Oni koji prate ovaj blog u zadnje vrijeme mogu opaziti da povremeno utonem u mracna stanja.
Razine tjeskobe koje osjecam pocele su graditi sve vecu i vecu provaliju. Ipak, drzim se jos u nekom polufunkcionalnom stanju. Borim se.
Ne znam kad me u stvarnosti itko pitao kako sam. Imam toliko lukavih kamuflaza da se to pitanje cini suvisno. Cudno, ali sad mi treba da me to netko pita.
A kako se osjecam? Osjecam se...
Tesko je uopce opisati.
Imam takav strahovit miks emocija da se slamam pod njihovim teretom.
Neki dan se pojavila jos jedna.
Ona najgora
Osjecam se nezeljeno. Nevoljeno...
Dobar dio zivota ne pripadam zapravo nigdje. S vlastitom obitelji imam malo dodirnih crta.
Trece sam dijete. Ona koja se dogodila.
I otad cinim sve sto mogu da opravdam vlastito postojanje. Dovodim se do granica. Preko njih.
Ali to ocito nece biti dovoljno.
Sad sam se tako pocela osjecati i u vlastitom braku. I to me boli. Boli vise od probijanja granica.
Trenutno mi je jedini razlog zasto sam jos tu moje maleno. Za nju se borim. Za nju se dizem iz kreveta ujutro.
Ne zelim da ona ikad ima taj osjecaj. Ona je voljena. Ona je zeljena. Svim srcem.
Post je objavljen 17.11.2020. u 13:31 sati.