Bojim se za svoje dijete. Evo, iskreno to pisem.
Malenoj dajem svoju dusu i srce.
Samo da ona bude dobro.
No, ponekad ja nisam dobro.
Razmisljam o svom djetinjstvu.
Bila sam neobicno dijete.
Izrasla sam u tinejdzericu s epizodama mraka.
Nitko nije vidio. Nitko nije uocio.
I osjecam se ljuto zbog toga sad.
Mozda sam mogla krenuti s lijecenjem ranije.
Mozda ne bih ucinila neke korake koje jesam.
Mozda ne bi bilo jako puno boli.
Ne zelim to svojem djetetu.
Zelim biti majka koja ce vidjeti svoje dijete.
U trenutcima kad ce me trebati.
Mozda nam je genetika takva kakva je...
Ali znam koliko znaci zagrljaj...
Uvijek, ne samo u pravom trenutku.
Bojim se, da. Mislim da je u redu da se bojim.
Najcesca stvar za koju se molim je...
Da Nebo cuva nasu malu obitelj.
Da sacuva Nju. Moje maleno.
Da ne prolazi iste patnje... Da bude sretno dijete.
Da jednog dana izraste u sretnu zenu.
Post je objavljen 20.11.2020. u 20:55 sati.