Starim. I nekako sam sretna da starim.
Na osamnaestogodisnjake gledam kao na djecu. Naime, toliko su stari moji najstariji ucenici. A moja prva generacija maturanata skoro zavrsava fakultet.
Starim. Oci su mi sve umornije. Sitne borice nakupljaju se oko njih. Nesto od smijeha, nesto od suza.
Nadam se da je rezultat barem izjednacen.
Sve manje marim za stvari koje su me opterecivale prije. Ne ceznem vise za dalekim i nedostiznim.
Izlazim svake prijestupne. Vracam se brzo. Sistem mi sve teze podnosi i jedno pivo.
Ali... Lagano gradimo dom, nas troje. Razmisljamo kako da dovrsimo prostor za sebe.
Radost nalazim u sitnicama. U zagrljaju. Voljenog. U mirisu koze djeteta.
I nikako ne bih mijenjala to za svoje rane, burne dvadesete.
Radujem se odrastanju svoje malene. Radujem se ostariti uz svog voljenog. Radujem se promatrati kako svi skupa rastemo i mijenjamo se. Zajedno.
Post je objavljen 10.11.2020. u 05:55 sati.