Jeka tisine

nedjelja, 30.09.2018.

Hladnoća

Noć je bila duga. Duža nego inače. Broj buđenja obično brojim u popušenim cigaretama. Ujutro primjećujem da nedostaje pola kutije. Da, buđenja je bilo više nego inače.

Mislila sam da će i biti tako. Uzela sam duplu terapiju i svejedno nije bila dovoljno jaka da prospavam noć.
Budim se razbijena na komadiće. Skupljam se.

Palim cigaretu i pijem kavu. Pokušavam se vratiti među žive.
Vrtim prethodnu večer u glavi.

Sjećam se njegovog zagrljaja. Kako mirno spava čvrsto me držeći u naručju.
Zapravo sam se počela urušavati već tad.

Samo nisam mogla naći riječi. Pustila sam ga da spava.
Pustila sam hladnoću da me obavije.

Nije me samo obavila.
Zavukla mi se u sve kutke duše.

Bojim se da praznina ne prebriše ljubav.
Dva puta sam gledala kako to radi.

Nekoliko godina starija, a nimalo jača.
Vodim onu istu bitku, iznova.

subota, 29.09.2018.

Tino

Budim se oko 10 iz sna. Prije halucinacije. Navikla sam da svašta sanjam. Dosta često me snovi vrate u prošlost. Tako je bilo i ovog jutra.

Vraćam se 6 godina unatrag i malo nakon trenutka u kojem sam shvatila da trebam pomoć. Osjećaj je opće beznađe, iako sam prema van pucala od snage.
Vraćam se u stare hodnike bolnice. Znam ih predobro. Provela sam tamo sveukupno 8 mjeseci.

I vraćam se sjećanju na osobu zbog koje sam preživjela tih 8 mjeseci. Osobi koja danas više nije dio mog života.
Zvao se Tino (ime promijenjeno). Zapravo, kratio je svoje ime. Navodio ga je uz ime svojeg grada, kao da su mu to ime i prezime.
Bio je stariji od mene više od desetljeća. Jedan od onih mladih ljudi koji su otišli u rat i vratili se slomljeni.
U trenutku kad smo se upoznali, to mu je bio 7 ili 8 put da je tamo.
I bio je jedna od rijetkih osoba koja je vidjela kroz moje boje.

Već tada sam bila teški pušač. Bio je i on. Mimoilazili bismo se tako u dnevnoj sobi nakon pauza za cigaretu, neko vrijeme.
Na kraju se svi pušači upoznaju.
Nakon nekoliko dana, već smo kartali belu zajedno. Šetali. Bježali po pristojnu kavu van kruga bolnice (bolničke aparatuše su užasne).

Razvili smo prijateljstvo, prepoznajući crte sebe u onom drugom. Zapravo, kad danas razmislim, bili smo i preslični.
Tema za razgovor nikad nije presušilo.
Čak smo i karakterno bili slični. To jest, bio je sličan osobi koja sam bila tad.

Ljeto je prolazilo. S ljetom i vrijeme za oproštaj. Trebala sam mu tad reći zbogom.
Ali nisam.

Jer, s vremenom koje smo provodili zajedno, počinjali smo se voljeti.
Oboje smo znali da to nikako nije dobra ideja.

Ali ostali smo u kontaktu. Dvije godine nakon, kad sam se vratila na studij i već ga završavala, objavio mi je da me voli.
Završio je na liječenju opet. Posjećivala sam ga, da zna da sam tu za njega.

Pričala bih mu o životu izvan tih zidova. Zapravo nije mogao podnijeti ni taj život, ni ljude u njemu.
Nije mogao podnijeti činjenicu da živim dalje. Bojao se da u mojem svijetu više neće biti mjesta za njega.
Bojao se da ga osoba koja sam tad postajala više neće voljeti.
Jedne zime rekao mi je da ga pustim zauvijek. Pritom nije birao riječi.

Danas shvaćam da je zapravo učinio najbolje za mene. Otjerao me da bih mogla razvijati se dalje.
Shvatio je da u njemu više nema snage za započinjati nešto novo.
A da nešto novo mene tek čeka.

Bila sam ljuta isprva. Pa razočarana.
S nekoliko godina odmaka, shvatila sam zašto.
Danas osjećam samo duboku zahvalnost.

petak, 28.09.2018.

Nova snaga

Osjećam da ona faza jesenskog spuštanja još nije prošla. Buđenja su češća. Ako i želim zaspati, moram za to popiti tabletu.
Tek toliko da me smiri dovoljno da mogu noći oteti barem par sati u komadu. Ali neobično, ne osjećam se umorno
.
Pogonim se na nikotin i kofein. Puno nikotina i kofeina.
Gotovo svaku pauzu pušim (unatoč politici škole, no van školskog kruga) i zalijevam se kavom. Nije kava razlog nesanici. Ne spavam jer ako i zaspim, sanjam grozote.

Jesen, što da kažem. Jeseni su mi uvijek teško padale.
Ostavila sam dva teksta o tečaju toliko da ne pišem o svojim varijacijama u raspoloženju.

Mrvicu nade. Novi početak.
Početak nečeg divnog.

Ali nešto jesam uočila. Ovih večeri koje sam provodila s Voljenim na tečaju. Njegova sposobnost da utiša moje bure je veća nego sam mislila.
Ne mora ni znati da nešto nije u redu. Sama njegova prisutnost tu je dovoljna.

Nakon n-tog buđenja ove noći, onog konačnog, u kojem sam morala započeti dan, našla sam u sebi novu snagu.
Mogu ja ovo. Mogu živjeti gotovo normalno i s nekoliko dijagnoza.
Ne predajem se.

četvrtak, 27.09.2018.

Tečaj- treći dan

Drugi dan tečaja neću komentirati ovdje. Umjesto toga, na listić ću napisati što je bilo dobro, a što nije izravno organizatoru.

Dakle, stigli smo tako do trećeg dana zaručničkog tečaja. Ovo moje voljeno čudo se još ne predomišlja. Čak mi je drago da smo bili prisiljeni pohađati ovaj tečaj.
Otvorilo je zapravo dosta pitanja o našem budućem zajedničkom životu o kojima nisam razmišljala.

Mislim, riješili smo već prije pitanja gdje ćemo biti (sredit ćemo si stančić na katu kod mojih), financije (zajedničke, s tim da će on biti šef financija jer ja ne znam s novcem) i pitanje djece (kad se osjetimo spremni, s tim da ih neće biti 5). Upoznat je s mojim problemima, čak sam ga jednom prilikom vodila da upozna moju psihijatricu. Svidio joj se. A kako i ne bi.

Do sad bi nas inicijalna zaljubljenost trebala i popustiti. Ako nešto razumijem, onda su to kemikalije. A biologija kaže da kemikalijice imaju djelovanje samo ograničen raspon djelovanja. Unutar nekoliko godina. Vrijeme u kojem zaljubljenost ima priliku razviti se u ljubav.

Mislim, faza leptirića je svima lijepa, no mene zamara. Također, igranje najbolje verzije sebe da se drugoj osobi svidiš.
Ne trebaju mi ruže svaki put kad se vidimo. Ne treba se sređivati, volim ga i u trenirci i neobrijanog.
Ali, nešto što će mi trebati uvijek, i nadam se da nikad neće prestati, jest da me stisne sebi, onako kako samo on zna.

Jučer smo imali psihologa koji je najčešće probleme u braku pričao. I kasnije par koji je tridesetak godina zajedno.
Želim biti s njim za tridesetak godina. Pa makar si povremeno išli na živce. Imali građanske ratove.
Ali dan završiti upravo u njegovu zagrljaju. Nigdje drugdje.

Jedna lijepa vježba, pred kraj tečaja, bila je: primiti partnera za ruku, gledati ga u oči i reći: "Volim te i želim s tobom provesti život".
Gledamo se tako mi u oči i držimo za ruke. Govorimo riječi. I znam da oboje mislimo iskreno.

srijeda, 26.09.2018.

Vranek

Kako jesenski radovi prazne oranice oko mojeg sela, sve češće jata vrana lutaju poljima i povremeno dođu do kuća. Potaknuta pričom na blogu "depresija i ja" o bijelom golubu, danas pišem malo drukčiju priču o crnoj vrani.

Nazvali smo je Vranek. Bila je velika i crna i dovoljno agresivna da bude mužjak. Tamno perje joj se presijavalo na jesenskom suncu, dana baš kao ovog danas. Znam da je nama stigla negdje oko prvih mrazova.

Šetali smo poljima, moja sestra, moj brat i ja. Još smo bili djeca. Njih dvoje je već bilo u školi, ja sam tad krenula u vrtić. Jesenska popodneva kratili bismo tako tim šetnjama širokim poljima i malim šumarcima oko naše kuće.
Odjednom tako, iza jednog šumarka, začujemo ciku. Lavež pasa i kreštanje ptice. Smijeh susjeda krivolovca.

Potrčali smo da vidimo što se događa.
Na kratkoj uzici svezanoj oko noge držao je crnu vranu. Bila je ranjena i uplašena.
Bio je spreman dati je psima da se s njom "igraju", tako nam je rekao.

Ne znam zašto nam je zapravo na kraju dao tu vranu. Znam da smo svo troje bili ustrajni da on tu vranu neće dati psima i neka je radije pokloni nama.
Na kraju, vrana je bila na sigurnom u našim rukama.

Na krilima je imala rane. Uzica joj je napravila krvav prsten oko noge.
No, gledala je prkosno i grickala naše dječje prstiće dok smo je nosili doma roditeljima.

Roditelji su joj naprašili rane praškom i zavili ih. Rekli su da vrana može ostati samo dok ne proleti opet.
I da se mi moramo pobrinuti da je hranimo i čistimo za njom.

Kljucala bi nas svaki put kad bismo donosili hranu u njezinu nastambicu. Nikad jako.
Ne možete pripitomiti divlju vranu, rekli bi nam roditelji.

Previjali bi joj rane i dalje, sve dok jednog dana nisu objavili da je vrana dovoljno dobro da je opet pustimo.
Već smo prije opazili da pokušava letjeti po svojoj nastambici. Znali smo da je vrijeme.

I tako jednog, tada zimskog jutra, pustili smo Vraneka da odleti.
Isprva je let bio nesiguran, a potom je raširio krila i vinuo se u nebo.
Plakali smo. Mislili smo da je to bilo zadnji put da ga vidimo.

Ipak, idućih dana, uočili smo Vraneka, na stablu graba podalje naše kuće.
Nikad nam više nije prišao blizu. No, vraćao se, godinama nakon, na stablo graba podalje od naše kuće.
Znali smo da je to Vranek. Promatrao bi nas kad bismo izašli van i kreštao.
Kao da kaže hvala.

utorak, 25.09.2018.

Tečaj- prvi dan

Sjedimo tako moj budući i ja u velikoj dvorani ukrašenoj lijepim slikama. Naiva. Na prednjem zidu veliki križ.
Skrivamo se u zadnjem redu. Zadnji red je oduvijek bio moj, od osnovne škole do fakulteta. Neke navike se teško mijenjaju.
Ali danas nismo na fakultetu. Pohađamo naš prvi dan zaručničkog tečaja. Na proljeće si namjeravamo reći "Da".

Očekujem sve i svašta, ali ispada dobro. Započinjemo molitvom, i protiv molitve iskreno nemam ništa.
Iako rijetko odlazim u crkvu, dan završavam moleći se za one koje volim. Da mi ih nebo čuva. Tko god ili što god da je gore.

Slušamo danas zapravo o tome koji nisu razlozi da se vjenčamo. I koji jesu.
Iskreno, očekivala sam nešto sasvim drukčije od ovog tečaja. Ovo čak zvuči razumno i ljudima blisko.
Moj budući se prislanja ramenima uz moja. Drži me za ruku. Gledam ga i čudim se zašto se ne predomisli.

Do sad bi trebao biti itekako svjestan mojih mana. Tri godine su puno vremena.
Gledao me u mojim najgorim fazama. Rijetko koga sam dopustila da me tako vidi.
Zna da mu ne mogu obećati savršen život bez problema.
A on se i dalje ne predomišlja.

A ne predomišljam se ni ja. Kažem, tri godine su dosta vremena da se nekog upozna.
Svjesna sam velike većine njegovih nesavršenosti.
A ipak, ne mogu se zamisliti da provedem život s nekim drugim.

Zapravo, ne život. Ne dobiva me za samo jedan život.
Prekratko vrijeme za popuniti tolikom ljubavi.
Dobiva me na vječnost.

ponedjeljak, 24.09.2018.

Danas (idemo izgraditi dobar dan)

Budim se nakon cijele noći lutanja po tamnim hodnicima svoje duše. Prespavala sam alarm za nekoliko minuta. Zaležala sam vrat dok sam spavala na rubu njegove strane kreveta. Nebo je sivo. Ipak, inat od jučer još drži.

Idemo složiti jedan dobar dan. Osjećam da se i sa sivim danom mogu nositi. Dočekuje me njegova poruka. Sad imam i razlog da živim.
Pijem kavu vani i dišem. Da, mogu ja to.

Dok vozim kroz kišno jutro, pronalazim u sebi nadu. Ovaj dan obećava.
Svoje sate odrađujem bez većih problema. Uživljavam se u temu. Organska kemija danas.

Nekoliko zgodnih pokusića, trudim se sve napraviti maksimalno u bojama.
Uspijevam aktivirati jednu učenicu koja je prethodnih godina imala naviku ometati sat.
Danas dosadniji dio predavanja, nomenklaturu, rješava kao da rješava križaljke.
Sa osmijehom.

Nešto kasnije, sastančenje. Obično me zamara taj dio posla, znam barem dva člana stručnog aktiva koji ne mogu smisliti moje blago nekonvencionalne metode. Smiješim se. Neka.

Navečer je u planu nešto čega se blago užasavam, ali barem će Voljeni biti sa mnom. Naime, danas je prvi dan našeg zaručničkog tečaja.
Izvještaj slijedi.

U međuvremenu je i plavo nebo zamijenilo sive oblake.
I tako... Tko kaže da se samo na temelju inata ne može izgraditi jedan sasvim ispunjen dan?

nedjelja, 23.09.2018.

Inat

Nadala sam se nekoliko sati mira kad sam uzela terapiju za spavanje.
Umjesto toga, budim se nakon noćne more ni sat vremena kasnije.
Osjećam se polomljeno, ali i prkosno.

Nisam jaka. Uistinu nisam. Ali barem inata imam u sebi.
A inat kaže da neću biti polomljena.
Inat kaže da mogu bolje.

Inat kaže da samosažaljevanje nije opcija za mene.
Imam jedan divan život, kojeg ne namjeravam pustiti.
Ni jedan komadić. Ni jedan trenutak.

Praznina

Skrivam se pod dekicom cijelo jutro. Izvukla sam se van samo da se otuširam i vratila se na toplo. Nikako se ne mogu ugrijati. Znam da nije to vanjska hladnoća što me ledi. Hladnoća dolazi iznutra.

Tražim na jastuku zadnje čestice njegovog mirisa. Samo malo je dovoljno. Pronalazim, i to djeluje utješno. Vrati mi u sjećanje prethodnu večer.
Zamotam se u dekicu još čvršće, zamišljajući da je još tu, sa mnom.

Ne znam hoće li me ta misao još dugo moći štititi od praznine.
Praznine me oduvijek bilo strah. Jedna od rijetkih stvari koje ne mogu podnijeti. Bol je sasvim u redu. Suze? Pa barem osjećam nešto.

Ali praznina... Prijeti da će me progutati cijelu. Pretvoriti me u ništa. Pretvoriti sve što mi išta znači u ništa.
Događalo se već i znam koliko strašna može biti. Nekad se pitam je li praznina zapravo jača od ljubavi.

Eto, godinama se borim s njom, istu bitku. Više puta sam dobila nego izgubila. Valjda mogu i ovaj put.
Ali danas se neću boriti. Skupljam snage. Sakrit ću se još malo. A onda se suočiti, nadam se, jača.

subota, 22.09.2018.

Jučer

Slobodni pad je uvijek blizu. Osjećam tu tanku granicu po kojoj hodam. Ali nije me strah dok gledam u provaliju.
Uvijek dolazi s jeseni. Kako dani postaju kraći, a noći beskrajne.
Negdje s prvim jesenskim maglama. Negdje kad sunce izgubi svoj blistavi sjaj.

Budim se umornija nego inače, pijem terapiju, pušim cigaretu i nastavljam spavati.
Sanjam gluposti, po običaju. Prošlo je puno godina otkad su me noćne more prestale dirati.
Prihvatila sam ih. Samo neka zaspim, pa makar sanjala grozote.

U najboljem slučaju imam nekoliko sati crnila, i to mi odgovara.
Jedna kava nije dovoljna da me razbudi. Jučer sam po rasporedu imala 8 sati u komadu.
Popila sam 10 kava za to vrijeme. Samo da se ubacim u radni mod.

Dozvoljavam si malu dozu samodestrukcije. Tek toliko da si kupim malo mira.
Znam da neću više moći tako dugo. Ipak, još mogu.
Imam metabolizam koji svašta trpi. I cigarete i kavu i nesanicu.

Nakon odrađenih 8 sati jučer, dovoljno sam jaka da idućih 4 sata istovarujem kukuruz.
Život na selu ima svojih čari. Zapravo volim te radne akcije.
Ima nešto u osjećaju da si nešto stvorio svojim rukama.

Na kraju opet ne mogu zaspati. Noć svašta šapuće. Ne vjerujem noći.
Ipak, ove sezone se dobro držim. Možda je Voljeni zaslužan.
Dovoljno je samo da me zagrli. Odmaknem se onda od ruba. Smiješim se provaliji. Ne danas.

četvrtak, 20.09.2018.

Priče o ljubavi

Kome još trebaju priče
O ljubavi?

Ljudi trče, traže.
Žive svoje živote.

Što će njima
Pokoji stih?

O ljubavi.
O borbi.

Jer, dani su kratki,
I dani ne staju.

I ni oni neće zastati
Pročitati priču.

O ljubavi.
Pa čak ni stih.

A ja ne znam pisati,
Osim o ljubavi.

I borbi. Jer meni trebaju
Priče o ljubavi.

srijeda, 19.09.2018.

Draga lica

Dragim licima, znanima i neznanima.
Svima koji su pisali ovu priču.
Bili stranice, poglavlja ili možda
Tek dodali koju bitnu riječ.

Dragim licima, znanima i neznanima,
Koja su mi znala pokazati boje.
Koja su se šarala u milijun nijansi,
U ovoj mojoj neobičnoj slici.

Dragim licima, nisam vam dovoljno
Rekla "Hvala", hvala vam od srca.
Hvala vam što ste postali dio
Ove iskidane duše. Hvala vam.

Draga lica, pokazali ste put
Kad sam lutala noću i svjetlost
Kad sam bila u sama u mraku.
Brisali ste hladne suze s lica.

Dragim licima, znanima i neznanima,
Nikad neću zaboraviti vašu dobrotu,
I tu svjetlost koju ste mi dali,
Nosit ću u sebi. Neugasivu.

utorak, 18.09.2018.

Labirint

Svoje najveće greške sam radila u trenutcima zamračenja. Vjerojatno najveća greška koju sam ikad učinila jest da sam se zatvarala pred ljudima koje volim. Neke ljude sam tako zauvijek izgubila. Jer nisam mogla... Nisam imala snage.

Bila sam stručnjak u izgradnji labirinta. Veoma učinkovito sam držala svijet na sigurnoj udaljenosti. Samo što je ta sigurna udaljenost bila ogromna.
Danas mi ta praznina koju sam imala između sebe i drugih i koja se kasnije zavukla u mene djeluje zastrašujuće.

Ne mogu reći da nisam voljela. Voljela sam. Samo tu ljubav nikad nisam znala pokazati. A nisam je znala ni doživjeti u svoj njenoj punini.
Bila sam sebična. Toliko zastrašena da ću biti povrijeđena da sam povređivala ljude koji su me pokušavali voljeti.

Pisala sam o ljubavi. Čak sam ovdje ostavljala svoje zapise. Sanjala sam o ljubavi.
A nisam znala da ljubav znači puno davanja sebe. Brisanja granica. Rušenja zidova.

Mislila sam, tko voli mene, voljet će i moj labirint. Dok sam sama taj labirint mrzila iz dna duše.
Udarala sam po zidovima, sama, u mraku.

Svoje najveće pobjede sam radila u trenutcima zamračenja. Davnih noći kad sam srušila sve. Srušila sebe, da srušim zidove.
Godinama sam lutala u mraku, ovog puta bez zidova koji su mi nekad značili neku vrstu sigurnosti.

I evo me, godinama nakon. Jače. Prisutnije. Osobe koja je spremna dati sve za ljude koje voli.
Osobe koja je spremna dati ljubav.
Osobe koja je spremna dati sebe.

ponedjeljak, 17.09.2018.

(Ne) trebam te

Ne trebam te da mi nosiš cvijeće.
Ni da mi pišeš ljubavne pjesme.
Da mi se zaklinješ na ljubav
Onim najkićenijim riječima.

Ne trebam te da mi govoriš
Da sam ti lijepa. Ne trebaš.
Rekla sam si davno da više
Nikad neću trebati nekoga.

Ali trebam te... Tvoj osmijeh.
Tvoje tople ruke. Tvoj zagrljaj.
Onu prvu jutarnju poruku
Zbog koje preživim dan.

Trebam te da te volim.
Trebam te da me voliš.
Ne trebaju mi velike riječi.
Trebaš mi samo ti.

nedjelja, 16.09.2018.

Nedjelja

Jutro smo proveli u šumi tražeći vrganje. Čipka tanke paučine prekrivala je praznine između drveća. Jutarnje sunce probijalo se kroz guste krošnje.
Koliko god voljela šume i prirodu, ovaj put me šuma crpila umjesto da me puni. Spalila sam nekoliko cigareta putem.
Šuštanje suhog lišća, šare u krošnjama. Nekoliko ježića preuranjenih kestenova. Ipak, kretnje su mi tromije nego zadnjih godina.
Starim valjda?

A i jesen je tu. Kako se skraćuju dani, tako moje raspoloženje pada. Ni otprilike kao nekih davnih dana, ali još uvijek osjetno.
Imam i poseban prokleti jesenji dan, koji se bliži.

Zaboravljam samo u dva slučaja. U slučaju da je negdje blizu bolja polovica. Još uvijek ima zagrljaj koji može utišati sve moje bure.
I kad radim. Volim svoj posao i volim ga raditi dobro. Ponekad to zahtijeva dosta pripreme, ali mislim da su moja predavanja sad na višoj razini otkad sam počela. Pokusi postaju sve šareniji i sve bolje uklopljeni u bit sata.

Odmaram se uz dokumentarce. Počela sam opet gledati stari Cosmos. Još uvijek me očarava. Još uvijek sam dijete zvijezda.

Znam da ovo nije jedan kompaktan tekst, ali nije tako ni zamišljen. Samo nekoliko razbacanih misli.
Sutra ću pokušati pisati nešto smislenije, no ipak ostavljam ovo tu...
Želim svima laku noć.

subota, 15.09.2018.

Petak navečer

Sjedimo mi tako za uobičajenim stolom na uobičajenom mjestu. Pijemo uobičajeno piće u uobičajenim (dosta velikim) količinama. Ja pušim, ona jede kroasane. Kupim joj slatko tek toliko da je potkupim da trpi moj duhanski dim. Svaki put se žali da ima miris po dimljenoj šunki nakon izlaska sa mnom.
Obično se nakon sat, dva naše seanse rasplače. Od dima. Danas joj se samo zijeva.

Taj naš ritual traje desetak godina. A znamo se preko dvadeset.
Rijetko smo dijelile školsku klupu, ali smo uvijek bile blizu. U zadnjim redovima. Dvije najviše u razredu. Rasle smo jedna drugoj u inat. Na osnovnoškolskim mjerenjima jednu godinu bi ona bila najviša, a jednu ja. Nekako smo prestale rasti taman kad su nas putevi odnijeli u dvije različite srednje škole. Zaustavile smo se obje na oko 175 cm.

Zapravo smo osim visine i toga da smo obje bile izopćenici imale malo toga zajedničkog. To se pokazalo kao dobitna kombinacija. Simbioza je bila gotovo savršena. Shvatila je jako brzo da sam nesposobna da se sama branim, pa je preuzela ulogu mojeg tjelohranitelja. Zauzvrat je dobila pisane domaće zadaće, referate i povremeno ispite. Mišići i mozak operacije.

A bila je jaka. Mogla je pretući sve dečke iz razreda, ako bi to okolnosti zahtijevale. Nikad nije mogla sakriti da je bijesna. Vidjelo bi joj se na licu.
Ona se s osmijehom sjeća tih dana. Kaže da su joj bili najbolji. Podsjeća me na sve gluposti koje smo izvele zajedno. Moja memorija nije toliko dobra kao njena. Gotovo da nemam sjećanja na to vrijeme.

Ona je jedina osoba, van obitelji, koja me vidjela u svim fazama. Vjerojatno isto tako jedina koja nikad nije odustala od mene, čak i kad sam ja odustajala.
I tako... Brojimo godine koje su prošle i koje su pred nama. Za još puno ovakvih petaka navečer. Za jedno prijateljstvo života.

23.6.2017.

Nekad sam pisala o ljubavi.
Puno više nego sam to spremna ovih dana.
Mislila sam da će zabilježeni lijepi trenutci postati vječni.
Pa sam ih prevodila u riječi.

Voljela sam i bila sam voljena.
I nevoljena. Zavisno o priči koju sam pisala.
I izdala sam i bila sam izdana.
I ostavljala sam i bila sam ostavljena.
I boljelo je... I nanosila sam bol.

U svojim snovima znala sam obećati više no što mogu ostvariti.
Ali obećanja sam držala.
Sve dok nisam prestala postojati.
Godine su prošle. Rane su zacijelile, ali ožiljci su ostali.
Imam svoju malu osobnu povijest.

Nekad bi mi se činilo da je taj prošli život bio osobni poraz.
Ali nije. Nikako.
Ponovo sam se našla da volim. Iznenadno i neočekivano.
Ali ovog puta ne želim priču. Nikako ne bajku.
Ovog puta neću nestati.
Ovog puta želim ostati.
Zauvijek.

petak, 14.09.2018.

31.5.2017.

Ne bježim više.
Doduše, bilo je mjesta koja sam nečujno napustila, bez pozdrava.
Ne volim oproštaje. Rado bih da mogu plakati za nekim stvarima, ali u meni više nema suza.
Isplakane su nekad davno.
U nekim prošlim vremenima.
U nekim drugim životima.
U životima iz kojih sam pobjegla.

Bilo je davno i bila sam druga osoba.
Oči su mi bile tužnije.
I tu tugu i tišinu nosila sam kao svoj osobni zid koji će me zaštititi.
Nije uspjelo.

Zatim sam se ispunila šarama, nevjerojatnim bojama, ali i to je bio privid.
I dalje maska i zid.

Što sam danas??? Ne znam.
Ljudsko biće u nastajanju.
Postoje trenutci neopisive sreće, kao i duboke tuge.
Ali ovog puta su barem iskreni.
Ne skrivam se više. I ne bježim.

četvrtak, 13.09.2018.

13. rujan 2018.

Palim cigaretu. Nekoliko bljeskova davno proživljenih osjećaja.
Nakon nekoliko godina shvatila sam da pogled zapravo nikad ne ide u prazno.
Ide u ono najdublje mjesto gdje čuvam sve svoje divne uspavane demone.
Šuljam se iz tog mjesta prije negoli kojeg probudim.

Probudila sam se uz pulsirajuću glavobolju usred bojnog polja.
Ne sjećam se ni da sam zaspala ni kako sam zaspala.
Pokušavam vratiti osjet u utrnulim mišićima.
Pokušavam se sjetiti tko sam i gdje sam.

Obrisi sobe na mutnoj jutarnjoj svjetlosti.
Ti si moje prvo sjećanje, dok gledam na tvoju stranu kreveta.
Naše skoro tri godine prolete mi kroz misli i istodobno mi narišu osmijeh na umornom licu.
Na neki način me vrate u život.

Osjećam se spremnijom da se uhvatim ukoštac s ovim novim danom.
Gledam u raspored koji obećava.
Zapravo volim obaveze.

Sve dok sam u radnom modu, demoni mi ne mogu ništa.
Neranjiva sam.
Iako znam da noć opet mora doći.
I ja se moram vratiti na bojno polje.

Bit ćeš mi i dalje zadnje sjećanje koje ću imati,
Prije negoli utonem u mrak.

22.6.2017. (Obećanja)

Izvadila sam stare bilježnice.
Ukrašene sjajnim bojama.
Stajale su godinama u mraku.
Nezaboravljene. Ali mraku i pripadaju.

Sjećanja blijede, ali neke riječi neće.
Dani okupani Suncem na najtužnijem mjestu gdje sam ikad bila.

Postoji neka neobična inačica sreće.
Ona kad se istovremeno smiješ i plačeš.
Nekoliko sam je puta doživjela.
Nedavno sam je vidjela na licu drage osobe.

I tada znam. Zato sam tu.
Zato jer sam prošla tu priču.
Zato jer znam sve što tišina može šaptati.
Zato jer znam sve tajne mraka.
I zato jer neka obećanja nikad neću prekršiti.

srijeda, 12.09.2018.

11.7.2017.

Sjedim pod zvijezdama, sama. No, kao i zadnjih noći, u mene se uvlači mrak.
Dopuštam. Odavno znam da će manje boljeti ako se ne opirem.
Vježba je to koju ponavljam iz noći u noć.

Zadnjih dana razmišljam o dragoj osobi koju sam izgubila.
Prije nekoliko mjeseci moj djed je otišao u svjetlost.
Vrtim trenutak od prije nekoliko dana. Misa za njegovu dušu.
Sjedim u crkvi i mehanički ponavljam riječi. Prazna.
Molitva već dugo ne pruža utjehu.
Od nekog trenutka davno.
A davno sam zaključila da ni ne mora.

Vjerujem u svjetlost, ali svjetlost mora dalje. Nikad se ne zaustavlja. Ali nikad se ni ne gasi.
Mi smo ti koji trnemo.
Mi smo ti koji stvaramo sjenke.
Budući da noću živim u svijetu sjenki... Odlučila sam se prigrliti ih.

Pomiriti se. Toliko lako reći, a toliko teško ostvariti.
Možda nije nemoguće???

Imam nadu. Nosim u sebi sve lijepe trenutke.
Svaki osmijeh. Svaku lijepu riječ. Svaki tračak svjetlosti.
I sve dok me bude... Zvijezde su ipak na mojoj strani.

utorak, 11.09.2018.

O puštanju (nastavnička priča)

Dio ovog mog nastavničkog posla je i puštanje. Ne na ispitu. Nego oproštaji od djece koja polako odrastaju u mlade ljude. U jednom trenutku sami moraju naučiti raširiti krila i napustiti nas.

Tri generacije mojih maturanata. S njima sam barem imala oproštaj. Teže je pustiti one kod kojih je posao nedovršen. Jučer sam srela moje bivše prvašiće, s prošle škole. Našli su me kod bankomata, mokre kose, nemarno svezane i bez šminke. U trapericama i prevelikoj majici. Komentirali su mi da nikad nisam izgledala ljepše. Mali lažovi.

Ipak, sjatili su se oko mene, a ja sam se čudila koliko su odrasli. Sad su treći razred. Kažu da im još nedostaju moji satovi. Nisam mogla prosuditi je li uistinu tako, ali djelovalo je iskreno. Kao i njihov osmijeh kad su me vidjeli.
Imala sam i situaciju kad je moj mali veseli razred morao pustiti jednu od svojih omiljenih nastavnica. Promjena zaduženja. Obje strane su to neopisivo teško primile. I ja zajedno s njima.

Promatrajući istu situaciju s tri perspektive, iako znam da je puštanje ljudi koje voliš dio odrastanja, shvaćam koliko je to teško. Za sve.
Kad sam se odlučila za posao nastavnika, znala sam što potpisujem.
Ali ono na što te nikad ne pripreme na bilo kojem fakultetu jest da nekoliko godina dijeliš svoj život s tim mladim ljudima, da bi ih kasnije trebalo pustiti da žive, da rastu i da se sami razviju u odrasle mlade ljude.
Nadam se da će izrasti u divne osobe i da će ostvariti svoj potencijal.
I da će jednog dana sjećati naših sati sa osmijehom.

ponedjeljak, 10.09.2018.

10.9.2018.

Mene je barem lako naći. Zadržavam se na poznatim mjestima.
Rijetko prijeđem u mrak, ali često u polutami.
Za sve koji misle da se jako dobro skrivam,
Jednostavno nikad nisu pogledali na prava mjesta.

Mene je lako naći. Još lakše me prizvati.
Osjećam mijenu. Šapću mi tuge. Zovu me sjete.
Šetam praznim ulicama u suton. Lovim prve zvijezde.
Često nemam ni lica ni imena. Zrcalim tvoju dušu.

Mene je barem lako naći. U osmijehu kroz suze.
U prvom jutarnjem svjetlu nakon duge noći.
Prstima prebirem po rosnoj paučini. Lovim kišu.
Iako nemam ni lica ni imena, uvijek sam tu.

nedjelja, 09.09.2018.

Jesenja

Jesenji povjetarac prolazi kroz krošnje.
Šapuće neznane pjesme.
Boje se lagano počinju šarati.
Uskoro ću se izgubiti u prvim maglama.

Osjećam kako noći postaju duže.
Zoru je sve teže dočekati.
Buđenja postaju češća.
Snovi postaju teži, olovni.

Budim se u mraku, nasukana
Na obalu rijeke. Hladno je.
Kako li sam samo stigla ovdje?
Kuda sad moram krenuti?

Putevi su mokri od kiša.
Slijedim svoj blatnjav trag.
A jesenji povjetarac i dalje
Šapuće neznane pjesme.

Shvaćam da poznajem put.
Duša je tuda već prošla.
I pjesme vjetra nisu neznane...
Gubim se tiho u prvim maglama.

9.9.2018.

Budim se na tvojoj strani kreveta. Duh tvoje topline još lebdi oko mene i obavija me.
Još malo... Nekoliko mjeseci... I tu si trajno. Ne samo tvoj duh.

Ideja braka me nikad nije privlačila. Postoje žene koje sanjaju svoje savršeno vjenčanje od djetinjstva. Moji snovi su bili nešto drukčiji. Ipak, prije godinu dana si pitao i ja sam pristala. Nimalo nalik klasičnim prosidbama. Zato sam te voljela još više. I spremna sam te voljeti sve dok me ima.

Sve što nisam bila spremna prije... Dijeliti i sreće i tuge. Ne trebaju mi priče i bajke od tebe. Niti ih očekujem. Želim tebe, s tvojim savršenostima i nesavršenostima. Cijelog. Zauzvrat, dajem sebe. Sa svim svojim savršenostima i nesavršenostima.

Od tebe neću bježati. Nakon naših nekoliko godina znam da si dovoljno jak da me podneseš.

Do tog trenutka... Obavijam se toplinom tvoga duha i krećem u novi dan. Jedan dan bliže trenutku kad ćeš biti tu zauvijek.

subota, 08.09.2018.

Tonovi ovog jutra

Odabirem melodiju ovog jutra.
Čistih, jasnih tonova.
Baš kako volim.

Polagano se vraćam u život.
Ponovne bitke.
Ali tu sam.

Jutro nosi ponešto nade.
Pokoji osmijeh.
Dovoljno je.

Dovoljno da nastavim.
Da živim i budem.
Da našaram pjesmu.

Dovoljno je.

petak, 07.09.2018.

8.8.2017. (Još jedna s groblja)

Predvečerje na groblju. Sjedim na klupici i palim cigaretu. Polako uvlačim dim. Sunce će uskoro zaći, toplina dana popušta. Osjećam se mirno.

Čekam dok mama i baka idu od groba do groba gdje počivaju ljudi koje su voljele. Međutim, ja ostajem tamo, u sredini kod križa.
Ne molim.

Ljudi koje sam voljela više nisu ondje.
Otišli su u Svjetlost.
Koliko god bolio oproštaj.

Dok se spremam zapaliti i drugu cigaretu, mama i baka mi se pridružuju. Sjedimo tako, na klupici, tri generacije jedne obitelji.
Mislim da ne bi mogle biti različitije i da smo potpuni stranci.

A opet nas veže nešto.
Ne samo naš genetski kod.
Veže nas ljubav.

Sjedimo tako na groblju, ali ja ne razmišljam o prolaznosti.
Ne razmišljam o osobama koje sam izgubila.
Jer nisam.

Jednog dana svi ćemo otići u Svjetlost.
Gdje nema žaljenja. Ni boli.

Ono što će ostati iza nas???
Neće to biti ljuštura u zemlji.
Bit će to Ljubav.

četvrtak, 06.09.2018.

28.5.2017.

Palim cigaretu upijajući zrake večernjeg sunca. Odjednom se sve stišava i lagano se udubljavam u sebe. Voljela bih da u ovom trenutku vidim samo svijetlu stranu. Ali i ona tamna se prišulja i priča mi šapatom.
Odustala sam od zbrajanja bodova. Koliko sam bitaka dobila, a koliko sam izgubila. Koliko je bilo suza, a koliko osmijeha. Koga sam sve i kako izdala, a tko je i kako izdao mene. Nadam se da sam u plusu. Barem za jedan.
Gledam u nebo i zaboravljam. Znam da će se sve nekako složiti. Na neki način.
Znam da ću sve nekako posložiti. Komadiće te slagalice koja bi trebala biti moj život. A ima ih u svim bojama i oblicima. Dok se neki savršeno poklapaju i daju prekrasne djeliće slike ima i onih koji ne pripadaju. I koliko ih god proglašavala nečijim drugim životom, i dalje sam to ja.
I dalje ljudsko biće u nastajanju. Gasim cigaretu i prihvaćam se ponovnog slaganja. I odjednom shvaćam...
Sve to što sam mislila da ne odgovara, neobični oblici i tamne boje daju prizor koji je veličanstveniji od prekrasnih šarenih slika.
Ono što se činilo kao samo tama zapravo je nebo nakon oluje na kojem se tek trebaju pojaviti zvijezde.

6.9.2018.

Dan me ostavio umornu iz neznanog razloga. Često se tako nakon posla osjećam gotovo slomljeno. Skoro pa prazno. Znam da sam dala sve od sebe. I moji satovi su po svemu bili dosta produktivni. Puni sadržaja i ispunjeni u minutu.

Ipak mi treba ponešto slaganja misli. Zato sam došla tu. Prelistala sam nedovršene tekstove. Prebirala po ugaslim riječima... Mislima koje nikad neću dovršiti. Jesam li tad sanjala ovakav život? Nisam.

Sve u svemu, ispalo je bolje. Bila sam se spremna pomiriti da živim život zavijena u tugu. Danas mi to nikako nije opcija.
Znam da mogu više. Nekako sve u meni želi dati više. I znam da to i moram.

Ipak... Godine koje sam provela u mraku jesu ostavile traga. Bojim se, neizbrisivog. (Ili mi je drago da je tako? Jesu li svi obilježeni znakom Mjeseca osuđeni na vječna lutanja?)

Iako znam gdje sam. Znam tko sam. Znam kuda idem. Unatoč tome, dozvoljavam si da se povremeno osjećam umorno.

(A sad se vraćam svojoj hrpici literature. Jer, što bolje odmara nego novi zadatak?)

srijeda, 05.09.2018.

Sat broj jedan

Sutra držim prve sate u novoj školskoj godini. Jedan stari i dva nova razreda.
Veselim se novim licima, a još više vidjeti kako su moji dosadašnji učenici napredovali. Gledam ih kako polagano postaju zrel(ij)e osobe. Nadam se i daljnoj uspješnoj suradnji.

Možda će se mnogi osjećati zgroženo time, ali nastava kod mene i jest neka vrsta suradnje. Nisam profesorica koja će nametati autoritet bez pokrića. Umjesto toga, pokušavam svoju ljubav za svoj predmet prenijeti učenicima tako da učimo i otkrivamo zajedno.
Idealist sam, znam. Ali ponekad uspije. Za to ponekad se vrijedi truditi.

Ja sam profesorica u bijeloj kuti (previše puta sam spalila odjeću da znam da je nužnost) i tenisicama na cvjetiće. Pitanja za usmeni pišem na šarene papiriće u raznim oblicima. Pitanja znaju biti zahtjevna, ali manji je stres izvući ih kad su napisana na srčeku ili jagodici. Srčeka ili jagodice se teško bojati.

A za sutra imam u planu svakom razredu dati po jedan kratki kviz, toliko da vidim s kolikim predznanjem baratamo. Ima tu svega i svačega, ali pitanja su osnove opće kemije. A potom malo magije.

Za sve one koji su se pitali, predajem kemiju. Ne raspolažem velikim laboratorijem, ali imam taman dovoljno da sastavim poneki sat kemije otkrivanjem. No, za sutra sam spremila presjek najljepših reakcija za koje posjedujem kemikalije. Bit će tu i dima i vatre, ali i svakakvih šara i boja.

Nekako vjerujem u to da je prvi dojam najbitniji. Nije mi toliko bitno da vole mene kao nastavnicu. Bitnije mi je da uvide da jedan predmet koji naizgled djeluje hladno, ima u sebi puno života. Puno toga lijepog i vrijednog učenja.

Ako sam to postigla, znam da je moj cilj za ovu školsku godinu ostvaren.

Isti tekst

I dalje imam osjećaj da uporno ispisujem jedan te isti tekst. Zapravo, riječima šaram sliku. U grubim crtama. Nemam dovoljno vještine i snage da narišem i finije detalje. Tu i tamo iskrsnu... Slučajno.

Kad pronađem svoje stare zapise zapravo shvaćam koliko sam se dugo vrtjela u krugu. Tražila sebe. Tražila mir. Tražila savršenu ljubav. Dugo nisam pronalazila ni jedno od toga. Slika se mutila i tonovi su postajali tamniji.
Pa bih onako iz inata počela koristiti najšarenije boje. Na crnoj pozadini.

Je li vrijeme da napišem nešto novo? Nešto posve drukčije?

Mislim da nije. Još uvijek me proganjaju isti nemiri. I dalje nosim na sebi iste tuge. Radi se o istoj slici.
Samo što je sad mogu upotpuniti. Nikako ne brisati ono što je već narisano.

Postoje stvari koje još moram savladati. Iako se s njima borim svaki dan, prečesto me pobijede. No, ponekad, samo ponekad, dobijem i tu bitku. Krećem se dalje u malim koracima. Slika postaje potpunija.

Nekad shvaćam da ona tamna pozadina na slici nije bila ni namjenjena da se šara fantastičnim bojama.
Ona je tamo da na njoj narišem zvijezde. Blistave i daleke, uvijek su bile moj cilj.

I sve dok ih ne obuhvatim, pisat ću i dalje isti tekst. Dodavati detalje na sliku.
Jedino to i znam.

utorak, 04.09.2018.

O učenju

Vjerojatno nikad neću prestati učiti. Zabavljam se knjigama, koliko god ih dobro znala, uvijek će biti nedovoljno.
Ima još toliko toga za otkriti... Nije se to mijenjalo puno od djetinjstva.

Neka djeca su voljela igrati različite igrice. A ja sam se verala po drveću. Kao mršavo, raščupano dijete. S knjigom u torbici. Tražeći najbolju granu na kojoj ću provesti idućih par sati. Čitajući.

Naslovi su se mijenjali kroz godine. Od prvih dječjih naslova, preko više od polovice naše školske knjižnice. Tinejdžerska ja voljela je krimiće i znanstvenu fantastiku. Gotovo punoljetna ja se zaljubila u filozofiju. Punoljetna ja je gutala izborne naslove s liste fakultetske literature.

Uvijek sam željela znati više. Dok me standardno gradivo dosađivalo, u svojem malom odabranom svijetu knjiga zadovoljavala sam potrebu da otkrijem. Obuhvatim ovaj svemir barem još mrvicu.

Danas, međutim, proučavam gradivo koje ću predavati u idućoj školskoj godini. Začudim se koliko detalja ima, a koje još uvijek moram istražiti. Ovo mi je treća godina u nastavi, a ja se osjećam kao početnica. Dobar je to osjećaj. Osjetim lagano oduševljenje kad razjasnim još jedan takav detalj. A još veće kad mi se na njega otvori mnoštvo novih pitanja.

Često razmišljam o svojim učenicima, novim i starim. Pitam se koji će od njih upitati baš to pitanje koje otvara cijeli mali svemir. Ponekad to bude iznenađenje. Ali takva iznenađenja volim.

Najljepši trenutak u ovom poslu je kad se u naizgled nezainteresiranom djetetu upali ta iskra. I pita baš jedno od takvih pitanja.
Da je po mome, u imeniku bi postojala rubrika "Znatiželja". (Prosvjetari će reći da postoje Bilješke, one kod mene jesu prisutne i opširne, ali nije to to.)

Jedno mjesto, posebno za one željne da otkriju i obuhvate. Za one koji pitaju prava pitanja.

25.7.2017.

Uvijek sam htjela biti drukčija. Još kao dijete. Dobar dio mog mladog odraslog života. Sad mi se to čini smiješno.
Bilo me strah da se utopim u masi. Doduše, ni danas nisam ljubitelj mnoštva. Niti me mnoštvo voli.
Ali nije me više strah.

Dok pišem djeliće svoje priče, ne činim to zato da budem posebna.
(Cijelu priču vjerojatno nikad neću zapisati.
Mada me povremeno proganja. U bljeskovima.)

Pišem ovo zato jer se osjećam puno. Izbacujem riječi iz sebe. Dopuštam im da teku. Tko zna, možda nekoga i taknu???
Na ovaj način sređujem svoj divni mali kaos.

Odustala sam od velikih riječi. Čuvam ih za posebne trenutke.

Odustala sam od toga da budem tajanstvena. Vjerojatno je to bio trenutak kad sam iza sebe ostavila taštinu.
Nalazim sreću u običnim stvarima. U življenju ljudskim životom. U toplini osmijeha dragih ljudi. U zagrljaju u kojem bih mogla ostati zauvijek.

Dugo sam se zvala "ljudskim bićem u nastajanju". "Izgubljenom dušom."

Ne namjeravam prestati s radom na sebi. Ali nisam više izgubljena. Daleko sam došla od onog prvog koraka. I iako ne znam kamo idem, nije me strah.

Hrabro kročim u nove trenutke. Pa makar me ti trenutci nosili u masu. Jer tamo, tamo ću biti okružena dragim licima.
Nimalo drukčija, ali ništa manje posebna.
Ljudsko biće.

ponedjeljak, 03.09.2018.

7.7.2017. (Njemu)

Rekla sam si nešto prije tebe. Rekla sam i tebi. Čini se da je prošlo zauvijek od onda.
U nekoliko kratkih rečenica, ne znam jesi li shvatio. Vidiš, prije tebe sam imala neka druga obličja.
I da neke trenutke preživim, morala sam ih ugasiti.

I vidiš, rekla sam si da u ovom obličju ostajem.
Nema više rušenja do temelja.
Ne znam jesam li uopće dovoljno jaka da bih mogla to opet.

I prije tebe rekla sam da neću romantizirati. Ili pretvoriti nas u priču. A opet to radim.
Samo ovog puta nisam ja kakvu zamišljam da bi ti htio. Niti si ti onakav kakav zamišljam da bi ja htjela.

Ne, ovog puta je ljepše. Jer si sve ovo što želim, a nisam ni znala. Jer je svaki najobičniji trenutak tako poseban.
Jer sam tebi obična ja posebna.

Noć, koliko bila duga, donosi sutra. A još uvijek osjećam tvoj dodir na mojoj koži.
Na trenutak, nešto prije tvog odlaska, zvijezda je pala. Ali ja sam u tom trenutku imala sve što želim.

Novi početak

Jutro me dočekalo u zasjedi. Još malo... Mrvicu. Mrvičicu. Ali ipak se dižem s prvom svjetlosti, prije alarma. Skuhana kava je još topla. Tata je dovoljno obziran prema mojim jutarnjim mutnoćama da mi je pripremi prije nego odlazi na posao. Osjećam na tome duboku zahvalnost. Sjedam na stepenice, pušim i pijem kavu dok se pronalazim.

Danas je prvi dan škole. Vrtim u sebi prethodnu školsku godinu. Zaključujem da je bilo jako puno lijepih događaja. Smiješim se.
Spremam se i vozim na posao. Jedan dio rute vodi kroz polja. Jesen je njima već zavladala, kukuruzi zlate pod slabim jutarnjim suncem. Bljeskaju se kapljice na njihovim listovima.

U zbornicu dolazim prva i kuham još jednu kavu. Pijuckam i postižem zen. Volim biti ovdje tako sama i skupljati misli prije nego krenem na sat. No, danas ne predajem. Danas je samo uvodni za sve učenike u velikoj dvorani. Ulazim u dvoranu, a moj razred mi maše čim sam prošla vrata. Odlučujem uvodno provesti s njima.

Oni su maturanti. Iduće godine kročit će u odrasli svijet. A ja ih ipak vidim kao djecu. Djelomično zato jer se tako i ponašaju. Tako razigrane duše nisam još srela. Preko ljeta su mi u grupu slali snimke kako pjevaju. Narodnjake. Većina ih nema sluha. Ipak me obradovalo. Nažalost, zbog različitih komplikacija, nisam mogla na maturalno putovanje s njima. Oni su učinili da se osjećam kao da jesam.

Vraćam se u zbornicu i pijem još jednu kavu. Rješava se raspored (treća verzija, nekako slutim da nije ni ta finalna) i kolege profesori me pozivaju na zajedničko druženje navečer. Meni je to malo neobično jer se uvijek držim po strani. Odlučujem se dati si šansu da se družim s njima. I pristajem.

Dolazim doma i ulaskom u sobu shvaćam da sam cijelo jutro bez terapije i da me u nijednom trenutku nije ulovila kriza. Možda pisanje o stvarima koje su me proganjale ipak pomaže. I tako... Dozvoljavam si novi početak, no ne odričem se svoje prošlosti. Znajući da mi je ona dala ovaj trenutak.

nedjelja, 02.09.2018.

22.6.2017.

Još jedna perspektiva na prošlu priču.

Vjerojatno se ne mogu izbrisati sjećanja. Postoje godine kojih se neću sjećati.
Prvih dviju u nastajanju ovog novog obličja posebno ne.
Zadnjih noći neobično puno sanjam. Spavanje mi dođe kao novost.
Nebrojene noći sam provela u dimu, pod zvijezdama.

Ali da... Sjećanja se ne brišu.
Noći kad sam pobjegla od prošlog života autostopom.
Jer sam znala da svaki trenutak koji provedem u onom životu znači korak bliže propasti.
Prve noći na mjestu patnje, ali obavijene aurom nade.
Mislila sam da gradim bolji svijet.
Iskreno.

Ne misleći na sve koje sam usput povrijedila. Moje najbliže.
A nanosila sam puno boli.
Boli koju nikada neću moći iskupiti.
Zauzvrat, dijelila sam komadiće svoje nade slučajnim prolaznicima.
Jer to sam jedino i mogla.

Nekoliko mjeseci kasnije sam shvatila.
Sakupljajući jedan razbijen život.
Ovog puta, život koji ima šansu da bude ispunjen.
Učila sam se naći zadovoljstvo u malim stvarima.
Učila sam se cijeniti svaki trenutak.

I u učenju je prošlo pet godina.
Zar već???

Shvatila sam nedavno da i ne želim brisati sjećanja.
Pa koliko me neka i proganjala.
Neka me upozore i opomenu.
Ono što sam izgradila vrijedno je čuvanja.
Svi moji voljeni vrijedni su osmijeha, a ne suza.
I tako sam odlučila da ostajem.
Od sada nema bijega.

Disordo schizotypicus...

... stajalo je na otpusnici. Uz već poznatu tešku, povratnu depresiju. Bila sam tad u ranim dvadesetima. Četveromjesečno slaganje terapije. Svakih nekoliko tjedana rotacija lijekova. Mnogo pokušaja, mnogo pogreški.
Znala sam da sam bolesna puno prije. Depresija me pratila kroz dobar dio mladog života. Gotovo da mi je postala stalni suputnik.
S njom sam se mogla pomiriti. Emocionalna stabilnost mi nikad nije bila jača strana.

Ali imala sam nešto što me uvijek spašavalo. Imala sam svoj um, za kojeg sam mislila da me drži pod kontrolom. S lakoćom je rješavao probleme koji su drugima bili nerješivi. I tako sam se našla pred najvećim problemom do tad. Moj um više nije bio samo moj. Dijelila sam ga sa svojom najnovijom dijagnozom. Uselila se u tišini i čekala...

Prije tog trenutka, baš u tim ranim dvadesetima, imala sam sve. Imala sam osobu za koju sam bila gotovo sigurna da me voli. Studij je išao jako dobro i volonirala sam na jednom našem institutu. Imala sam riješeno stambeno pitanje. Za financije nisam brinula.
U sebi sam propadala godinama. Čudno je kako ljudi ne mogu vidjeti koji osmijeh je iskren, a koji je tek fasada koja je tu da zavara. Ni najbliži nisu ni slutili. Plač pod tušem je bila redovita stvar sve dok suze nisu presahnule. Nekoliko godina mučnina prije svakog od ispita kojeg sam polagala. Mršavila sam. Tijelo je odbijalo hraniti se. Noći sam provodila pod zvijezdama paleći jednu cigaretu za drugom. Nisam spavala danima.

A potom sam utonula u čisti mrak. Praznina u meni je zjapila tako, otvorena. Nije bilo više ničega čime bih je mogla popuniti. A zbilja sam je trudila popunjavati sa svim i svačim. Izvana sam djelovala gotovo blještavo. Sva u bojama, vatreno crvene kose, hiperaktivna.
U sebi sam se čudila kako sam uspjela preživjeti još jedan dan.

Antidepresivi koje sam do tad uzimala nisu djelovali. Sve dok jedne noći nisam pobjegla od tog prošlog života. Nekoliko dana kasnije, završila sam na liječenju. Oduvijek sam imala tu sposobnost da me nađu ljudi koji su na nekoj prekretnici ili u boli. Sad sam se našla okružena njima. Uvijek sam bila uz osobu kojoj je tad bilo najteže. Što me vuklo u još veći ponor.

Slabo se sjećam vremena tamo. Kod mojih čuvara postoje tekice iz tog vremena. Nisam imala snage otvoriti ih.
Psihoterapije i grupne terapije nisu davale nikakvog učinka. Napravili su mi pretrage i našli neobičnu moždanu aktivnost. Valjda ih je to usmjerilo da me skinu s antidepresiva i stave na antipsihotike. Promjena nije došla odmah. Trebali su mjeseci uvježbane rutine da barem skupim razbacane komadiće sebe i počnem ličiti na ljudsko biće. Prošli su još mjeseci... Još jedno uštelavanje terapije. I nakon te druge serije osjetila sam se dovoljno spremno da gradim na ruševinama svog života.

Nekoliko godina kasnije, i dalje se borim. Uz pomoć milih i dragih kemikalijica, i dalje sam tu. Živim gotovo miran život. Noći znaju i dalje biti teške, no sad barem znam imena svojih demona. I znam da uvijek mogu zatražiti pomoć.

subota, 01.09.2018.

Godišnjica

Najede se ćevapa i luka (valjda za hrabrost). Kupi premali prsten. Zaprosi me na parkingu ispod parka.
Ali bilo je nešto prekrasno u njegovom pogledu pa sam pristala. Slušali smo kišu i nije bilo mjesta u ovom Svemiru i osobe s kojom bih radije dijelila taj trenutak.

Romantika na njegov način. Nije osoba koja može "režirati" savršen trenutak, ali ga je itekako sposoban stvoriti. Samo na malo drukčiji način. To i volim na njemu. To drukčije.
Nije osoba koja će mi puštati romantične pjesme. Izjavljuje mi da me voli pjesmom "Horror, strah, užas, kraj".
Ne sumnjam da ću u ponedjeljak ujutro od njega dobiti i "Mrš na radno mesto" za soundtrack prvog radnog dana.

Ali... Ima neobično topao zagrljaj. Točno onakav u kojem želim ostati.
Ima tu smirenost kojom me obavije kad plovim u svojim nemirima.
I ima tu ljubav zbog koje znam da ga hoću zauvijek.

Prije godinu dana, u ovo vrijeme, rekla sam da ću se udati za njega.
Ostajem pri svojoj riječi... Na proljeće ću ga zvati svojim mužem.

Sretna prva godišnjica zaruka, ljubavi.

11.8.2017. (Zašto pišem?)

Ima trenutaka u kojima moram malo srediti misli. Tada pišem.
Ne zato da budem nečiji uzor (jer za to zbilja nisam prikladna, nikad nisam ni bila).
Ne zato da budem nečija inspiracija.
Ne želim biti shvaćena.

Samo dijelim trenutke.
Postoji priča koju je zasad suviše teško zabilježiti.

Dozvoljavam si zdravu dozu unutrašnjeg mraka.
Dozvoljavam si povremeno duboke tišine.
Dozvoljavam si taman toliko koliko mi treba.
(Znam pogoditi mjeru.)

Povremeno se udaljavam od ljudi koje volim.
Ali samo da bih se vratila i voljela još više.
Ne želim da netko drugi vodi moje bitke.

Pomirila sam se.
Nakon dugo vremena mogu se pogledati u ogledalo i prihvatiti svoje nesavršenosti.
Ne, neću biti sretna kad nađem dobar posao. Neću biti sretna kad izgubim nekoliko kilograma. Neću biti sretna kad prestanem pušiti. Neću biti sretna kad mi se dogode najdivnije stvari.

Bit ću sretna sad.
Bez pitanja zašto i imam li na to pravo.
Moja priča. Moji trenutci. Moja pravila.

Ali učinit ću nešto zauzvrat.
Dijelit ću sreću i dijelit ću mir.
Biti tu za one slomljene i tužne.
Znane i neznane.

Čisto radi ravnoteže u Svemiru.

Eto, zato pišem.

<	rujan, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.