Ja sam pusac. Gotovo cijeli svoj odrasli zivot.
Nisam ponosna na to. Znam da je to autodestruktivno ponasanje. Ipak, ponekad si dozvolim tu malu mjericu stetnosti.
Palim cigaretu vani na stepenicama. Udisem dim. Izdisem. Gotovo je to jedino vrijeme kad sam fokusirana na vlastito disanje. Gotovo jedini trenutak koji je samo moj, kojeg ni sa kim ne dijelim.
Izdisem u tom dimu sve emocije skupljene kroz dan. Tuge. Frustracije. Umor. Skupljam snage da nastavim dalje. Fokusiram misli.
Mnogo mojih tekstova je nastalo vani, pod zvijezdama, na nocnoj hladnoci... Dok sam si uzimala taj trenutak za sebe. Trenutak koji mi sad toliko treba.
Trebam taj fokus. Taj trenutak smirenosti u inace kaoticnom danu. Inace imam osjecaj da cu se raspasti na komadice.
I tako dovrsavam svoju malu pauzu. Vracam se u radni mod. Udisem. Izdisem. Sad mogu dalje.
Post je objavljen 15.11.2020. u 09:49 sati.