Otvaram oci. Teske.
Malo voljeno bice spava u kreveticu kraj mene.
Ovu noc je provela kod bake i djeda. Oni je efikasnije smire, a veliko voljeno bice radi jutarnju smjenu pa ima budjenje u 5.
Pijem tablete. Standardnu terapiju. Pa protiv laktacije. Pa za bolove. Kicma mi steka na dva mjesta. A beba se voli nositi. Pa popijem painkiller. Bude bolje.
Jos uvijek nisam stabilna. Osciliram na sve strane. Jos jace. Jos dublje. Vecinu vremena se mogu iskontrolirati.
Ali ima trenutaka kad se jednostavno slomim.
Gledam voljeno bice kako spava. Za nju se vrijedi boriti.
Za sve one koje volim.
Daje mi to snage. Kad me tuga obuhvati, zbog njih se istrgnem iz njenog zagrljaja. Znam da ce biti sve u redu. Na kraju mi uvijek ostaje nada. I ljubav, sve jaca...
Spavaj samo, voljeno moje maleno... Cuva te mama.
Post je objavljen 02.11.2020. u 09:38 sati.