Izgubila sam pojam o vremenu. Dani mi prolaze u izmaglici. Znam koje su mi dnevne obaveze.
Pokusavam slijediti rutinu. Rutina spasava.
Dakle, opet uzimam punu terapiju. Tijelo se sporo prilagodjava. Konstantno sam umorna. Ne prodje dan, a da ne osjecam bol.
Najgori je osjecaj bespomocnosti. Beskorisnosti. Osjecaja da si teret.
Vrhunac svega je da se ne mogu dici kad mi dijete place po noci. Nocas sam je navodno skoro ugusila kad je spavala kraj mene. Micanjem sam valjda pomaknula poplun preko nje. Osjecam uzas. I krivnju.
Osjecaj samoce je jos dublji.
Mrak jos tamniji.
Znam da moram uzimati svoje lijekove.
A sad dok ih uzimam sam fizicki grozno.
I tako... Tonem u izmaglicu i tisinu.
Post je objavljen 24.11.2020. u 16:26 sati.