani, pod zvijezdama, na nocnoj hladnoci... Dok sam si uzimala taj trenutak za sebe. Trenutak koji mi sad toliko treba.

Trebam taj fokus. Taj trenutak smirenosti u inace kaoticnom danu. Inace imam osjecaj da cu se raspasti na komadice.

I tako dovrsavam svoju malu pauzu. Vracam se u radni mod. Udisem. Izdisem. Sad mogu dalje.

subota, 14.11.2020.

Minimalizam

U zivotu mi je potrebno malo. Ili puno. Stvar je perspektive. Nikad nisam bila nesto osobito za materijalno. Dolazim iz radnicke obitelji s troje djece. Moji roditelji su nam dali koliko su mogli. Podigli su nas na noge i odskolovali tako da su puno radili i puno se zrtvovali. Mozda zato danas znam cijeniti rad i sve ono sto mi je dano.

Ne moram imati odjecu po zadnjoj modi. Ne privlaci me skupo i ekskluzivno.
Volim kvalitetu. To su nas naucili prepoznati.
U stvarima i ljudima.

I moje drustvo u stvarnosti je minimalno. Moji sustavi s godinama su spoznali da je tako bolje. Srce mi bude ponekad otvoreno, pa razocarano. Dogodi se.

Ali zato... Treba mi puno ljubavi. Njeznosti. Bliskosti s onima koje volim. Treba mi puno istrazivanja i cudjenja.
Trebaju mi detalji koji zivotu daju ljepotu.

Osmijeh. Zagrljaj. Poljubac. Ushit.
Samo to je dovoljno...
Samo to mi treba.

petak, 13.11.2020.

Ona se bori sa sjenama

Moje maleno je konacno sklopilo umorne oci... Gledam je kako tiho tone u san. Malen osmijeh na sitnim usnama. Ona je svjetlo mog zivota. Nasa Aurora.

Neki dan sam shvatila sto ona zapravo radi kad ne spava, a ne muce je grcevi u tom trenu. Fiksira se na odredjenu sjenu, najcesce je to sjena zipke. I svadja se s njom. Pokusava je otjerati.

Svjetlo mog zivota se vec sad bori sa sjenama.

Jednom, kad poraste, reci cu joj da su sjene samo odsustvo direktne svjetlosti. I da ih je najlakse otjerati sa svjetlosti u srcu...

Ona je vec sad ima.

Slusam njezino ritmicko disanje dok plovi plavim morima sna. Ona sjaji.

Nase maleno, vec sad borac protiv mraka.

četvrtak, 12.11.2020.

Retrospektiva

Gledam mrsavije bice crvene, poluduge kose. Na slici. Slika ima nekih 10ak godina. Smijesi se, tuznih ociju. Prsti od boja izvana. Iznutra je obojana nijansama mraka.

Prepoznajem to bice samo na slici. Imam mutna sjecanja na taj period. To je bilo neposredno prije ili u vrijeme kad sam pocinjala s terapijom.
To vrijeme je za mene ostalo u magli, vjerojatno vječno obavijeno.

Bila je taman toliko dijete da se boji mraka, a taman dovoljno odrasla da se pocinje uciti boriti s njim.

Sjecam se dana kad je nestala. Jesen, godinama nakon. Odrezala je dugu, crvenu kosu. Vratila se na fakultet nakon pauze zbog lijecenja. Izasla je iz tone vlastitog komfora i stekla nove prijatelje.

Diplomirala je. Upoznala jedan topli zagrljaj. Nasla posao koji ju je ispunjavao. Udala se. Postala majka.

Sad gleda tu sliku iz davnina i ne prepoznaje sebe. Ipak, jednog dana bi je mogla zavoljeti. Kad ona vec sebe nije mogla...

srijeda, 11.11.2020.

Iskazivanje ljubavi nozevima

Ne, ovo nije post o nasilju.
Ovo je post o neobicnom iskazivanju ljubavi.

Tata Medo voli nozeve. Poceo je skupljati one najobicnije dzepne, da bi s godinama kolekcija bila sve sira i bogatija. To je njegov hobi. Kupuje i prodaje nozeve.

Najvise voli preklopne. Tih i ima najvise. Poucava me o vrstama celika, o oblicima ostrica, o tipu kocnica koje imaju. I volim ga slusati. Vec znam podosta o nozicima. Volim baratati njima, ali mi je bitno da mi zbog tremora dobro leze u ruci.

Cesto ih i izmjenujemo kao poklon, on meni, ja njemu.

Kad sam isla u rodiliste, dobila sam mali preklopni nozic sa izrezbarenim, metalnom drskom. Da imam za narezati jabuke.

Pred koji tjedan iskomentirala sam da mi je dosadasnji nozic, koji koristim u kuhinji, premali za rezanje vecih komada mesa. Za povrce, dusu dao.

Danas mi je stigla posljka. Identicni noz, veca ostrica.
Savrsen za meso.

To vam ja zovem iskazivanje ljubavi nozevima.

11.11.2020

Nakon nekoliko sati nagovaranja, malena ljepotica je konacno zaspala. Slusam njeno ritmicno disanje. Selim je u njezin krevetic Spavaj, ljubavi, sapnem. Utisnem poljubac u maleno lice.

Osjecam cudnu kombinaciju umora i energije koja sad mene drzi budnom. Citam stvari na blogu. Pokusavam pisati s jednim okom na Njoj.

Tata Medo (sluzbena tutula mog voljenog) radi nocne ovaj tjedan. Nedostaje mi s druge strane kreveta. Nedostaje mi njegova smirenost (on bi sigurno uspavao malenu daleko ranije ili me barem zagrlio nakon neuspjelog pokusaja uspavljivanja).

U srcu se komesa milijun razlicitih osjecaja. U glavi se komesa milijun razlicitih misli, u svim tonovima i nijansama.

Ipak, odlucujem se za pokusaj odmora dok malena spava. Treba mi sad to.

Laku noc svima od
Nas Dvije

utorak, 10.11.2020.

Starim (Tridesete)

Starim. I nekako sam sretna da starim.

Na osamnaestogodisnjake gledam kao na djecu. Naime, toliko su stari moji najstariji ucenici. A moja prva generacija maturanata skoro zavrsava fakultet.

Starim. Oci su mi sve umornije. Sitne borice nakupljaju se oko njih. Nesto od smijeha, nesto od suza.
Nadam se da je rezultat barem izjednacen.

Sve manje marim za stvari koje su me opterecivale prije. Ne ceznem vise za dalekim i nedostiznim.

Izlazim svake prijestupne. Vracam se brzo. Sistem mi sve teze podnosi i jedno pivo.
Ali... Lagano gradimo dom, nas troje. Razmisljamo kako da dovrsimo prostor za sebe.

Radost nalazim u sitnicama. U zagrljaju. Voljenog. U mirisu koze djeteta.
I nikako ne bih mijenjala to za svoje rane, burne dvadesete.

Radujem se odrastanju svoje malene. Radujem se ostariti uz svog voljenog. Radujem se promatrati kako svi skupa rastemo i mijenjamo se. Zajedno.

ponedjeljak, 09.11.2020.

Prvi mjesec

Mojoj maloj ljubavi...
Neka ti je sretan prvi mjesec na ovomu svijetu.

Voli te mama.

nedjelja, 08.11.2020.

Diljem Svemira

Svemir je okrutan. Srca zvijezda se pale, samo da bi se ugasila u bijesu razaranja. Crne rupe gutaju materiju, uvijek gladne, uvijek spremne da prozru sve sto im je u blizini. Radijacija kozmickog zracenja spremna je unistiti sve sto joj je na putu.

Ali Svemir je i pravedan. Zakoni fizike odnose se na sve jednako. Vjerojatno je to jedina pravda koja postoji, univerzalna, uistinu slijepa.

Ali Svemir je i darezljiv. U smrtima drevnih zvijezda dobili smo sve elemente potrebne za u jednom trenutku nastanemo mi.

Komadic Svemira sposoban da pojmi barem neke njegove tajne. Da se cudi. Da otkriva. Da bude ushicen. Da stvara. Da voli.

I mi smo ponekad okrutni. Gutamo sve pred sobom. Spremni smo na unistenje svega sto nam je na putu.

Ponekad znamo i biti pravedni. I darezljivi.
Sto drugo i ocekivati? Mi smo djeca Svemira.

Ocekivanja

Ponekad je letvica postavljena previsoko.
Nekad tek koji milimetar. Cak i manje.
Taj milimetar cini se kao beskrajna udaljenost.
A nekad je negdje u nebeskim visinama za koje sigurno znas da nikad neces taknuti.

Ocekujem previse od sebe. Ljudi ocekuju previse od mene jer sam ih naucila na to. Da cu traziti od sebe vise. Pa makar se i polomila usput.

Ocekivala sam previse od sebe kao kcer. Kao ucenica. Kao studentica. Kao profesorica. Kao partnerica. I od sad kao majka.

I sad se lomim. Pod teretom ocekivanja.
Tesko mi je priznati da trebam pomoc.
Da ne mogu sama.

Moji voljeni ovih dana uskoce koliko mogu.
I umjesto da odmaram, osjecam se krivo jer odmaram.
A svaki moj atom je umoran.

Mozda moram priznati da ne mogu sve.
Nisam svemoguca, eto...
Nisam savrsena.
Ne mogu to biti.
I vjerojatno nikad i necu.

subota, 07.11.2020.

Cijena

Kazu da svatko ima svoju cijenu.
Neki ljudi prodaju se za sitnis, neki gledaju da dobiju sto vise. Kolika je tocno cijena svojeg "Ja", svoje duse?

Mozemo li uopce prodati nesto sto zapravo nije nase, nego smo to dobili na posudbu?

A dobili smo divan dar. Dobili smo jedan od najkompleksnijih mehanizama u Svemiru?
Tijelo koje je sposobno za nevjerojatne stvari.
Um koji moze pojmiti mnoge tajne svijeta.
Srce koje moze voljeti bezgranicno.

A sto mi tocno radimo s tim darom?
Unistavamo ga sistemski.
I tijelo i um i srce.

Hranimo se negativom. Ruzne vijesti nas najvise privlace. Veseli nas materijalno. Zavidimo. Mrzimo. Druge i sebe.

I prodajemo pomalo komadic po komadic sebe. Za obecanje srece, zadovoljstva i blagostanja.

I sama cesto napravim bas tu gresku. Onda se osvijestim. Vidim koju opaku stvar sam ucinila.

Vjerujem da za dar koji sam dobila postoji samo jedna cijena. Valuta je mozda nekima skromna, a nekima daleko previse za dati.

Da, moja cijena je zapravo Ljubav.

petak, 06.11.2020.

Iz pepela

Nastali smo iz fragmenata pepela drevnih zvijezda.
Nastali smo iz smrti, nevidjeno nasilne.
Iz srca plamtecih sfera kojima je vrijeme isteklo.
Nastali smo iz praha.

Cinjenica je da su zvijezde umirale da bismo mi zivjeli.
Hladna cinjenica, a opet toliko puna cuda.

I mi cemo se jednom vratiti u prah i pepeo.
Nasa tijela vratit ce se u zemlju.
I dati necemu novi zivot.

Povremeno se osjetim kako izgaram.
Pod plamenom osjecaja.
Nekad se osjecam kao da se gasim...

Ne znam koja ce me sudbina snaci.
Ali imam nade...

Vratit cu se u svjetlost. Vratit cu se u pepeo.
I mozda moje izgaranje i gasenje daruju novi zivot.

Samokontrola

Ima dana koji traze uzasno puno samokontrole.
Ima dana kad obicno dizanje iz kreveta bude izazov.
Trudim se slijediti neku rutinu. Drzim je se gotovo opsesivno. Mozda mi nedostaje taj osjecaj kontrole nad svojim zivotom.

Otkad je malena stigla na svijet, prozivljavam oluju emocija. Od neopisive ljubavi, ushicenja do suza koje krenu gotovo bez povoda.
Malena je razbila moju rutinu, moj osjecaj kontrole, barem nad sitnicama poput dnevnih aktivnosti.
Ali mi je ujedno postala razlog zasto da se ujutro dignem iz kreveta.

Ima dana koji budu cisti kaos. Uskomesa se nesto u meni. Znam da ona to osjeca.
Ukljucujem samokontrolu. Presaltam se na ljubav.
Na paznju. Na njeznost.

Ucim da pravi osjecaj kontrole nije nad onim vanjskim, nego nad emocijama koje prozivljavam kroz dan. Ima dana kad to radim bolje, ima dana kad to radim losije.

Ali trudim se. Za nju. Za voljenog. Za nasu malu obitelj.

četvrtak, 05.11.2020.

Vjerujem

Kad se modro nebo smraci, vjerujem da ce se opet probiti zrake Sunca i udahnuti u svijet novi zivot. Moraju.

Kad se slomim na milijun komadica, vjerujem da cu u sebi naci snage da ih skupim. Sljubim. I budem bolja.

Vjerujem u ljude. Koliko god me nekad plasili, vjerujem da u svakome ima bar tracak ljubavi.

Vjerujem u zakone prirode. Cak i kad mi se cine hladni i okrutni. Vjerujem u mehanizam koji pokrece ovaj Svemir.

Vjerujem u dobro i vjerujem u ljubav. Kao najvece sile koje znam. Jace od tuge i boli. Jace od mrznje i ravnodusnosti.

Vjerujem, ali to nije slijepa vjera. Vjerujem sirom otvorenih ociju i uma. Otkrivam i istrazujem. Cudim se.

Vjerujem, ali ne stajem na tome. Djelujem u skladu. Borim se. Za svoje voljene. Znane i neznane...

Kad se nebo smraci, vjerujem. I sirim svjetlo u koje vjerujem...

srijeda, 04.11.2020.

Univerzalni odgovor

Kako vrijeme prolazi shvacam da ne postoji univerzalni odgovor na pitanje kako bismo trebali zivjeti svoj zivot. U vremenima kad nam prodaju price o sreci kad postignemo savrsen izgled, imamo unosan posao, kupujemo neki ekskluzivni proizvod... Slikamo se za drustvene mreze. No, nas prirodni izgled nije dovoljno. Treba to doraditi. Montiramo egzoticne poze na egzoticnim lokacijama. Svoju vrijednost mjerimo zavisti drugih. Je li to sreca koju nam serviraju?
Ili tuga zaogrnuta u privid zadovoljstva i blagostanja?

Ne mogu vam dati univerzalan odgovor, ali mogu pokusaj svojeg odgovora. Ionako je zivot test u kojem prepisivanje dovodi do propasti...
Moj odgovor je voljeti sto vise. Iz dubine srca. Iako ono moglo biti slomljeno. Diviti se lijepom. Posebno nesavrsenostima koje cine zivot posebnim.
Ustrajati. Biti iskren prema sebi i drugima.
Kad vremena postanu teska, boriti se.
Nositi za drage ljude spreman osmijeh i sirok zagrljaj.
Cuvati ono mjesto u srcu za sve koji ga trebaju.

Dodir

Cudna su ova vremena. Zabranili su nam zagrljaje. Poljupce. Drzanje za ruku. Sitnice koje znace puno. Najvise.

Znam da je tako za nase dobro.
Ipak mi nedostaje vidjeti osmijeh koji se krije ispod maske. Ipak mi nedostaju moji dragi prijatelji, koji su sad daleko.

Nedostaje mi popiti kavu vani. Raspravljati o svijetu, o svemiru, o zakonima prirode. (Nasi razgovori nikad nisu trac partije.)

Nedostaje mi... Kontakt. Bliskost.
Komunikacija s drugom odraslom osobom.

Sad je preko pola godine kako sam doma. Zivim u izolaciji. Dane provodim sama s malenom.
Koliko god je voljela, nikad se nisam osjecala vise usamljeno.

Kad svi ukucani odu svojim poslom, ostajemo same. Vecinu dana. Pricamo i radimo po kuci. To jest, ja pricam. Volim misliti da me razumije.

Zagrlim je i poljubim kad mi spava u narucju.
Prekrasno moje maleno...
S mekom kozom i pahuljastom kosicom.
Dobivam tako najljepsi dodir koji mogu osjetiti.

ponedjeljak, 02.11.2020.

Novi identitet

Nitko te ne pripremi na promjene koje se dogode nakon sto na svijet doneses dijete. Kazu da ce se sve promijeniti, ali nitko ne kaze kako.

Govore samo o onim svijetlim stvarima. I doista ih ima. Osmijeh tvog djeteta. Miris i dodir koze novorodjenceta. Male sitnice koje tvoje maleno radi kroz dan.
Ljubav koju otkrijes u sebi, a da nisi ni znala da je toliko ima.

Ali nitko ti ne kaze koliko ustvari boli, fizicke i emocionalne to nosi. Pogotovo ako imas povijest depresivnih stanja. Da, povremeno sam opet na rubu depresije. Tijelo mi povremeno otkazuje poslusnost. Sad kad mi treba da se brinem o jos jednom malom bicu.

Ali nitko ti i ne kaze koliko ces se iz korijena promijeniti. Zanemariti sve to sto je bolno u trenutku. Bas zbog tog malog bica.
Uz ljubav, otkrijes da imas u sebi i snagu koja je dosad bila neslucena.

Mijenjala sam svoje zivote nekoliko puta.
Preobrazila se.
Sad nisam, ovo je samo nastavak na sve sto je bilo prije.

Dobila sam jos jedan novi zivot, novu snagu, novu ljubav.
Novi identitet.
Da. Postala sam majka.

2.11.2020.

Otvaram oci. Teske.
Malo voljeno bice spava u kreveticu kraj mene.

Ovu noc je provela kod bake i djeda. Oni je efikasnije smire, a veliko voljeno bice radi jutarnju smjenu pa ima budjenje u 5.
Pijem tablete. Standardnu terapiju. Pa protiv laktacije. Pa za bolove. Kicma mi steka na dva mjesta. A beba se voli nositi. Pa popijem painkiller. Bude bolje.

Jos uvijek nisam stabilna. Osciliram na sve strane. Jos jace. Jos dublje. Vecinu vremena se mogu iskontrolirati.
Ali ima trenutaka kad se jednostavno slomim.

Gledam voljeno bice kako spava. Za nju se vrijedi boriti.
Za sve one koje volim.

Daje mi to snage. Kad me tuga obuhvati, zbog njih se istrgnem iz njenog zagrljaja. Znam da ce biti sve u redu. Na kraju mi uvijek ostaje nada. I ljubav, sve jaca...

Spavaj samo, voljeno moje maleno... Cuva te mama.

<	studeni, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.