Docekalo me jos jedno jutro. Promijenila sam strategiju uzimanja terapije tako da po noci ne budem totalno beskorisna. Sad uzimam udarnu dozu ujutro. Uz kavu.
Tijelo se pocelo privikavati. Budnija sam. Izmaglica je nekako manja. Nisam toliko umorna. Ali daleko sam jos od optimuma.
Izvlacila sam se iz epizoda i s manjim motivom. Nekad i bez motiva. A sad imam najveci motiv na svijetu. Nasa mala obitelj. Nase prekrasno maleno.
Gledam je sad kako mirno spava. Prekrasna je. Najljepse bice na svijetu. Poljubim je. Kazem joj da je mama cuva.
Tata je cuva po noci. Barem dok se sasvim ne prilagodim na jacu terapiju. Ni ne zna koliko ljubavi osjecam kad ga vidim da ljuljuska malenu u narucju ili dodje s bocicom hrane.
Njih dvoje mi znace sve. Moj cijeli svijet, moj mali Svemir. Osjecam duboku zahvalnost. I znam da bih za njih ucinila sve, samo da budu sretni.
Post je objavljen 27.11.2020. u 08:05 sati.