Cudna su ova vremena. Zabranili su nam zagrljaje. Poljupce. Drzanje za ruku. Sitnice koje znace puno. Najvise.
Znam da je tako za nase dobro.
Ipak mi nedostaje vidjeti osmijeh koji se krije ispod maske. Ipak mi nedostaju moji dragi prijatelji, koji su sad daleko.
Nedostaje mi popiti kavu vani. Raspravljati o svijetu, o svemiru, o zakonima prirode. (Nasi razgovori nikad nisu trac partije.)
Nedostaje mi... Kontakt. Bliskost.
Komunikacija s drugom odraslom osobom.
Sad je preko pola godine kako sam doma. Zivim u izolaciji. Dane provodim sama s malenom.
Koliko god je voljela, nikad se nisam osjecala vise usamljeno.
Kad svi ukucani odu svojim poslom, ostajemo same. Vecinu dana. Pricamo i radimo po kuci. To jest, ja pricam. Volim misliti da me razumije.
Zagrlim je i poljubim kad mi spava u narucju.
Prekrasno moje maleno...
S mekom kozom i pahuljastom kosicom.
Dobivam tako najljepsi dodir koji mogu osjetiti.
Post je objavljen 04.11.2020. u 08:57 sati.