Ovih dana sam iskomunicirala neke stvari sa svojima. Roditeljima, muzem... Lakse se osjecam.
Dio tereta kao da je olaksan... Ne kazem da je nestao, ali bitno mi je da vidim da nisam sama.
Moji su mi i uskocili puno oko malene. Ona je nase srce, nade svjetlo, nasa mala ljubav.
Ponekad imam ogroman osjecaj krivnje. Ponekad kad uzmem terapiju, budem nokautirana. Doslovce.
Ljuta sam na sebe jer se ne mogu dici. Jer mi treba vremena. Jer trebam pomoc.
Naucena sam raditi stvari sama. Ocito ponekad zreba otvoriti dusu i srce i reci da trebas pomoc.
Moje srce je otvoreno. Zbog mojih voljenih. Zbog svih vas koji ste mi ovdje ukazali podrsku. Hvala svima iz dubine tog otvorenog srca.
Voli vas,
A.
Post je objavljen 18.11.2020. u 20:48 sati.