Gledam mrsavije bice crvene, poluduge kose. Na slici. Slika ima nekih 10ak godina. Smijesi se, tuznih ociju. Prsti od boja izvana. Iznutra je obojana nijansama mraka.
Prepoznajem to bice samo na slici. Imam mutna sjecanja na taj period. To je bilo neposredno prije ili u vrijeme kad sam pocinjala s terapijom.
To vrijeme je za mene ostalo u magli, vjerojatno vječno obavijeno.
Bila je taman toliko dijete da se boji mraka, a taman dovoljno odrasla da se pocinje uciti boriti s njim.
Sjecam se dana kad je nestala. Jesen, godinama nakon. Odrezala je dugu, crvenu kosu. Vratila se na fakultet nakon pauze zbog lijecenja. Izasla je iz tone vlastitog komfora i stekla nove prijatelje.
Diplomirala je. Upoznala jedan topli zagrljaj. Nasla posao koji ju je ispunjavao. Udala se. Postala majka.
Sad gleda tu sliku iz davnina i ne prepoznaje sebe. Ipak, jednog dana bi je mogla zavoljeti. Kad ona vec sebe nije mogla...
Post je objavljen 12.11.2020. u 15:10 sati.